Књижевне новине

Pod „snajperom bezumnim“ što zađaje smrtonosni uđarac „piscu, znamenitoj ličnosti koja se hrami „konzervama i nađom“, kritičar Hor bert Gold je podrazumevao ceo si stem okolnosti koje ometaju potpu no spisateljevo prozrenje u svetu; u trenutku njegove akcije pisac po staje svestan da je razgovor o naj važnijem prekinut zauvek, Pritom je Gold verovatno imao u vidu ponajpre Tolstoja, koji je jednom iskazao nešto &lično: „Mi pisci često ne govorimo ono Što smo dužni i Što bismo želeli da kažemo, jer to ne bi propustila cenzura... Tako se jednom može i umreti a da se ne kaže najvažnije.“ Po svojim unutrašnjim naklonostima Tolstoj

| je celog života tražio to „najvažnije", govorio o njemu: ispostavilo se da je to „najvažnije“ bilo ceo ljudski život, onakav kako ga je Tolstoj shvatio, ograničen svojim vremenom i kratkoćom ljuđskog veka. Ekstenzitet stare klasične literatuđe bio je iznova .potvrđen: Tolstoj nam je đao svoje Agamemnone, Ahile, Ajakse i Hektore, kako se izrazio 'jeđan njegov savremenik, u punom sjaju i bedi, unesene i izvrgnute podsmehu.

I danas zaparijuje Tolstojevo nastojanje da u svetu vidi ono što pre njega niko nije viđeo: umetnost „emocionalne zaraze“ bila je posveće na obelođanjivanju suštine i konačnog izgleda stvari. Misaoni stav pi« ščev je neponovljiv u svojoj jasnoći: određuje ga kretanje jedne ličnosti prema drugoj, prema mnogima, uzajamno približavanje jedinki vascelog ljudskog roda. Junaci koji traže pravo na ličnu sre ću ostaju izgubljeni na zabitnoj sibirskoj stanici kao Nehljudov, ili lišeni piščeve naklonosti zauvek, kao Ana Karenjina, Pozdnišev, Prota sov. Tako je ovaj pisac rešavao bpitanje silne unutrašnje bure koja ga je skolila i od koje je pokušavao da pobegne u svet.

Kako je poznato, Ođisejeva pustolovina je obeležena jednom izvesnošću: saznanjem juhakovim đa je njegov povratak na Itaku u pu noj vlasti Posejdonovoj. Kao zbir ni junak staroklasične literature, Odisej je stoga u srazmerno bezbrižnom položaju: bogovi povladuju njegovoj smelosti i dovitljivosti, bogovi izbegavaju da ga na= čne smešnim, jer ponekad ođ života stvaraju „pastoralu. S Don Hihota je drukčije: izmenjeni svet na koji on nije bio pripremljen, načinio je od njega samo nagoveštaj junaka; pripravnost junaka no

GODINE

TOLSTOJ

I SAVREMENA LITERATURA

voklasične literature podarena je tek veštom moreplovcu Krušou, ko ji je prvi ošvajao svet i za druge, i prvi već ukazad na opasnošt da je izlazak iz doma po svaku cenu dobar razlog da se zaluta i izgubi 5opstvenja ličnost. Kasnijim Rastinjaku, elu, Pendenisu, Fevetelu, Džudu Neznanom pridružuju se brojni Tolstojevi junaci, koji u odgovor na društveni -egoizam brane svoje pravo na traganje: za suštinom stvari ličnim egoizmom i, u višem stadijumu pronicanja u smisao društvenog kretanja, traganjem za korenima greha o kojem simpatični Defoov junak nije ni sanjao. Tolstoj se, dakle, izjasnio za univerzum zajednice obremenjene urehom, u kojem mesto ortodoksnih shvatanja vere i morala zauzima ce lishodnost ljudskog delanja. Akteri ove plemenite misije bivaju nagrađeni „piščevim „simpatijama (Boikonski, Bezuhov, Ljevin, Nehljudov), ali zar se već jeđan Tolstojev savremenik nije potsmehnuo njihovoj nemoći đa dosegnu visine apsolutne objektivnosti zaključka ?

