Књижевне новине

Sep: asa

KRITIKA

Slike ız vojničkog šuvota US

NA “..

(Branko V. Radičević: »Vojničke pesme, »Prosveta«, Beograd, 1961)

Vojništvo nije ni nezahvalna ni laka poetska tema. Ovde je ono sagledano sa njegove boem ske strane: Kao pijanstvo čula i grvi, oslobođeno skoro svake na cionalne, stalešKe i vremenske vezanosti. Pesnig je ctKrio VvojničKi rodoslov u samom Vojništvu, on ga je shvatio Kao univerzalnu, osamostaljenu jpojavu i potrudio se da ga ocrta u nje govim. stalnim i trajnim osobenostima. Vojnična profesija i vojnički mentalitet nameću se Kao meKa muetafizičKa Umietost. AKo ovakva iterpretacija unosi posebnu aromu u ove stihove, ona ih istovremeno lišava i savremenog aspekta. Al; mi ne možemo odmeravati vrednost po etsKe realizacije prema onome što pesnik u njoj nije hteo da. ostvari, čega ie ona lišena samo-

opredeljenjem pesnikove inspi=- '

racije.

Interesantne su devijacije u tumačenju vojničKog mentaliteta do kojih dovodi ovagKo otvoren aspekt opserviranja. Pesnig se ne trudi da u fenomenu vojništva otwarije savremenu Komstela ciju, duha, već ga posmatra Kao pradavni fenomen, Kao stanje duha kome čovem robuje po prisili unutarnjeg opterećenja. Zato su uzrok i posledica s Dpravom potpuno iskorenuti ma onoj tački mposmattanija na Kojoj se vojaštvo zgusnulo u silu po sebi, u mentalitet: ratovi više ne stvaraju vojnike, nego VojaštVo porađa ratove. Zato će ratovi ne stati onda ad i poslednja vojničina (hrabro) pogine. Vojničine, Kako im u augmerntativu milošte tepa pesni, srasle su do Kože i Krvi sa svojim vojničKim poslom. Pesnik ih istovremeno i mazi i obasipa razornim aug– mentativima. On voli njihovu nedužnu sirovost i tamno proKletstvo rvi, ali mema milosti za pogromašKi hod ratnog pustahije. On im je razapeo Kožu na bubnjeve, pa bubnja bol i nebol vojničKog bitija. Ima neke elementarne stravične atmosfere u bubnjanjiu tih bubnjeva, Ima neke uništavalačKe plodnosti u bubnjarskom zvugu od KO ga se vojske zaljubljuju, gladne godine pretvaraju u iste, Zli. ra– tovi , tupe. U tom smislu ovo je OZ-

biljan i uspešan | pokušaj da se rat ne sagleda samo KaO užas i Kob onih Koji nedužni stradaju „Kao golorukKi

pasivni posmatrači, već ao tragBi čan udes samih sejača smrti, rat nika. Mada je ovo dato samo u skici, ipak ova zbirtKa predstaVlja značajnu novinu bpo svojim intencijama.

Branko V. Radičević je pesnik Koji ima sasvim određenu i sipgurno izgrađenu fizionomiju. Ne mislim pritom samn na fakturu, u Kojoj, ovoga puta, ima Rolebanja i lutanja, pa čak mestimi čnog dodirivanja i ukrštanja sa tuđim poetsKim togKoVima, mada su to samo usamljen. stihovi i perifema oplođavanja Koja | ne utiču i ne menjaju originalan po etski profil ovog pesnika, od ra nije dobro poznat i priznat. Sna ga njegovog poetskog individuali

