Књижевне новине

y Nastavak sa 3 strane , i 46 |J EL._M |

o kojima je ovde re! ?\za tlep~ e šane fraze q ONE krije 68 nemilosrdna „i opaka ??ljačkaška proždrijivost, materijalna briya za

dobit _i sbrah od poslovnog i finav~ |

siskog MKraha.' „Sveća“ i „nesreća“

sam» su lepo oduhovljene reči za |.

poslovni bilans, za uspeh ili. krah u jednoj poslovnoj mahinaciji koja ima mnajodvratnije moralno nalićje, jja ruagobnost nije u stanju da se Wažme ni u kakve adekvatne ter| mine. Čak i kad je zagnjuren u unutarnji monolog, ovaj trgovac ljudskom bedom. i telesnim nedcSstacima mema prave reči za OmGC Što radi, za trgovinu ljudskim mesom, već samo naivan i objektivar izraz: „suprommi ,interesi“. Po svaku cenu, bilo u. kakav Škripac,s3-

terane, ove ličnosti izbegavaju da}

stvari nazovu pravim imenom. Uvek će pokušati da upotrebe teiminsku zamenu ka» da je tu svakoj ođ njih prisutan strah, zaziranje od suštine stvari zbog ste| pena njene izopačenosti, Međutim, i pored te izvrmutosti termina i reči u njihovom značenju,sva su ova lica đuboko svesna onoga šta rade. Tako maprimer Mek, kao u»stalom i svi drugi, samozadovoljno načisto je sa sobom da ga u Životu pokreće samo movac, poslovni · interes. Pa ipak, retko će mm to qde reći otvoreno, meuvijeno i grubo, uvek če se između pobuda i akcije koje se potpuno poklapaju u svojoj amoralnosti umetnuti reči ublaženja, izvrnutog smisla, lažne oblande bez stvarn»g sadržaja. Pa čak i sam pisac povešće se za tim postupkom, „umelkšaće“ njegovu delatnost „ironijom SVOJ objašnjenja: „Ali mjegov položaj mu više nije dozvoljavao da se povuče. Bio mu je potreban novac“. Utoliko se pre sami junaci nadmeću u prikrivanju svojih postupaka lepim i standardnim frazama. Tako Mek nalazi ove reči za svoj ozloglašeni sistem j.-prodavnica: „Ubuduće će i Aronov koncem otvoriti svoja vrata Wsiroma-– šnžjjim „slojevima i time stati službu ideje jevtinoće i s»cijainog rapretka", Kad se setimo svih posledica koje je ovaj „sistem“ trgovine izazvao među trgovcima na malo, onđa ovđe reči zvuče Ćudovišnom izvitoperenošću za koju su postojeće reči iz moraln:?g kodeksa ljudskih „postupaka, kao npr. licemerje, jsuviše neđovoljna i nepotpuna oznaka. Površnom analizom možda bi se i došlo do tog zaklju Jer kad Mek kaže: „Nije moj običaj da ih napadam s n»žem u ruci (misli na svoje tr-

qovačke konkurente-ZG). „Nastojim da ih pobeđim „neumorn:m rađom u službi svojih „Kkupaca“,

onda se može još i dopustiti pretpostavka da se rađi o licemecnom prerušavanju pobuda i pnrikrivanja pravog značenja poslovnih mahinacija. Ali kad taj isti Mek na drugom mestu, pred licima koja su ga posetila u zatvoru i aa kojitme on obavlja svoje trgovačke po&love kao da je na slobodi, drži oda slobodi i slosodnom čoveku, „objašnjavajući“ svoju slobodu „akcije čak i u zatvoru time što je misao „slobodna“ i što ničim ne može Diti sprečena, dok mu je ta sloboda akcije omogućena time što je podmitio policiskog inspektora Brauna, omđa je jasno da se samo konstatovanjem licemerda ne možemo mnogo pomoči. Očigledno, rađi se o jednom sistematskywm postupka prikrivanja i izopačavanja koji se tako đosledno sprovodi da ma više mesta sam pisac mora da se ume ša „memtralnim“ tekstom uueputne đegkripcije i tako pe dozvoli medeumicu u pogleđu pravog znaćerija koje stvari dobijaju. „Tako napr, on je prosto prinuđen da makar najkraćom sažetom rećenicom osvetli pravi lik junaka koji kao da bi se bez toga izgubio zapetljan u lažne i prikrivajuće frs+ ze: „Ušao je u taj posao zat» Što je vladi trebalo podvaliti“. Ali već sledeća rečenica („Prevariti drige — to Je zaista mogla biti poštena pamera jednog poslovnog čoveka”) pokazuje da je postupak piščev tako dosledno sproveden da i njegov propratni fekst učestvuje u postupku skoro isto keo i diial»zi i monolozi njihovih lica.

