Књижевне новине

____ Mak DIZDAR

Z4BORA4PF

Pao je Pao je ne trepnuvši

hh:

Na koljena na grudi na dlanove Čelom o tvrdu zemlju

\uUspravna čela

Pao je mučen Za druge riješen u sebi Za one

Pao i riješen u sebi Ne za sebe

čija će sutra svanjivalti bez udarca okom u oko

Bez tifusa u jagodicama ljubavi |

Bez žutog žiga na nadlaktici

Čija će podneva grijati bez reflektora u očima

Bez igala pod noktima Bez laži u VOR Za' večeri lišća u mirisnim

granama

Za trenutko kermesa u bezbroj krijesnica Za glasove djece koja će navijati za plave i crvene boez

Pao je mučeničkom smrću

mržnje na plavo i crveno

„Za one koji ga polako zaboravljaju I pitaju ponekad o onome koji je

Pao na koljena na dlanove na grudi čelom o tvrdu zemlju

'xspravna čela Riješen u sebi Ne za sebe

Za one kojima će jutra svanjivati

Čjja će podneva prijati Čije će večeri mirisati Pac mučeničkom smrću

Za one koji ga polako zaboravljaju

I pitaju ponekad A ko to bijaše

Zaboravljajući ponekad i da zapitaju Da onđa zaborave Da zaboravljaju

Pismo iz Venecije (II)

|

Na margini venecijanskog

Dosad, za vreme Bienala, a u njihovom sklopu, priređivane su na trgu Sveti Marko u velikoj sali tzv. »Ala Napoleonica« poča sne, retrospektivne izložbe kao 1956 Eugčna Delacroix, 1954 Edvarda Muncha i druge. Ove godi ne, međutim, ona kao da je dobila ulogu jedne vrste »Salona od bijenihc: izložilo je u njoj sedam mladih slikara koji nisu prihvaćeni na XXX Bienalu, mađa pri padaju raznim stilskim koncepcijama. Samim tim ova izložba dobija polemički karakter i time je dala povoda da u svom vr lo interesantnom predgovoru Pi etro Zampetti načne neke od osnovnih i naiznačajnijih, a naiviše diskutovanih, problema savremene umetnosti. Ističući da

je »Umetnost saznanje onog Ja,

koje neće da umre sa vremenom, on svoi stav rezimira rečenicom: »Svaka umetnost, svaka umetnička ekspresija na neki je način apstraktna — takođe i onda kada je figurativna«. Pisac se zalaže vrotftiv tendencije sužavanja pojma »apstraktno« na »nefigurativno« navodeći primere daleke prošlosti, jer »Apstrak cija nije novina: postojala je uvek više ili manje naglašena u toku istorije i razvoja čovečanstva«, ističući da »niKkO ne OSporava nefigurativnoj umetnosti pravo postojanja i niko nec Dporiče njene mogućnosti koje mogu biti visokog i najvišeg Kkvaliteta« ali naglašava, da kobna »ere ška nastaje smatranjem da sa-· mo apstraktna umetnost ima pravo na život i da je prava umetnost tek danas sa njom TOđena«. Otuda dolazi do odbijanja figurativnih dela sa velikih savremenih likovnih smotra i on đa kada su najvišeg likOvnog kvaliteta, što se svodi na ostracizam svakog načina mišljenia koji se razlikuje od onoga koji diktira ukus trenutno u modi. Velika odgovornost za to leži na kritici koja je uvek težila da me ri umetnost svojim trenutnim umetničkim »vjeruju«ć i da umetniku diktira ovu ili onu orijenta ciju, po cenu da ga odvoji od njegovog stvarnog doživljaja, Ovakvim stavom, smatra autor, ruši se samo poimanje umstnosti kao odraza individualnosti umetnikove ličnosti. »Takav metod je pogrešan, a samim tim osuđen je na brobast« kaže aUutor teksta, icr »Umetnost nije ni olemika, ni kritika, ni filozofia, ona je samo i jedino OUmetnost«, i »ne postoji umetnost fiurativna ili apstraktna — posto i samo Umetnost« koja je uslov. lisna slobodom stvaranja. Ovakav stav zastupa i dobar dobar deo mladih umetnika DOsleratne generacije koji se sve više ističu u savremenom likovnom Životu Italije. Naročito se izdvaja nekoliko centara mladih: u Milanu, Torinu, Rimu, BOolonji i u Veneciji. Svaki centar Uprkos isticanja · individualnosti ojeđinih autora ima i neke ODte karakteristike uslovljene izvesnim uticajem tradicije i Sa»

