Књижевне новине

ĐAVOLSKO KORITO· NESREĆE I ZALA

(Petar Šegedin:

Pre punih četrnaest godina objavljeno je prvo izdanje ovoga romana o kome kritičari danas pišu kao da su ga prvi put videli, Romansijerskom „prvencu

' Petra Šegeđina, napisanom još

pre rata, poklanja se đanas OsOobita pažnja, ali ne zbog toga. što se kritika sama setila da, preispita nekadašnji odnos javnosti prema »Djeci božjoj«, već stoga-· što je, možda sasvim slučajno, štampano drugo, popravljeno i doterano izsdamje Šegedinovog romana. Današnji kritičari nisu, međutim, propustili priliku da se, tim povođom, podsmehmui i narugaju svojim starijim kolegama, glasno objavljujući da njihova ocena treba da revidira staru literamu nepravdu i da definitivno odredi mesto, vrednost i značaj »Djece božje« u tkivu savremene kKnjiževnosti. Mađa u toj atmosferi, stvorenoj oko romana Petra Šegeđina, nema ni prizvuka one buke, DO mame i penušavog ođuševljenja, čime se, kod nas, u novije vreme, dočekuju dela pogodna da prerastu u literarni mit, ne može biti sumnje da u romanu ima neke svojevrsne draži, koja je kadra da zagolica kritičare i da ih prisili da se pređ njim otkrjju i iskažu. Utoliko pre što čak i vrlo ovlašna i uzgredna poređenja prvog i drugog izdanja otkrivaju da su autorove intervencije u novom izdamju bile prevashodno tehničke prirođe i da su se svodile, uglavnom, na stilska i redaktorska Dročišćavanja, koja ne mogu da zainteresuju kritičare čak ni ako su voljni, i sposobni, da formalnom analizom starog i novog teksta dođu do podataka na osnovu kojih bi, eventualno, mogli da stvore novi odnos prema delu. Primamljivost toga romana nije, dakle, u njegovome ruhu, pošto je to ono isto staro ruho, neobično i nemarno, tek jedva nešto čistije i sa manje rupa nego ranije.

Jedam čudnovat, pomeren svet živi u Šegedinovom romanu, svet strave, očaja, nemira, gorak, Opor, nesrećan, mračan i divlji, svet sa samoga dha zla. Malo dalmatinsko selo, u kome se prepomnanje piščev zavičaj, predstavlja pozornicu na kojoj se odigravaju tragični sukobi zaostalosti, mračniaštva i primitivisma sa nevinim i naivnim htenjima da se život sagleda u svim njegovim ramolikostima i oblicima i da se, kroz bujno i plodno šarenilo protivrečnosti, "pozna onakav kakav uistinu jeste. Jezovitu kob strahovanja u neprozimoj gomili tame, truleža, praznoverja i verskog misticizma, na svojim slabaćkim plećima, nosi jeđan dečak, dorastao do praga ranoga mlađdićstva, TF njegova gorka sudbina patnika i nemoćnika otkriva svu čudovišnost primitivnog ambijemta zakasnelog srednjeg veka, čijim je poslednjim izdancima, uhvaće nim krajem prvog svetskog rata, posvećen roman »Djeca božja«. Sablasti, utvare, misterije, vradž bine, „prokletstva, diluvijalne strasti, zebnje, histerije i iskušenja igraju paklenu igru oko tog bledunjavog dečaka koji se gubi, raspinje i rastapa u vrzinom kolu zla, nemoćan da se odupre tami, čija težina pritiska čitavo selo, potapajući u njemu i najmanje čestice sreće, svetlosti i lepote. Osećanje teskobe, zapare,

smrada i ružnoće, strava vetro-'

vite noći, košmarskog sna i avetinjskog laveža nekih uznemirenih pasa u daljini, ispunjavaju Šegedđinove ličnosti, u kojima je i Čovečnost potisnuta i bprigušena, tako da dobija neki izopacen, uvmut, neljudski vid.

