Књижевне новине

živima. Ova prokleta bića se druže sa, smrću... Šćućurena u nevidljivom, ta bića čekaju tremu> tak da provale u mjrni poredak svakodnevne banalnosti... i

Osnovni zakoni koji vladaju materijom i #H-- 5 lftih

votom ne povlače za sobom neograničeni broj očiglednih i apsolutnih mogućnosti. Jer one mogućnosti koje izazivaju intervenciju fantastič-. nog i prema biome WO J E teme Žanra, OČi-. gledne šu. Varijante su beskrajne u svakoj kategoriji, ali same kategorije su relativno malobrojne... E

Od trenutka kađa su ljudi smrt počeli ds, smatraju nepremostivom granicom, tema, aveti dobija novu i preteću tragičnost: otuda. mnoštvo priča o utvarama, fantomima i vampirima koji će ubuduće činiti najveći deo fantastične literature. OR u. a

Jedna kapitalna distinkoija Roja suproistavlja živo i neživo pruža polaznu tačku za jedan drugi nemogući prekršaj: otuda statue i roboti koji iznenada postaju živi i okreću se protiv majstora ili umetnika koji su nepoKkretnu materiju bezočno uobličili prema ljudskom liku. - |

Jeđino providno telo, tj. ono koje propušta svetlost, ne projicira senku i ne ogleđa 6e u ogleđalu. Ali ako je tada nevidljivo, čovek kojeg vidimo i kojeg možemo da, dotaknemo, čovek koji bi bio bez senke ili bez odrasa Dprotivureći fizičkim zakonima i, tako, uslovljava rađanje irećeg tipa stravične priče.

Pilozofija telima priznaje glavna svojstva veličinu ili težinu — koja su implicirana njihovom prirodom materijalnih tela, i sporedna svojstva — oblik, boju, miris, temperaturu koja variraju prema okoMmostima i kojima osnovna, svojstva, da tako kažemo, pružaju Oslonac. Jedna ne iđu bez drugih. Fantastično će pokušati da, ih razdvoji i izmisliće bića, i stvari koje imaju težinu i preteranu veličinu, ali su lišemi forme, boje, čvrstine i svih osobina, koje bi ljudskim čulima omogućile da ih primete i opišu. Ove stvari su materijalne, a ne poseđujai nijedan od kvaliteta materije, izuzev onih, koji im, i pored svega, dozvoljavaju, barađoksalno, da zauzmu mesto u svetu tela. Na čudan način, ta tela sadržavaju konture i autonomiju, određeno mesto u prostoru, i onda kada bi ih njihova fluidna ili, još bolje vazđdušasta priroda, prisiljavala, da se ravnođušno šire u svim pravcima sve dok ih neka prepreka nc zaustavi. Ova tema, koja je sjajno iskorišćavana, možda najbolje pokazuje kako fantastično potiče od jedne koncepcije sveta koji su svečano ustoličile fizičke nauke, kako ono svaki put, predstavija karakteristično rušenje osnovnih zakona. . Sasvim je prirodno da naučno istraživanje ne protivureči elemontitarnim, očiglednostina koje iskustvo od tada, stalno ističe, U tom slučaju, ista tema iraje i prelazi takva, kakva je, u svom osnovnom vidu barem, iz sveta bajke do sveta fantastičnog. Način na koji se OVO fantastično posmatra/ trpi ipak mnačajnu Dpromehnu.... |

S druge strane, junak duguje obično svoju nevidliivo5st jednom laboratorijskom postupku, više nego ugovoru Ba Đavolom. invenciji Tnaučnika koji se služi skuoim i vrlo retkim materijama. To je već naslućivanje izvora načnofantastične literature. iako blašljivo i ioš uvek detininsto: anticipacija otkrića sposobnih da dovedu do radikalnih promena u ljudskim običajima. | M

Naulenm, i tehnika, sa svoie strane, rađaju čuđesno. Međntim, nije đovolino da sa Disac zadovoliava time što će u to čudđesno da, ekstrapolira uspehe, . ievr stvavnosi brzo sustiže anticioaciju. Da Womenemo samo jednog majstorm žanra... Treba biti oprezan Trema ovome varliljom asvekiu naučnofpmtastičme literature koji ne oflriva kategoriju famtastićnog.