me sređine, Tako sedam izlaga-

ča, u sali »Napoleonica« mogu 56 KNJIŽEVNE NOVINE

Bienala

u mnogome smatrati pretstavni cima Venecijanskog slikarskog centra,

Najstariji među njima Beverio BARBARO ima 934 godine. Mnogo putuje i često boravi u Parizu. U svom slikarstvu, kome je uvek osnova realna. percepcija stvarnosti, pokazuje obrađu dva osnovna motiva vezana za, peizaž grada i za sećanja iz ratnog Pperioda. Njegov temperament. koloriste iače se ispoljava u pejzažim:n. sigurno konstruisanim, u naglašenim volumenima zgrada, slikanim iskričavom, sočnom pa stom u gami što neguje odnose

-sočnih, intenzivnih tonova, Eks-

presionizam osetan i u pejzažu naročito je naglašen u drugoj grupi rađova:: sećanjima na strahote rata, gde je izvesna simbolično aluzivna nota dpekspresije postignuta brutalnim kontraq stom svetlo tamnih odnosa. Svet lom, skoro belom bojom dati li kovi ljudi i životinja, čiji Je kontur sveđen gotovo na kostur figure, stravično zjape sa gole praznine fona, sugerišući sablası ne vizije.

Renato BORSATO izlagao je dosad tri puta u sklopu Bienala, a na XXXVII i XXIX dobio je manje nagrađe za slikarstvo. Izlagao je u zemlji i inostranstvu. Lirski temperament Rkoloriste, Borsato se naročito inspiriše pej zažima marine, transponujući ih sa velikom — nekađ gotovo površnom — lakoćom, u nizove VeCdrih bojenih harmonija punih svetlosnih efekata, bliskih po koncepciji lirskoj apstrakciji.

Giorgio Dario PAOLUOGI je autodidakt. Izlagao je na XVII i XVIII Bienalu u Veneciji i 1956 i 1960 na Kvadrienalu u Rimu, a nosilac je mnogih domaćih nagrada za slikarstvo, kao i internacionalnih na Bienalu u Gorici 1954 i u Beču 1959, Osnovna odlika njegovog stila je izrazita brutalnost, poteza i dramatičnost kolorita proizašla iz fovizma. On pokazuje izvesnu dvojnost u nacinu interpretacije. Kada obrađuje pojzaž voli široke matisovske plave i zelene površine i i ma izvesnu difyovsku „lakoću tamnog: crteža bacanog po boji. Međutim, kada slika reminiscen ca na ratne pokolje — najčešće u pastelu — ili ljudsku figuru, brutalnost, njegovog poteza Dotseća, na ranog Kokoschku a, hromatski odnosi čistih boja često

Najizmišljenija biljko izjednačena sa svetlosti

su bogat fon u koji se utiskuju ·

ekspresivni grafički elementi, do čaravajući ne obične vizije figura.

