Књижевне новине

LIRIKA U PREVODU

BUDADEPFA ~

Ji SRŽ

I

Ko već ti boginjo? Sve što postoji, tvoje je. Skriveno u tvom snu, neosećano i pmmo prepreka, Ono ije Što nazivamo počečkom, uzrokom ali iovorom: A ipak da treneš okom, eveće bi hitaho kao dečje

Stope, i porumeneli vinogradi žirihi se poput mihja poljubaca, "Ta Zemlja sazrela u slasti. Neskladna je bal 7

Platno prazno, mermer mutan i mem, Dok vetar tvoga daha me nagna na dahtavo prelaženje

Van buke ialasa, ka mimom i vanvremenskom okeamu, Možda praiskomskoj itmini negdažnjih života, ' Gde sjaju, poput zvezdanih jata w muoajčimoj ubrobi,

Sudbina Čoveka i tvoji dmagulj bez ijedne wmrhje,. | O! mada sva od tmine, rasvetljenje si, i I šta tvoje rwkc ispuste, ni trunke ne wredi.

Hi

»Cvet«, »drvo«, »jezerce«, »oblačan dame: comi ostaju daleki i bladni

kao algebarski znaci: potom ti dižeš zavesu; vidimo, ti daješ vid:

Loza obvija naša tela; vidokruzi zrače zlatom

U nenadnom gascvešavanju. Na taj načm posedujemo zemlju, zvezde i zvezdanu moć.

Rat razdire; onaj što je kod kuće ostao bacam je bez utočišta; Iščezla je njegova hladna sreća — spomeni, pisma, gravure. Ali još tebe ima, neizgubljiva!l tvoja zastava, i pometnje, Sia, besmrma zvezda, srce svih naših izbavlijemja.

»Napred!« klviemo mi, i napredujemo. Poput mrava, gomila što se a jedva kreće

Vuče kroz duge vekove, po cenu zelemog živoba,

Ogromnu lešinmu dela, datuomć, dokumenašš,

Koji čine da pokolenja slabe i venu. Ali pesnik koji mora da se vrati sve što mu ireba u tebi ima, Jer ti se neprestano podmlađuješ, i možeš da pokažeš put.

Budadeva Boze ((Buddhadeva Bose) je jedan od majpoznatjih 4ndiskih savremenih pesnika i pri-

_ povedača; piše na bengali jeziku,

1935 godine je osmovao časopis »Kavita« (Poezija); i danas je glavni mrednik. Preveo je na bengali Bodlerovo »Cveće zla«, Damas piše izrazilo asketsku poezi-

ju, odbacujući SVET i prowičeći Rada MADE epkkuracti ira. ih stihova. Bedye koje dv mo objavljene sa u njegovoj poslednjoj zbirci »Je Andbar Alor Adbik« (Ova imima je više mege svetlost),

HI i

Sta mogu naše promese ca. elonesm

'Felu, već staru

Sjajno Iscrpljuje sve

crva? je

+

je nabujele izvore

U wdlarlma roditeljoubistva. ?

Strašni starci zaveravaju se

U odeći medne

Napredak wzima za nevestm Postnpno progpadasdje.

Sve što možemo da požmjemo Je ono što si ti oplodila

'Gde se ireperavi svet povukao U prvu, večno (rajmm zovi, :

MRTVA PRIRODA

Ma SI e, ž „da oće Rena: Gdnar:šeov ee: ru: Boliopea a o fabmvko, e etapa

jeju

Pokazujući miropomazane zube, šibajući vazduh sjajem?

Th hladno, nepokretno nebo Konaraka,1)

čemo cx] zamosa

Grudima jedme apsaras') koje se podaym ruci gde wida nema? Tako mnogo, a to je tek početak! Čini se da ovoj jeseni nema kraja,

Dosta! Ali još ima.

Čak se i koža

Bogati u mirmom ushićenju. A kava svega nestane, Oklevajuća rumem priča o radosnom pomaganju.

I da li je to sve? Tako misle sanjive primode.

Ali ponekad, teških očiju, žudm

jom oplerećema nekolicina

Raskida koprene kotarice, vrća i voćmjaka,

TI, n čudmom čamu svešlosbi, sami postaji Drhtave zvezde gde nas besmrini Nagone da zaželimo da smo nešto drugo

ebi asfodeli

(Preveo Duše PUVAČIĆ)

1) Konarak, — srušeni hram, podigrut u 13 vekti, poze DO bo-

gatim ormamentima.

