Књижевне новине

KONJ

To je bio takav konj, kome bi

najveće srdžbe 100 bilo dovoljno da ga,

M . ko pomiluje pa d ži i POČEO da, valja, po asfaltu ili nekom Mrdbora braka ati Mogao Je satima a dnao je dosta nastranih osobina. ljudske slame. Bleda u zvezde i misli o prolaznosti

Zaljubljivao se uvek jednom i večno,

muški konj. 8a prijateljima se sastajao jednom nedeljno

Dopadđalo mu travu za, kojom je levoj. : polje OBioda i možda je to bio razlog.

· y Se neobično često iz stidljivosti, Ćutavši delju dana, Taspravljajući o slobodi, o upregnutosti, o ibi. čalji, žena, bi besno uzimala svoju gzob i premeštala, se u drugu staju gde je morala biti ljubav, U drugoj staji čekao „je. isti takav konj, samo malo gluplji. Žena je bivala za nija radosnija, A on manje osećajan i više grešio, Konačno je shvatio da nije potrebno da se traga za slobođom i da je ona jedan deo od nerazmišljanja, Osećao bi se kao prostitutka, kad bi o tome počeo da razmišlja, jer nije znao kuda bi da krene. Sve se svršavalo time što se bacao u Bopštyeno đubre i duboko zaspao. -

OĆU 11 strahu izrastala bi mu krila i on je leteo duso i đuboko sa željom da se taj let nikad ne ŽaVeRL Nije Šo razočaravao Što su zvezđe bile isto tiko male i čudne i kad bi ih kopitom dotakao. Oprljen od sunca vraćao bi se na zemlju.

. Jednom u tom letenju on je umro. Sasvim nevažno. konjski. ,

Odneli su ga na klanicu gde je ustvari i počeo njegov Seo tel su da podvale mesarima ali je ipak bio bačen na đubre.

Njegov duh oslobođen oblika, sada se izsjednačio sa, svim ostalim duhovima. Naime, on se tome nadao i zato je strpljivo podnosio život. Ostavio je dva nezbrinuta deteta, i zbog toga se irudio da na drugom svetu bude veliki konj. Nikakve gluposti nije pravio koje bi ga Dpoltsetile na život.

Ništa nije moglo đa se promeni. Čekao je novu smrt, sa ogorčenjem. Taj stalni strah da je kriv mada duboko mnajući da nema ispravnijeg duha od njega, nagonio ga je da ubije orvog anđela policajca. Uvideo je da je Dao u jednu dublju smrt u kojoj mora, da se živi. Čitao je kriminalne romane i knjige o seljenju duša a najviše ga je ođuševljavala propast sveta koju je čitao iz nekih stripova, jer su svete knjige među duhovima zabraniene. Ali ni tu nije našao mir. Ljutio se što je ukrao parče svoga mesn kad je došao sa zemlje. Ono ga je nagonilo da se seća. A to je najgore za, mrivog kada mora da, se. seća.

I kao konjski fluid prošao je kroz iste faze razočaranja. Bilo je iu nekakvih izmena, ali je u suštini ostalo isto mada je u tom periodu čitao progresivne knjige. Onda je hteo da radi fizičke poslove kao i pre ali ništa nije mogao da za sobom povuče.

I kao Ništa, ništa se nije bolje proveo. I tako, sada, verovatno sedi na nekom ođ umrlih svetova i proklinje što mora da putuje iz sna u smrt. i nikako do kraja ne može da iščili ili da se bonovo rodi.

Boda MARKOVIĆ

A

Menoti komponuju za leleviziju

Televiziska mreža Kolumbija je naručila od Rkhompozitora Đan Karla Menotija i Igora Stravinskog jeđan pozorišni komađ sa muzikom i jeđan balet, koji će se prikazivati na televiziji, Stravinski je uzeo da mapiše libreto i muziku za jedan veliki baletski spektakl na osnovu bibliske priče o Noju, čije bi izvođenje trajalo čitavih dvađeset minuta. Kompozitoru će u rađu pomagati baletski koreograf i režiser Georg Balan» čin. Menoti ima nameru da u svom poznatom stilu govorne opere napiŠe pozorišni komađ sa temom iz Ujedinjenih nacija. Muzika u ovom Ko» mađu će imati prizvuke folklora i narodnih melosa svih članica Ujedinjenih nacija. Zbog ovih noviteta u temi i načinu obrađe, sa nmnestrpljenjem se očekuje jesenja televiziska premijera ovih dela.