Otuda je sasvim opravdano a se posle svega zapitamo; na sta sve ukavuje ovo sistematsko :· djsledno prerušavanje namera, misl, postupaka ' i reči, koje je stalno u toku, od kona nije pošteđemo skoro nijedno lice i od koga ono nije potpuho oslobođeno ni u majiatimnijem suoćavanju sa samim smbom? Na prvi pogled posiaje jasnm» da mgnjetački poredak ·sa klasnim odnosima svakodnevno otuđuje, > zopačuje, izvitoperava sva ova lica

ci sistema prinude i pljačke. Ona ka» da su nekom višom nevidijivom društvenom prinudom stavjena time istovremeno i u služou prikrivanja društvenog zia koje svako od njih sobom oličuje. Kako se slažu to „lice“ ı „naliž« je“ u svakom od njih, čovek pred javnošću i 'Ćovek pred sobom, čovek koji govor“! jedno a radi sasvim suprotno? „Otuđenje“ nije samo u tome što je kod njih akcija u koliziji sa frazama, nego Sto ia spoljna hominacija stvari i postupaka ima sasvim oratnj), direkimo su'prokno značenje. Usled' dugogod:išnje i heprek:dne prakse razminioilaženja između reči ı decim saeine

\i

RADOSLAV VOJVODIĆ

Odavno već, od prve zbirke pjesama Borislava Rađovića, %d „Poetičnosti“, nije u našu literaturu ušla knjiga poezije, jednog mladog pjesnika, koja bi svojom pojavom najavila poetski

ličnost, dakle oformljenost i relativnu zrelost jednog poetskog gla- ·

sa, kao što je to slučaj sa prvom knjigom Rađoslava Vojvodića, sa „Balkanskim simfon:jama“. Upravo ova knjiga upozorava, negacijom koju „potencijalno nosi u sebi, na odomaćenu pojavu da se sve češće pojavljuju knjige mlađih pjesnika u kojima ima izuzetnih stihova, blistavih fragmenata, trenutaka, koji, razasuti po pjesmama ostaju samo trenuci, samo najava talenta što će, eventualno, stići do dobrih pjesama, a još teže, napornije, do cjelovite knjige pjesama. Vojvodičeva · knjiga se i po tome izdvaja, i po tome stoji kao neosporan rezultat, jer je prvenstveno građena kao knjiga jedne ličnosti a ne, što je najčešće slučaj, kao rukovet manje ili više uspjelih stihova i pjesama, đakle slučajnih trenutaka. U njoj je prisutna i Osjetna želja da se izvjesne preo'kupacMje, Izvjesni kako emotivni tako i intelektualni porivi, ne samo naznače, uoče, zabilježe, nego da se kao integralna opterećenja ličnosti zaokruže u cjelinj, da se zahvate temeljnije, dublje, mislenije, ne samo na prvoj, spontanoj, „lirskoj“ transmisiji.

