Књижевне новине

KRITIKA

| STUDIJE

na nižoj skali

(Henri

»Svjetlost«, Sarajevo,

: Kada govorimo o prozi Hemrija Džejmza, naročito o njegovim pričama, bodđrazumevajući sve njegove kraće, kvantitativno i kvalitativno iznijansirane teMKkstove, nameće nam se jedno, u ovom tremutku možđa korisno poređenje. Bez pretenzija da bilo čemu porižemo vrednost kađa je nedvosmislena, a još manje da se mešto glorifikuje, kao čimjenicu komstatnjemo da je mođemi promi (a i poelski) postupak, takozvana »moderna forma, proizišao iz niza literamih, istorijskih i psiholoških razloga, uplavnom kao unraŠnja potreba da se izrazi jedmo mođemao osećanje života, a POnekad isključivo kao bunt Dprotiv konvencionalnog razviianja fabule i karaktera, doneo sobom i pređ kritičara postavio dilemu koju ni danas nije uvek mogućno najsrećniie aodgonetnufi. Da li je reč o kvalitetnom tekstu, nesumniivih literamih Vvrednosti ili o falsifikatu? Da li ie ı pitfemju forma imanmemima 1lmetničkom delu ili naivulgarnije opsenarstvo modđerne forme?

Promi tekstovi Henriia Džejimza, a naročito priče o kojima je ovde reč (sa malim izuzetkom ) uvlače čitaoca u klooku sasvim druge vrste: navođe na preterano brzo i nemarno konstatovanje bezboinosti i konvemcionalnosti i skoro svim asvpehktima. Nedostatnk — da tako kažemo — eks»plicitnog i neposrednoz deklarisania „mnekakve filozofije života ili komcemcije literature, predpostavlianje »velikim temnman«a traganie za posebnim psihološkim nroblemima, 75 slučainim situaciiama i sumptilnim razlozima koii uslovliavait čovekov uspon ili pad. pravo ili poerešno lsmeravnmnie, obični sadržpn.ii izloženi nenametliivom naraciiom koia ne nnmoeoveštava Tilo šta ipumetmo (Džeim” se, štaviše, čuva da lako ne oltkriie bit i veličinu svojie umelnosti), maveli su među mmnocima i nesumnjive literame znnice H. Dž. Velsa, S. Moma i A. Žida da Džeimmu pripinii Đovršnost, nezanimljivost, »formenlizam iedne umetnosti bez sadržaja«. Trebalo je da prođe mnogo godina Da da njiegova literama zaostavšfina. doneđavna predmet, divliemia malobrojnih literamih sladoku saca — što na izvesfan način niie mali uspeh — bude pbodvreoita, preispitivanju i revalorizaciji. *