Osvajajući islinu o svetu za potrebe sopstvene savesti i težnje ka totalnoj pravdi Tolstojev junak, po slednji junak na lestvici klasike, izgubio je konačno sopstvenu ličnost; patos istraživanja mogućno-

sti ljudske ličnosti i puteva njenog ·

pridruživanja izvišenim težnjama ljudske vrste naišao je na prepreku u posledicama težnje za totalnom objektivizacijom stvari. NaŠavši se u pređvorju smrti, Ivan Iljič i Brehunov napuštaju svet za jednicće đa se u njega više ne vra-

te: vraćeni sebi, svome braliku, oni upućuju vox clamantis in đeserto, kako bi rekmo letopisac, uzaluđnosti ljudskih napora. Uzvišeni junak klasične litetatue nema Više šta da sazna od sveta u koji je, Mmko izgleda, zalutao; misli koje ga opsedaju u mirnom iščekivanju smr= ti pokazuju identičnost ljudske sud bine, Sedđamđesetialk stranica „Sınr“ ti Ivana Iljiča“, koje je Mopasah predpostavio čitavom Bvom delu, označavale su istovremeno Tolstojev prilaz zagonetki savremene literature; zaplašen novom mnogosttukošću pitanja koja je postavlja la ljudska pritođa vraćena sopstve noj ogoljenosti, on se trdao i radije opredelio za emocionalnu obo jenost nade koju je. budio večiti pobunjenik Hadži Murat. Dakako, Tolstoj je shvatao dilemu savrsme ne umetnosti: propoved koju je preporučivao još Pilding, ili prizna vanje tragedije ljudske samoće sred mreže pitanja savesti. Ovaj „genijalni hemičar“, kako ga je nazvao Klođ Morijak, izabrao je ap straktnu simboliku · nepriznavanja poraza; literatura posle njega prihvatila se istraživanja razloga koji su ukinuli mogućnost povratka đomu, Pozivanje njeno na mitske uzore prirodno je: Tolstojeve ličnosti su govorile o tome koliko se čo vek izmenio u svojoj avanturi stazlama spoznaje samoga sebe u dru gima, osvajajući nekađašnju: vlast bogova. Danas se Tolstojevo nasle đe proglašava muzejskom vrednošću, delokrug posla savremene lite rature — laboratorijom; granice postoje, ali je smisao novog opredeljenja uslovljen nemogućnošću

LJUBIŠA JOCIĆ: CRTEŽ

da se nastavi starim stazama. Mišel Bitor ima pravo kađa tragediju Tolstojevog stvaralaštva vidi u okolnosti da se „sve ne završava“ „Vaskrsenjem“, ali to je u svakom slučaju impozantna, patetična tra-

Nesumnjivo, put kojim je pošla savremena literatura pretpostavlja manje temperamentnu, minuciozniju, sređeniju sliku čovekovog sveta od one kojoj je težio Tolstoj. Iznevereno je takođe i njegovo Shvlatahje literature (koje je od govaralo Miltonovom shvatanju po ezije) kao „jednostavne, osećajne i strasne“ vizije života. U Riznicu rekvizita mođemog romana koju su Osnovali Rable i Servantes, Tol stoj je Uneo i svoj dar: štrast stvatanja i gotovo grotesknu težnju ka istinitosti prikazivanja; posredi je bio nenađmašni majstor društvenog romana, koji je ostavljao asocijacije dalekih prostora, ne izmernih trajanja i velikih uzora ljudskih karaktera. U svoje vreme se tulski gubemator Sljoskin pove vio Tolstoju: „U našim tamnicamia ne bi bilo mesta za vašu ogromhu slavu“; savremeni pisac se dobrovoljno lišio uloge moralnog činioca, prepustivši ovu dužnost političaru, diplomati, državniku. On đela slkučen u prostoru i vremenu, specijalizovanu u svom poslu, a njegov rad sve većma postaje poZIV. Y