U središtu, u žiži, kao sudbinsko središte svih tokova i strujanja, obezglavljen prvim strašnim saznanjima o naličjima života, čiju tajnu ne otkriva i ne razumeva, stoji mali .Segedinov junak; oko njegovog pomućenog detinistva plete se i sviia osnovna fabula romana. Opsednut senkom fiktivnog greha, i krivice pred tajanstvima koja upravljaju svetom, nadđojen luđom fantazijom primitivnog sveta, koji živi u mističnim sferama punim pitanja bez odgovora, prenapet, treperav, zdvojan i nemiran, Stakan vodi poreklo iz rođa onih mališana-neurofičara kojima pripada i junak Sudermanove »Brige«. Šegedin, međutim, svoj roman ne posvećuje samo satrvenom i žalosnom detinjstvu svoga maloga junaka, psihološkim katarsama njegovog ranog buberteta, već oko Stakana i niegove ljudske tragedije gradi kompleksnu sliku dijaboličnih vidova zaostalosti i primitiviž ma, u kojima se guši čista i čestita mladica života. Svakog niegovog junaka muči i tare isti Žrvanj gorkog bitisanja u bedi i

KNJIŽEVNE NOVINF

»Djeca božja«, »Nolit«,

tami nemoći, bolesti, gladi i nemnanja; svi njegovi likovi odreda obeleženi su, stešnjeni i posuvraćeni i gase se u magli s kojom Žive, u ludim, bestijalnim strastima, u poroku, ispaštanju i iskupljenju, u molitvama, skrušenosti i pokajanju.

U takvoj situaciji, raspolažući materijalom koji izvanredno odgovara svakome piscu spremnom da svoje junake prati kroz prelome i krize duha, Ššegedin je višestruko mogao da zadovoljava svoje sklonosti ka psihološkim aspektima čovečnosti. U primitivnoj sredini zabitog i DOsnog primorskog sela, u ·kome kao vres i pelin bujaju tamni nagoni i divljačka shvatanja o životu i ljudskim odmosima, Šegedin je intimne nemire · svojih.

PETAR ŠEGEDIN

ličnosti posmatrao kroz tragičnu dilemu priklanjanja telesnoj, biološki uslovljenoj ugodi, koja, se zadovoljava grešnom radošću često vrlo neodređenog seksualnog doživljaja (Stakan, Tvan Ma me, Anica, stara Marcela, Roko i Antunica, u mladosti), ili posvećivanja mnemimoj duhovnoj žudnji za harmonijom, smislom i sveukupnim opravdanjem (Antunica, učitelj), koja se, sem u očaju, ne udaljava mnogo od lažne utehe u veri, uzdržanosti i asketizmu. Izmešani, zamršeni, pretvoreni u jednu furiozmnu VItložinu „uskovitlanih „glasova, saznanja, jauka, kretnji, postupaka, strasti i nemoći, intimni

svetovi Šegeđinovih junaka, de-

formisani primitivnim mentalitetom, patrijarhalnim vaspjitanjem i verskim misticizmom, otkrivaju veoma izrazito nastojanje autora da se u prikazivanju određene životne situacije služi Dpsibološkom analizom, minucioznim osvetljavanjem mračnih uglova ljudske svesti, ostvarijući, kroz košmare i bludnje svojih junaka, veći stepen uverljivosti u prikazivanju zatucanog sveta, koji se našao u »vražjem korituc jednog zlog života zaoBtalog iz Drošlosti.

Šegedinove ličnosti ne pripadaju, zato, nikakvoj magličastoj viziji iščezlog sveta, u kome bi trebalo gledati simboličnu sliki ljudske nesreće, tuge i zle kobi. One su uslovljene realnim otinosima, koji postoje oko njih i koji na njihove sudbine vrše neposredno, moćno i nesavladivo dđejstvo. Nemiri i potresi koji se dešavaju u njima i koji, na iz> vestan način, menjaju prirodu njihove ljudskosti i njihovog vitalizma, nisu drugo do odbijesci jave, posledice realnih uslova. kojima su nikli gorki Šegedinovi junaci, prikovani za tle koje je ođređilo njihovu sudbinu. |

Ta okolnost daje niz jasnih nagoveštaja da roman »Djeca božja« poseduje gotovo sve odlike pravog realističkog romama.