Kratak prozi oblik Džeimz ie voleo jer mu je pružao mogućnost za postlizavanje dramskog intenziteta čuvaniem jedimstva, 5 jedne strane, koncentracije na razvoinu liniju jednog zapleta, maji broi likova i onih delova njihovog života u direktnoj vezi sa datom situaciiom i, s druge strame, čČvrsbine, ekonomičnosti strukture. Verujući da pripoveđača, prvenstvemo treba da zamimaju “#Jiudđske emocije, različita, neihološka stamia, SVOjim studijama ni nižoj skali« davao je poentu ne u nekoj čistoj grotesknoi slici, čudnovatom svoju, deskripcijii uspeha ili paćenja, već u iskustvu nekog lika, aktera ı komblelmoj situaciji, emotivnog i intelektualnog medijuma izloženog svim nienim obrtima, čijim posredstvom čitalac saznaje ono što treba da zna, a da je to sve pre nego piščevo mišljenie, Džeimz je. insistirao na umetnikovoi slobodi u izboru aspekta gpleđanja, a držeći se mišlienia da ije y»umeimičko delo voće jedne individualnosti a Umetnikov identitet đovolina garancija za njegovu iguzetnost« nije se plašio da, često obrađuje. isti predmet. Otud, sve priče OVE zbirke,ako, u krajnjoj konsekvenci, nisu varijacije na istu temu, imaju za motiv variiacije jednog istog fenomena. Bilo da ie Teč O groteskno-tragičnom iskustvu Karoline Spenser O)Četiri susretać) i posledicama nienom putovanja u Evropu ( što ije, samo po sebi, jedan vid često inmterpretirane teme o sudaru američke i evropske kulture, njihovom prožimanju i o proiektovanju moralnih i psiholoških kvaliteta Amerikanaca „na običaje TBivrope), Adđelinom puritanstvu i dobronamemom delovanju koje proizvodi niz neželjenih efekata (yBrakoviqa). oromsšemim ŽiyOotima spisateljice i bračnog para Monarh (»Grevil Pejn« i »Prave osobe«) i, konačno, O samOoPDposmatraniu Džona Marčera i is· traživaniu Neoovrostivog Greha koje, kako bi Žid rekao komentarišući sentenciiu »sbomai sebe samooa proippnri aterimost. stntičnmost?, večiti stađijum larve, motivum ima izvor u istoi hteli mi to ili ne —

4.

/ š

Džejmz: »Brakovi«, 1960)

: NON.

HENRI DŽEJMZ

istini o čoveku, istini o njegovoj podložnosti slučaju, o nedovoljnosti svckolikih njegovih kKvaliteta da ioj despotskoj igri koja ga smešta u konstelaciju kojoj nije dorastao, ili koja mu ne odgovara, izbegne. (Kao što bi, po Bredlijevom mišljenju, Hamlet i Otelo, promenivši svoja mesta uslovili sasvim drugi, po svoj prilici, mnogo srećniji tok događaja, Džejmzovi mnogi junaci u drugim prilikama bi se bolje snašli i afirmisali sopstvenu ličnost punom merom).

Pričajući sudbinu romamsijerke Grevile Fejn koju je, uopšteno, kao tragediju neuspešnog umetnika, smatrao karakterističnom tragedijom ljudskog duha i priču o »pravim osobama, zapravo o polrebi umetnika da odabere pravi, subjekt koji mu pruža slobodu imaginativnog tretiranja, a put za njeno pOostizanje je »dozvoliti originalnoj slici da izbledi, upotrebiti je kao neku vrstu izvora iz koga će poteći Širok i neprekiđan votok rTefleksija«, Džejms je zašao ·u svoju omilienu temu — Umetnost, koja je uobličavala i vrednovala sve što je u životu Ppoznavao. Njemu suštinu on je otkrivao ı »drami odnosa osećanja razvijenih u svesti umetnikac. Više no i jedno delo u čitavoj ovoj zbirci pripoveđaka — u kojima nalazimo indikacije docnije tako uspešno razvijenih iđeja i eksperimente sa varijacijamn narativne forme — »Zver u džumplic je značajno kao nagoveštni moderne literature, Prusta i Džojsa (kada Džeimz traži »malo akcije — ne glupa, mehanička samovoljna akcija, već nešto suštastveno za predmet, njegovo mišljenje samo što se ne poklapa sa delom koncepcije romana V. Vulf) u tom smislu što je Džejmz uspeo da oslobodi naraciju svih nebitnosti i svede je na dramu savesti — na jedan od osnovnih fenomena ljudskog duha, dakle — da svom tekstu vrednost, simbola i prvi među pis cima, engleskog jezika dosegne, kao što je želeo, »atmosferu duha«. _