Naravno, ova poređenja se mogu učiniti izlišna; pogled na smisao literarnog delanja se u toj meri izmenio da se problem ne postavlja pro i contra Tolstoj. Za svoje vreme, Tolstoj je Ostao najviši au toritet u oblasti pisane reči.Njego „vo „upiranje u jednu tačku“ (izraz Dostojevskog) imalo je svoju svrhu i svoje opravđanje. Za razliku od mnogih pisaca svoga đoba,yon je voleo da gromko govori o velikim stvarima, pod čime je podrazumevao sumu trenutaka beskrajno raznolikog ljudskog života. Imao je svoju trageđiju, svoje razrešenje tragedije; ipak, ovaj večiti bunt protiv okolnosti nosio je tragični prizvuk i usled ograničenosti sređstava umetnosti njegovog vremeha. Tu je Tolstoj pružio ruku savtemenom dMetniku, ponudivši mu pouku ličnog iskustva; mogao je to da učini, jer je i sam vodio ra Čuma o savtšenstvu stvari kazanih pre njega, Ali, savremena literatura je predpostavila psihološko logaritmovanje Dostojevskog, ostavivši za Tolstojevu grandjioznu sliku ljudske Sudbine samo poštovanje. Ona je sledila nužnost, dabome; uostalom, i njen put je semo jedna nova avantura ljudskog duha, koji se ne priklanja porazu.

U svom „Dnevniku“ Braća Gonkur su svojevremeno pisala o Balzaku kao o „Najvećem državniku,

našeg vremena“; potpuno primenljiva i ma Tolstoja, ova konstatacija upućuje na razliku između pisca-državrnilka i pisća-ređova jed“ nog velikog poziva. Nekada je -bila

poznata netrpeljivost Tolstojeva

prema kultu Puškina: velikom mudracu iz Jasne Poljane bila je tuđa Puškinova uravnoteženost duha. Današnji pisci bi se sa isto toliko razloga ograđiti od Tolstojeve sen zibilnosti i strastvenosti, ljujući se za jednu drukčiju zrolost i samoću stvaranja.

Milivoje JOVANOVIĆ

Tolstojeto 'shvatan je umetnosti

Nastavak sa 1. strane

i objašnjavaju ono što im je Ostalo nedostupno i nerazumljivo. Oni ustvari samo služe! gospodi, koja od umetnosti traži zabave i uživaju i koja je radi toga i stvorila pozorišta i muzeje. Međutim, ništa suprotnije pravoj umetnosti ođ težnje za uživanjem. Idđeja lepote, koja je ustvari prerušena ideja uživanja, nema nikakve veze s pravom umetnošću. Dobro je najviši ideal kome „umetnost treba đa služi, a estetika „je samo izraz etike. Samo je religija BpOsobna da nađahne ume) plemenitim osećajima koja on Dprenosi na ostale ljude, te umetnost, treba đa se inspiriše religioznim osećanjem kao najuzvišenijim. Po Tolstoju, narodna umetnost je ostala relegiozna u BVOjoj suštini, a umetnost viših društvenih klasa želi umetnost samo radi uživanja. Stara umetnost je bila prožeta religioznim osećanjem, jasna i pristupačna svakom čoveku. Od vremena kada su viši slojevi društva napustili religiju, stvorena je Uumetnost za »lepe duhove« a me za običnog čoveka, tako da danas postoje dve umetnosti: narodna i gospodska, objektivna i religiozna. Tolstoj se svom silinom svog neobuzđanog tempe-' ramenta obara na prefinjenu, izvešvtačenu, nejasnu' „umetnost kao na umetnost Roja Nje zapostavlja svoju pruvu životnu funk ciju i stoga ljudi postaju sve

6.

divljiji, suroviji,

nemoralniji. cipa. Pa ipak, mada, ističe jedin

Ogroman deo umetnosti, pa čak stvo sva tri principa i naglaša«

i ona koju su stvorili umetnici čovečanstva,

najveći va iškrenost, Tolstoj najviše Ce loša je ni prvi moment:

sadržaj dela,

umetnost. Sva dela helenskih odnosno pravilan odnos prema tragičara, Dantea, Miltona, Šek- predmetu, „dotkrivanje novih spira, Rafaela, Mikelanđela, Be- strana života, jasan i tačan potovena, ORAO) i S ne od- gled na svet.

govaraju pravim potrebama čo

večanstva i ne zadovoljavaju u- A 0 FDD ia VOOPMAJaR slove koje treba da ima pravo, Podišd Old "KBO bogled koWODTOTROOBGAGKOJORA ji ima najviši moralni značaj

