Књижевне новине

KRITIKA

MIT I IRONIJA·

KOD TOMASA MANA ”Z

(„Legenda o Josipu“, „Otokar Keršovani“, Rijeka, 1960)

Pojam vremena, kulture i humaniteta na osoben način ugra– duje se u jednu koncepciju Oba oo ae utopističke vizije koju Man suprotstavlja i protiv stavlja jednom „amtihumanom trenutku bliske prošlosti (nacistička ekspanzija koja vodi u te ror i svetsko krvoproliće). Svojom teorijom, „svojim shvatanjem kulture kao istorijskog ienomena Man savpštava svoju hu manu, kosmopolitsku ideju o

ravnopravnosti naroda i o istoriji kao zajedničkom produktu raznolikih nacionaliteta. Nasu-

prot teoriji Grebner-Šmit o takozvanim kulturnim „krugovima“, Man postavlja tezu o kulturi kao sintezi raznih kulturnih elemenata. Manov Rkosmopolitizam i humanitet imaju svoju ne dvosmislenu kulturološku osnovu. Ona je izražena u svesti da nijedna istorijski poznata kultura nije autohtona, samonikla, da. nema nijedne· kulture koja ne bi dugovala svoj profil podsticajima, uticajima i kulturnim elementima sa strane. „Nacionalna kultura nije za njega pojam izo lacije ili uništenja svega što nije idđentično sa njenom kulturnom idejom, kultura je kod Mana shvaćena dinamički, ona je po svojoj prirodi kosmopolitska, sveljudska, opštečovečanska. Na tom saznanju o Uumiverzalizmu kulture i civilizacije kao istorij= ske pojave, na istorijskoj, mate rijalnoj čnijenici o uzajamnoj povezanosti i prožimanju Rultur nih aktiviteta zasniva se i niče svest o trpeljivosti, „razumeva– nju i uzajamnoj podnošljivosti između naroda koji nose i oličuju razna kultuma ·/stremljenja. Kulturološka svest postaje stalni, nevidljivi, masovni podsticaj i izvor kosmopolitizma i humaniteta, i obrnuto: humanitet i kosmopolitizam dobijaju značenje kulturno-političkog faktora.

'U ovom smislu od osobitog je interesa činjenica što Mam primenjuje isti princip i na područje indvidualne pshologije: zakon tipskog, kako ga on shvata, podjednako važi za kulturni aktivitet kao, i za psihološku definriciju ličnosti. . Kao što” jedna Wultura u svom nastajanju nije izolovana od opšteg amivezalnog toka, tako i jedna ličnost, jedam pojedinačni individualitet predstavlja fluidni spoi sa predavač kim tipskim obrascem, idealnim prauzorom sa. kojim se, subjektivno, kao subjektivni doživljaj, nalazi u jedmom „mnedefinisanom stanju pretapanja, idemtifikoVa-– nja i rekreacije.

Opisujući odnos Esauov prema Isaku i Jakovu, njegovo kovanje zavere sa Ismaelom protivu obojice. Man ovako nastavlja:

„Ali on je sve to činio zato što je baš to ležalo u njegovoj karakternoji ulozi, i znao je po-

vanje jedno ispuniavanje i da se odigrano već odigralo, jer ie imalo da se odigra

prema otisnutoi praslici: to zna či da mije bilo Đo prviput, omo ceremonijalno se i po obrascu odigralo, ono je zađobilo sadašnjost kao u svetkovini i ponovo

se vratilo kao što se vraćaju svetkovine“. : Mi možemo da se zapitamo:

kakav dublji smisao ili objašnje nje ima to mitsko kruženje i ponavljanje jedne radmje, jednog postupka, to zgrušavanje u prao Dbrazac koji mora đa se ponovo rekreira iz perspektive potoma-– ka? Čime je uslovljena ta težnja za sličnošću i identifikoVanjem sa praotačkim: uzorom? Jedam od odgovora posredno je dao sam pisac: mitsko pripada dobu i sredini u kojima vreme mnogo sporije teče, u kojima se teško i sporo menja op šti profi! odnosa, gde su prilike stolećima istovetne, i gde su, usled istovetnosti opštih „uslova, stalno na dnevnom redu isti problemi: razmirice između braće oko očeve naklonosti, borba za očev blagoslov prvorođenome, prevare, skrnavljenja,, bekstva u iudinu, padovi i trijumfalni povraci. Isti družtveni odmosi radaju iste, ponavliane situacije, odmose i motive, te u tom dugotrajnom · procesu: dešavanja pod istovetnim uslovima dolazi do postepenc kvistalizacije, izlučivania modela, pauzora za jedan događaji ili postupak. Međutim, ovai problem mitskog kruženja i ponavljanja može da sec . sagleda i iz aspekta psiholog:je: ta potreba za ponavljanjem jedne pradavno , odigrane Životne drame izvire iz vitalne težnje za osiguranjem. sopstvenog udesa, sopstvenog poduhvata. Ako po-