*

Ovakav izbor koji, pretpostavljamo, „odgovara ređaktorovoj koncepciji i shvatanju Henrija Džejmza, između ostalog izloženog, otkriva nam Džejmzovu oku piranost, odnosom umetnosti i iskustva, važnošću estetičkog Opažanja u umetnosti i delovanja, osećanja u stvaralačkom procesu, a i u umetničkom delu, pomaže nam đa osetimo Ono DOsebno. »jedinstvo karaktera i tona u impresijama, spojenih i harmonično obojenih«, uverava nas da je umetničko delo (dozvoljavamo sebi đa falsifikujemo tekst jer Džejmz govori o romann) stvar koja živi, u celini i u kontinuitetu kao bilo koji drugi organizam i srazmerno toku njegovog života otkriva se da u svakom od njegovih delova ima nešto od svakog drugog đela«, A to je, bez obzira na neiscrpnost, aspekata tretiranja jednog ovako mačajnog pisca, i VrTIO mnogo i vrlo lepo.

Bogdan A. POPOVIĆ

ORO SGNRRRE

kosmičkoj ·

JEDNA BURNA PO

Od 19. do 26. marfa beogr adska publika imala je priliku da vidi šest premijera! Prvo je otvorena Mala E Narod-

nog pozorišta prikazivanje m

je;

Beketovog Kraja parti-

edeće večeri na velikoj sceni Marodmog pozorišta iz-

vedena je domaća drama Car David, koju je napisao i režirao Raša Plaović; dv a dana docnije u Ateljeu 515 doživela je premijeru komedija Valentina Katajeva Kvadratura kruga, a samo jedan dan kasnije otpočelo je gostovanje Američkog dram skog pozorišta, koje je za iri da- ” | na prikazalo Tormton Vajlderov komad Za dlaku, dra- , mu Vilijama Gipsona Čudotvorka i Tenesi Vilijamso- | vu Staklenu menaže riju. |

EKSPERIMENTI

u Narodnom pozorištu

KRAJ PARTIJE. Beketov komad režirao je mladi redjtelj Vuk Vučo. Ova premijera podstakla je našu rađomalost u dva, pravca: zanimalo nas je kako jedan sasvim mlad čovek doživljava i tumači Beketovu sardoničnu, gorku, potsku fantaziju o nekom sablasnom svršetku; bilo je interesanino i pitanje: kakvu ulogu treba đa odigra ova nova Mala scena u našoj pozorišnoj konstelaciji? ·

Odmah smo zapazili da je mladi reditelj odstupio od uobičajenog načina interpretiranja Beketovih komada, koji se obično tumače na taj način što se u predstavama gomila užas za užasom i tako ostvaruje jedan dramski intensistet, koji nas odvlači u ponore podsvesnog doživljavanja što omogućava svakom pojedinom gledaocu da u Beketovu scensku viziju projicira svoje suštinske nemire ili traganja za smislom života i smrti, Vučo je prišao Beketovoj đrami na humaniji i racionalniji način, i nastojao da dosledno psihološki objašnjava ličnosti komada, kao i da zbivanje neodoljivo sugerira neki apsurdan humor. Reditelja su, izgleda, zavele izvesne Beketove dramaturške nedoslednošti: u Kraju partije, na primer, Beket karakteriše lićnosti mnogo doslednije nego u G odo u, dopušta da u odnosima junaka nazremo realne ljudske sukobe obojeme emocijama, i stvara, teatralizovanu akciju, koja često počiva na upotrebi farsičnogz prosedea. Nameće se, ipak, zaključak da ti elementi ne određuju suštinu Beketove dramaturgije u Kraju partije, i da je reditelj naglašavanjem humornih elemenata nametnuo gledaoci odrios nadmoćne ravnođušnosti prema. zbivanju, koja nije dopuštala dramatičnije suočavanie sa najvažnijim temama ove Beketove drame: sa temama o usamljenosti, o kraju naše civilizacije i o sumomom neizbežnom SVIšetku svake ljudske egzistencije.