Tolstoj je više .Đuta formuli- za čovečanstvo. Tolstoj je posao uslove koje, po njemu, mo- kušao da stvori jednu objektivra da ispuni uspelo umetničko nu .teoriju umetnosti kao jezika, delo, unoseći u njih razne izme osećanja, ali njegova izlaganja ne i tumačeći ih u raznim vayvi- se zasnivaju. ustvari na njegOjantama. Međutim, za njega, po. vom ličnom uverenju đa umetređ umetfnikovog talenta, uvek nost vređi samo ako se inspiripostoje samo tri glavna uslova še i prožme religioznim oseća-

'pravog dobrog umetničkog do- njem. Istina, on osuđuje i dela

la. Najkraće rečeno, ta tri uslo-, Dantea i Miltona, "koji su ne va pravog, dobrog umetničko gurinjivo religiozni | umetnici. dela. Najkraće rečeno, ta tri U“ Ali,, naizgled samo paradoksalslova su: značajan sadržaj, pri-|na, ova 'Tolstojeva kritika je u kladna forma i iskrenost. l1rmma| skladu sa njegovim uverenjem, raznih nesklada eđu Ova tri da je dobra osnova umetnosti momenta u neušpelim đelima, 8 samo Hristovo učenje bez natru. samo zadovoljenjem sva tri mo ha konfesionalne, crkvene dogmenta umetnik stvara pravo u- matike, onako kako ga je on

shvatio i izložio u svom delcemetničko delo. Delo mora isto- tu »Hrišćanska naukat, Stoga je

vremeno da bude značajno, le- poštedeo svoje bespoštedne kri bo i istinito. Ako je samo zna- tike samo one umetnike koji su čajno, samo lepo ili samo istli- stvarali u duhu takvog shvatanito, ono nije umetničko delo. nja hrišćanstva, koje, krajnje "Teorije umetnosti koje insisti. pojednostavljeno, ima samo dva raju sam na jednom od ovih načela: verovanje u boga koji momenata, kao Što su teorija je ljubav i čiji su sinovi svi ljutendenciozne književnosti, lar- di i Osećanje bratstva prema purlartizam i realizam, pogrešne svim ljudima bez razlike. Uime

su teorije stoga što ne uviđaju tih načela on je osuđio i sVoje'

nužnost jedinstva sva tri Drim- najbolje i najznačajnija, dela, a,

od osude je izuzeo samo neka, cija, onda, obično slabija dela Dostojev- niji ni stvarni uticaji, skog, Dikensa, Dordž Eliot, I- nost ovih koncepcija 5 nekini docnijim učenjima koja su za

goa, Šilera, Milea, Baha, Haidna, Mocarta, Šuberta, Šopeha..

' je dobio Svoj »glavni

opređe- .

o 0 | {et Ah) |

| VARLJIVI SJAJ BRZOG USPEHA

Ajvor BRAUN

Uslovi na današnjem proznom tržištu pružaju bpri· vlačne primere mladih, koji katkad stiču tremutne i ogromne prihode, pa Se čovek pita da li je to stvarno naj. srećniji put ka uspehu. Prvi roman može da bude primljen ohrabrujućom pa čak i oduševijenom kritikom; može da ga izabere neki važan književni klub; pravo na filmovanje može da se proda po Vrlo visokoj ceni. Zatim su tu pri. kazivanja na televiziji, novinski članci i članci u časopisima, i vrlo prirodno korišćenje ostalih masovnih sredstava re. klame koja postaju sve jača iz dana u dan. To je sve, besumnje divno, dok iraje..Ali razuman posednik svih ovih CODRt može, sasvim razumljivo, da se pita: koliko će to

ati? i i Postoji prilično tužna paralela između sportista koji trijumfuju u sportovima zavisnim uglavnom od brzine, Prvak u golfu, čije je napredovanje Jako pratiti pošto je golf remek-delo oklevanja, može se održati na vrhuncu deset do petnnest godina ili otprilike toliko. Ali trkači, skakači, plivači ili veslači mogu biti slavni samo godinu ili dve; Ostatak života oni Žive od svojih uspomena u senci novih rekordera, i zaboravljeni od sveta.