'Primedba se odnosi na najveći deo žanra,

Žika

AZ LĆ

K ađa sam podigao ruku da sporim pokretom šake obrišem kapljice znoja sa čela, učinilo mi se da me neko iz prikrajka posmatra ne bi -

toni tegobnom tirenutku otkrio svi sla,bosi, MOGA DregrejBNEE tela. Obazirao sam se Oko sebe i pošto nikog nisam ugledao, podigao sam belutak 8a bvrdog tla i bacio ga u more, Pljusak je bio jedva čujan, ali svest O sporom pšdanju kamena na dno nagovestila je novu tajnu, More je lenjo ćutalo kao sita zve?T.

Pošao sam napređ sigurnije. Klecavost je iščezla iz PROGLONe Prolazio sam pored starog jalovog maslinjaka, zastao i pogledom bez radoznalosti posmalirao nove reljetne odnose Ze> lenog poluostrva i ostrva : ( jih se mreškala vođa. Nametljivo me je re tila misao da sam mogao na senovitom · tamiku da igram preferans i zavaravam ZlOvolju koja je postajala sve nepodnošljivija i teskobnija. Ša brođa sam sišao pre devet dana, ali letovanje nikako nisa mmogao da otpočnem, Zadar je bio u ruševinama, ruševine u suncu, a more je otuđeno mirovalo. dpSoaioi

Umoran i ugrejan došao sam do borJa udahnuo miris i Ovrčci su se njihali na nitima svoje urnebesne pesme, a trava je bila oštra i retka. Leto je mirisalo na moditeransku sušu. Podigao sam jedan lišajiv kamen. Gle! i pod njim je bila škorpija. Usnemirena polbresom i svetlošću, počela je da se kreće. Teturavo je tražila, pukotinu u tvrđoj zemlji, preteći sVO· jom bodlijom. (Bože, leto je prolazilo bez radosti. Nisam imao Snage ni pismo da joj n,

išem). Bpustio sam kamen na staro moto P oliBao na obalu, osećajući jezu od mnogobrojnih škorpija, koje su pritaier.o ćutale pod snovima sm svojim otrmvom Tiorovi su tiho zašumeli na slabom Vetru. Noću. bTrOJazeći obalom, stresao bih se od je”, iščokujući, da me napadne jato škorpija, Besmislenost straha, shvatao sam kasnije, dok sam bezvoljno cedio limun na prženu ribu. Pitali su me gde sam provodio popodne. Žvakao sam, ne OdgoVnrajući. i Stajao sam mirno na obali osećajući izmenadnu rađost. SADA SAM BIO SIGURAN. TOG TRENUTKA SAM ŽMLEO DA JOJ POŠALJBM TELEGRAM, TO BI JE NAJZAD

KNJIŽEVNE\ NOV ,NUE

koji je najsiromašniji ži i žaia naj-

otoniji. To je koji beskr oj | NAVIJA i varira ye PO oe-

vanjima o rat. galaksija, o kolonig:

zvezda. U vreme kada osvajanje prostora t | više iznen: sduje, jer da bi se otišlo izvan maglina, nije potrebno da, se promeni prirođa, sveta. On je i dale uređen prema zakonima istog tipa. Raznovrsnost Wvetova bez sumnje ostavlja slobodno polje majinventivnijoj imaginaciji, ali ovi drugi svetovi nikađa nisu Drugi svet, onaj u koji smrt vodi žive. Praznina između zvezda nije toliko velika

kao ona neizbežna i bliska promena stanja. A

iz Ovog rascepa, nužno proizilazi fantastično u pravom smislu reči,

Dešava se, međutim, đa se prilikom opisi vanja planeta ili civilizacija bića koja ih naseljavaju visci staraju jeđino o novom dekoru. Autor, tada, razmišlja, o jedimstvenosti ovih dalekih bića, o njihovim posebnim čulima, njihovim precenjivanim sposobnostima, njihovom načinu života i misli, o njihovom moralu, zakonima njihovog kosmosa i njihove političke organizacije, o samoj njihovoj religiji, Pripovedač oživljava i opravđava, retrospektivno nadprirodno elemenie starih famtastičnih priča TOBZGEAYAJ OMR ih kao morme jedne druge Dprirode... Često je naučno-fantastična literatura korišćena, kao sredstvo za društvenu satiru, upravo kao što su u svoje vreme postupali Volter u RS-A Maj Svift u Guliverovim putova-