KNJIŽEVNE NOVINE

tomak mitskog junaka ponovi u svom poduhvatu tipske linije pradavno izvršenog pođuhvata koji se uspešno završio, onda postoji maksimalna verovalnoća, čak i potpuma izvesnost da će isti. tok stvari neminovno dovesti do novog, ponovljenog trizumfa. Time i sam potomak neminovno sebe ugrađuje u strukturu mita. Mitska shema ponav ljanja, koja se služi mehanizmi= ma imitativne magije, ima osve dočeni uzor u svakodnevnom i stoletnom posmatranju prirode, njenih kružnih tokova. Sve se u prirodi dešava sa zakonomernošće sfernog kruženja čiji meizmenljivi tok panavljanja ~ nije teško uočiti i primeniti na soODstveno životno iskustvo i Životne situacije. Ta zakonomernost kružehja i pomavijan,ja, uočena u prirodi, postaje garantija · za uspch ličnog poduhvata koji se kreće stazama utvenim: putokazi ma predačkog uzora. Prauzor, tip, ideal, mit postaje vitalna psihološka potpora u ponašanju i postupcima pojedinaca.

Ali već ovde se pokazuje karakterističnost Manovog odnosa prema mitskom, ona blaga ili egzaktna ljudska iromija koja svuda otkriva nezadrživost progresa. Makoliko mitski junak težio da se identifikuje sa pramitskim obrascem, on uvek Uno, si u shemu ponavljanja jedan novi momenat iz sVoje sadašnji ce, on je neprimetno menja i prevazilazi i tako sam građi novi model mita u trenutku kad jedino teži da ponovi pramitski uzor. I sam život glavnoga junaka Josifa nije pošteđen ironije. On je etički i psihološki podeljen na dve životne etape. Pr= va je narcisoidno-egoistička, u kojoi se naivno ispoljava njegova samozaljubljenost i ljubavna igra sa samim kosmosom, ali ko ja se brutalno završava na dnu bunara u koji ga bacaju braća oslobađajući ga iluzije:

„On posrnu bez svesti, sa glav vom uvučenom wu ramena, raširenih laktova, pod ovim pljuskom divljeg Dbrutaliteta koji se na njega sruči iz plavog neba, a da se ono nije ni najmanje

brinulo za to koga će pogoditi

(Va padavina, i tako u paramparčad razbi njegova verovanja, njegovu sliku sveta, njegovo uverehje da svako mora da ga kao kakav prirodni zakon čvrsto voli više od samog sebe“,

Iza ove životne faze dolazi etičko-altruistička, socijalna etapa čija se aktivna strana razvija u Egiptu: Jozef postaje hranilac, skupljač hrane i osigurač ishrane miliona ljudi. Ali baš Josifov uspeh,u Egiptu, njegova blistava karijera na faraonovom dvoru pokazuje svoje dvogubo lice ironično usklađeno. S

jedne „strane, to je apsolutna nadmoć reči i duha, „važenje i premoć ljudske reči plasirane,

doduše, sa punom #jBpsihološkom egzaktnošću, ali utopijski bačene preko svih pregrada i kastin skih degradđdacija čoveka: duh kao oslobađajuća inspiracija trijumfuje nad svim realnim soci-

jalnim faktorima ograničenja i uskogrude zatvorenosti jedne kastimske hijerarhije — prava

utopijiska vera u neiscrpni i neugasivi duh uzajamne ljudske simpatije koji se otima svim ograničenjima i premošćuje razliku između najnižeg i najvišeg u državi. Ali, s druge strane, kao ironična protivteža utopijskoj poletnosti. duha, dolazi jedna realna i neminovna korektura. Man nesumnjivo oseća Dpotrebu da svemoć duhovnog aliniteta učini realno-istorijski mo gućnim, da stvori društveno-reaları prostor za njegovo ispoljavanje, da utopijski zalet duha kome se i sam podao ograniči samo ironijom. Zato tajna Josifovog uspeha mora da dobije svoje realno društveno objašnje nje: ona izvire i neprekidno se pothranjuje onom kolektivnom psihozom iščekivanja promene i preokreta, psihozom koja zahvata sve glave, ođ bednog roba do oživotvorenog boga-faraona. Neodoljiyost Josifove Kkrasnorečivnosti ima svoj egzaktanm oslonac u onom plodnom i Žživotvor nom, pronalazačkom i domišljatom aktivitetu koji on razvija i orgamizuje oko sebe, čime se pokazuje kao ona očekivana, mit ski priželjkivana i maglovito naslućivana, bogovima predodređe-