S druge strane, karakter same pozornice, koja je 58 tri strame okružena gledalištem i nalazi se na nekoliko desetina santimetara od publike, nagnao je reditelja da, bitno ređucira pozorišni mehanizam i svu pažnju usredsredi na glumca. U isto vreme, većini izražajnih sredstava, uglavnom pozajmljenih iz Rkonvencionalnog teatra, reditelj je dobro prilagodio uslovima kamerne pozornice (gluma, dikcija, mizansen i elementi groteskne ili naturalistićke stilizacije nisu ni u jednom trenutku bili patetično predimenzionirani; dodajmo da bi svaki naglašeniji ton ili gest dinamitskom snagom razorio iluziju Dublike i trajno narušio tajne puteve njene imaginacije). U svakom slučaju, karakter i oblik ove nove beogradske pozornice imperativno će zahtevati i od drugih stvaralaca, koji na njoj budu radili, da Kultivišu jedan savremeniji scenski izraz i glumački sensibilitet, koji su toliko potrebni Narodnom pozorištu i beogradskom teatru uopšte.

CAR, DAVID. Neobičan život cara Davida, za koji legenda kaže da je bio ispunjen ninogobrojnim „dramatičnim iskušenjima, Raša Plaović je pokušao da pretoči u pet drugih činova jedne istorijske hronike. Plaović je o svetlio Davidovu ličnost iz nekoliko karakterističnih uglova: Dposmatrao ga je kao stvaraoca moćne države, pohotljivog stra-

SCENA IZ KOMADA »ZA. DLAKU«

snika, nesrećnog oca i kao vladaYa u kome se tragično sukobljavaju privatna i javna ličnost; drugim rečima, Plaović je nastojao da što preciznije ocrta sve faze kroz koje je prošao život ovog izuzetnog čoveka od trenutka njegovog trijumfa do Ono kobnog časa, potpune Đespomoćnosti pred smrću. U sporom ritmu istorijske hronike smenjivali su se pred gledaocem predimenzionirani prizori oklevanja, i snage, sladostrašća, i požrtvovanja, lukavstva i čiste moralne strasti, i bez ikakvog uvoda ili Dpodrobnijeg objašnjenja neprestano začinjali razorni dramski konflikti. Jedan bitan nedostatak

MIRA STUPICA. I LJUBA

piščevog prosedea sprečio je da ova hronika ima punu životnu i umetničku verodđostojnost. Pisac se isuviše ograničio na mozaičko prepričavanje biblijske legenđe, i propustio da odredi istorijsku (ili neku drugu) perspektivu iz koje će sagledati ispričanu jistoriju u celini, umesto toga, imte-

„gar Tr ranu ZORIŠNA

NEDELJA

lektualno ili emocionalno težište proizvoljno 5e menjalo od epizode do epizođe — već prema tome do čega je autoru trenutno najviše stalo — Što je bitno narušavalo razvojnu liniju komada ili proces sazrevanja glavne ličnosti. Odatle je proizašla i jedna dalekosežna posledica: u Caru Đavidu je većina ljudskih postupaka ili situacija imala naglašeno izolovam karakter, usled Čega se njihova dramatičnost neprekidno preobražavala u neprijatnu vrstu patetičnosti.

Ovi neđostaci drame potencivani su glumom gotovo svih učesnika predstave. Na primer, Raša Plaović, koji je igrao cara Davida, nije nastojao da određi neko centralno unutrašnje jezgTO Davidove ličnosti, već da sa 1 stom plastičnošću i intemzitetom

„ocrta svaku osobinu TDavidovVOS

karaktera, što je neminovno voOdilo patetičnim preterivanjina. To, naravno, ne znači da predstava nije imala i dobrih strana. Ako u načelu prihvati ovaj starinski postupak, gledalac je mogao da uživa u lepoj ritmičkoj dikciji, nadahnutom slikanju uzavrelih emocija, tačnom psihološkom akcentovanju ili tragičnom poetskom bpatosu Raše Plaovića i drugih glumacta.