Želeći da pribeleži i ovekoveči

poslednje izdanke srednjovekov-

nog mračnjaštva i ,primitivizma, BET.

koje je nekađa, verovatno u detinjstvu, susretao i doživljavao u zavičaju, na dalmatinskom otočju, Petar Šegeđin je, razvijajući fabulu, karaktere i odnose, evocirao mučnu atmosferu zaostalosti, neznanja i ljudske nevolje, insistirajući, prvenstveno, na onim pojavama i okolnostima koje su njegovom delu mogle da obezbeđe istinitost, uverljivost i svojevrsnu sugestivnost. On se, štaviše, nije ustručavao da svoje delo, na pojedinim mestima, oboji naturalističkim akcentima, jednako kao što je, tu i tamo, uglavnom u delovima posvećenim psihološkim stanjima njegovih junaka, svoj realizam. upotpunjavao jednim slobodnijim postupkom, izražavajući kroz košmar snova, bizarnih strasti i sumanutih ideja, mutne, izukrštane tokove svesti. Šegedin je čak i stilski usklađivao svoj roman sa njegovim značenjima i sadržinama, ostavljajući namerno u svojoj rečenici neđoteranosti, grubosti i neravnine, koje izazivaju utisak da je roman ne pisan već grubo

Beograd, 1960.)

tesan od velikih, teško obradivih gromada kamena. Mnogi gotovo neprohodni lokalizmi, kojima je roman toliko zasićen da bi se samo na osnovu njih moglo izučavati leksičko bogatstvo primor skog govora, takođe otkrivaju intenzitet autorovog nastojanja, da se što stabilnije i što potpunije ođredi u ambijentu kome je posvetio svoje delo, ispuštajući iz vida da time, u velikoj meri, makar i nehotično, svoj roman svodi na nivo regionalističkih proznih ostvarenja, kojima naša književnost, nikada nije oskudevala.

Dobijajući u zivotnosti, plastičnosti i uverljivosti, Šegedinov roman je, tako, uprkos svemu, izgubio onu unutrašnju dimenziju koja bi bila u stanju da mu pribavi draž retke Kknjiževne iguzetnosti. Sva značenja koja on donosi i ostvaruje, nalaze lako, na površini; u tome delu nema gotovo ničega što nije odmah imeseno i bačeno pred čitaoća, od koga se ne zahteva nikakav osobit napor da, u svim protivrečnostima, sagleda sliku

Ddnosa, prilika i naravi o koji-·

ma je autor govorio u svome delu. Suočen sa tom slikom pomerenog života sa dna »vražjeg korita« nesreće i zala, čitalac, istovremeno, olbkriva i jedan paradoks Šegedinove proze: prividnost njegovog realizma, koja se potvrđuje u dominaciji tame nad zrncima svetlosti, sreće i vedrime. Imajući na umu sve te OSObine Šegeđinovog romana, teško je odgonetnuti u čemu se Krije ona njegova draž zbog koje mu današnji kritičari prilaze kao novom, izuzetnom delu, tražeći u njemu mačenja i dubine Kojima bi mogli da utole svoju glad za dobrom knjigom. Da li je ta draž skrivena u činjenici da je Šegeđin u svoj prevashodno realistički roman inmosio neke elemente modđeme prozne tehnike, anticipirajući, na taj način, u izvesnoj meri, mnoge od onih mogućnosti koje je naša Književnost već savladala, razbijajući konvemcionamosti i razmičući „klasične „realističke prozne ustaljenosti? Ako je iu odgonetka, onda, odajući autoru sva dužna, priznanja, ne treba zanemariti jednostavnu istinu da je roman »Djeca božja« u najboljem slučaju bio samo jedna, etapa u razvoju naše posleratne proze i, u isti mah, prevaziđena faza u razrastanju Ppripoveđačkog talenta Petra Šege-

dina. Predrag PALAVESTRA

PESNIK GRADSKE SETE

(Rade Drainac: »Pesme«, »Prosveta«, Beograd, 1960.)

Obiman izbor iz poezije Ra» đa Drainca, koji je načinio Stevan Raičković, dolazi u dobar čas: on nas ponovo vraća jednom pesniku o kome &e govorilo najviše kroz anegdote O beogradskoj boemiji između dva rata, ali čiji su stihovi već bili potonuli, sasvim „nezashMiženo, u neku vrstu tihog, neprimetnog poluzaborava. Pesme davno čitane po časopisima i zbirkama sada ponovo odjekuju u nama budeći čudan niz uspomena. (O tome govori u predgovoru i sastavljač Knjige, ispovedajući se u vrlo subjektivnom tonu o okolnostima pod kojima je otkrio Drainčevu poeziju.) Čudno je to

kako svaki pesnik traži poseban.