na ličnost da stvari unapredi i izvede makar i minimalan poziti van preokret, te da tako, u datoj situaciji i od postojećih -elemenata, izgradi najbolju moguću i realno prihvatljivu meru snošljivosti u stvarima i odnosima. Manova ironija ne zadržava se samo na obradi mita, ne go prelazi i na obrađu njegove obrade, tj. na sopstveni literarni postupak. On otvara ironični aspekt odnosa literature i života apostrofiranjem · samosvesti života koji se. samim življenjem priprema za literaturu! Življenje dobija impulse i podsticaj da izgradi literaturu od sopstve nog života. Ima nečeg patetičnog i ironičnog istovremeno u tom „unapred-doživljaju“ svog budučeg literarnog dostojanstva i obesmrćemosti, kao kad se još sada vide oči sveta i publike uperene u sebe, pa se život doživljuje kao luma pređ drugi-

"ma. Postaje jasno da i ono mit-

sko ponavljahje istih motiva, ia ko drukčije i sa drugojačim psihološkim presedanom, ipak je literarno izgrađivanje 'svog sopstvenog života. Ono pridržavanie izvesnih tipskih uzora, patiniranih i zamagljenih vremenom i tammom predačkom. distancom. ono upravljanje i podešavanje svog Života prema tipskom mo-

ji misu svakome dati i u koje ući znači izdvojiti se, uzVvsiti se,

postati izabramik i mitska veličina — sve je to jedna vrsta literature, jedno saglašavanje

života svečanim „obrascima, izgrađivanje mita i rituala od sopstveno života, jedno „dostojan=stvemo, svečano i patetično distanciranje prema samom. ŽžiVo=tu, jedno samo-preudešavanje, idealno pročišćavanje do značenja i vrednosti sažetog, mitskog simbola, pra-tipa. Sam Josif govori o sebi iz punokrvnogS Živo= ta kao o licu, kao o sebi iz buduće priče u literaturi. Život se još ovde nađmeće sa literaturom koja treba da ga uhvati u SsVOje tokove. Iz „priče života“ jav lja se samosvest o sebi kao o junaku „priče iz literature“, one meizmerne usmene naracije koja ima da se izgradi i živi u dalekom potomstvu. Zar ovo nije samoironično razaranje literature samim tim što se život pretvara u literaturu, a literatura maksimalno uvlači u život da bi ga učinila živom literaturom? Za literaturu ne ostaie ništa drugo do da „uhvati“ životnu samosvest „Josifovu koja je upravo takva zato što je opijena i osmi šljena literaturom, zato što se unapred pripremila za marativni model koji će je ovekovečiti

uu potomstvu. Manova ironija je

PUBLĆISTIKA, SO(IOLO"

CIJA ILI KNJIZEVNOST?

(Sveta Lukić: „Neko vreme“, „Maiiea srpska“, Novi Sad, 1961)

Za razliku od mnogih „naših mlađih pisaca koji više od sadržaja vole formu, Sveta Lukić je pretežno orijentisan prema «suštini, motivu, ideji književnog de la. On hoće da bude u neposrednoj blizini života kao njegov oštar posmatrač, ocenjivač i hroničar. Želeći da ukine razdaljinu između sebe i stvarnosti, približava joj se u tolikoj meri da mi nju u Lukićevim tekstovima vidimo skoro fizički prisutnu. Da li je u pitanju stvaralačka nemoć ili pak dosledno sprovođenje izvesnih shvatanja o svrsi književ nosti? Na ovo pitanje teško je odlučno i jasno odgovoriti, pošto Lukić pruža mogućnosti da. verujJemo i u jedno i u drugo.