Predstavu su odlikovale veli-

TADIĆ U »CARU DAVIDU«

ka stilska, ujednačenost, i vizuelna lepota (ovu potonju osobinu predstava je dugovala izvanrednom. dekoru Dušana RHistića, dekoru podjednako sugestivnom i u slikanju konkretnih, monumentalnih pojedinosti i u nagoveštavanju neke difuzne scenske poetičnosti).

i Pizze Ce

GOSTOVANJE

američkog teatra

ZA DLAKU. Savremeni dramatičari sve češće pribegavaju T1Ormi dramske alegorije da bi u skučenim okvirima dvočasovne pozorišne igre ispitivali smisao istorije. Na sličan način je postupio i Tornton Vajlder kada je u svojoj drami pratio kroz nekoliko hiljada godina sudbinu neke izmišljene građanske porođice iz Nju Džersija, Kao i u svakoj alegoriji, i u OVOm. delu jedan niz sukcesivnih događaja, koji su uklopljeni u nezamaskiranu dramsku shemu, ubedljivo ilustruje „osnovni piščevu ideju.

Mehanizam alegorične akcije Omogućava, osim toga, da se dramska priča postepeno uzdigne iz sfero pojedinačnog u oblast

- Šljenje

opšteg. Sama ideja koju Vajlder dokazuje prilično je jednostavna: Vajlder izlaže kako se ljudska rasa tokom stoleća neprestano suočavala sa katastrofama, i kako je pobeđivala prihvata jući neku bezvremenu spiritualnu ideju, koja, po Vajlđerovom mišljenju, stoji iznad istorije VIste ili pojedinačnog slučaja individue. Vajlderov komad možemo shvatiti i kao dramatično razvijanje Džojsovih košmarnih i ironičnih meditacija o večitom DOnavljanju ljudske. istorije, Vajlderova inspiracija, međutim, Omogućila je da se ova neobična razmišljanja ukrste sa efektnim oblicima scenske akcije, koji su pristupačni i najširem krugu gledalaca (farsom i burleskom, na primer).

Šta možemo zameriti ovom Vajlđerovom komađu? Na Dprvom mestu, odsustvo svake dublje istorijske perspektive. Pre nekoliko godina Rober Kemp je na pisao u Mondu da je u ovom

delu istorija čovečanstva ispri-

– Čana, na diznmijevski način. Iako

prilično preterano, Kempovo misugerira tačnu ocenu Vajdlerove filosofije istorije. U stvari, u Vajldđderovom komadu istorijska perspektiva, zamenjena je nekom blagonaklonom nežnošću i beskrajnom sentimentalnošću prema malom građaninu, koga Vajdler, izgleđa, smatra iedinim stabilnim faktorom u isto-

viji, Otuda, valjda, i utisak da komad, u krajnjoj analizi, pred. stavlja samo jednu Dretenciozno uopštenu privatnu istoriju,

S druge strane, kako Vajlder bezgranično veruje u Svoje juna. ke, on nema prava da potcenju. je ukus njihove saobraće, koja će doći u pozorište da bi im še divili. Vajlder zato stavlja svoju filosofsko-istorijsku temu u vod. viljsku formu, i služi se simho. lima koji potiču iz. najgrublja farse, jevtine burleske ili besmi. slenih revijskih programa, Da ne. volja buđe veća, ovi elementi bpo·'gorišne akcije imaju veliku ek. spanzivnu moć i ubrzo preovla. đuju, stvarajući utisak da je in. telektualna alegorija slučajno za. lutala u meku zabavnu narodsku komediju. Tako se jedna forma neočekivano preobražava u pra. vu suštinu komada. .