2) apsaras — po indiskoj mitošogiji, igračica, ma, nebu boga

Indre,

Anri Krća (Henri Krća) rođem je m Alžiru 1934 gođine od oca Francuza i majke Alžirke, Ođrastao i vaspitan u Alžiru, on se u času kad je počela, borba alžirskog narođa za oslobođenie aktivno opređeliuje ma stranu svog narođa, i kao pesnik i kao čovek.

Do sađa je objavio više zbirki pesama, kao »Dugo frajanje« (1955), »Veliki dan (195), »Prva slobođa«,

»Lekcija ie tame i »Revolucija i poerija su jeđno isto« (19571), Iz ove poslednje zbirke, koja je ove gođine đoživela drugo, uvećano izđamje, izabrali smo ove pesme.

Awri Wwrda, mapisso je i dramu »Potrese (1925), u Kojoj je prikazao borbu starih KKartaginjana sa MRimom, a, ustvari govori o savremenim đogađajima wu svojoi zemlji.

A4NRI KREA|

OPIS NADE,

MORAL ISTORIJE

Čas razbijen mrazom strpljenja Smrtno iščekivanje

Suze zahvaćene umorom

Suviše gledam one koje mrzim Za moju pobedilačku nevolju

Sa rečju wvek na kraju zamora Stisnutih pesnica

Kao mesečarsko verolomstvo Koje se gubi na ulazima u meknoe Ja izračunavam zlo već stogodišnje Sa kojim se rimuje Život

Zaačeto od nesreće

Sa kojom se rimuje sadašnjica

U kojoj je zločin pravilo Smrino mnestrpljenje

Priznajem svoju sramotu što sam živ Jeftina cema Zaboravljam one koji me vole Jedinog osmejka I one koji me ne vole više : Ostajem u prostoru samo najprisnijem Isti završetak Proklinjem istoriju Isti početak

TI ostajem savremenik I ista strepnja Ćudi godišnjih doba

Naravi intriga

Priznajem da sam prijemčiv Za sve što polresa ovaj globus I nekiput samnjarim

Da treba promeniti ŽživoĐom

Tebe

KNO4ZEVNE NOVINE

stati ko mermer lice n Il} alyima Jednom: rečju pustiti nek i teko ide Da sve bo postoji i to je užasno

Moj namod je moćan ko meka ogromna voda

Čan mi mkamnje na prasi put i I ja sam mu zahvalan za dobrožu Smabram ga za neko beskonačno bice On mi Je umesto oca . Meni sinočetu pre rođenja

mome nemoćmom gradu

Znam zora je prozračna

Da te izgubim za uvek

Nezahvatljivu suviše lepu I koju samo. usma spominje

Momwotona mada pvodužava se , -I pored visoke stene bede · i ie _ Vidim je gde iači pukobnu ” Sanjari očajava 7 Kloupča se iza svojih kajanja 3 I zamišljam dubmi svetloj Proloma , TOnaj prizor koji fe toliko wpistwala I koji zna mapamet I koji vidi w cmbini pogleda A koji nikad nije videha Jer čemu U asutonu sve će dobno ići Ići tom sastanku sa moći zajedno OE sa očima boje slobode

izgubljena u tami sanjarija Njen dečji glas opisuje taj dežjni pejzaž A a če ce voši da }

li najviše i |ja "Taj stih kome se NW: GBurcopjjuje (Jprkos zamki eviju wmeta I smetnji svipi oblika A koji pobedonosno sadržavaju Oslobađajući pokstrek elemenata Ali uvek traži slabo mesio čudovišta Ovde lukavstvo odmosi više nego očmyanmje Njegov brat I razlikuje ga Ona će podriti tu katastrofu a moci Jer swrpljiv svmd atiže Pa čak i na savsšeno obaranje užasa