Odnos jedinke i društva glavna je Lyukićeva preokupacija. Na koji način intelektualac doživljava društveno kretanje, kako se u njegovom unutrašnjem svetu od ražavanju istorijski preobražaj? Intimna kolebanja, sumnja, zanosi, beskrajne i podrobne analize sreću se svakog časa na stranicama knjige „Neko vreme“. Suočavanje jedne razvijene, misa one ličnosti sa okolnim svetom ispituje se na nekoliko planova, ali je sociološki plan, svakako, najočiglednije naglašen. Dok su danas neki prozaisti skloni da so cijalni faktor sasvim zanemare i da ljudsko biće potpuno izoluju od objektivnih zbivanja, Sveta Lukić gotovo sve pojave objašnjava sociološki, pretendmijući pri

delu, ono samosvesno i patetično Uulaženje u osveštane, pradav ne,· mitske tokove, u tokove ko-

beskrajna.

(Odlomci iz eseja) Zoran GLUŠČEVIĆ

tom da ovom vrstom interpretacije protumači i mnoge pojave koje se na taj način ne mogu tu

(Božidar Šu Jica:

Ne samo »cveće od mastilać! Površan čitalac ili prvo, ovlašno čitanje lirike Božidara Šujice otkriće gotovo isključivo — kako ga je sam pesnik nazvao — »ocveće od masgstila«: poeziju izveštačenu, verbalističku, koja je više plod lektire i literature nego autentičnog doživljaja i iskustva. Iako neću tvrditi da u zbirci pesama Božidara Šujice »Prestupne noći« nema toga stihotvoračkog nanosa, lirskih otpadaka, »cveće od mastila« ipak nije glavni a 'neslavni ukras ove zbirke, niti je bikna osobenost ovog mladalačkog, raspevanog lirizma, Kao što u njoj ima ne mali broj drugih. slabosti, tako isto poezija B. Šujice sadrži izvesne odlike koje ne bi trebalo prenebregnuti. Fustimo, prema tome, »eveće odđ mastila« neka trune daleko odavde, u vlažnom mraku alkademskih mastionica!

Ovđe vlađaju zvuk i svetlost. Lirika, Božidara Šujice sva je u zaletu i naponu, u. blagom, svetlom zanosu, u mahanju krilima. A ono što je Čini naročito simpatičnom to je,

. pored ostalog, njeno nepoičinjavanje trenuino

aktuelnom i vladajućem poetskom stilu, manirizmu, u kome izvesne subjektivne pometenosti i dezorijentacije, nedarovite i nedorasle, hoće da se nametnu kao poetskofilosofski simboli i tobožhji intelektualni stavovi. Šujica, međutim, ne spekuliše" tom Drovidnom i banalnom metafizikom. Njegova poezija niče u carstvu svetlosti i zvukova; nije to ni carstvo apsolutne bezbrižnosti i nemara, niti, razume se, izmišljeno carstvo mraka: pesnik je izišao pred lice života bez wnapred pripremljene propovedi, pripravan da ga, doživi onako kako mu se taj život, taj svet u Dprvom susretu bude ukazao. Ponekad stvarnost podvrgava pesnika sebi, a ponekad se opet on stavlja ispred, iznađ nje. Ko je jači?

Pobednik bi trebalo đa buđe pesma. Pesma

je ona oslobođena snaga koja nadjačava, nad-'

življuje i vreme u čijem krilu je nikla i pesnika koji ju je stvorio. Tako i pesma MBožidara Šujice poseduje svest, o samoj sebi, i to ne kao filosofskoj konstrukciji, već kao »zavičajnom tajanstvuc, »otkriću noći, putu ka »biljnosti čula«, dakle kao prirođonosnom fenomenu, kao nečemu što se nalazi na dohvatu ruke i treba ga samo malo odsanjati i što jednostavnije pretočiti u reči. »Stub Desmea je karakteristična, proklamacija, Božidara Šujice o vlastitoj pesmi:

»Ostani vreme i pobednik o pesmo na svim Oprani kamen zaborava lozinka bola presto Sunčevog izlaska kocka krvi zeleni dim