način pristupanja, specifičan put približavanja; kada je reč o Draimcu, čitalac dobija želju za stvaranje atmosfere intimnosti, nepo srednog, toplog šaputanja, iskrene ispovesti. Razdvaja nas veliki period od' onih košmarskih dana, u kojima je »karnevalski princ» izazivao malograđane, cerio se i psovao, grđio druge i bezmemo hvalio sebe, zaprepašćivao čitalačku publiku mazivapi Hrista drugom, a Hamleta alom, tražeći da se pljune. u bradu Frojđu i Bergsonu. Proteklo je dosta vremena i Drainčeva, poetska reč pripada, istoriji koja nemilosrdno sahranjuje sve prolazne i bezvredne stvari da bi isto tako nepogrešivo sačuvala lepotu autentičnih ostvarenja. Nema, summje, nedostaci Drainčeve poezije vrlo su uočljivi i mnogobrojni: izveštačenost, DOpa, usiljeni patos stiha, mnoštvo neđuhovitih kalambura, banalni Bforizmi o ljubavi i životu, Šlagerska sladđdunjavost, samozaljubljenost razvijena do agresivnog stava prema okolnom svetu. Ali mane, iako česte, nisu srećom karakteristične za čitavo delo Rada, Drainca. Iz sukoba ljudskog napora za stvaralaštvom i objektivnog vremenskog toka izišao je pesnik kao pobednik zahvaljujući svojim dobrim Dpesmama i mnoštvom uspelih strofa koje i danas deluju sveže. Naći ćemo u njima lik pravog stvaraoca, otkrićemo intimnu dramu jednog nesrećnog čoveka koji je život proživeo strasno, u grču, u zanosu, koji se na kraju raz bio o njegove hridine, ali koji je Imao snage i smelosti da se baci u njegove virove. U usmnemirenoj, usplahirenoj, nervoznoj dikciji Rada Drainca čuje se bilo životnog damaranja, tragično raspoloženje jedne duše u početku pune poleta, koja završava u ropcu. Duboka, strasna seta iz vire iz Drainčevih stihova, Krici se razležu sa svom silinom iskreno kazane patnje, ispod okstravaganinosti i mnacrisoidnosti nezadrživo izbija „razočaranje,

osećanje promašenosti, gorki Gi-

_ Drainčev izazivački stav siušio mu je kao zaštita i sredstvo ea prikrivanje vlastitih slabosti. U osnovi mek, prozračan, fin j nežan duh, sentimentalni elegičar, romantično zaljubljen u ideale i lepotu, on je u sudaru sa prozaičnim svetom pretrpeo poraz koji je želeo da mistifikuje na razne načine. Bujni tokovi rečitosti kriju u sebi zvuke pravog cviljenja ranjenog srca koje nije želelo da pokaže svoju razdrtost. '»Balađa o rascvetalim kestenovima« je đuboka i snažna jadikovka. Tema prolaznosti života i sloma svih snova, smrti i zaborava kao poslednjih istina, ne samo da prožima, tu pe mu, već daje osnovni ton i čitavoj Drainčevoj poeziji. Misao da je život proćerdoem, a mladost, bespovratno i besplodno prohujala, da nema nikakve svrhe u svetu ı da je ljubav obmana, uvek se javlja, mada, u raznim viđovima. „Melanholična slika prolećnih vođa Turgenjeva, Apolinerova Sena koja teče, a sa njom zajedno sve naše ljubavi, ima mnogo dodimih tačaka sa Drainčevom poezijom tuge i e femernosti ljudskog postojanja. Pesnikovo osećanje daje bečat pesimističkoj refleksiji. Postoji kođ Drainca neka emocionalna, vrelina, čak i sirovost, koja nije artistički savršeno kazana, ali čija čovečanska suština nalazi odziv u nama.

