Књижевне новине

PREVEDENI ESEJ

KNJIGA see

| GRENVIL HIKS (Grenvilie Hicks), američki kritičar i romanopisac rođen je 190. godđine. Jedno vreme bio je marksistički oridentisan, Njegove Knjige Bu: »Velika, trađicija« (1933), o američkoj Kknjiževnosti posle Građanskog rata, romani; »Samo jedna oluja, »Cuvajte se neprilika«, >»Bio je Jeđan čovek u našem gradu«, Sada je stalni knji-

čevni „Kritičar „mneđeljnog lista. »The Saturđay Reviews, . Opet nam se prigovara da je prikazivanje knjiga U užasnim uslovima; tužba koja se podiže večito i uvek opravdano, Ima ipak i obeshrabrujućijih stvari no šio je čitanje izdavačevog spiska svih prikaza nekc knjige, gotovo svake izdate knjige. Coveku se šini da su mnogi od takozvanih prikazivača jednostavno opčinjeni reklamom izdavača. Drugi pročitaju knjigu tako površno da ne mogu dati tačan prikaz sadržaja. Neki su savesni, ali nesposobni, jer nemaju potrebnih kvalifikacija za posao koga su se prihvatili, Ponćkad o knjizi, naročito knjizi mekog novog pisca, nema ni jednog jedinog inteligenmog prikaza.

Ali, ako nema razloga. povladivanju, zbog stanja u prikazivanju knjiga, nisam zadovoljan ni time što imamo tačan pregled onog što je pogrešno. Naičešća opiužba je da su prikazivači suviše popustljivi, i naravno, mnogi od njih to i jesu; u suprotnom slučaju izdavačima me bi bilo tako lako da mafiluju svoje reklame oduševljenim epiletima. Po, međutim, ne znači da je popustljivost jedino i glavno zlo, niti to govori da bi stvari mnogo bolje stajale kad bi svi prikazi vači odlučili da postanu strogi.

Na prvom mestu, slav strogosti ima svoje sopstvene opasnosti: najočiglednija je iskušemie da prikazivač islakne sebe. Smwog prikazivač ubeđuje sebe i neke od čitalaca da su nmjegovi standardi visoki i ukus brižljivo kultivisan, dok često mnogo od onoga što stvarno ima nije ništa drugo do želja da dokaže kako je om superiornija osoba. Ako može da ostavi dobar utisak, ne mora da obraća mnogo pažnje ma knjigu,

Drugo, popustljivost, mada po samoj sebi nije vrlina, može da bude znak vrline — prijemljivosti, Po» nekad sam, čitajući prozne hronike u jednom peinaestodnevnom časopisu, imao utisak da pisac. irzi romane. Grubost takvog prikazivača može da bude zabavna, ali nije poučna i ja više volim da me vodi meko ko je sposoban za prisno razumevanje. Suvišna plemenitost može da bude greška, ali nedostatak plemenitosti je diskvalifikacija.

Uprkos jako proširenom verovanju da svaka napola obrazovana osoba možć da piše književne kritike, prikazivanje knjiga je teška veština. Kao prvo, prikazivač mora biti sposoban i voljan da čita, a ima mnogo ljudi koji to ne mogu ili neće — što svako ko studira prikaze sa žalošću uviđa. Prikazivač mora da se posveli knjizi koju ima u rukama i koliko je mo“ guće više da to radi bez predrasuda. Čitanje knjiga treba da bude iskustvo, možda mučno, možda prijatno, ali u svakom slučaju takvo da obuzima celu

osobu čitaoca. Jer je čovek, prikazivač će se suko-'

biti i sa knjigama koje mu se ne sviđaju, ali može bar da pokuša da ih pročita. . ; 'Pošto je bio čitalac, prikazivač postaje reporter.

ORIS PASTERNAK 1890-1960

Petrogradska noć.