Nož pretvoren u cvet što će u bezmerju mesto

Peska da bude vreme i pobednik nad svim«

To je jedan od retkih trenutaka kad se Šujica izražava određeno i eksplicitno. Tnače: »Zemlja je samo san, a čovek semenka«, njegova je definicija koja donekle razjašnjava ovo lebdenje i lepršavost ovog lirizma. Preplavljen

je svetlošću, suncem i začaranošću pređ sja-

jem, pred pomamom sveta, dodimut lakim „ne spokojem i bolom: »A bol moj je svuda u vidu svetla«, »sajam sunca je moja raskošna nesrećaa. U toj beskrajnoj svetlosti rađa se zvuk — »ptica... ona iz čula sluha«, otkriva se put »štc u slubu nemoguće veže korenje«. Time je Šujica unekoliko objasnio (mađa ne i opravđao!) onaj deo svojih pesama u kome je raspevanost i pevanje, lako, kliktavo ređanje stihova i strofa samo sebi svrha, tek prividno organizovano u celinu, a u stvari bez podteksta i smisaone sinteze, Ako hoće da bude pobednik, pesma mora prvo da pobedi, da nad-

vuk ı svetlost

„Prestupne noći“, „Nolit“, Beograd, 1961)

vlada samu sebe, svoju oskudnost ili raskalašnost. šujica je pak dozvoljavao da teku, da se množe stihovi -—— »lepe laži pune čari i jednostavnosti«ć — koji svoju svrhu, svoj smisao dostižu često samo time što u sluhu vezuju nemoguće korenje, san i uzaludnost, prestupne noći ı sajam sunća sa nekom hladnom, čudesnom Aljaskom, kao i druge nestvarne čarolije koje izgledaju dovoljne da ispune i oživofvore pesmu.

A da raspevanost Božidara Šujice i njegova veština građenja stihova, imaju katkad izvornu, plemenitu poetsku suštinu pokazuju neke strofe u pesmi „Nega”:

„Gde da te nađem u kojim ernim stvarima U kojim morima u kojim svetlima

Kako da te tražim o ponoći petlima Jutrom ševama predvečerjem požarima? O niko neće doći samo kiše doći će

I mesto tebe crni evet noćiće”

Ono što iu pleni, što osvaja to je pitoma, mirna disovska nostalgija, probuđema i oživljena zvonkim rimama, daktilima. Ali taj intenzitet, šujica nije uspeo da održi do kraja. A onda se u pesmi „Jutro u barama gružanskim” zvuk i Svetlost javljaju još jednom u treperavoj jutarnjoj melodiji:

„ljubav je moja sve što se jutros probudilo O jutro izrasli prostore iz krvi iz njiva U kom neka mirisna zvezda pliva pliva Ako je a, jeste otkriće to što se u snu nudilo Kjubav je moja sve što se jutros probudilo”

Tu kantilenu, tu raspevanost izazvala je osnovna zamisao pesme, zamisao koja je, iako nevelika, bila ipak dovoljna da je održi, da je potpomogne u osamostaljivanju, u trajanju. Ali Sšujica je suviše često davao maha svojoj raspevanosti, ne brinući se hoće li ona ostaviti kakvog traga ili će se naprosto rasplinuti u rečima-zvucima. Svoju raspevanost takođe je pojačavao i naglašavao mehanički, verbalno neumornom upotrebom kitnjaste, dekorativne reči „muzika”, Ta se reč u svoj zbirci ponavlja dvadesetak puta, stvarajući time ne retko od ove prirodne, spontane muzikalnosti — veštačku, nametljivu, pseudoartističku. .

Razume se da je ova opsenjenost zvukom, ovo pevanje radi pevanja doprinelo da mnoge pesme u zbirci „Prestupne noći” postanu gipke, elastične verbalne čigre: zapliću se i raspliću, ili ne raspliću, okreću se, cvrkuću, zvone — i to je sve. Ako nisu celomudrene, što im je dragocena osobina, ako su bezazlene ili pak Dprestupne, pomalo razuzdane, što je njihova čar, — one su i poetične, što nije uvek njihova prednost. Poneka originalna slika i metafora, poneka obesna, razigrana nadrealistička konstrukcija, praćena je izanđalim poetizacijama i pseudolirskim frazama ove vrste: „zlatno brdo očaja”, »i#jlatoO bolaq«, »beli sopran« itd. Kakve su sve liričeske nezgrapnosti ispisane u kontekstu sa rečju muzika bolje da i ne citiram. Ali ono što se nekim uvaženim piscima i pesnicima ne

· može oprostiti, Božiđaru Šujici se u njegovom

dinamičnom startu — zasad — može progleđati kroz prste. Formalna ramolikost ove poezije (duga rimovana pesma, sonet, slobodđan stih, pesma u prozi) prikriva njenu tematsku skučenost, pokazujući istovrememo pesnikove artističke preokunpacije i sposobnosti.