Govori se da je Drainac pesnik mođernog grada. To je istina; no treba posebno istaći da je on gradski pejzaž subjektivirao do krajnje granice. učinio ga izrazom melanholičnih. čežnji, simbolom životne tragike. Opisi kafana, periferijskih ulica, mansardđi i pristaništa, puni su sete. Urbani okviri, u kojima se odigravalo dramatično padanje pesnika, služe kao dekor ovom gubljenju iluzija, karakterističnom ne samo za doba mođemogz Života. Ako odbijemo nabrajanje geografskih imena, koje je više ukrasno “i spoljnje, ostaje ipak jasno formulisana težnja za širjnom, za ogromnim prostorima kao poslednjom utehom i smislom. Nemir koji je Drainca mučio primoravao ga» je đa bude stalno u pokretu. Hteo je da Dpobepmne od samog sebe, da smiri duševnu uznemirenost šarolikošću svetskih prizora. Bežao je od tragike u egzotiku, makar imaginarnu. Futurističko ođuševljavanje mašinom, tehnikom uopšte, predstavljalo je samo površinu; unutra su đelovale mnogo jače snage. Izvor Drainčeve vatnie javljao se iz suđara njegovih spiritualnih romantičnih snova sa

SVET BOLA ISAM

OĆE

(Ivan Kušan: »Zidom zazidani«, »Znanje«, Zagreb, 1960.)

Svet građa sve više postaje tema naše savremene književVno-

sti, no taj svet, naročito svet

malograđana, kao da još uvek ne nailazi na svoje prave poznavaoce, pa, prema tome, ni na svoje prave tumače i slikare. Još se uvek jednostrano prikazuje, bez kompleksnosti je, beživotan i, najčešće, neuhvatljiv u svome svakodnevnom bivstvovanju. Naši pisci uporno beže od savremenog građskog života, a onda kađa mu priđu, kada on postaje predmet mjihova interesovanja, u potrazi su za nesvakođnevnim, izuzetnim ljudima.

Na ta i slična razmišljanja O, adskom životu i ljudima grada, upravo o njihovoj prisutnosti u našoj savremenoj literaturi navođi nas novi roman Ivaoa Kušana »Ziđom zazidanid. Kušan je i pre u nizu svojih radova, a u prvom ređu u zbirci pripovedaka Trenutak unaprijeđa i u romanu »Razapet između«, pokušao — i to samo pokušao — sagledati zbunjenosi, današnjeg malograđanina, i njegovo neshvatanje načina života, njegovu razapetost, između prošlog i trenuinog, Taskorak između snova i jave, DOVlačenje u sebe do ubistvenosti, do apsurda i do negiranja sa moga sebe —o L„5dSvoje ličnosti i svoga postojanja. »Zidom zazidani« je roman u kome Kušan nastavlja sa traganjem za tim i takvim svetom, nastojeći sa uhvatiti u jednom trenu, ispovediti ga i, tako, razgolititi. I njegov čovek pred nama ostaje izmrecvaren, posrnuo ili pao, sa samrtnim hropcem, u lokvi krvi, gnoja i — smrada. Jer, u očaju svoje samoće, u bolu koji se ipak podnosi do odbrojanih poslednjih časova, taj čovek je 58"

»modernog« .

IVAN KUŠAN

moubica, nemilosrđan i gadan, pun sadističkih postupaka, i reči, neverovanja i laži, pretvaranja i ougovaranja. Vanjski izgled njihova, života je sređen, pun elegancije i sklada, a unutra, sve je haos, bol, uzvitlani vihor koji ništi i razjeđa. Ipak, Kušanov čovek »Zidom zaziđanihe neuhvatljiv je u svome postojanju i trajanju, život tog čoveka Je zaustavljen, a pogled mu je Okrenut . prošlosti, nesporazumuı sa svetom, sa tekom vremena i problemima savremenog čoveka, u prvom ređu intelektua';a. Ovaj nesporazum nekako je isuviše slabo naglašen, bez jače je i čvršće životne potke, bez damara tekućeg života, bez njegove pri· sutnosti, koji bi delu mogli daki uverljivost, a intenzitetu ljudskog unutrašnjeg života izvesnu osmišljenost, i opravdanost. Tu isprepletanost ne poseduje u dovoljnmoj meri ovaj drugi Kušanov roman s problematikom jednog dela gradskih ljudi, ljudi u nestajanju, dogorevanju, odlaženju ili, u krajnjem slučaju, izvesnom preobražain i aklimatizaciji. ' ; Kušan je „već svojim prvim

