Књижевне новине

STO PEDESET CODINA OD SMRTI DOSITEJA

DOSITEJ DANAS

M. Panić- Surep

DOSITEJ GLEDAN U PROSTORU

Ima imena čiji pomem izaziva osećanje neke neodređeme planine, pritiska na celokupnu tvoju svest, (Vuk, ili Njegoš na primer); i drugih iza kojih vidiš samo konkretno delo (Branko, Laza Lazarević, Rakić). Ime Dositeja Obradovića je nešto treće; ono odmah izaziva predstavu Žive ličnosti, u trajanju:

— Dečak za koga se ne hvataju ni razigrane bajike ni sumračne misterije, a radoznao i pronicljiv; sve bi hteo da vidi ono što je iza zavese.

— Mlađić pečalbar, kao toliki drugi s Juga što se zlopate po Zapadu; ovaj samo što teče i veže u nekakve svoje čvorove znanje.

— Čovek koji je našao ravno-'

težu, koji je proniknuo u.vrednost, stvari i ljudski poziv, pa sa stavom iz toga izvučenim putuje zemljama i narodima; što požnje u jednoi strani, seje u drugoj. Zadivljujuće je kako on malo razlike pravi između seoskog duda i bojarskog dvora samo ako njegova humana, prosvetiteljska reč ima na šta pasti. I dalje, u svojoj kruni: rodoliub do lične žrtve i kosmopolita „iznad svih predrasuđa. On je, kao retko ko u to vreme, osetio da odanost svome narođu ne umaniuje već naprotiv oplemenjuie ljubav prema progresu čovečanstva u celini, Ipak je wnajdirljivija njegova predanost knjizi, štampanoj reči. „Črezvičajan je svrabež Kknjigoizdavamja. Oće (pisac) dđa štampa, bilo kako bilo, i da bi pravo znao da će mu se u naštampanoj hartiji sir u bakalnicama zamotavati“. A. on, Dositej, da bi izdao ftoru čast svoilhh Sobranija spreman je, ako treba, i „u Kam čatku poći“. I više od toga: „Ako se ovđe maskoro kakva uredba ne uveđe i ako se štamparija ne namesti, 5 bogom moji beli dvori! Topi se moj đ#delikolepni podrume sa burađi napunjeni vinom. Izčeznuće od očiju moji pokraj zidova nasađene lipe! Pregoreću i prežaliti moju šaremu

kravu i šareno tele što mu je vojvođa Moler po klonio, Svemu ću ja tome okrenuti leđa i gdi mu mu drago k štampariji poći,.“ I nije ovo bila samo pu sta strast. Umni Dositej dobro je znao koliko je štampano slovo trajnije od čoveka i njegove imo vine, koliko ga prođužuje u Vreme i uklapa u du govečne vrednosti jedne kulture.

Stojan Ćelić

POGLED KOJI SMIRUJE i traži ubornost

Ne mogu đa tvrđim da sam odao dužno poštovanje Dositeju Obradoviću pažljivim čitanjem njegovih tekovina u proteklim gođinama, Međutim, sećam se da mi je prve godine okupacije došla, u e jedna knjiga njegovih dela koju sam noćima proči tavao, ostavljao i vraćao joj se s vremena na vreme. Da li sam bio zainteresovan izuzetno, ili je to samo bilo vezivanje za njega primljenog u ranom detinjstvu, ne znam. Tek svestan sam, možda zbog toga, njegove prisutnosti. Ta prisutnost je za mene veTOvaino potvrđena portretima koji postoje, njegovim reprodukovanim likom, Imam utisak da om najupečatljivije prati pogledom, da smiruje, da traži upornost. I vratim se ponekad neodređeno, jer su se mnoge stvari izmenile i pretvorile u nešto drugo, na neku njegovu blagu reč, neko naravoučenije., Razmišljam tada

kako da određimo dugove i iz ravnamo zahvalnost onima koji su birali narodna, blaga i vraćali ih narodu i rasipali ih u svet. Ili onima koji su skupljali na raz nim stranama da ih pređaju u jednom nepovoljnom trenutku Znanja — koja će usloviti dugo i srećnije vreme. e Njihov broj je mali i svako nosi svoju vrednost. Dobro je zato što se Dositeju sa poštovanjem vraćamo u jednoj značajnoj SOdišnjici naše novije istorije.