Ne slučajno, i ne samovoljno po opredeljenju, Vojvođićeva poezija, iako se to mnogima. čini, pokušava da ne bude, i u tome uspijeva, upravo po svojoj osnovnoj inspiraciji, po svome osnovnome pokretaču Što je svakako etički uslovljen, ni ljubavna, ni patriotska, ni metafizička niti bilo: kakva pojedinačno; ona je sve to simultano. Etički uslovijena, totalno angažovana, etički, ne estetski, koncipova na, ne pjesma kao takva, nego, prije svega, mogućnost vlastitog uspostavljania, vlastikog pronala ženja, Vojvodđićeva. poezija nosi u sebi, u svakom trenutku, zdvojnost, svoju vlastitu negaciju, SVOju samokritičnost, strasnu Hudnost da ona sama, poezija, ne iude u stvaralačkom aktu pretočena ii lirsku „nebudnost, u prepuštanje, Po toj izuzetno mođemoj dvojnosti rı melođici jedne iste pjesme, u savladavanju i prevlađavanjt emoYivnmih impulsa, tu savladavanju i raslojavanju emocija, prisutma je i objelodanjena slojevitost arhitektu. re Voyjvođićeve poezije, |

Međutim, Vojvođićeva poezija, iako zanimljiva i po svojoj arhitekturi u svojim.,najboljim, najčišćini trenucima, ipak je, za mene bar. najinteresantnija po Onom OSRnOVnom, po svome doživljaju svijet, po izuzetnoj, oporoj i žestokoj dilemi prihvatanja i odbacivanja, uSsvajanja i rušenja, moiremja i mnemiremja ma postojećim sa postojećim oblicima fenomena avremenog života, sa ovovremenimn etičkim fenomenima koji se u Vojvodićevoj poeziji protivstavljaju izvjesnom tradicionalnom, m dubokom smislu te riječi folklormom etičkom principu; principu što je usađen u nmaslagama i ruđokopima naše harodme umjetnosti:

w.Jo ne ahom, evo gde sebe da _ smeštim.

kamo da pođem, ovoga trenutka koko početi,

šta početi, upravo, kojem se sebi privoleti?

1 vidim, mema mi spasa, i mema glasa,

reči dobile su sasvim drukčije znacenje. intimno, u OSfOV, svakog postupka je nemilosrdna, poslovna

pobuda ma pljačku. TJ, udruženo,

sa samom · „pljačkaškom akcijom, otuđilo je smo roči od zaačenja pojmova za čije označavanje Su upotrebljene. One su time potpuno otuđene od svoje suštime tako da je problematičn» da su je ikad mogle imati, sem Čisto nominalno i u nekom apstiaKkinom rečniku. Jer otpočetka i ova lica i njihovi istoriski preci rikovode 'se samo svojim interesom., a rečima | frazama o „jav:!m” dobru samo se prikrivaju.

onog mojeg, ix dečinjsfoa, đa me ; i „ i Wwtalmoj pojavnosti, u njihovoj O-

prva knjiga '

poveđe na put gde nema busija, ima sigurnmosh....

. OVAJ | U tom sukobu neospomo stoji, "u psihološkom fundamentu, i problem načina doživljavanja, problem snalaženja neurbanog elementa u urbanoj, u složenoj strukturi građa, ali kod Vojvođdića taj je emotivni kompleks ugrađen i situiram u želju da se definitivno i neprikosnoveno vaspostave i odrede·ležišta stvarima, poljuljna i,Yazlabavljena ležišta najprisnijih maslaga djetinjstva Što u sukobu sn novim, saznajnim, | racionalnijim kategorijama sve češće, sve bolnije odzvanjaju i kao simptomi daleke prisnošti, i kao simptomi bliske, prisutne, jntimme krize:

ma put široki,

„..Draži me moć, mir aogusta,

sjoj meseca mad: Momčilonomt,

progomi me avet rođenog glasa,

jek dgubljenih godine;

ja bih vikao, ali zašto, krik nije,

? odbrana od sebe i drugih, nije nikakvo rešenje...