Giuseppe GAMBINO pretstavlja svakako jedan od najfinijih slikarskih temperamenata č\qele grupe. I on je autodidđakt, Izlagao je na XXIX ·venecijanskom Bienalu i na rimskom Kvadrienalu 1960, Imao je više samostal nih izložbi i naročito u BAD, Gambino voli senzibilnu slikarsku materiju u kojoj dominiraju bogati valeri u sklopu toplog, tamnog tonaliteta. Intimista DO

slikarskom temperamentu, slike ·

su mu pune neobične atmosfere potstaknute vizijom više zamišljenih no postojećih fasada i čud nih figura španskih granda“ što nose ironičan prizvuk kraljeva 5 igraćih karata, On ima svoj svet dragocenih hromatskih „odnosa koji gledaocu sugeriraju izvesno raspoloženje vezano za halucina cije .i' vizije jednog „originalnog umetničkog temperamenta,

Alberto GITIANQUINTO učestvovao je na mnogim izložbama u zemlii, a od 1957 g, imao đevel, samostalnih. Njegove velike eks presionističke kompozicije domi niraju izložbom, Tema mu je Uuvek ljudska figura data pojedinačno kao studija ili kao impresionirajući elemenat goruće cCTven uklopljen u taman enterijer pun specifične ekspresionističke atmosfere, Kroz lirski fon niego vih platna često kao vrisak prodire Butinovsko organsko crveno brutalno i ekspresivno što nemilosrdno guli fasađu 5 likova i eo vori o bedi, o izgubljenosti, o Usamljenosti pojedinaca što me đu sebi bliskim lebde u uzaludnom traženju podrške, Ali njegove dramatične kompozicije nemaju ničeg morbidnog, one su socijalnog karaktera, i dono» se izvesnu osudu i revolt,

Riccardo LICATO živi u Veneciji i Parizu gde je nastavnik u Italijanskoj školi. Izlagao je na XXVI, XXVII, XXVIII i XXIX Bienalu u Veneciji, a 1955 u San Paolu. Dobio je prvu nagradu na Bienalu mladih u Go· rici, U grupi izlagača on je najbliži lirskoj apstrakoiji, Izvanredno senzibilnog kolorita Licato oko nervoznim potezom jedva naglašenog centralnog moliva organizuje istančane hromatske odnose traženih akorda što sugeriraju senzacije bliske onima što ih izaziva muzika.

Božidar SUJICA

Bil|ko mog pada biljko moje bolesti

Wecvetu cvet sve Što zameni u zvučnu stranu Oblik nepostojanom što objasni veštinom govora Pesmom u snu što iskuša mirise i mora Muzikom što pretvori pticu u granu

Zvezdo zaljuljana u snu varko zvezdana zvezdo živa Sejana protiv smrti-smrti moja nenaknadiva!

Gle: poročno sunce kao val se odmotava

Kroz posvađane noći moje gladi kroz razaračkc zore Gle: ljubomorni nosorozi u ogledalima užasno gore Dok u hladnim vatrama zapada voda spava

Dejvid Doejčiz (David Daiohes), profesor Univerziteta u Kembridžu, jedan je od najpoznatijih i majcenjenijih' engleskih književnih kritičara i teoretičara. Rođen je 1912 godine, napisao je veliki broj knjiga iz oblasti istorije i teorije književnosti. Sleđeći tekst je odlomak iz knjige »Kritički pristupi kniiževnosti«.

U modernoj RHritići istraživanje piščevog društvenog: porekla i dejstva koje su društveni činioci imali ma mjegovo delo, uobičajeno jc bar kao psihološko proučavanje piščevog stanja duha, i ovo dvoje ide često zajedno. :