OBR4DOYICA4

Božidar Kovačević

svetu, ono bi duši moj slatko bilo,

mu drago troškom, nego dvanaest zvonara vešati: zrno pameti neće se n doveka zvona lupati. Knjiga, brać praporaca!

aaa a i a a a

Da je samo jedno jedino

oj prečesno i sveto, i mojemu

OZ ZE

selo slavemskosrpskog naroda na

srcu

Xx ica Bolje je mnogo jednu pametnu i poleznu knjigu, 8 kolikim

TRI DELA O DOSITEJU

Povodom stopedesete godišnjice od smrti Dositejeve treba reći da istraživanja o „Dositeju i njegovom delu i vremenu nisu iscrpena. Ostalo je da se još jed bito u sveblosti današnjice, i da nom pretresu njegove ideje osose pozabavimo najinteresantnijim njegovim prijateljima i savremenicima. U tom smislu mmogo je već Učinjeno, osobito obimmom knjigom: dr-a Mite Kostića „Dositej Obradović u istorijskoi perspektivi XVIII i XIX veka“, koju je objavila Srpska akademija nauka i umetnosti. U ovaj spis Kostić je uneo ne samo svoja veoma važna i korisna proučavanja Dosi tejeva života, njegovih dela i uticaja, nego i sve što je dosad pronađeno i proučeno o Dositeju. Za mas je naročito zanimljiv Ronačni rezultat tih Kostićevih proučavanja, On je utvrdio da su još za života i vlade Marije Terezije među Srbima u Austriji od 1769—1779. sprovedene one crkvene, kulturne i društvene re= forme, sa privilegijama o kulturnoj autonomiji i s odredbama o verskoj toleranciji, koje će drugi narođi u Austriji dobiti „tek posle smrti Marije Terezije, za vlađe njenog sina Josipa II iz= među 1780—1790, godine, Reforme Josifa II obično nazvane „Jozefinizam“ u stvari su reforme njegove matere. Tako malen i rasut od turske granice do slo= venačkih planina i Tatre, gotovo po svoj Austriji, srpski narod kao vojnički, trgovački | seljački elementi velike vredno= sti, bio je potreban austrijskom carstvu da ga brani, da vrši pro» met robe i isušuje močvare u južnim delovima države, Zato su Manija Terezija i njeni savetnici, ma Koliko bigotni katolici i reakcionari, na čitavih dvadeset godina pre francuske revolucije priznali, slobodu vere „šizmatič-“ kim“ Srbima, škole na njihovom jeziku i niz drugih povlastica, u suštini naprednih i „pozitivnih, Dositej je prirodni izraz takvog srpskog društva u austrijskoj carevini, ohrabren i onim duhov=nim strujanjem koje se javilo i u Rusa ti isto doba, za vlade ve=

oma kulturne i prosvetiteljski ra spoložene Katarine II — kako je to s puno erudicije objasnio dr Mita Kostić,

Ovom prilikom treba obratiti pažnju našeg sveta i na ono što je o Dositeju uradio američki profesor, pokojni Džordž Rapal

Nojes. Njegova udovica objavila

dati da, se na naš jezik prevede i naštampa, sazidati i u Bve njih velika zvona Dpoizašoj deci pridodati ako će im ožmoja, knjiga, a ne zvona i

Dositej OBRADOVIĆ

je njegov odličan prevod Dosite„ jeva „Života i priključenija* opširnom studiiom o Dositeju za koju je Nojes kompiloVao sve maše i strane izvore, pa će nje. gova knjiga, uz Kostićevu, biti uvod u dalja proučavanja Dositeja. Wy S prepiskom Dositejevom, ko. ju je vrlo temeljno pripremio Borivoje Marinković, mi ćemo

pomoću ova tri dela moći da kre nemo i dalje, u dublja pročava= nja Dositeja.