Siravinski i

KTUELNI SMISAO

PREOBRAŽAVANJA

Ponovo pred problemima umjetnosti u današnjem vremenu! Ima u odgovoru Ilje Erenburga sludentici Nini mnogo istine, opravdanih preLpostavki, uvjerljivih naslućivanja, ali i starog koliko je svijet star, novog koliko je i vrijeme novo. i;

Nedavno sam Uu ražzgovomi sa rezlserom Sremcem došao do nekih potvrda za vlastita, pomalo skrivena za-

ažanja, Naime, riječ je o tome, hoće || umjetnost licem svoga umjelnika, koji je kako to kaže Camus »ukrcan na galiju svoga vremema« iživjeti 'oblike i mpresušiti u funkciji odnosa prema modernom čovjeku ili će zadobiti ovovremenski smisao, uspraviti se u posve drugom, još uvijek nespor znajnom kvalitetu? Estetska traženja kao da se sve Više odronjavaju u. borbi umjetnosti da se prilagodi »atomskom wvremenu«, da se dovine autoriletu znanosti, koja pravi »iz nemogućega. moguće, Ali, sve Yršle umjetnosti nisu »ugrožen0ć, najvise je u pitanju opslojanje pisane knjilikovnog Šžeyne miječi, a donekle i OVI teksta, dok se film sa televizi jom javlja kao prenaglašena sadašnjost u

sigurno 'osvojenoj budućnosu. Pisana

niječ, književno djelo (pjesma, na primjer) ne možkE doslći (Shi tako

popularnost žive slikovne vizije, la o da je jasno kako suvremeni, čovjek sve više sluša i gleda, a sve manje čita, Međutim, pouzdanu i zasada prisutnu umjeiničku pojavu na papiru ili platnu ne može n smislu dosadašnjih astetskih mjerila i izražajnih običaja kvalitativno zaskočiti emisija slike ili zvuka, premda je svako iz'ražaino sredstvo, bilo to riječ, zvuk ili slika na svoj način umjelnički podesno. Tome treba nadodati i to, da sve dpak polazi od teksta, da se ništa ne snima i ne ostvaruje ni danas bez pisanog »scenarija«. Slika u odnosu na riječi samo je privlačljivija, pristupačnija i »čitkija« (a po tome površinska), dok je riječ, koja je bia na početku, ono šlo stvara prvu Mivarnost živog slvaralaštva, Igra slika nije što i igra riječi, ne samo U S5mlslu tehnike, već i u smislu umjetničkog uvažavanja.

Kao da se u današnjem i umjetnosti došlo do loga da se Yišo ne vrednuju stvari, jer navala novi" teta, eksperimenata, olkrića i originalnih pomodnih ili nepomodnih struja nja tako je kompleksna, kon{uzna i neobuhvatljiva, da su čuđenja i pila-

svijetu

KNJIŽEVNE NOVINE

nja objektivno nepremosliva. Mi smo ustvani u toku jednog velikog preobražavanja i mijenjanja, gdje nema zasloja i granica, i ono šlo je jutros, do sutra ne mora “biti. Kaos u umjetničkom defiliyanju teoretskih pojmova i praktičnih dostignuća zavodi do apsurda ili vodi u duhovno klonuće, konformizam ili ravnodušnu pasiv nost, Kaos teoretskog izmjeren je kaosom djela,

Ovaj svijet ne može više živjeti bez e{[ekata, bez burze mišljenja, bez poremećene »dinamuičke ravnoteže«, Qvaj svijet stvara vrijeme trenutaka, vrijeme raketnih sekundi i on ne pogoduje vječnim vrjjednostima. Sve više se javljaju «jela čovjeka, koja rasipaju njegov Život, ubrzavaju mu egzistenciju, dižu ga da bi ga sru-. šila. U tom rušenju dizanja i dizanju rušenja čovjek iraje po svom djelu kao lijepo stvaranje i tragična prolaznost. a