Kako smo viđeli, kritičari kao Bdmond Vilson ispituju društvene činioce koji su delovali, naprimer, na Iikepnsov, ili Kiplingov stav, tražeći na taj način „socioloBke uzroke psiholoških pojava, dok se same psihološke pojave ko riste tada da objasne ili, genetički, da opravdaju osobine piščevog dela. Problemi koji se stvaraju u svakoj raspravi o odnosu između sociologije i kritike slični su, i u izvesnim Ppogledima identični, sa problemima postavljenim odnosom između Kritike i psihologije. U svakom slučaju uključen je genetički pristup, razmatranje dela u granicama njegovih izvora, bilo individualnih bilo društvenih, ili i jednih i drupih, Nameću se tri prethodna pitanja, Prvo: (la li su nauke (ili pseudonauke), u čijim Su granicama ovi izvori objašnjeni, same po sebi normativne ili su samo deskriptivne da li nam one omogućuju da donosimo relativne sudove o vrednosti i važnosti, ili nam jedino govore šta se događa? Drugo: ako su once normalivne — ako imamo merila na kojima možemo zasnivati vrednosne sudove o stanju duha i vrstama društva — momsu li sudovi koji su doneseni o uslovima porekla književnog dela biti preneseni na samo književno delo? Treće: ako one nisu normativne, kakvu vrednost činjenice koje se tiču psihološkog i sogcjiološkog porekla dela mogu imati za književnog kritičara za razliku od književnog istoričara? Razmotrimo ova pitanja u pogledu sociologije, Ma li je sociologija normativna nauka? Postaviti pilanje na ovaj način znači prihvatiti da je ona bar nauka, i mada se o ovome može DRORERVIJAG i mada sam izraz »nauka« nije nedvosmislen u takvom kontekstu, možemo osta viti ovu stvar sociolozima da se oni oko nie

repipu, Mi se možemo bar složiti da se ispi· ivanje strukture društva u svakom datom istoriskom razdoblju, i oblika ponašanja koji pro igliču iz te strukture, događa i da pruža pravo znanje. Da li znanje, na taj način učinjeno pristupačnim, pruža automatska merila za društvenu bolest ili zdravlje, Da li može sociolog, u svojstvu sociologa, da nam kaže koji su oblici društvene organizacije bolji od drugih ili koje su posebne vrste drušvenog ponašanja višc ili manje dobre. Sami sociolozi verovatno bi bili skloni da na ovo pitanje odgovore negalivno: oni bi više voleli da o svojim delatnostima misle kao o čisto deskriptivnim i mi u kome stepenu normativnim, Ali mada socioloija sama po sebi ne:može biti normativna nauka, ona moše da nam pruži znanje prema komo mi, kao racionalne i inteligentne ličnosti, možemo da zauzmemo normativan slav.„ Bo ciologija, dakle, mada po sebi nije normativna panka, zahteva neposvedan normativni postupak čim iziđe iz ruke specijaliste. Čim čujemo o različitim vrstama društvene strukture i dru. šivene konvenoeije, odmah želimo da upitamo kojia je bolja, u kojoj ie Takše sprovesti đebnar život kako ga mi shvatamo.

„„Pretfpostavimo da nas zanimaju društveni izvori teorija »umetnosti radi umefnosti« koje su uzele maha, krajem prošlog veka. Ne bi bilo feško (ustvari, to se često čimilo) dovesti ove teorije u vezu sa umelnikovim osećanjem ne· slaganja, koje je opet bilo stvoreno razvojeDi industriskog: društva u 19' veku i društvenom stava vladajuće srednje klase koja je iz toma proizišla, Ovo su rasvetliujuće činjenice, i nijedan pisac ne bi želeo da bude bez njih. One

ubrzava, u OV NK — ali kako da ih tačno”

kritičap primeni? to vrednujemo umetnost primorani smo da uzmemo mw obzir jadan izgled društvene organizacije koja otstranjuje umotinika sve dalje i dalje od njegovih bližnjih i ostavlja mu meslo ili novlaštenor klovna ili prezrenog ekscenmtrika. Mora li ritičar, tada,

PREVEDENI ESEJ ~

Kritika i sociologija

· je) da je Kitsov genij ovetao kako i

Dejvid _DEJČIZ

isci toga vremena kao

i . uveli iznalasci koje su činilaca treba da se

posledicu dejstva takvi

osude? :„Sociologija može da nam pomogne da

a i zašto je Mžojs pisao kako „Je pisao, Obe tako mnogo najsšenzilivnije moderne poczije opskurno -— ali šta ona može da nam kaže o vrednosti Džojsovog načina pisanja ili o opskurnosti poezije? Da li mi treba da osu. dimo povećanje obima romana zaio Bilo ono ima društvene izvore koji bi, po svim razum. nim: merilima zdravlja u društvu, većina nas osudila? Da uzmemo jednu analogiju iz medi. oine: kad bi se moglo dokazati OBOKUREVAOD

ada je to činio jer je on patio od tuberkuloze, da li mi {reba da zaključimo da je Kilsova poezija mhog toga rđava — ili da je tuberkuloza zbog toga dobra? ME BIC