Za mladog pisca postoji opasnost da Kritičari, koji su slavili njegovu prvu knjigu izuzetno povoljnom ocenom, mogu da odluče da su otišli suviše daleko i da su lovorike dostigle najvišu meru. Tako oni mogu sledeću knjigu đa prime obazrivo, čak i neljubazno. To se desilo Kolinu Vil· sonu čija je slika pobeđenmog pisca, pod imenom »AUTSAJDER«, bila prekomerno hvaljena; a kad je oprobao svoje pero na temi religioznog verovanja bio je sasvim grubo odbačen! OQtađa je on napravio nekoliko oštrih opš8ski o opasnosti munjevitog uspeha. On je sposoban, hrabar i snalažljiv čovek koji može opet da se uspne, ali Ostali u njegovoj Siluaciji miogu da izgube samopouzdanje kad vide da je njihovo sledeće jelo. vraćeno u kuhinju.

Džon Brejn, romanopisac iz Jorkšira, nedavno je munjevito poleteo ka nebu uspeha sa prvim romanom baš zgodno nazvanim »MESTO NA VRITIU«. Knjiga se mnogo tražila, a pored toga imao je sreću da Je snimljen vrlo uspeo film. Često filmovanje nekog bestselera propadne, dok je CSV u velikoj Dobranić: Brejn je imao dvostruku pobedu i njegovo ime je bilo vrlo poznato.

Drugi roman Brejna, »VODI« (u Americi će biti objavljen pod imenom »OD LOVČEVE RUKE«) nije bio primljen mi nalik na prethodno oduševljenje. Čovek može da pretpostavi đa će njegova prodaja da pokaže osetan pad. Nijedan romansijer ne voli da vidi kako mu slava opađa. Stari pisac mora da zna da mesto koje je zauzimao u zenitu neće moći da zađrži u starosti, ali za nerve mlađog čoveka to mora da je surov mapor kad oseti da je dobio svoju zlatnu medalju i đa mora sađ da očekuje status osobe čija se slava Ba

Genjeni pisći Engleske Edvarđovog doba imali su spor tspon. Nije postojalo ništa od mehanizma momentanog tispeha. Izdavači su na skroman način reklamirali svoja t izdanja. Oni nisu insistirali i dosađivali čitaocu sa jednim bestselerom, dok su druge pisce zaboravljali. Arnold Benet, H. Dž. Vels i Džon Golsvorti, morali su da napreduju polako da bi dostigli slavu u zrelim godinama. Arnold Benet je bio plođan romanopisac deset godina pre no što je od. jeknulo zvono njegovog romana »PRIČA STARE ŽENIE« u njegovoj 41. godini. Vels je pisao naučne romane bolje ·od većine današnjih dela te vrste deset godina pre no što se učvrstio »KIPSOM.« i to u 39. gođini života; a Golsvorti zgoditak« »SAGOM O FORSAJ.

« kad mu je bilo 55., posle dvadeset četiri gođine upornog spisateljstva.

Suviše sporo priznanje može da buđe obeshrabrujuće, ali trenutan uspeh može da odveđe do lužnog razočaranja. Roman je vežba u kojoj izvesno šegrtovanje i iskustvo može da se iskoristi POVags: Pozorište je uvek pružalo mogućnost za vrlo brze uspehe, kao u slučaju Noela Rauarda i Somerseta Moma, i ne manje brze triumfe praćene povlačenjem kao u slučajevima Kongriva i Šeriđana. Ali Muza proze često zahteva pažljivo udvaranje.

Poređ toga svega, tn je i piščeva sreća, za koga je savremeno {tržište slično kockarskom stolu u kazinu. Oni koji dobijaju u prvom deljenju obično nemaju sreće u da ljoj igri. Divan je oblik uzbuđenja postati lav bez dosadnog stadiuma lavića. Ali odleteti u nebo kao kometa za jednu sezonu nije isto što i biti postavljen među večne i srodne zvezde. Mnogo je više prijatnosti u dugom svetlueanju no

u iznenađnom bljesku. [e . (Prevela Vera DROBNJAKOVIĆ)