VINJETE NA OVIM STRANAMA UZETE SU iZ PRVIH IZDANJA

DOSITEJEBVIH DELA

Vladimir Petrić

Genijalnost naravoučenija

Čitao sam Dositejeve basne dva puta. Najpre još kao učenik gimnazije, a zatim tu skoro pre godinu dana. Sećam se, u školi sam

edino sledio fabule basana, zao-

ilazeći naravoučenija, Očigledno me je interesovala priča, šala, anegdota koja postoji u svakoj basni, Bio sam neposredan, ili nisam imao strpljenja đa se udubim u Dositejeva objašnjenja 8legorija, u smisao asocijacija koje su u njemu izazivale basne. Bada se desilo obmuto: brzo sam preletao očima preko anegdota o životinjama, najčećše ih nisam ni čitao, opsenut, Dositejevim lucidnim i eruditivnim tumačenjima mnačenja basana i aBocjaciania koje najčešće i nevršće veze sa pričama o životinjama, jer su toliko celovite, duboke, razgranate, đa su dovoljne same sebi,

Naravoučenija, su prava vređnost, Dositejeva stvaralaštva, dokaz njegovog ogromnog znanja, iskustva, ummosti, imaginacije.

On se tu pokazuje kao naš i najveći esejista, filozof, sociolog, prosvetitelj, mislilac, erudita, pesnik, psiholog. Kada bi se uredila i uz objašnjenja posebno štampala, Dositejeva naravoučenija bi očito potvrdila, da su ona ustvari eseji onima iz pera Be kona, Stila i Edisona, Basne koje im prethode i stoje u RIO vom pročelju, prosto ih optere ćuju, bacaju u zasenak, daju im podređem, sporadičan značaj, 8VOdeći ih jedino na zavisan mora· listički nivo, što ona u 5 nisu.

Na svim dosada izdatim knji

gama, piše: Dositejeve basne, \u mesto Dositejeva naravoučenija

o basnama. Možda nije suludo

pomišljati na uređivanje knjige koja bi nosila, naslov »Dositejeva naravoučenija«, u kojoj ne bi bile štampane basne, već' samo obja· Šnjenja onih mesta u naravouUučenijima koja se ne mogu razu meti bez povezivanja sa basna

ovo nekoliko godina, otkad sam ja, ko-

liko mi je moguće bilo, na prostom Brp-

~ skom dialektu poznate vešti naciji našej črez štampu spriopštio, mnogi su se i sa mnom i osim mene među sobom različno o tom razgovarali. O ovoj materiji, kako o svakoj drugoj, među mnogočislenim ljudima i rmnogorazlični umovi svakojako se umstvovalo i sudilo. No budući da su se mnogi u naciji i rodu našemu o ovom sa mnom soglasni našli, moje pretprijatije pohvalili, ljupko primili i za opštepolezno oglasili, zato sam i ja toliko više u ovom mojem umstvovanju i namjereniju nepremjenen i postojan ostao. Niko ne može sve

ljude na svoju stranu privući i priđobiti; a '

onaj koji ima, koliko mu je potreba, blagovolitelja, društva i prijatelja, ima pravo sebe među blagopolučnim ščisljavati.

U prošastim mojim sočinjenijam ja pominjao koja je polza prosto i opšte razumitelno pisati: lepe misli, vesela,

sam nanarodov- potrebna,

polezna i naravoukrasitelna znanja najposlednjim seljanom i pastirem pripodavati i spriopštavati. Ja sam dugo vreme sa seljani ŽživiO, a i moji praroditelji sa strane OCA i matere seljani su bili; zako su mi ovi rođeni, mili i dragi, i želim njima, koliko mogu, poleznim biti. Šta više, imao sam radost doživiti i viditi da su i drugi to isto tvoriti počeli. I zapitali su me neki: hoće li to dobro biti, _ako tako . to napredovati bude, »Duha ne ugašajte!t odgovorio sam, Ništa nije taki s prvoga Ppočetka najbolje. Ko ma koliko je Omirov pre Omira bilo, kojih su se spisanija izgubila! Bvašto s vremenom sazire i bolje i sovršenije postaje. Hitnija i skoroća mnogo kvare. Tivripid je kazivao da se je drugdđa oko tri stiha na ri dni mučio: zato i jesu njegovi, i mnjegovim podobni stihovi večiti postali. MJelini i Latini nisu imali štampe: sva su svoja sočinjenjija rukopisno izdavali. Za đugo su ih pri sebi sodržavali i pcpravljali, i tako su ih k zrelosti dovodili. Zato ova, koliko se više čitaju, toliko se udivitelnija i krasnija čine i pokazuju. Pitagorievim učenikom nije bilo dozvoljeno za Dprvih pet u Školi. godina niti Što govoriti, niti pitati, nego SU morali samo 58

6.