ae Neki priču-anticipaciju koriste za izražavanje vrlo raširene more pbred napredkom nauke i smrinim pretnjama nuklearnih otkrića... Biološka otkrića izazivaju istovetnu zabrinutost... | Znam do koje mere je prerano odfeđivati jedmu reprezentativnu sliku naučno fantastične literature... Međutim, preuzimajući odgovornost, na sebe, ja sam nastojao đa otkrijem u tom žamru konstante Koje ukazuju da ono što važi za, bajku i za fantastičnu priču važi i za naučno-fantastičnu literaturu. Ono i dalje prođužayva irealno pripovedanje... Priča o vilama je isražavala naivne želje jednog čoveka u odnosu na prirodu kojom još nije naučio da gospodari. Priče o nadprirodnom strahu izražavalo su onaj užas koji se javlja kada vidimo da se zakonitost, poredak sveta, tako mučno učvršćivan i oprobavan muetodđičnim jstraživanjem eksperjmentalnih nauka, povlači pređ navalom nepomirljivih, mračnih, đemonskih sila. Sa svoje strane, priča-anticipacija odražava moru jednog doba koje obuzima, strah pred napredkom teorije tehnike i kojem nauka, prestajući da Dbredđstavlja odbranu profiv nečega Što se ne može zamisliti, sve više izgleda, kao vrtoglavica, u koju se strmoglavljuie. Reklo bi se đa ona ne donosi više jasnoću i bezbednost, nego nemir i tajanstvenost. U sva tri slučaja, međutim. opšta klima dela, njihove omiljene teme, nmiihova

suštinska inspiracija, potiču od lateninih Ppre- ·

okuvacija epohe u koioj je žanr cvetao.

Fantazija bisca ostaie gsospodarica zapleta i sadržaia, priča ali ne i njihove problematike i niihovih elemenata — glavnih ili sporednih koji su tu iskorišćeni, jer je pisac svaki put morao da crpe u istoj seriii ličnosti-tipova, da ih postavi u neizmenjene situacije, da ih snabđe istim oružjem i vrlinama, da ih izloži istim iskušeniim8... Vilinska priča, fantastično pripoveđanje, naučno-fantastična literatura imajiu fako, u literaturi ekvivalentinu funkciju. Oni otkrivaju nabetost, između onoga Što čovek može i onoga što bi želeo đa mo!e — u skladu sa svojim vremenom, leteti vazđuhom ili dosegnuti zvezde; između onoga što zna i onoga što mu je zabranjeno da sazna.

(Preveo Pero MUŽIJEVIĆ)

i da

„potpuno praznom Mbrostoru

PORAST U CRTEZU.

PORAST U KADRU

Komičnom crtaču lako je da orgamizuje Svoj prostor bez ikak ve grublje imtervencije stvanosti zbog toga što ga pre no što se lati posla, očekuje potpuma sloboda, beli list hartije na kome će on elemente svog sveta građiti DO sopstvenom ukusu i samostalnim odabiranjem. Po znači da dekor, koji ima da, oiviči njegovu farsu, fon na kome će ippokazati svoju igru zavisi jedino od poteza njegovog pora, od kulisa koje će on smatrati neophodnim.

Ovo se odlično može lUutvrditi na političkoj 'arikaturi* Roja

najčešće barata simbolima i re-"

žaj u propoveđaonici, ma Berodromu ili u foto-ateljeu.

Ovom vrštom odabiramja crtež uzima za sćbe nešto od iskustva modernog teatra ma čijoj sceni dovoljno je nekoliko prak tigabala i dve tri zavese, a ponekađ i manje, Da da se odigra Hamlet, Čekajući Gođoa ili Maj ka hrabrost. Time pozorište insistira na značeniu teksta i geste a crtež na simobici linije. Da bi ostvario neku svoju stravičnu Jlakrđiju, Kavalo iscrtava samo ono što smatra najbitnijim: alttera, predmet kojim ga Obe ležava, izvrće ruglu ili ugrožava, najređe samo obrišs scene na