Boris Pasternak (r. 1890) je legitim~ Pasternak je,

ŽURNALISTIČKO

pored Aleksandra

Nije sasvim jednostavno reći na najkonkretašji mačim o čemu je reč u knjizi, i me može svako to da wradi, Ali to je jedan od najmanjih poslova koje prikazivač treba da učini. Ono što on treba još da uradi, i što je ind O leže uraditi, jeste da wkaže na kvalitet Mnjigć, Bla, naprimer, možete da doznate o »gospodi elovej& iz prikaza o tom romanu? Mi čitamo pri kaze mc samo da bismo otkrili o čemu je u knjizi reč, već da saznamo njenu stvarnu vredmost, jednoj se knjizi ne može reći stvarno kakva je dok se ne domese serija kritičkih sudova. Većina prikazivača voli da zaključi na kraju (»Ovo je genijalno delo«, ili »Oyvo je bolje delo no prvi roman g.Blenka«, ili »Ovo je neuspeh«) i neoprezni čitaoci pretpostave da ove kratke izjavc prcistavljaju kritiku. Naprotiv, čin kritike ide dalje od trenutka kad prikazivač. proćila prvu rečenicu u nekoj knjizi, i njegova mišljenja su sadržana u svakom redu koji napiše. On piše po iskustvu koje je stekao, po iskustvu koje obuhvata isto toliko ono kakav je om kao i kakva je knjiga, Om može da se drži formulisanih cstetskih teorija, ili može da bude empiričan i eklektičan, ali u svakom slučaju on donosi sud i lo je njegov sud. injenica da je prikazivanje uvek subjektivno gonekad vodi do zaključka da je jedan prikaz isto toliko dobar kao i drugi. To je glupost. Kao. što sam već rekao, mnogi prikazi su površni i mesavesni i WUopšte memaju vrednosti, Ima, sem toga, velike razlike u izvorima kojima se prikazivači služe, Dobro obaveŠšteni prikazivači mogu drastično da se ne slažu, ali i samo njihovo meslaganje je poučno. |

Kad se prikazivanje hnjiga napada, često se kaže da su nam potrebniji kritičari no prikazivači. Ja nisam siguran šta oni koji mapadaju imaju na umu, ali za mene je kritika pokušaj da se vidi telo književnosti wu najšire mogućem opsegu, kao što može skoro da bude sub specie aetermitatis. Damas imamo masu kritičara; časopisi su puni wjihovih vadova, a neki od njih su vrlo snažnog uticaja. Nemam mameru da poicenjujem kritiku, jer ima kritičara .čije radovc veoma cenim. Ja stvarno mislim, međutim, da postoji vrlo važna i velika razlika između kritike i prikazivanja knjiga.

Ovo drugo jesie i treba da bude jedna od grana žurnalizma. Prikazivač piše za svoje savremenike, za. one koji se mazivaju čitalačkom publikom, i on ima odgovornosti prema njima, odgovornosti koje neće biti ispunjene ako im om da kritički esej u stilu »Kenion Rivjua« ili »Hadsona«. Neki pojedinci koji pišu savršene kritčke članke pišu takođe i dobre prikaze knjiga, ali njihovi prikazi sw dobri zato što oni poznaju svoje odgovornosti i granice književnog žurnalizma. Ja verujem da sam jasmo rekao da memam loše mišljenje o prikazivačkom poslu. Da imamo bolje prikazivanje knjiga imali bismo širw i iskusmiju publiku za ozbiljnije knjige. Često srećem osobe koje kažu da bi više čitale kad bi bile sposobne da, iz mase knjiga objavljenih svake sezome, izaberu one koje bi mogli da čitaju sa zadovoljstvom i korišću, Njihova zbunjenost je dovoljna optužba sadašnjeg stanja prikazivanja knjiga.