Ne malazeći odgovora u prošlosti Vojvodić, nagrižem i raščinjen, pronalazi, gubeći svoje djetinjstvo, uvijek budno, uvijek spremno đa ga ponovo uzmemiri, rješenje u odricanju, u prevazilaženju svojih emocija:

w..i ebo, Još jednom, neman odgooora. Svim rukama, sum, to" kovima,

tražim. se, po zraku, a gde sam, moji me likovi ostovljaju,

o, gde si andele moj? Ali, evo je, stiže misao.

„Balkamske simfonije" su, ustva ri, pokušaj da se ti rasponi, ti lomovi jednog gorđog, montarnjarskog memtaliteta, tog mentaliteta tako poznatog sa najboljih Lalićevih stranica koje isto tako fiksiraju etičke i emotivne rmutarnje napone ličnosti koje su ĐOmjerene iz svojih osnovnih leži'Šta, obuhvate, osvoje, i na taj na-

4

+ ye ZTALC 35% Pe

')

|

«, »

i čih omemoćaju u mjihovoj rovštoj nespokojavajućoj i tragičnoj katalizatorskoj prirođi. y

Knjiga se rastvara kao jstorija pjesnikovog Wbračuna, kao istorija psihološkog stanja koje je Wtavilo pod znak pitanja mnoge vrijednosti i, na taj način, jednom berićetnom wvulfovskom energijom ponovo, sa strašću i sa patetičnim bolom, promalazi, i ponovo pronalazi predjele i prostore što se rasplinjuju, što se ponovo ruše, prostore u koje se pokušava, većinom bez pomirenja, bez poraza, sa gordom sviješću, da smjesti svoje definitivno ramjeno emotivno žarište: 7

„Uvek treba zadđpžati sebe, dok 7 · ije kasno; duh se uppropušćuje u cciji, u | jurišu,

oko he shomtomo i zadnju mameFu, i svpšetak...“

Nađ tim užim, mad tim intimnim lomovima, naročito u srednjem dijelu Kmjige u poemama „Nova putovanja“ i „Odavđe do svetlosti“, prisutna je sjenka smrti, sjenka prolaznosti koja svojom smiren9Šću služi pjesnik, upravo SVOjom fatalnom postojanošću, kao mogućnost smirenja, kao mog'ićnost ponovnog pronalaženja spokoja, kao osnov za nadmoć, za smirenje. Sjenka smrti, kojoj je suprotstavljeno sunce, simbol vječitog „obnavljanja, kao da je omogućila smirenje, posmatranje djetinjstva, „pjesnikovog djetinj stva u kome se osjećaju, kao i na početku „Kmjige, odjeci rata, odjeci Što. u „završnom dijelu knjige prelaze u herojske „Julske bimne“, svečame i fibrozne u svojoj pošti za pale, za heroje, a istovremeno prisutne i kao razjašnjenje za unutarnje sukobe u pjesnikovoj liŠmosti.

Nolit«, Beograd, | | 1960) ha

Upravo to saznanje, ta moć da se preko saznanja što ih je naznačila sjenka smrti saznaju, i emotivno razriješe, neki egzistencijalni problem ličnosti · postavlja' Vojvodića nove, složene probleme, nova pitanja o smislu, o poetskom smislu pjesnikove egzistencije. Dok je u poemi „Odavde do svetlosti pjesma kao femomen | madmoćna, svojom ljepotom, nad smrću, nad iprolaznošću, dok je ma početku knjige, u „Balkanskim simfonijama" Vojvodđićevo primarno pitanje: Bolje je biti nego ustajati, sada, poslije „Julskih himni“, ostaje u „Slovenskim himnama“ osnovni problem jedno od bitnih pitanja „svakog · čovjeka, i svakog pjesnika, pitanje S stvarnom smislu čovjekove egzistencije. Vojvodićeva sumnja izražena stihom:

\ wu .Biti a he dokazati to užasno je...“ i — Ustvari je dvosjekli mač, mač sa oštricom za čovjeka, sa oštricom etičkom, i sa oštricom estetičkom, za pjesnika, mač koji, na taj način, postavlja nove, uvijek nove unutarnje wakobe. Otuda se Vojvođićeva knjiga i završava ' jednim stihom izuzetno karakterističnim za njegov načim doživljavanja Ssvijeta: „O sumnjo, jeđina istino, priznaj im jutarnje svjetiljke...“ Igra se, dakle, nastavlja.