I tako bi ovo spretno, mestimično darovito snalaženje u mnesmi, u neomeđenom prostoru svetlosti i zvukova, trebalo postepeno da omogući nalaženie pesme, jedne dublje, postojanije sinteze muzike i smisla, reči i iskustva, pevanja

i mišljenja. Miloš T. BANDIĆ

mačiti. Zato možemo reći da je on u izvesnom smislu hroničar i sociolog, čiji radovi, i pored nesumnjivo živih i zanimljivih opa ski sadrže dosta „preterivanja, uprošćavanja i „jednostavnosti. Pojam generacije, na primer, kojim se Lukić rado služi u svojim sooiološkim generalizacijama, she matičan je, nedovoljno široko za snovan. Slikajući sudbine ljudi u vreme rata i u poslerathnhom periodu, njihove intelektualne i ose= ćajne probleme, posmatrane u Ve zi sa spoljnim zbivanjima, autor često iznosi sveže, oštre opservacije. Činjenično bogatstvo stvarnog života je podloga od koje Sveta Lukić polazi. Ne zadovoljavajući se tame da ga samo opiše ili klasifikuje, da bude, dakle, neutra]= ni i pasivni registrator pojava, on pripovedački uobličava građu i daje joj izvestan artistički oblik. Teme se razvijaju najčešće u dijaloškoj formi. Ljukić, međutim, ne uspeva da svoje težnje ostvari do kraja: literarna transpozici ja je neđovoljna, fakta ostaju na nivou puflicistike; književno uočena ali ne i oplemenjena. Pojedinosti, uzete iz života, deluju na nas svojim objektivnim smislom i težinom; kad pisac hoće da ih izdigne na plan literame ubedlji vosti, osetimo shematičnost, kon strukciju i neđovršenost. U knjizi se dodiruju dve krajnosti: naturalističk' opis realnosti i apstraktno uopštavanje. Pripovedač ka forma, koja je sa sižeom, kon kretnim likovima i dijalozima, trebalo da posluži kao spona između tih krajnosti, nije područje na kome se Lukić najsrećnije nalazi. Njegov posmatrački dar je, bez sumnje, izoštren, ali ne i beletristički plodotvoran. Ja stal

no imam utisak da bi za Lukića"

izražavanja, raciona=

izabrao drugi način više naučan, egzaktam,

lan, objektivan. Ovako, on je Jedan u osnovni pun sadržaj (bez piščevi za-

obzira što su mnogi

SVETA LUKIĆ

ključci neprihvatljivi), izrazio for mom čije stilske oznake, neobjedinjeme zajedničkim smislom, nisu intimno prirasle za njegovo unutrašnje biće. Rađnja je organizovana na principu direktnog prenošenja neke životne istorije, za mnoge ličnosti u knjizi naslućujemo i njihove prototipove u stvarnosti. Dok su činjenice uver ljive, ier su manje-više konkretno postojeće, likovi su u priličnoj meri beživotni. Svi ti Hroničari, Profesori, Istraživači apstraktna su bića, glasnogovornici ideja, bezlični nasiociizvesnih so cioloških, političkih i filozofskih shvatanja. Sveta Lukić se nije za dovoljavao samo time,da dijalog uzme kao kompozicionu „shemi, već je insistirao na reljefnosti, punoći, konkretnosti slikovitog prikazivanja života. Za ostvar:va nje ove beletrističke ambicije tre balo je·više mašte. Lukić je este tičar i sociolog lucidnog pogleda, inteligentan analitičar, čak paradoksalno rekavši, i suviše inteligentan za pripovedača; racionalan je i cerebralan duh. Njegova stvaralačka snaga znatno zaosta» je za sposobnošću apstraktnog kombinovanja. Ogleđajući se na polju umetničkog „preobražavanja, đočaravanja atmosfere i stva ranja plastičnih likova u konkret nim situacijama, on se, u stvari, upuštao u oblasti koje njemu ne odgovaraju. Lukićeva rečenica je čas suva i kratka, čas metaforična, čas esejistički doterana i razvijena. Mnoge stranice knjige optereće= ne su mešavinom feljtonistike i filozofije, argoom, „nonšalantnošću kojom se olako rešavaju mno ga filozofska pitanja „današnj.ce. Potencijalno značajna sadržajem, knjiga „Neko vreme“ u mnogo manjoj meri zadovoljava svojim krajnjim, stvarnim rezultatom. Njen autor, izabravši pogrešan put izražavanja, nije mogao uspe šno da ostvari sve svoje zamisli i namere, ma koliko da su one sa me po sebi bile zanimljive. | Pavle ZORIĆ.

3;