DOSITEJ

OBRADOVIĆ

, vnimanijem slušati i k govorenju prigotovljavati se. Mi sad kad što za štampu ili s drugog jezika prevodđimo ili sami spisujemo, taki to na štampu izdajemo, i zato stvar na mmogi mesti mora nedostatočna biti. Meni nije potreba daleko odlaziti, niti drugoga koga za muštranje tražiti kad sam na sebi to učiniti mogu. TI ovo neka je svakoga spisatelja sveštenma dužnost, kojemu opšti bolza najviše na srcu leži,

U mojej prvoj basni prvi period ništa ne valja. Evo kakav je: »Orao i lisica učinili su među sobom družestvo; i što bi to bilo vsegdašnje i postojano, dogovorili su se i soglasili da živu u komšiluku, da bi u potrebi jedan drugom mogli pomoć dahti« Ovo bi valjalo ovako da je: »Orao i lisica. u Čim e među sobom društvo; 1 što bi to bilo vsegđašnje i postojano, dogovore se i soglase Hu komšiluku živiti, da bi u potrebi mogli jedan drugom pomoć đdava+iti«a Mi u prostom našem dialektu možemo prekrasno vreme sovršeno isto-

Tičesko iliti opbređeljeno upotrebljavati, i to naj- .

prostiji seljani Srblji od Banata do Albanije iz samogn običaja i ne misleći ni zašto, ni kako, točno upotrebljavaju. Na primer: »Dođe i dotrča, pogleda na desno i na levo; a kad ne upazi i ne ugleđa ni jednoga od onih koje tražaše, ode i otrča svojim putem.« Evo ovako svi naši seljani govore kad kažu da se je što libo baš u to isto vreme učinilo i svršilo. I ovo sposopstvuje mnogo kratkosti, lepoti i Žživkosti raskazivanja. A zašto sam ja dakle u prvom periođu prve basne tako ružno pogrešio? To čini hitnja koja ne daje vremema na svaku reč i na svaki način sostavljenija i mestopoloženija reči pozor dati. Može mi reći ko: »Ko te je terao da hitiš?de O, ovo je pitanje! Imao me je ko terati, te zdravo! — to jest skudost. Rad sam bio da mi je knjiga povelika, a nisam se smeo zađugo zadržavati bojeći se da mi novaca ne nestane, bez kojih ništa ne može biti. Jedva bih za jedam tabak što bpreveo i sastavio, pak taki s njim u štampariju! I dok bi se ovaj naštampao, drugi je morao gotov biti: nisam imao vremena ni prekopijati! Evo siloviti terač koji me jć zdravo terano! Sad nahodim Dpogreške, i drugi će nahođditi. Sreća naša opšta ako ih budu s tim namjerenijem tražili i nahodili, da to sebi za uvje>

štanje primu i da oni bolje sastavljaju i pišu. Ja sam dovoljno blagopolučan što su bratija moja najviše na ljubov moju k sebi smatrali i usrdije moje 8 ljubovlju primili. A ako ko što i osudi i pohudi, i to nije bez polze: to valja tako da biva da stvari bolje napreduju. Ne izlaze iskre dok ocilo kremen ne udara.