MAJKLA

drami Žana Žirodđua i

ma affi wawWb wrai vypeven, Mada,

REĐGREJVA

Ser Majkl Redgrejv, pozmati en= gleski filmski i pozorišni glumac koji sada. rađi u Americi, napisao je i objavio svoje prvo Kkumjiževno delo. »Barlatanova, priča«, kako se roman zove, pojavila se neposredno posle njegovog velikog uspeha u blistavoi Kristofera Fraja »Yigar pređ kapijom“«, gde je Redgrejv požnjeo laskava priznanja kritike i publike kao najbolji glumac sezone na Brođveju. U svom delu Redgrejv, na pomalo autobiografski način, govori o jednom promašenom glumeu koji poseduje snažam imtelekt i eruđiciju, ali koji se brzo zasitio svakođmevnog rukinerstva u tumačenju velikih dramskih uloga, U nizu monologa otkrivaju se intimne misli glavnog junaka i njegovo razočaranje glumačkim. pozivom, »cepanjem sirasti hu dromjkex i ulicajem. smlumljenog života, ma sopstvenu psihu, 6uo= čennu sa realmostima pravog bitisanja., Kritika je prilično blagonaklono dočekala, ovaj Hterarni pokušaj Majkla Redgrejva, i pružila mu ohrahremje

a ia Miehelangelo . kao pjesnik

Michelemgelo Buonarroti veliki talijanski renesansni kipar, jeđanm bd najvećih. skulptora svih vremena, koji se također proslavio i kao slikar (Sikstinska kapela), iako slikarstvo nije volio, bio je izvrstam pjesnik, Međutim, usvoje đoba or nije kao pjesnik bio niti priznat niti po znat, Imao je mnogo neprijatelja za svojeg života, alijpak dovoljno i prijatelja i obožavalaca. Ti njegovi

i izeri sa Čak i amomimno, iz velikog pieteta, ispoljavali svoju ma klonost prema velikom Kiparu. Eugene Delaoroix, sjajni francuski romamtički sHkar (1798—1860) u svom „Eseju o Michelangelu” bilježi kako je jedem takav prijatelj dok je Buonarroti radio na kapeli Medđicejaca Sam Lorenzo u HFiremci ma Čuvenom kipu koji prikazuje „Noć” ubilježio kradom stihove?

La notte che fe vediirsi đolci atti Dormir, fu da un angelo scolpita In questo sasso: e percheč dorme hd vita. Desta la se no!levedi, e porleratti,

(Ova noć koja vidiš kako spava slatkim snom zaboravi, isklesana. je iz mramora amđeoskom rukom, Ona je živa, jer spava: probudi je, ako summjaš, progovorit će ti).

Michelangelo je na to odmah odgovorio, također u stihovima:

Grato myć il sonno, e piu Pesser di - sasso Mentre che i damo e la vergogna. duraz,

Non veder, non, sentir me i granmventura: Pepo nomidestar; deh! porlo bas80.

(Drag mi je san, al biti kam još više, dok vrijeme jada i sremote traje; ni čut, ni vidjet moja sreća sva je, Stog me me buđi: Oh, govori. tiše!)

U svoje vrijeme Michelangelo ni je bio smatran pjesnikom — malo tko je i znao da on piše pjesme; to,

" uopče nije.čudno, zna li se da su

njegovi someti postali poznati tek po njegovoj smuti; ali je čudno to, što su mu i kasnije, tokom historije, osporavali vrijednost kao pjesniku i da još mi damas nije dobio svoje pravo mjesto u talijanskoj po eziji, Talijanski kritici i historičari umjetnosti, upoređujućigas osta lim pjesnicima njegova vremena kao naprimjer s Luigijem. Tansis ljom, Giovanijem đella Casa, Gallazzom di Tarsia, Gasparom Stampom me ocjenjuju ga jednakom mjerom. Sve to zato Što talijanski pjesnici pišu glatko, uglađeno, jednostavno, jasno, osjećajno, muzikalno, a Michelangelo — kao i da i nije Talijan — piše oporo, grubo, kvrgavo, misaono. Međutim, Michel angelo je upravo omakav pjesnik ka kav je kipar, odnosno slikar. U nje ga nema dopadijiosti, one površne ljupkosti koja osvaja plitku publiku. On je onako istinit, grozan, silan kakav je u figurama kojima je oslikao svod Sikstinske kapele, kakav je u svom. „Posljednjem suklu“. Njegova je poezija velike umjetničke vrijednosti upravo po svojoj sadržajnosti, potresnoj zbog iskrenostiu ispovjedi patnje, Ona je grandiozna i po svojoj dokumentarnoj vrijednosti, to je dnevnik muka i pregaranja. velikog kipara u razdob ljima rada na raznim njegovim kiparskim i slikarskim poduhvatima,