Vojvodić. se identifikuje sa SVOjom pjesmom Rkontrolišući neprekidno njene nadzemne i podzemne. tokove. To mu omogućava poetska naracija, njegovo osnovno izražajno sredstvo, koje „Balkanskim sim fonijama“ daje jedan neuobičajem i nekonvencionalan, zvuk u našoj. savremenoj poeziji. Daleko od metafore čije suknje i potsuknje danas sve češće prikrivaju ispraznost poetskih inspiracija nekih naših pjesnika, Vojvodićeva narativnost, što izvjesni kritičari njegove poezije ne primjećuju, ne samo da odgovara njegovom impulsivnom poetskom temperamentu, nego je zanimljiva i kao svojevrstan kvalitet savremenog poetskog iz-

raza. | Vuk KRNJEVIĆ

Husein TAHMIŠČIĆ

· Poslanica o udesnostt-reči

Uvek jedno te isto pitanje

uvek jedmo te isto samoizricanje prolaznosti

a pomoći ti nema u dolaženju sa zadrškom

u pitanju koje ne dovodi u otvoreno

i svet i bogaoca

spreman si da joj daš svoje biće ona sc ne menja

reč bokata i bogovska ·

reč mamja i od zrna makova ostaje to Što jeste pomoći ti nema

ona Zvvi swyjime Wiviehenn

po: tvoj rađanja i oamiramja . samo da jedmom iskaže baz ostatka

sve jedno pa da joj bude dosta. nađeš li reč doveden si m pitanje ne mačeš li takvn reč

*

zatečem 6i u jedmom fe stam peelazemju

i pomoći ti! nema

ti živiš vojim Živožamt

razbacuješ kamte i ostavljaš grede

u amamet krpice mesa on ie prima

zavodi i propnšba kroz šake melaavcsati |

onda protare i izmesi to braje dok te se ne otara6; drugog života nemaš

gleda vas plica pevačica #

i pesmom meša godičmja d6ba loviš je griucdmim košem sve dok je u reč ne zakopaš

gleda vas reka ponćrmica

i proticanjem maglašava i eda i sima

ugrađnješ se u zabran

sve dok je u reč ne zakoepaš

gleda vas krug krugova

i kruženjem opisuje čas rođemje čas sv

vrtiš ga oko razigranog srća sve dok ga u reč ne opaš

Na prvi pogled iznenađuje : či» ni' se kao otsustvo psihološkog aspekta to što kod njih ne dolazi ni do kakve psihološke i moralne kolizije na osn)vu rascepa između reči i dela. Sva ova ica vez ikakvog napora i sa zapanjujućom lakoćom održavaju svoju ajmutarnju dvoličnost. Literakua pte Brcehta umela je i htela da pokaže ı bezbrnjnim varijacijama kako lićrosti prskaju i raspadaju se pod naponom umutarnje podđdeljenostii sukobljenosti. Ovđe ni :eći o tome. Čime je, usled čega je ta psih»loška strana potpuno Isključema 'z Brehtovog dela? Zar tnože da se

kapao ne zakopao

na preskok te ubija umilno i sveillucavo svejedno sveta Ili bogaoca tebi je to svejedno pomoći ti nema

pregoriš teč bokaku.i bogovskm prihvatiš reč mamju i od zma mualkoka

«ko glave

imju da kruže welike moguc&5ti

na vrbu Ol amestila se stobivu amčela kroz vši igleme provlači te hiljadw glaseva i izračuju suncima i potkavaju modćimna

na zbornom

mestu haosa

obudavelog pabosa vrbuncu sorca dnu sosa Ć

S.O.S-&

U wwupiei Woči i u gorelemenWckoj wouhleetı glasa

fybmćyPi ii memta.