ONIH DIVNIH PRVIH FILMSKIH ROMANA KAKAV JE RECIMO

»ŽIDEKS« LUJA PMIJADA.,.

prezentativnim ličnostima, pa se stilizacija, jrealnost i .autonomija scene imperativno nameću. Džumhurov politički crtež, ma Primer, sveđen na finu linearnost, vrši odbir dekora krajnjim Ooštroumljem; „njegov aoksterijer beleži ovlašno horizoni i samo jedan ili dva. bitna detalja (Ajfelova kula, pustinjska palma ili Kip slobode). Ovo je još očevidnije u enterijeru označenom ređe zidovima, u najvećem broju slučajeva prespektivom neko liko predmeta čiji raspored u bez ijedne druge crtačke intervencije podrazumeva De Kirikove čudačće valere, Džumhuru je dovoljna jedna stolica ovde ili neko. rašpeće tamo, rep aviona na ovoj ili fotokamera na onoj strani pa đa označi jedan sadr-

kojoj se' događaj dešava, Tako čini i Šaval, Čon Dej a često i Saul Štajnberg. Međutim. to nije jedini način da se izbori autonomija događaja na crtežu, Ona {ima poctična nadzbilja koja želi u svakom trenutku da naBlasi kako je gluma a ne život, igra a ne stvarnost, fingirani, uobraženi, pa ipak postojeći po= datak o, jednim izuzetnim okom, posmatranoj realnosti. Tako i oni koji prettpavaju svoj tabak bezbrojnim pojedinostima ao

Ronald PSirl, Dibu ili Raj mon.- Penje, „wdobijaju sličan rezultat upravo Ovim lUčesta~-

njem činjenica koje se u stvarnosti stapaju u opšti logični redosled predmetnog sveta a na crtežu svaka za sebe govor! o svojoj egzistenciji izazivajuči košmar, smeh ili stravu. Stari-

·jući ono što jesu, a nismo X )

narske pseudobarokma dekoracija koja uokvirava mračni humor satanske devojčice Suzane od prvog, suluđa statičmost mnadrealne nagomilanosti kod drugog, fina · satirična poetizacija ljubavnih etida, opet sva u tradđiciji stilizovane pozorišne #ulise kod trećeg, svaka na svoj na-' čin uspeva da izbori sopstveni integritet i samostalnu vrednost · ambijenta.

Pilm se nalazi u nezavidnijen položaju utoliko što zavisi od objektivnosti fotografije, nepotkupljive za sve što joj dođe pod ruku. Taso se okvir jednog kađ ra nesrazmerno više oslanja na realnost no i najdetaljniji crtćž, bivajući sigurna preslika goto ve, celovite i neverovatno boga= te stvarnosti iz koje se teškom mukom i izuzetnim ·„stvaralačkim naporom mogu izdvojiti po- , 'trebni poetični, „simbolični ili Šokamtni detalji. U tom ratu sa pragmatičnim licem života film · svojom tehničkom sšsuperiornošću! sve više gubi bitku ali su zato putevi Ovog „poraza obeleženi sjajnim primerima odupiranja 1! nepristajanja na «šturi odraz, jednostavno ogledalo, banalnu kopiju, ,

Najsigurnije ovo osećanje izuzetnosti nalazimo kod Milije-a, oli ono potiče još uvek, manje iz filmskih, više iz pozorišmih refleksa koje primećujemo u njegovim fantazmama. To je jedno podneblie unapređenih pozorišnih kulisa u kome se kartonski talasi groteskno povlače levo i desno markirajući oluju a kaširani mesec biva pogođen drvenom makekom transplanetarnog brođa, Uhbtisa je, prirodno, infantijlan i naivan i uklapa se u čudačke utiske koje dobijamo od ginjola, vašars«ih pordukcija, mađioničarskih veština i cirkuske akrobatike.

Kalmet ili Žase, recimo, znače nesravnjeno više zbog toga što žele da ostvare potpunu iluziju a to im, iz razloga kromanjonske neusavršenosti čitavog filmskog posla, ne uspeva «o «raja. Tako se postiže ono divno međuvreme u kome nem8mo više posla sa čistim profilima koje, 1 kraj najraskošnijih trikova ostaju skoro i me. bi

postigli totame isuzije koje jedan zid načinjen u ateljeu ni-. čim ne razlikuju od zida Kuće U kojoj stanujemo. Kamera je, Nastavak na 10 strani

Bora ĆOSIĆ

iUgljana između ko-·

SMIRILO. NJENA UBPLAHIRENA UPORNOSGST' JE, PODSTREKIVALA MOJU SUMNJU. DA JE MALO MANJE INSISTIRALA POVEMROVAO BIH DA JE DETE MOJE. Ali sam osećao rađost...