Iako je svod Sikstinske kapele što ga je om oslikao jedno od naj. većih slikarskih djela svijeta, poznato je s kolikim je otporom i gnušanjem Michelangelo prišao tom radu. On sebe uopće nije smatra» slikarom, nego samo kiparom, a na taj rad natjerao” je Michelangela Papa Julije II, nagovoren od Mjchel angelovog neprijatelja Bramamtea, talijanskog Kkipara, slikara i graditelja koji je bio dobar umjetnik, &-

li moralno labilan i zavidam Michel

amgelu, jednako kao i Rafael, koji je htio da se dovršenje Sikstinskih fresaka povjeri njemu. Michelangelo dugo nije „prestao jadikovati zbog toga zadatka koji je uistinu bio težak (izvođenje je trajalo oko dvije godine teškog dđanonoćnog ra đa). U to vrijeme nastao je ovaj. Michelangelov somet:

S napora guša orat mi ružni vrlo. od vođe muačke nju dobiti znaju u Lombardiji, ili drugom Kraju, drob mi se jadni prihio uz grlo.

Bradđa k nebu gledo, potšljak mi osta twdružem s plečima, Harpija sam, eto, što se grudi tiče: težak rad je sve to, od kista što curi lik mi šaren posta.

Rebra su se zavukla sred, boka, rad ravnoteže sedđiu malik tur je, koraci se kreču bez nadzora oka.

Rastegla se koža grudnom. košu mome, a straga zašegla: roložaj toj štur je;, tako napet sličim, luku sirijskome...

(iako ovdje ima četrnaest stihova — dvije strofe po četiri stiha i dvi jepo tri wtiha — kako to zahtijeva pravilni sonet, on ipak u cijelosti nije citiran: nedostaju još dvije strofe po tmi stiha, t. zv. „rep”, ili talijanski „la coda”, kako su često takve sonete „s repom' pisali talijanski renesansni pjesnici,)

Kao što vidimo veliki kipar samog sebe u. svom pjesničkom altoporčretu nimalo me žali: slika koju daje upravo je groteskna; ali iza nje se osjeća silna tragika čovjeka kojeg fizički unakažava njegov genijalni rad. S jedne strane on maYi samo za duh, ali s druge strame pati i zbog rugobe tijela, koje postaje sve ružnije i ružnije. Poznato je, kako piše Romam Rolland, „da ga je Torrigiano doji Torrigiani udario u nos i slomio ga, čime se taj nitkov poslije veoma hvalisao pred Benvenutom Cellinijem, Jednom je Michelangelo pao sa skele i teško pozlijedio nogu. To ga je tako ucvililo da mije htio nikoga zvati nego je ostao ležati sam u mraku u teškoj melankoliji, želeći da umre; da. nije slučajno naišao liječnik Baccio Rontini, njegov prijatelj, koji ga je izliječio, tko zna šta bi s njime >i= lo. Neprekidni, strašni napor rada ostario ga je prerano i učinio još ružnijim; gladovanje, zaborav na hranu, neprekidni histerički umjetnički zamos pogoovap je razvitak njegovih bolesti (bolovao je od bolesti očiju, trbuha, zubi, glave, srca. — baš kao i Balzac, kojeg je, ma=če silno otpornog, također slom;o pretjerani radni napor). Sve te mu ke nalaze odraza u njegovim Stihovima, Najviše Michelangelovih „soneta posvećeno je ljubavi: ljubavi prema, zeni iljubayi prema prijatelju. Po znato Je, da Je žena kojoj su njegove pjesme posvećene bila idealna ljubav Michelangelu baš kao i Dan teu njegova Beatrice, Zvala se Vi= ttoria Colona. Rodila se kao kćerka plemića Fabrizia Colonne, a udala se za markiza Ferdinanda d'Avalosa od Pescare, španjolskog · plemića, Bila je ve»ma poznata u svoje doba kao pjesnikinja petrarkističkog smjera.

Ubrugi dio Michelangelovih platom skih soneta posvećen je njegovom prijatelju Tommasu Cavalljeriju, ko jeg je Michelangelo ljubio sitno žar kom prijateljskom ljubavlju — koja se penje, kao i u ljubavi prema Vittoriji Colonni, do pravog obožavanja — kako je umio ljubiti samo Michelangelo.

Bio je to veoma usamljen i no sretan čovjek. Čitav svoj vijek proživio je u strašnim duševnim mu-

Nastava? na 9 stnmi