Kad Erembung kaže da »ne smi jemo dopustiti da realizam činjenica uguši romantiku duše, čežnju za idealima, svetu vatru u čovjeku«, onda je svakom onom koji razmišlja u vrtlogu ovog trajanja jasno da je taj proces već u toku i da dilemu koja nas vrli i nosi treba riješiti intelektualnom pobunom emocionalnosti ili bespomoćno plivati strujom bez nade. Nad ovim razmišljanjem sve se više širi prostranstvo pojmovnog 'ustiša; rješenje, istina i čistina nesagledivo su imaginarni, Nikad kao danas: toliko mislimo, razmišljamo i živimo bez jasnoće i principa, kad se ujplelemo u medij umjetnosti, koja vrvi unutarnjim prolivrj ečnostima, nesporazumima | apsurdima. Pa i nije konačno važno, da nam je sve jasno, nije polrebno samo objašnjavati i opet objašnjavati i tako intelektualno vegetirati i smisaono lutati. Možda je važnije distrajati i uživjeli se u tok zbivanja, koje je tako čudesno, šaroliko, motomo i vrtoglavo. Iz zbivanja izviru izvori, sa kojih treba osvježavati svoju neobjašnjivu egzistenciju. Sistem poruka, koncepcija, lajt motiva, poanta, vrednovanja, 8Ve8 onog »što je htlio reći pisac« banalizira nas u vremenu umjelničkog pruŽanja na malo i veliko, opovrgava nas u makar plemenitom nastojanju da dijalektički rasprostranjen nered dovedemo u red i saznanje.

S dmuge strane, kolike su sve češće čežnje mwtajamja za ili protiv ovih

ili onih istina, to je sve brži tempo stvaranja, lo je sve bujniji napon širenja prema naprijed, prema prima» mljivoj nedostiživoj dostižiyosti,

Zivot je nabujao poplavama svojih svemogućih tajni i čuda; grabeći i vabeći čovjeka, sve ga više kreativno raskriljuje i gužva, Istovremeno on je dramatičan, izmjenjiv, uvijek ponovo nov, sadržajan, a dok je takav on će siliti čovjeka na riječ, na zvuk, na ritam, na platno, na sliku, ton na sva izražajna sredstva, dakle jednom riječju, na rad, onaj duhovni, onaj pogonski, onaj vječiti nepresušni. Konfor: civilizacije obupljava u duhovno oskudnim zabavama, ali materijalno prijanje Žživola doprinosi čovjekovom svitanju. Budućnost će po» remetiti staru umjelnost i. zamijeniti je novim suncem. Dok putovi traju vrata umjeMnosli slalno su otvorena i sve su renesanse moguće.

U konfrontiranju mišljenja o odumiranju ili vladanju umjetnosli, teško je istaknuti samo jednu boju zastave stava, a da bude sve objektivno i tako. Onda je bojazan nad agonijom umjetnosti isto tako opravdana, koliko i neopravdana. Ono što se javlja toliko je jako koliko i slabo, toliko moguće koliko i nemoguće, Sve je igra paradoksa, koja djeluje Ti kao naizmjenično svijetlo u izmjeničnom mraku.

Zato je ta naša riječ samo oko zapažanja ili duh doživljavanja pred nastojanjem pisca »da da oblik strastima svoga doba. i

Ovi problemi zamaraju nezainteresirane i neangažirane u Vremenu 1ı prostoru umjelničkog javljanja, koja u svakom čovjeku, u žitelju ovog nukleiziranog vremena, ne pobuđuje pitanja ili sklonosti. ı

Umjetnost je u svijetu usamljena, a zato bi mogla umrijeti, što je uvijek bila sama. Onog koji u njoj Wraži nadopunu svoje gcgzistencijalne lič, nosli, poštivat ćemo kae plemenitu ljudskost i viši smisao, Moramo priznati da je malo iskrenih, neposrednih potreba za uživanjem u umjet• ničkom djelu, a održavajući snobizam pojava, kulturna laž umjesto kulturne gladi, umjetno pozira u vremenu, Medu ove zadnje retke utkat ću ovu mi sao Alberta Camusa: |

Najveća slava sastoji se danas u tome, da vam se ljudi dive ili vas preziru, a (da vas nisu čitali.

Miroslay MAĐER,

ĐORĐO DARIO PAOLUCI: PEJZAŽ IZ KASTELFRANEKA

Misli Roberta Frosta

Američki književnik Robert Frost, koji se uprkos približavanju devedesetoj godini nalazi u dobrom fizičkom i psihičkom stanju, poznat je po svom visprenom duhu i raznim oštroumnim sentencijama, One su sada sve sakupljene u jednoj knjižici, čiji je ređaktor HKMritič»r Blizabeta Serdžant. Neke od njih donosimo i za naše čitaoce; »Postoje dve grupe ljudi, Jedni koji sve činč dobro i drugi koji time nisu zadOvoljni, Ovi drugi su umuetnici,« Zac tim« »Pisanje slobodnih stihova liči na igranje tenisa bez mreže«, »Dve vrste strahovanja prate čoveka krož život, Jedno je strahovanje đa ne” ćemo biti vredni u očima onih koji nas poznaju ohako dobro kao mi sami sebe i drugo da nas ljuđi neće razumeti i odbaciti zbog toga od sebe,« »Nauka može da izmeri sve na ovom svetu, sem lepote i ljudskih .vrednosti«, »Pesme se nikađa ne plamiraju umanređ. Sve ono što vredi u stihovima je napisano u jednom zamahu i jednoj gustoj inspiraciji,