Odgovor na drugo pitanje gore postavljeno — možemo li mi preneti vrednosne sudove o vrstama društva na književna dela koja su ta društva stvorila? — mora tako biti probno n gativan., Izvesno da to nc možemo da učinimo ni na kakav neposredan ni jednostavan način, Naravno, ako verujemo da ako je uzrok neželjen posledica mora automatski biti takva, na ovo bitanje daćemo jasan potvrdan odgovor... Ako verujemo da se vrednost uzroka može nepromenjeno preneti na posledicu i da svaki književni razvoj koji nastaje iz društvenih uslo. va sa kojima se me slažemo mora sam biti vređan neslaganja — tada mi imamo jednosta» van, jednoćeliski pristup životu i svim njego» vim problemima i uopšte ne treba đa se bavimo književnom vrednošću, kao posebnom od drugih vrsta vrednosti... Ako uopšte verujemo u književnu kritiku — kao nešto posebno od književne istorije i od ohičnog objašnjavanja i opisivanja — moramo verovati da postoje merila književne savršenosti izvedena iz prirode sa. me lNomjiževnosti.,. i E }

Mi često, ustvari, iražimo pomoć društvenor istoričara da nam objasni Hta umetničko delo stvarno preistavlja, kako smo primetili raspravljajući o odnosu istoriske učenosfi pre· ma kritici. Pre nego što bilo šta možemo da procenimo moramo da znamo šta je ono ustvari, i to je jedna od veza između istlorije (i soci ologije) i kritike i između genetičkog i vrednujućeg pristupa. Ponekad (mada niknko vek) ako vidimo kako je delo nastalo ono što je u boljem smo položaju da shvatimo šta je ono ustvari i da pa tako vrocenimo po onome Što ono pretstavlja. Da li je lika mamenjenn da visi u maleriji, ili da ukrašava zidove neke er. kve? Da li je lirska pesma mamenjena da se peva uz flautu, čita lasno, ili da se o njoj rnzmišlja u radnoj sobi? Da li su Guliverova putovanja dečja pustolovna nriča, ili satira na ljudski rod? Ako je prvi eili kritičara da vidi umetničko delo kakvo je stvarno po sebi sociolog, kao i istoričar, često može da mu Domogne. Ali kad jednom vidi šta je ono, on mora da primenjuje merila koja odgovaraju mrirodi onosa što vidi.

Sociološka Kritika može, dakle, da nam ptmovsne da izbegnemo greške u popledu prirođe luiiiževnog dela koje imamo pred sobom. bacajući svetlost na njegovu funkciju ili na konvencije koje mogu, alto se njima obratimo da pomognu da se shvate izvesni njegovi vidovi, Ona ima, prema tome, važnu deskriptivwnu funkciju, a kako tačan opis mora da mref{hodi procenjivaniu, oma se moše mazvati mnomoćnicom kritike, TI ona je češlo vrlo važna pomocnica...

Ali sociološka kritika ima možda jednu važniju funkoiiju nego Što je ova, Ona može uveliko da poboljša znanje pomažući čitaocu da vidi zašto su izvesne greške osobene za dela izvesnog razdoblja — može čak da pomogne da objasnimo prirodu fakvih grešaka, mada sc ofkrilo da su te greške pozivanjem na čisto književna merila, Čovek ne ide društvenom istoričaru da bi otkrio da izvesne vwste sen{imientalnosti,. pretstavljaju književni mnedostatak; drušlveni istoričar, međutim, privlačeći našu pažnju na društvene uzroke sentimentalnosti, može da nam pomogne da dublie shva· ftimo. Šta je ušitvari sentimentalnost... Hritičar označava kvalitet (kao nedostalak, kao vrlinu ili neuiralno); društveni istoričar, kao ji bsiholog, miože da nam pomogne da objasnimo zao baš fajš kvalitet može da nađe.u tom