Ovaj problem nije rešen samim tim što će prikazivači postati. strogi. Možete sasvim sigurno reći, za skoro svaki romam koji se pojavi, da mije tako veliki kao »Braća Karamazović, ali osuda, mada isti-. nila, nije naročito korisma. Niti je, pak, horisno reći za meki roman da je jedno od najvećih svetskih vremekdela, kad ono to očigledno miie, Dužnost prikazivyača je da drži na oku hnjigu kao celinu, sa svim njenim! manama' i vrlinama. “Ono što je važno nije ni strogost ni popustljivost, već odgovornost. | (Prevela Vera DROBNJAKOVIĆ),

. DETINJSTVO

SKULPTURE

Jakoba Savinšeka

Slovenački skulptor posleratne gene racije Jakob Savinšek pokazao je na svojoj prvoj beogradskoj izložbi weliki bnoj skulptura i crteža, Već pri prvom „pogledu svaki gledalac mora primetiti ozbiljnost prezentacije kako pojedinih objekata, tako i izložbe kao celine i to u takvoj meri da je treba istaći, lim pre što na našim izložbama to nije uvek slučaj. a

Savinšek radi direktno u materijalu: u cementu, kamenu i svim Vrstama metala, pri čemu ima uvek retko pošten odnos prema samoj Zanakikd| strani svog posla. Sigurmost kojom tretira materijal na najvišem je nivou.

a ovoj nam je izložbi Savinšek pri kazao dve faze svog rada. Sa ciklusom »Čovečije slabosti« koji pripada prvoj, odnosno prošloj etapi, skulptor iznosi pokušaj da kroz savremen tretman izrami svoje često ilustrativno anegdotske, ekspresionističke težnje. Zainteresovan mnogim problemima, vajar svaki eksponat tretira izdvojeno, tako da je teško setiti kontinuitet razvoja koncepcije koji stvara fizio„nomtju umetnika. Pa ipak, u sadaš-

4kvarel Pecarskog

Serbja lirskih asocijativnih imipresija kojom se Wojislav Pecarski pretstavio publici došla je kao plod dužeg, vrlo studioznog rada, I odmah je ova prva, tiha, nenametljiva i u svojoj bskrenosti donekle oplaha izložba, obeležila osnovne odlike autorove: iskrenost doživljaja, limsku imterpretaciju i apsolumo dominiranje ·iodabranom ikom. Kako je danas malo važno ima li neko ili nema redovi no »akademsko« školovanje, dokaz je kvalitet koji autor dostiže u ove tri osnovne karakteristike svog slikarstva izražeme kristalno čistim akvwarelom. Njima ije autodidakt pokazao, u zaista najpogitivnijem smislu, školski primer ove suptilne tehnike.

Početna realna percepcija stvarnosti tiho se u toku transponovanja ovlačila pred novostvorenim aspektima, ali nikada mije potpuno iščezla. Nešto slično evolumanoj ijmpresionističkoj težnji dogodilo. ee i na ovim alkvartlima. Autor je »uhvatio« trenutak ne objektivne stvarnosti, nego momenat u kome je njegova emotivna zaokujp“ ljenost objektom dostigla likovna ·ekspresiju. Kod Pecarskog ništa nije

· slučajno, pa ni mazivi slika — ali i

da ih nema, oko bi posmatrača pročitalo trag što ga je u slikarevom se

njoj lazi, kojoj pripada većina eksponata, može 6ć iti da je Savinšekova dominanina preokupacija ritam, dok ga u·pogledu telmike interesuje sukob i spajanje dwe vrste muaterijala. Ovako kombinovanim skulpturama autor ieži da nammači apokret (>Zalet«) dli pak da masu uklopi u prostor (»Logor«). U oba slučaja volumen sačinjavaju jezgro komipozicije a šipke pretstavljaju eksplikativni elemenat. Tako u mprvoj varijanti Ššipke ukazuju na pravac u kome se ritam razvija, dok su u drugom vrsta prostornog crteža u čijim koordinatama lebdi volumen, Ovakvo tretiranje skulpture, racionalno a u većini slučajeva dekorativno, moglo bi da nađe odgovarajuću primenu u sklopu arhitekture. Smisao za monumentalnost osetan je i na eksponatima ove izložbe, on objašnjava Savinšekovu naklonost za spomenik i skulpturu u prostoru.

Veliki crteži u tušu i kredi rađeni izvanrednom sigurnošću poteza iakođe ilustruju Savinšekoviu preokupaciju ritmom i ma lgovarajući mačin Yrlo dobro upotpimjavaju dzložbu.