Nedaleko sam ugledao devojku u haljini boje mora. Malopređašnje predosećanje da ću je videti bio je izvor iznemadne radosti. Shvativši da sam je primetio, podigla je ruku kao da će mi mabnuti, ali je u poslednjem trenutku odustala. Možđa se tog trenutka nečeg setila;

· voza za kojim je mahala juče, kad je bila dete.

Komotna letnja haljina bila je svetloljubičasta, a, otkriveni delovi iela preplanuli. Okrenula se mom i bodala telo malo napred kao da je zvala, talas da jc preplavi i povuče za sobom. Ali more je bilo mirno.

Stajao sam, iražeći put kojim bih je obišao, ali stideći se, ubvatio sam sebe kako želim da taj put ne pronađem. Žmirkajući, uvlačio sam pogledom u sebe tu malu glavu sa kratkom de. čačko mkosom. Njen dug bakami vrat sam osećao vrhovima prstiju. Bila je bosa. Sandale je držala u ruci, Trebalo joj je reći đa oprezno

orača po oštrom kamenju jer se može pose“i. Zavaravao sam se da je baš mene čekala i di je ne mogu mimoići čak ako pođem suprotnim pravcem: ona me može hitro obići i sačekati na nekoj drugoj steni kraj koje moram proći, Svako iskustvo na ovom jadranskom suncu, pred prvim naletima maestrala, bilo je besmisleno. Bilo je mnogo lepše gledati je bez pomoći ikakvog iskustva, Sve je to počinjalo da liči na priču u koju nikad nisam verovao.

Malo (PI vetar bacio mi je u nozdrve miris mora koji je bio kao miris vlažne žene. Uspravio sam se koliko sam mogao, braneći se od navale sopstvene krvi, koja me je gonila, napred, ka devojci na steni. Iz sela Dikla odjeknulo je nostalgično njakanje magarca. Betio sam sc Hrista i pošao prema njoj. Istovyremeno, iako nije pratila moj pokret, ona je napravila korak napred, pogivajući me bprigušenom mimikom da je pratim. Dok je lepršasto koračala, ne osećajući gustu vrućinu, ira. Žio sam reč da u nju pretopim svu rađost koju sam osećao za njenu čednost kojom se igrala 85% suncem. Išla je lako, spretno se pomagala

ali se nije osvrtala, valiđa zato što 'je bila si- .

rukama kad je trebalo da preskoči veći kamen, gurna da 29 pratim. Malo sam se ljutio što je zaboravljala jednu malu istinu: bila, je još isu-

PRIBLIŽAVANJE MORU

više mlada da bi sigurno vodila muškarca za sobom.

Nedavno, dok sam posmatrao crnogorske Dlanine, mislio sam: ono što ćeš bili već jesi. Tada je slika bila jača od misli i nastavljala se ehom gorštaka koji je sa vrha jednog brda dozivao čoveka. Pitao sam se sađa da li hod ove nepoznale devojke objašnjava tu misao ili je misao bila otkrivena da bi objasnila nju. Ali umosto daljeg razgovora sa sobom i njenim pokretima morao sam da čujem more.

Iznenadni šumovi mora dopirali su iz dubine budeći u meni onu rađosnu misao O slatkoj prolaznosti koju je uvek okkrivala voda. Taj prisni dodir sa vodom bio je čulan kao dodir sa ženom ili detinjstvom. Bunce mi je peklo glavu, a, vetar, jači nego malopre, već je bilo vreme za popodnevni maestral, davao je danu smisao i pokrct. Savršen trenutak je ujedinjavao sve ono Što se može viđeti u jedno. Đio sam potpium, skoro sam se izjednačavao sa elementima, a nematerijalni kristali leta i vromena padali su na svest kao toplo inje. TI tada ništa misam mogao da kažem, mađa mi je mn usnama, treperila molitva, sročena za božanstvo roje sam olkrivao u haotičnom prostoru kad me je napuštalo telo. .