SMRTONOSNA SVETLOST

19-VII-1960 tivnosti, egoizma koji je najja- trenutku ubjjeno, ranjeno ili ne-

Svim onim što radi čovek me samo da želi da potvrdi svoju ličnost, nego i da na neki način sebe ovekoveči, čak i onda kada je svestan toga da ga Dpriroda posla u tome onemogućuje ili ga upozorava baš na suprotno. Pa ipak, u ovo vreme kada mnogo šta upućuje čoveka na misao da je njegova težnja ka besmrtnosti uzaludna, i to ne samo zbog toga što živi u vremenu čija je glavna odlika neizvesnost, mego i stoga što je okružen stvarima koje su pravljene tako da što manje traju i da buđu što prolaznije. Zah tevi čovekovi kreću se u tom smeru da sve oko sebe u Što većoj meri podredi svojoj ličnosti, odnosno svojim potrebama, da trajno zamenjuje lepim s vredno korisnim, bez obzira na vek trajanja neke stvari. Pa ako ga to prisiljava da česte promene u načinu života smatra neminovnim, i đa se oseća zadovoljnim. što te promene podmlađuju nje gov duh, on ipak nastoji, makar i nesvesno, da stvori nešto šio će ga nadživeti i učiniti i ono po čemu će se pamtiti, da se bar vrlinom odbrani od smrti.

Ipak, postoji u čoveku jedno stanje koje zamračuje njegov duh i opovrgava njegovu težnju ka besmrtnosti, a to je želja za osvetom radi osvete, nagon da se odbrani pa i po cenu da se prihvati zločina i Onog najgroznijeg, Inače, kako „protumačiti česte pojave ubistava o kojima

se može čitati u štampi, gde su

povodi za zločin takve prirode da svaki razuman čovek preko njih može da pređe, a ipak ih čine ljudi koji su prilikom Dpsihijatriskog pregleda oglašeni normalnim.

Već nekoliko neđelja uzimam povremeno sa stola isečak iz novina u kome piše da je neki se ljak u Licoviću, iz osvete prema Svom susedu, zaklao „njegovog devetogodišnjeg dečaka. I to uradio svesno, pošto mu je najpre vezao ruke, tako da dečak ne bi mogao da se brani. I taj zločin počinio je čovek za koga je lekarska komisjja ustanovila da, je duševno zdrav i u trenutku izvršenja zločina »bio SpO5Soban da shvati značaj svog dela L upravlja svojim postupcima«,

Svakako da je ovde potpuno nevažan povod koji je tog čoveka naveo na zločin, jer ne DOstoji ni jedan razlog kojim bi se taj zločin opravdao, nego je on nastao kao posledica primi-

VJEČITA PJESMA

Putuju atomi kao uvijek,

sada razobliče i a sjutra zamrače. '

U takvoj pjesmi

začinje se jato crvenih btica,

Ta pjesma mirise pušta:

od 82BOg se proljeće u cvijet skupi od drugog oblaci porumene.

Neko svira očima neko ušima

a poneko cijelim tijelom

dok pjesnik umire razdvojen na svjetove.

Neosjetno se ispuni dimenzija nova vatim sve promijeni svoje oblike i boju i čitava površina zemlje pjeva.

Blažo ŠĆEPANOVIĆ

će izražen tamo gde je najmanje kulture. Pa, ako taj zločin može i treba da bude predmet razmatranja ljudi koji se zločinima bave po dužnosti, iz profesionalnih razloga, jer oni u njemu mogu da pronađu i Ono što je drugima nedostupno, on čoveka, koji se zločina samo ne gnuša nego o njemu i hladno razmišlja, upozorava na to da su sve priče o urođenoj plemenitosti primitivnog čoveka najobičnija zabluda. I zbog toga što danas nisu malobrojni oni koji tvrde da civilizacija i Kkultura kvare čoveka, i koji žale Što naš pejzaž nije onakav kakav je bio pre pedeset godina, a naš čovek u planini ne. živi Onako kako je nekad živeo. Sigurno je da samo razvijena intelektualna svest oslobađa, čoveka od animalnih nagona, i da bezbrojni primeri baš ukazuju na to da naš čovek, još uvek daleko od civilizacije, nije po prirodi, dakle rođenjem, dobrodušan i plemenit, jer je baš on često spreman na najsvirepiji zločin i njega je, kao što se pokaza lo, bilo najlakše navesti na zmločin, On nije svestan toga čime može da potvrđi svoju ličnost, a još manje toga na koji način da bar nastoji da se ovekoveči.