ma dcmakui slavolhnika

prag od veči

z govora

pomoči ii nema

oči ti se mečđnrsolbno vade

ko orvi Kshodhkbm Wwemije

reka pomornica

„ko prvi prag preskoči ptica pevačica će:ga gledati

naglašavati

krog krugova opisivali dok samog, sebe u reč ne zakoWa

> Bari | sanlanı ne USM

skakao ne

reskočio

put je to ubogih na tabli života . : u predele večne slikovihosti

i glasmegovorenja

na raskršću udesnesti- ·

o snazi i nemoći velike utehe i pomračanja jednog te istog pitanja 8 jednog te isteg samoizricanja

prolaznosti ovog svela. ·

u zapućku nekog bogaoca a pomoći ti nema.

koja su i ukoliko su aktivni nos:o= < ; · | )

radi o tako grubom psinoloskom previdu? Ili takvom pojednostavljivanju problema “da je kao odgovor dovoljno samo islaći »Jtinerstvo, oguglanost sa kojom se jedmo lice „prebacuje“ psihološku iz stanja. reči u stanje dela?

U suštini, ovde „je dvoćiosi, fiktivna. l to objašnjava, VG, Jer reči,samo objeknvino uzete u svom nominalnom značenju {i to od nekog lica sa strane Koja njje upleteno u sistem eksploatacije) stupaju u koliziju sa pobudama i postupcima, dok intiraro, u subjektivnom konteksta samih ličnosti-ekspleatatoera 'ome su 6-–

davno otuđene (bilo njihovom sop stvenom praksom, bil» imitacijom drugih) od svog značenja, One.su odavno preobrabile svom! suštinu i dobile, za samog nosioća akc:je, tačno Ono značenje koje im j daju akcija i pobuda ličnosti, “Kad neko od, tih lica kaže „javno dabro“ „socijalni napredak“ il: „patriotski žar , Ono. spontamo i neyogrešno pod tim podrazumeva samo svoj ·ličti interes. Dvojnost. stveti ı ovde kao i u drugim slučajevima samo Je „prividna. Uvek jedna px java prikriva suprotno naičje. ali raskol između suštine i pojavnosti fiktivme je pripođe. Ta fiktiy -

(ZLATKO TOMIČIĆ: »BUDNI FAUN«, PODODBOR „.MATICE, HRVATSKE, VINKOVCI, 1960)

Možda i nehotice, pri čipa i doživljavanju ovih abihova, nameće ke jedno sećanje ma liriku Kamova i Vidriča, na svetove i probleme nji. hove poezije. To sećamje mi u kom slučaju ne nawodi na io da se kaže da je Tomičićeva lirika epigomska meorbginalna š, samim lim, ako bi tako bilo, uza svu prisutnost navedene dvojice u našoj literaturi, preživela, nepo< trebna. On je, kao i oni nekada, okre. nut motivima iz svcba mitologije i biblije, svetu prirode, prenoseći ih ov. de, među nas, u naš Život i polistovećujući ih sa nažim bivstyovanjem., To, mičić nije Kamov, jer je Kamov bio psovač i hulitehj; 'Tomačić je, meča tim, samo smion kao Kamov. On nije, Vidrić, jer je ovaj sav bio u tihom, diskremom kazivanju svoga viđenja sveta; 'Tomičić je 'edmo topao kao Vidrić. I samo to. Ali sve to me umanjuje vrednost "Tomičićeve lirike; jer, i emelost i toplina mnisw ništa što se može naučiti od drugih, M» je nešto Što čovek nosi u sebi, upravo što domosi sa sobom u Život: smelost je temperamenat, a toplina srce,

'Tomičićeva lirika je lirika ljwbawi, prirodne, ljudske. Požuda i pohota, mtžjački silovita, uHkama je u sv stih ovih pesama, u svaki tekst i de» luje golo.i bezdušno. Ali ove reči ne treba krivo shvatiti, bukvalno, jer to nije vulgarizovamje ili pak bana» lizovahje ljubavi, unižavanje njenih lepota, njenoga smisla i. postojauja., U pesmi »Znak ljubavi očit u zral on, doduše,.kačže:

»OVAMO «zgrudi onc devojčice, Ovamo ruke one šio se ohma, Ovamo wsta, ovamo usta, da ljubim ovu 5 nepoznatim LIBIJA

Ova čovekova bezdušna požuda za devojčicom što je tek stala da živiš čija se Ženskost samo naslućuje, nlje dnskost, niti pak nešto patološko, već ono istinito, bitno što svaki čovek nosi a sebi. Taj uzvik OVAMO možda je težnja, želja da se u životu bar u nečem bude prvi u otkrivanju umubrašnjih lepota življenja. Tomičić je, s te sbrane, smeo, hrabar da kaže, da "izmese ono Što misli, oseća, namerava. Njega malograđanski (lažnostid!jisi} moral ne sputava u kazivanju skrivemih, toplih i najlepših ljudskih, wu»

MV farmjih Agdna, koji su, u suštini, vo-

lja i moć, pobeda i ooraz, život ı smrt,

Ceo ciklus »Budni faun« deluje kae lirika pijanstva, ekstaze, zanosa, nena” trunjena .}e i nepomućčema tugom, čajem, plačem, cminmom, corčinom. Ona je sva u radosnom kliktaju, svyežini, mladosti, wgodnosti i letu ka le potama i večnosti trenutka.

Za drugi deo ove Tomičićeve knjige pesama (»Cma Evo«) ne bi se, u većini slučajeva, moglo isto to kazaiti. Tonovi su ovde nešto drukčiji, malo tammiji i, na momente, prisufna je tuga, što je jedma od novina u poeziji Zlatka Tomičića. Mo time, sa” ma, mjegova lirika dobija dubina kompleksmosti čovekove ličnosti i živeta topšte, Izraz CRNO često se sreće i ovim pesmama, on je uvek simbol neke izgmbljenosti i nesigurnesti. Dok e »Jadikovkae meki tihf Tecaj zbog saznanja me besmislenosti života, o čemu' pesnici obično i naj radije pevaju, već zbog saznanja da se Život mora jednom napustiti i, tako, prežaliti mebo, more, 1 zemlja, »TY si ona«, koja nesumnjivo spada meč najlepše i najiskrenije Fomičićeve pesme, n svojoj biti je pesma apsurda Života i živofme kolotečćine. Ali ma ve to, bitno je da ovaj pesnik ni jednog tremwžka mije postavio '(ili nena metljtvyo mnabacio) pitanje: čemu ži“ vefi?. j a Linka Zlatka TT omičića-fije misao“ na (u {ilozofskom smislu), ali, što ?e važmije, navodi ha.razmišljanje; o” na je emocionalna, neposredna \, 0 večinj slučajeva. prožeta belinom 1 ra“ \lošću, On je pesnik života i čoveka, sela i grada uv isto vreme (upravo! 0 se svojom lirikom nije vezao ni za selo ni za grad), on je paganin | mo? deran čovek, ali wyek prirodan i ele? memtaran U najpozitiyniiem smjslu ta Yeči, nemamešlen, dosežan i uspra” vam. Oslobodio ie svoje stihove rima 1! prešao na male lirske minijature U rozi. ostajući i dalie pesnik sebe liudli svoga vrememn. -

| Tode ČOLAK — — —

nost mije slučajna, neg. naučna, beč obzira što je Hrehi ne. objaBhjovš dovoljno ui čak mikako. NGd hoće da sociologizira, on zapada U 0 „ološko praznoslovlje. To e pi no nepottebno, jer je OVU ! materijal za razmišljar,e oreobilan, Za pisca je dovoljno što je +id sne antagonizme buržjasFoOb

Štva postavio kao sociološk-j 05P0' vu za prividno raslojavan;e hc"Dsti. I majstorski ispleo višestruke spletove i antinomične pa:ove ptivida | suštine u jeđinstv»n; ite"

taFDu celinu.

Zoran GLUŠČEVIĆ

RNJIŽEVNE NOVINB