Njen hod koji ju je udaljavao od mene bio je sav u igri. Skoro da nije dodirivala tabanima užaren kamen. Kada bi zašla za obalski breŽuljak, osećao sam usamljenost, voću nego ikad. Ona. je poricala sve ono vreme koje je na letovanju uzaludno brošlo pre nje. Pitao sam 8e već ·kako se zove, gledajući njene bakamo listove kako se savijaju i pružaju iznađ tla. Da li je i jedna misao narušila sklad tog bezazlenog lica koje se zaustavlja pred nemim stvarima da im kaže — dobar dan! Ima li u njenim očima onog bezrazložnog dečjeg zla koje brzo izgori u rumenilu da bi ustupilo mesto podatnoj dobroti? Baš zato što ništa nisam o njoj znao mogao sam da očekuiem sve, Ili sam ja bio veće dete od nje? Video sam sebe kako trčim za leptirom da ga uhvatim, znajući da ću mu skinuti prah sa krila čim ga dotaknem i da, će leptirov let posle toga biti teturav i nesiguran: jedva će Dpreletefi rmaredalilnu odđ cveta do cveta.

Stao sam. Upravo sam bio na onom mestu gde me je Ona sačekala u trenutku kađ sam besciljno lutao obalom. Pipao sam ono mesto gde su neđavno bile oslonjena njena stopala.

| | | | | | | b

"SPa a SE agJ BO gi Ep gi e gWiKipp sg opy paaa

Sasvim izbliza posmatrao sam poroznu šinu kamene obale. Zatim sam Pa uhHvašlo za glavu. Osećao sam pod prstima tvrđu lob U. Nisam smeo da, podignem glavu, jer sam se plašio prostora između mora i neba, U njemu sam često sagleđavao apsurd i tugu zalutalog čoveka. Osećao sam miris njene kože i njušio sam njen trag kao pas.

DETE NIJE BILO MOJE; NITI SAM ŽELEO DA DETE BUDE MOJYB. ONA JE GOVORILA O TOME DA BI IMALA RAZLOGA DA CINI SVE KAKO BI ME ZADRŽALA PORED SEBE. UZALUD. ODLAZIO SAM SVE DALJE. NAŠI POSLEDNJI SASTANCI. PROTIOALI SU U NEPRIJATNOM ĆUTANJU,

„Tada se ponovo javilo more. Jeđan talas »apljiusnuo je obalu ostavljajući u podnožju stene vlažan sloj i šuštav penušav trag. Uskomešani elementi bili su sve glasniji. I moj sluh je bio Sve napetiji. Obala je bila meka, skoro se ugibala pred morem, a, sve što je moglo da se viđi 1 čuje iražilo je odgovor na veliko pitanje Zašto? Zašto sunce, zašto more, zašto ona? Svu težinu tog pitanja osećao sam u sebi i umorno sam se spustio na kamen,

Glave naslonjene na ruke, slušao sam more.

Čuo sam kako veslaju galijati i mrmljaju prokletstva, pomerajući svoje polomijene „noge. Odjekivale su komande „kapetana u olujama tamnih noći. Šaputali su mornari molitve, čak i oni iz čijih usta rastu alge i povijaju se na dubinskom vetru. Sa gradskih beđema orili su se pucnji topova i eho je kao jauk dugo jezdio iznad pučine. Vijorile su se gusarske zastave. Jecale su unesrećene žene, dozivajući sa obale svoje ljude. . Podigavši glavu, bio sam opet u letu. Nigde je nisam video. Pažljivo sam ispitivao put kojim je otišla, Nisam mogao nigde da je vidim. Uspravio sam se Spremajuci se da požurim kako bih je stigao. Ne napravivši ni jedan korak, ponovo sam se spustio na kamen, Iz mora su me gledale rađoznale ribe, Mahnuo sam im rukom, a one su mahale svojim perajima.

Tada sam je ponovo ugledao. Neđaleko je stajala na obali u kupaćem kostimu, Okren ia še prema meni, mabhnula mi je i skočila u more. Skinuo sam pantalone i majicu. Bacio sam se u more i zabplivao.