romanom ovakve vrste »FEazapet između” pokazao izvanredan smisao za »psihološke analize i za traganje za uzročnostima bola i samoće. Te analize su spontane, duboke i potresne u svojoj doživljajnosti i svojim .sadržajima. One se najčešće svode na jedan trenutak, na detalj (koji se ne može okarakterisati cepidlačenjem!), karakterističan za određenu ličnost i neponovljiv u svom postojanju. Kušanova ispovedđanja pojedinih ličnosti — neurastenika, tuberkuloznih, zaljub ljenih, voljenih i nevoljenih, varalica i prevarenih, naimih i prepređenih, odbačenih i prezrenih — pisana su s možda ponekad preteranom zanesenošću i toplim' lirskim Rkazivanjima, u kojima tragika života peva svoju nesmiljenu pesmu, pesmu užasa i pustoši duše, pesmu promašenosti, nespokoja i — smrti. I u toj pesmi nema sladunjavosti 'i lažne sentimentalnosti, nema nameštenog i lažnog doživljaja. Iako svojom formom, unutraŠnjom fakturom i arhitektonikom donosi vidne novine „našoj savremenoj prozi, romanu »Zidom zazidanić mora da se stavi i poneka zamerka. U prvom ređu, ona se odnosi na samo Dpovezivanje događaja, na zbivanja koja, doduše životno moguća i životno potvrđena, deluju na momenat kao konstrukcija, u kojoj su romantičarski rekviziti preoteli maha. Tu je život ipak malo odstvanjen, ba te stranice deluju papimato i neuverljivo. Možda je trebalo u njih uneti nešto više životne opravdanosti, a umetftninu (neke delove) jače protkati nesmiljenim životnim imperativima. Time bi »Zidom zazidđani« dobio više m

celovitošti i punoći. Tode ČOLAMN

roman '

VEROVATNO IZ 1996. GODINE,

ZA VREME NJEGOVOG BORAVKA U PARIMU

SNIMAK RADA DRAINCA,

mehaničkom stvarnošću. Proslagr ljanje civilizacije zanimljiv je poetski paradoks: pesnik je. pr hvatio i sticao ono što ga je nagrizlo i dovelo u nerazrešivi inuftrašnji „konflikt. Miodrag

Protić u svom pogovoru SOVOTi ·

o dominaninoj ulozi gradskog pejzaža u Drainčevoj poeziji, ali ne ukazuje i na značenje SseOskog pejzaža za kojim je pesnik osećao veliku nostalgiju. U čitavom nizu pesama Drainac Opisuje svoj povratak u zavičaj, toplo i neobično prisno. Krećući se između građa i sela, on je ostao razdvojen,. razbijen. Ne mogavši nigde da se ukotvi, bio je večito nezadovoljan, očajam i mračan. Čak i njegovi hval> spevi industrijskoj eri sadrže gorčinu jađa. Uvek je nalazo razloge za patnju. Ma gde se nalazio, želeo je da ode posle trenutnog smirenja. To traženje novih doživljaja nije imalo nikak vog cilja, jer je pesnik znao da je bol njegov večiti prafilac. Om je nosio u sebi ukletost, nemogučnost pomirenja sa životom. Samoća ga je proždirala, neo• stvareni san o sreći otrovao Tu je đušu. Nije mogao naći postojbinu u kojoj bi zauvek osećao radost. Stari problemi romamtizma nametnuli su še njegovoj svesti i pod njihovim teretom on je pokleknuo.

Bilo je između dva rata pe nika eruptivnijih, kao što ije Rastko Petrović, misaonijih, ·'DYTiginalnijih i dubljih, kao što je Momčilo Nastasijević, osećajnijih, kao Miloš Crnjanski, sa kojim Drainac ima dosta bliskosti po melanholičnim ispovestima dragim obojici. Ali, uprkos tome, pa i samim slabostima njepove poezije, Rade Drainac zaupima posebno mesto u istoriji naše lirike novijeg: vremena. Po načinu na koji je primljen danas, viđi se da je izdržao susret Ba novom generacijom. Zauzeo je prostor u podnebljima ljudskog sećanja i pamćenja. On će taj prostor zadržati i u budućnosti. Dobar deo srpske poezije krenuo je posle Drainca drugim putevima: intimni, autobiografski momenat je zapostavljen, poezija se ne shvata više kao forma ispovedanja ličnih osećanja, već kao instrument saznanja celine sveta. No promena u ukusu neće ipak dovesti u pitanje opstanak Drainčeve poetske srži. Emocionalni elegični ton, koji ispunjava prividni nered poetskih slika, stalno nailazi na odobravš- ., nje, bez obzira na to Što nam se može učiniti ponekađ nemodernim i prevaziđenim.

Pavle ZORIĆ

3.

'

ay