Vrednost Tolstojevih estetič. kih pogleda leži, međutim, u činjenici đa su najodlučnije i dvojili umetnost od pojma lepo te. 8 Hegelovom estetikom Obravi predmet estetike postala je umetnost, a lepo je mnogo im gubilo od svog značaja unošenjem novih kategorija u estetsko istraživanje. Ali samo jed nim grubim „zahvatom mogla

mislim, nisu najvažni srod-

stupala teze bliske 'olstoju,

Apsurdnost ovakvog stava kao što je učenje da je umeti dovela je Tolstoja dđo toga da u nost jedna forma jezika, (KroŠekspiru viđi »potpuno otsu- če, Parker) ili komunikacija stvo estetskog oosećanjać a da (Pinkelštajn), pa ni učenja KO-, hvali beznačajne pisce kao što ja su tezu O umetnosti kao jesu narodnjak Semjonov i natu- Ziku emocija sigurno bprz:iuzela ralisk Polenc ili da beznačajne Od samog olstoja (Sismonds, slikare Bretona i Morlona pret Dikas) Ta vrednost je dovoljna postavlja Rafaelu i Mikelanđe- da nadoknadi i opravda niz sla iu! Ali je Tolstoj, braneći stra- bosti Tolstojeve estetike za kosno svoj stav, u gomil proP oce yaboravi 'Polstojovu oba

i | #0 SO A O Sb vako ia DEO veštenost iz druge ruke u oblaih, ipRBj u Rhesumnjivi istoriski sti istorije estetike, (izvor mu Začbj u razvoju estetike. U nje fk, bila ROTO istorija Part govim protivrečnim mišljenji- o), ni sličnost TEO E ma živeli su naporedo umetnik- nicije umetnosti Sa ŠRRPORORi estetičar i religiozni iđeolog i sto- GOO Rid ja i aaoka ga je njegov uticaj raznovrstan. definiciju umetnosti, a pravu Njegovi religiozni pogledi na umetnost suzio samo na umetumetnost još uvek izazivaju Ži- nost stvaranu u duhu njegovih o, OT OS OaH: Da KON NK etičkih i religioznih ideja, Isto brimer u Indiji, đok sovjetski etebiBaVi iste da Tolstoj, NVC-. OBSO ne. moŽ.,503 PR Ga jom jačom stranom „ulazi u je umetnost samo izražaV estotiku realizma i da je delimič OBećanja, a ne i misli, verovano blizak teoretičarima reali- nja, pretstava, želja, težnji..Mje GP. OMOO OaBbaabni da ea O a e io: Pžvblope vu i lažnu učinila je problem simu Gorkom (Lj. D. Opulj metnosti samo složenijim, ali

skaja). A i mnogi umetnici su : shvatili veličinu njegove osnove ne i jasnijim. Tolstoj nije uvi-

teze O OPUOGOO ek ODB đao đa su ekspresija, rad, tehsti za budućnost ljudskog roda nika u stvaranju umetiničkog GRiepin, Bemard Šo ili Ronien del. pretežniji od onoga što u-

Kad se traži najveća vrednost Tolstojevog estetičkih „koncep- začetka dela.

metnik oseća, od imprešije, od

se ođbaciti ova kategorija koja je kao koprena još uvek zamagljivala pogled nemačkih meta fizičara, koji su vladali estetikom. Engleski estetičar Rodžer Praj je s pravom istakao kako je Tolstojevo delo izvelo estetičare iz ćorsokaka u koji ih je

teorija lepog u umetnosti i pri-.

rodi terala nerešivim protivrećnostima ili metafizičkim shvatanjima bez veze sa realnošću. Tek se njegovim delom zavr5ava estetizam „koji je počeo da vlada i Renesansi i ostao na prestolu do kraja XIX aka. Boreći se protiv estetizma, Tolstoj je istakao jednu ne-estetsku, religiosznu vrednost kao višu od estetske vrednosti umuetnosti, ali možda je i jedini način da se potisne osveštana vrednost lepote bio da joj se

protivstavi jedna viša vrednosti,

stvaranje carstva ljubavi na 26mlji. Stoga, zanemarujući slabosti niza posebnih Tolstojevih

estetičkih shvatanja, otkrivamo kako je ovaj genijalni pisac zaorao duboku brazdđu i u istoriji

estetike. & Dragan M. JEREMIĆ

Ld

KNJIZEVNE NOVINE

ı

~

-