i 27-VII. _ Večeras su svi oni koji DOoštuju i vole Jesenjinovu poeziju mogli da preko Radio Beograda čuju glas tog: pesnika, koji je stihovima stekao svetsku slavu, a samoubistvom stvorio mit o svojoj ličnosti,

Ako se po glasu jedne ličnosti može da odredi i njen format, što nije pravilo, onda je Jesenjin, za one koji su čuli njegov glas preko gramofonske plo če, potvrdio da je zaista bio izuzetna ličnost, i pesnik među pesnicima. U modđernom pesniŠštvu svakako poslednji veliki od onih koje nazivaju emotivnim. Ali, biti nekada i u nečemu poslednji na dostojan način, znaČi isto toliko koliko biti i prvi. Jer, i u tom slučaju se, uz mnogo šta ostalo, podrazumeva, i hrabrost.

(G-VIII

Navršilo se petnaest godina od dana kada je bačena prva atomska bomba, i svet Koji još nije dočekao završetak jednog rata, najstrašnijeg koji je zapamćen, počeo da strahuje od jednog još strašnijeg. Na toj atomskoj bom bi, od koje je gotovo u jednom

DPFIJE PJESME

stalo oko sto triđeset „hiljada ljuđi, bila je nalepljena fotografija glumice Rite Hejvort, koju su popularno nazivali »Đilđa« i to je, bez obzira na političku po zadinu tog akta, bila i ostala neoprostiva sramota OVvOg Stoleća, Jer, ta razgolićena, i nasmejana plavuša, smejala se sa {otografije hiljađama pobijenih i unakaženih, hiljadama onih koji su bili osuđeni da umru u naj težim mukama svesni da se od smrti ne mogu da odbrane, i stotinama onih koji nisu krivi što su rođeni kao nakaze. Ostavimo po strani pitanje da li je ta atomska bomba baš trebalo da buđe bačena, i da li je ona ubrzala okončanje rata i time mnoge, koji su mogli biti' ubijeni, odbranila odđ smrti; ostavimo to istoričarima, i političarima i humanistima koji sigurno već imaju određen odgovor. Ali, i da je čak tako, da je ta bomba ubrzala okončanje rata, cena, po koju je taj rat okončan, odnosno doprineta njegovom bržem završetku, suviše je velika · <. bi se bilo na koji način ispla tila, 19 E MO RJMIR. Igra oko smrti koja je nastala od dana kada je bačena prva atomska bomba, 6 avgusta 1945 godine, evo nije prestala do današnjeg dana uprkos naporima, danas najprogresivnijih i najumnijih državnika, i ne samo njih, da se svet oslobodi straha. od masovnog uništenja, straha iz koga se rađaju mnoga zla i mnogi poroci, nastaju neuroze i začinju zločini. I ono što je najstrašnije u ovom našem veku nazvanom atomskim, to je da sudbina čovekova i čovečanstva može da bude dovedena u pitanje jednim mneragumnim »postupkom samo jednog „čoveka. Čak, kako to neki, valjda s pravom tvrde, pukim slučajem. Jer, neko ko može i biti pospan i tamo na ekranu kraj postrojenja sa projektilima, umesto bro jektila videti guske, pa da „mu se one učine projektili, jednim pritiskom na dugme može da, uništi život na ovoj planeti, 1I to je ono što čoveka najviše vre

Ipak, ako imamo hrabrosti da priznamo da živimo u strahu od jednog Yata za koji je nedđovoljno reći dđa bi bio najstrašniji, Driznajmo da verujemo da danas ima dovolino plemenitih i energičnih ljudi koji će biti u stanju da ga spreče. TI da učine sve da se ne ponovi onoj osmeh Rite Hejvort.

Dragoslav GRBIĆ

SJEĆANJE NA USNB

Ne može ih ništa, na putu ka ljubavi,

zamijeniti

»

tu se groznica tijela sakupi u grč bez naličja i potiljka, .

željne su svoje krvi

i ludog razuma.

Jedino kada zaborave sebe 1ZgOVOTe riječ.

To je rastojanje

između jedne

zvijezde i jedne tame,

divna ravnoteža

može da i izazove

prijatno umrlih stvari.

Ta glasna nijemost ·.

oremeti oblik

uru.

Nikađa nije rođen trajniji ovijet gdje može da potamni zora, oiviči se vrijeme

i preovlađa jedna teža tijela.