Da, je obače potrebno i prepolezno za opšti narod prosto, no lepo i ispravno pisati, tome će zaluđu ko mu drago protivosloviti. Srblji se po različnim kraljevstvam i provinoijam različno i nazivlju: po Srbiji Srbijanci (ne Serviji, niti Bervijanci: ovo su strani narodi od Grekov uzeli, zašto Greci ne imađu b), po Bosni Boš-

njaci, po Dalmaciji Dalmatinci, po Hercegovini ,

Hercegovci, i po Omoj Gori Crnogorci. Svuda jednako govore, sovršeno se i lasno razumevaju, razvje što se malo u provincialnom izglašeniju raspomaju i po gdikojej reči koje su u Turskoj od Turaka, a u Primorju od Talijana priobkmuli i prisvojili.,

Blavi ili, bolje reći, Slavjani, to je vseopšte ime: pod ovim imenom uzimaju se Rusi, Poljaci, Boemi, Horvati, Slovaci ili Toti u Mađarskoj, Srblji i Bolgari. Ovih sviju naroda mati je jezik slavjanski, koji je sad u blagopolučnoj Rosiji u vsevisočajše sovršensivo doveđen, buđući da onđe carstvuje: sve visoke nauke i znanja na njemu se izdaju. Svi ovi narodi ne mogu se lasno među sobom razumevati. Prosti Srbin i Bolgarin potrebuju najmanje tri meseca da su među sami Rusi za moći se s njima razumevati i razbirati. A najprostiji Srbin iz Banata ili iz Bačke, on je u Brbiji, u Bosni i Hercegovini, u Dalmaciji, pogotovu u Horvatskoj, u Slavoniji i u Sremu u svojem istom rođenom jeziku i narodu, bio on vostočnoga ili rimskoga ispovjeđanija. Sada, kako bi mogao ko utveržđavati da jedan tako mnogočislen narod ne valja njegovim prirodnim dialektom obučavati i prosveštavati? Premnoga čast obojega pola ljudi rado će čitati ili slušati kad drugi čita omo što je lasno i lepo rezumeva: ako li u čemu ni polak ne razbira i ne postiza sve mu je ostalo tamno i nevrazumitelno, sljedovatelmo neprijatno i dosadmo čitati ili slušati. Naš preizriadni Trljajić, on prekrasno i preslatko slavjanski piše; on je

u tomu stilu naša pčela i naš Ksenofont. Ali”

neka mi njegova mila ljubov oprosti: to nije

ma, a njih je vrlo, vrlo malo,

Jest li polezno u prostom dialektu na štampu što izdavali

za, Brblje seljane·za koje smo mi đužni mnogo starati se i truditi, — zašto je u svakom narodu seljana najviše i preko najviše. Navlastito od koliko je polze jednomu narodu taki s Dpr· voga početka, kako mu se načnu davati knjige, nova ponjatija i razumjenija, da mu se daju one koje su od najboljega vkusa i zdravoga razuma! Poneže s čim se novi sosud najpre napoji, to u sebi vsegđa sodržava, i na zdr8Bvom osnovaniju dobro se zida.

U sadašnje vreme čudna se viđenija poka zuju, i počinje oživljavati u srcam našim blago nadeždije. Blago, blago kako jednom čoveku „ponaosobito, tako i jednomu celom narodu voopšte, kad po dugobednom zlostradđaniju dođe wu dobro! Svakojakim iskušenijem, kao zlato ognjem, očišćen, čuvstvuje i poznaje svoje dob: ro i ume ga čuvati. Ne pređaje se gordosti ni visokoumiju, ni neslogi, zloj sviju zala materi, nego s trezvenim smirenijem i s mužestvenim i velikođušnim pravdo- i otečestvoljubijem pro: slavlja sili i milost Svemogućega., želi i nas toji, i u tome sve svoje slavoljubije postavlja, da među slavni narodi slavan, hrabar, neustrašim, prvosvešten, pravdoljubiv, čelovjeko", ljubiv i dobrodjeteljan postane: ovaj sveti ZB' vet i ovo blagorodno naslieđije potomkom sVOjim od rođa v rod ostavlja i predaje. Neće jedan narod nikada pasti dok god takav ostaje i prebiva. Samo bezakonije i nepravda opustO' šavaju memlje, razoravaju gradove, i prestole silnih prevraštavaju. Ove i ovakove nauke mogu li se spbosobnije i lakše među ljude rasprostreti i razmnožiti, razvije u opštenarodnijem jaziku 1 govorenju?

~

ENJIŽBVNE NOVINB