(Preveo Dušan PUVAČIĆ)

No

da pretpostavi da svi novi književni oblici ili

Među izlagačima je i jedan gra fičar, Cesoco MAGNONLATO. Nastavnik je na grafičkom otseku Akademije likovnih umetnosti u Veneciji. Izlagao je na XXVII, JCNVIII i XXIX Venecijanskom Bienalu, na 1I Pariskom MBienalu mladih i na III Moediteranskom «Bienalu u Aleksandriji, a 1954 dobio je na Bienalu prvu nagradu za ita. lijansku grafiku. Njepovi su motivi: figura i pejzaž. Radi u tehnici monotipije, litografije i ba kror-=a. Njegov stil često vrio snažan po svom eksprer"jnističkom obeležju, katkada je suviše doslovno vezan za stvarnost.

kturmnmo

Svima ovim slikarima, osnova, likovne estetike leži u jednom manje više naglašenom ekspresionizmu kroz koji se izražava jakom individualnošću markirana ličnost. Osnovne su im teme pejzaž i figura a percepcija uvek vezana za realan doživljaj stvarnosti transponovan u viziji koja nameće određenu atmosteru ambijenta (Gambini) ili neposrednost, doživljaja (Barbaro, Gianquinto). Interpretacija li kovne vizije i kada zalazi u domen apstrakcije (Licato, Borsato) čuva poreklo doživljaja veza no za umetnikovo osećanje stvar nosti i ambijenta u koji ponire i ~~asta. Svi bez razlike imaju

Lutajuća pesmo vazduha nemoćni zmaju moga zaokreta Tamo isečena u kocke svetleće u bele mesece leta

U travi dok spavam i zvuk pred zrakom dok kleči Obilaze neka ostrva — u snu da se mučim sa njima Zapaljivim čelom kad taknem krila noćima

Da prepoznam u stabljikama kiše nepoznate reči

Jutro moje javno ruko pala u san ljubavnih ptica Nepogodo što osiobodi pesmu iz vetrovih koštica Nek tajna ostane snaga bestelesnih mišića

Ta razmena ljubavi razmena sećanja to svlačenje Godišnjeg doba pred godišnjim dobom to crno zračenje Majušnih sazvežđa u paklu mojih otkrića

zreo i bogat metije, ali ni jedan ne zasniva snagu ekspresije 8VOg stvaranja na iruvajima nastalim tehničkim posedeom — što je sve češći slučaj u savremenom likovnom stvaranju — nego na osećanju i ideji koji taj prosede nalažu i sebi potčinjavaju, Otuda proističe jedna humana nota doživljaja koja se ističe kao naiiača zajednička, odlika ovih mladih venecijanskih slikara. Čovek 58 svojom mišlju i osećanjem, a ne tehnika i njene mome sutan je i primaran na ovoj iz ložbi. Zato, sve i kada pojedina izložena platna ne dostižu zanim ljivost u smislu novine i neobićnosti koje su osnovni ponos izlagača XXX, Bienala — imaju one uvek snagu ličnosti, tople i žive, pa otuda neposrednost i bliskost cija Čitljivost ne krnji savremeni kvalitet ekspresije. Stvaranje im se cdlikuje odlučnim“yezivanjem za doživljaj stvarnosti kao međiumom i inspiracijom, 8 transponovanje u većini slučajeva traži odgovarajuće ekspresije u domenu figurativnog likovnog izražavanja što ih ustvari i odvaja od većine izlagača XXX Bi: enala, ali i daje celoj nijhovoj iž ložbi izvesnu ličnu.notu i Dpri: zvuk nečeg što nedostaje većini eksnonata na velikoj izložbi Bi" enala.

Dr K-farina AMBROZIĆ

o