Fojulava

\

Čanju stavila bibjka, kamen, pokret vetra u „pejzažu, kroz krošnje, po površini vode. .

Studiozni postupak svođenja pejzaža na mjegov, sli odgovarajući, lirski eho, postignut je jednostavnom: kompozicijom čiwtih, mwmih forma Što čuvaju sećanje ma nešto neodrcđdeno, ali. blisko, Na swogoj belimi što postaje elemenat slikareve palete, forme su nastajale od slobodnih, tihim ritmom pokrenubih arabeski. One vezuju bojene fleke jedne fine, tonske palete čije je nijansiranje 'postignuto intenzitetom pigmenta koji i. u najgušćim pasažima čuva klasičnu akvarelsku prozračnost.

Uglavnom diskretno.i imtimističko, sa osemom težnjom ka lieskoj apstrak ciji, ovo slikarstvo ukazuje ponekad i na autorove još možda mnesvesne predispozicije za veće površine, za zid, za tapiseriju. Međutim ova nota dekorativnosti daleka je od' svake pretenciozne težnje za efektom.

Bogata invemcija kako koloristički

fino sklopljenih sazvučja, tako i obi-|

lja kompoziciskih warljacija, ostaje

uvek plod slikarevog spontanog do-.

življaja kojim oduševljeno susreće detalj kao simbol cele .prirode. Dr Katarina: AMBROZIĆ

I deveti o —

Sve To

Ko crma santa leda vazduh se nadima

ni maslednik pnpuškinovske poezije. Svojom poezijom je izvojevao mnoge lepe pobede ruskom stihu. Javio 5ec mw vreme raspađa ruskog simbolizma vbirkom pesama »Blizanac u oblacima« {1914).

Posle simbolizma koji je raspevao stih do neupotrebljivosli, Pasternak je ruskom lirskom stihu vratio Dotrebnu oporost. Nije ođ poezije zah“ tevao ništa što se Rec bi ticalo nijic 5same. Zbog toga je bio mnogo napađan u vreme žŽdanovističke Kritike, koja je želela da Krilatog konja počzije pretvori u konja za vuču,

Pasternakova poezija je impresionističko-subjektivistička. Ali taj sub-

jektivizam je lirski, puškinovski, a ne simbolistički.

solipsističko-mistični,

Bloka, najveći ruski liričar XX. veka, s tim što je on bliži Puškinu necgo Blok. Njegove su pesme imprešivne improvizacije na teme koje su postrani takozvanih Velikih događaja. On je pesnik mećave, proleća, zumbula, kamilice, leta, raži, detlića, slavuja, oblaka, šuma, rose. Najbolje su mu knjige pesama «Iznad barijera« i »Moja sestra život«. Svojom poemom »1905« približio se epskoj po" eziji, ali je zađržao bitne odlike liričara i intimističkog pesnika, Godine 1958 dođeljena mu je Nobe~

"dova nagrađa, koja mu je umesto ra*

dosti đoncla mnoge gorke časove.

B. M.

PASTERNAK. U SVOJOJ KUĆI U PEREDELKINU, BLIZU MOSKVE,

a TS

U NOVEMBRU 1958

KNJIŽEVNE NOVINI

Čekbrnaest mi je godina samo. Vhutemas,

Zatim vajarska škola

U krilu rabfaka, 4

"Tamo, i

Atelie je očev,

Na vrstu daleko, dj Gde na Dijani je stoletna prašina, 1 platno neko,

Naša su vrata.

Pod — kamene ploče

Prljave od blata.

Zimski vetar zao. . Od decembra lampe caruju i gore. Port-Artur je pao.

Krstarice ipak idu u 'more, Čekaju eskadre,

Vojska ide da se bori,

1] na stacu poštansku zgradu Gleda sumrak,

Boje,

Palete

I profesori.

Koliko tipova i lica ima! Umobolnik je ono.

Do njega tupavko u redu.

"Tu nešto tinja. |

A ovaj je žutokljunac smešan

Nema igla gde da padne u razredu.