Vajlđerovo delo prikazano je u obliku precizne veselo-melanho · lične pozorišne igre, u kojoj su sve teatarske uslovnosti bile pa. žljivo naglašene (reditelj je že. leo da naglašavanjem pozorišnih uslovnosti predstavi obezbedi i dimemziju ležerne improvizacije), 'Uz to, ređitelj Marsela Sizni koristila je neočekivane promene u tempu i ritmu predstave za blago karikiranje Vajldđerovih junaka i smelo scensko akcentovanje autorovih ideja. : Velik umetnički doživljaj Dpru. bile su nam dve izvanredne glu. mice. Helena, Hejs, kao gospođa. Amtrobus, i Džun Hevok, kao Sa. bina, majstorski su održale rav. notežu između vragolasto-nestašnog tona, koji zahteva forma komada, j simboličnog uopštavanja, đo koga je autoru toliko stalo. Ako naglasimo da su ove umetnice s čudesnom lakoćom uspostavljale kontakt sa bublikom i s retkom neposrednošću ipražavale apstraktne autorove zahteve, pružićemo tek približnu sliku estetskog uživanja koje su nam one bpružile.

ČUDOTVORKA. Druge večeri američko pozorište prikazalo je Gipsonovu Čudotvo rku, čija se radnja zapliće oko jedne istinite epizode iz dekinjstva Čuvene Amerikanke Helene Keler, koja je u ranoj mladosti izgubila vid, sluh i moć govora, i koja je VI. ćema, u život, samopregornim sta ranjem njeme učiteljice En S. liven. Komad obuhvata period od prvog susreba učiteljice i ne” srećnog deteta, do časa kada mlada žena, zadobija poverenje svoje. štićenice i uspeva da joj objasni” prvu apstrakciju. Gipsonovom dramom dominiraju dva izrazito ocrtana karaktera i tanan ljudski odnos koji se među njima sporo i mučno razvija. Ova dramska priča uglavnom teče na ivici semtimentalne melodrame, ali se autoru mora primati dramaturška veština sa kojom ujedinjuje u uverljivu celinu mnogobrojne dirljive trenutke, različita uzbuđenja i prizore koji podstiču našu humanost. Gipsonov komad pripada donekle i imaginativnoj literaturi, jer se mutor ne obraća nekom prethodnom gledaočevom iskustvu, već zahteva od publike da se premese U jednu sasvim nepomatu i stravičnu situaciju, i tako suoči sa pitanjem o suštini čovekove pri rođe.

Reditelj Piter van Zand izbć · gao je pri postavljanju OVOZ ko:

mada skoro svaki sentimentaln

ji ili mežniji ton u glumi. On je težio jednom uprošćenom i svedenom glumačkom izrazu, koji

će sa mnogo snage i patosa pre

neti publici snažne emociie jaka dramska uzbuđenja. To. je bio, svakako, najispravniji meti da se iz Gipsonove sentimentalne istorije izvuku duboko hum akcenti i publici nametnu uzne mirujuća pitanja.

Izvrsnoj glumačkoj ekipi, nd čijem čelu su bili Džun Hevok Lif Erikson, imamo da zahvali mo što su Gipsonovi isečoi 7 života imali punu psihološku 1 životnu verodostojnost.

Izdvojićemo, ipak, dve glumi ce: Barbaru Bari, koja je sa ne kom čudnom vatrom i unut njim intensitetom tumačila lik prostosrđačne Helenine učiteljice, i malu Ronu Gejl, koja je 58 maistorstvom „pzrelog umetnika dočarala kako se u mraku ml“ čene detinje duše mzačinju UP nuci svesti. A

STAKLENA MENAŽBRIJA. Interpretirajući Staklenu me nažeriju, reditelj Džori Kil li odlučno je prigušio romantične i sentimentalne elemente, kojima je zasićena radnja, i sav 50 PO svetio formulisanju jednog SCP skog muetođa, pomoću koga moći da poetski opravda (EPA jedan mogući doživljaj gurov05 života) brođolomištvo Vilijamš" vih jumaka. Da bi ostvario OVU

Nastavak na 7. strani

| Vladimir STAMENKOVIĆ KNJIŽEVNE NOVINJ

\