S Flora i Lavra zvono Sa šumom se koraka meša. Iza zida

Vika luda

. Ko plima uporna,

Nepomičan kovitlac soba, Na ulici živ samo plin Zvono se razleže svuca, Glasovi se približuju: Skrjabin. J O, kuda da pobegnem, kuda. Od koraka božanstva svoga. Praznični dani bliski. Kvartali. • Pa kraj polugodđu, Strunasta wnutrašnjost iskri lnstrumenta otvorenog Uanju i noću. Radio makar od zore rane. dani

)

Od igličastih koraka.

Nikom se ne otklanjaju

Neko je u kaputu, neko ko pola dinara,

esec 8e mrznec U Narvskom kvaru to Gomila progovara: Gapon.

Sve veća zapara vlada U sali vreva.

Drveće je izbnojalo pet Vejaći s ulice

Ovde je rodilište.

Sred neobojenog svodničkog creva

Tuče o zidove uz jek Ko grudva neukrašena

Vek. . *

(Relejna bruga)

: . Na Kamenoostvskom:

Kaldrma na štulama · gazi. Gleda sa stubova i trafika. Za povorkom repina velika

ZŽitkih ulica

[ raščerečenih prepreka

Raskrsnica. Povorka Na Troicki most izlazi Čuveno svitanje tu je.

Oblaci u krznu i mahovici krstare.

Škripa galerija se čuje, Isparavaju pomijare, Istrčavaju prosto,

K vratima idu,

Dod steg,

()d vrata — U sneg, U zimom zapaljen Prostor.

Osam valova u strašnoj hucj

Il deveti

Veličanstven kao dakjina.

Drže kape u ruci.

Spasi, gospode, sluge svoje! Levo — most i šanac stoje, o groblje, trošarima,

Ipak i Desno —·

1 Božić je pri kraju. · Pozadi — lug, Koliko je je dato? A ispred Kad bi se bar toliko dobilo u zamenu za io. - Relempa pruga.

irem, Po stepenicama se lepi sneg,

demonstranata

| PESNIKOFE |

GODINE

- e SUSA

PASTERNAMK KAO OSAMNAES' GODIŠNJI DEČAK (CRTEZ NJEGOVOG OCA, SLIKARA)

U PARIZU, NA KONGRESU PISACA, 1936

PASTERNAK

PESNIK, ROMAMNSIJER, PREVODILAC, NOBELOVAC

<GBO age aan ——

Osam plotuna s Neve Umoran ko slava.

S desne sirane i 5 leve kasom leti)

se —

(Daljina oglašava:

bračunaćemo se još za ovu raspravu)

prepreke što stoje. To se kidaju kožuh ima. Zglobovi

a Dinastiji položenih je. Zakletava.

'Trotoari u trku.

Mrak pada. "Teško da će se podići dan Grmljavini pucnjave

hiljada.

Odgovaraju Paljibom sa barikada.

Četmaest mi je godima.

Kroz mesec petnaesti rođendan.

Čitaš

Kao dnevnik su ti

dani.

Otvorivši ih na bilo kojoj strani.

Grudvamo se. Grudve pravimo od nebeskih

Jedinica

I pahuljica, I smislova koji postoje sada

Taj usov carstva,

Taj pjjani sneg koji pada: LJ januaru“

Na uglu Povarske Gimnaziska zgrada.

Svakodnevno muećave vitlaju. Oni što su u partiji Kao orlovi gledaju.

A mi:

Al to su stariji.

Nekažnjeno grka zezamo stalno.

Uza zid stavljamo gomilu klupa, Na časovima se igramo parlamcnta l u krajeve Gruzina ilegalno

U mašti letimo skupa.

Sneg pada već treći dam. Uveče još pada.

Al preko noći

Mora da stane.

Ujutru —

Iz Kremlja gromka kanonada:

Direktor škole...

SmrMmno...

Sergej Aleksandrič... Oluju zavoleh

U te prve {ebruarske dane.

(Preveo Branko MILJKOVIĆ)

7