NNNANNNNANNNNNNNNNNNNNNNNNNN"A

KNJIŽEFNOST

nosti dolazi u protivrečnost sa samom sobom, jeF je primorana

da tvrdi da je i svaKi vid ap-

stinencije takođe neKa Vrsta angažovanja. Očigledno je, dakle, da je teorija o angažovanoj Knji ževnosti plod jednog nesporazuma. i i U teoriji o angažovanoj KNJIževnosti neopravdano je proširen pojam | mnjiževnosti. AKO pnjiževnost shvatimo Kao jednu granu umetnosti, dakle Kao u metniču transpoziciju stvarmosti, onda angažovana wnjiževnost može biti samo ona mnjiževnost koja je Kao umetnost angažova=– na, otprilike onako Kao Kamijeva Kuga. AKo, međutim, neki poznat Knilževnik održi govor ili napiše novinski članak o newom političkom problemu, izloži svoi stav o njemu ili čak i određen politički program neKe postojeće ili potencijalne političKe stranke, onda ic tai njegoV akt očigledno neko angažovanje, ali političko angažovanje, he Književno. 'Tawvo an ažovanje., doduše, može da bude vrlo elikasno ~ često mnogo cefiKasnije od njegove njiževne delatnosti, i to ima | svoju društvenu vrednost, ali to nije ni Književnost ni angažovana Književnost. To je izašlo iz oKvira

aadaned0aaocoGeo aaa GG OG AG OGAGa NNNNNANNNNNAAOGO NANO VNV

KNJIŽEVNE NOVINE

u dobre, a oštre sablje u

BRANKO V. RADIČEVIĆ

teta i jeste u tome što se motiv ski i sadržajno, ali i u RonstruKciji metafore, uvek iznova nadovezuje na jednu snažnu i originalnu poetsKu osnovu. Kad pesnig 'Kaže: „AKo si žena“ onda mi znamo i sasvim smo si gurni da pred sobom imamo sta rog i dobro poznatog Branka V. Radičevića goji iz 'antejskog dodira sa tlom, sa zemljom, izvla či neisprcpne erotske podsticaje, woji bi umeo da erotizuje sve čega bi se dotakao, ali ne na na čin jednog sekundarno izvedenog madrealističkog „panseKsualizma (Ljubiša Jocić), u Kome se KOŠmarski prepliču i istančavaju ne urotični wompleksi po sistemu frojdističke zamene objekata, već silinom jedne primarne, elementarne, stihijne erotike Koja nigadđda ne dovodi u pilanie iskon sRO poreklo svoje mučevnosti, i goja baš silinom plodonosnosti Vr ši svoju erotsku egspanziju. · U ovoj zbirci nisu sve pesme ujednačene i poetsKi potpuno do rađene. NegKe se izdvajaju izuzetnom inmspiracijom, druge složenom poetskom čak ı dramskom crkRestracijom, neke su uspele u svakom pogledu („Pesnik“), ali baš ova Woju sam naveo ne poKazuje najsrećniji put i rešenje, u njoj ima više imspiracije sa strane (u fagturi), nego što pri rodno i spontano proizilazi iz onog robustnog i brutalnog men taliteta vojaštva Kago ga je au tor reprezentovao u ovoj zbirci. Zato mi se čini da je pesma „Vojnički augmemntativ“ bliža i dalego srodnija sa osnovnom im tonacijom zbirke. Mislim da je u ovoj pesmi teza o VojaštVu, o pri mitivnom, brutalnom i ogBuglalom vojničini ovde izražena dalego majuspelije, salivena u, neprolazan poetsKi model „prema gRome, a ne prema „Pesnigu“, mo gu da se odmeravaju ostale pe-

zemlja, budi mnoćas

ANANANNNANANNNNNNNNNANNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNANNNNN NNV

pRnjiževnosti i postalo politički rad. Takva Uloga njiževnika Rgao čoveka je za sVaKu pohvalu, ali ta uloga nije wnjiževno an= gažovanje. Kao u slučaju drugih ljudi, na primer, legKara ili agro noma, Koji su osim i izVan SsVOie mueđicinske i poljoprivredne aktivnosti, još i politički aKtivni, tako i mnjiževniK nije samo gnjiževniK, nego i politički. rad nik (ukoliko to jeste). I Kao što bi za rad meKog legara ili agronoma, Koji je i politički aktivan, bilo besmisleno reči da je to angažovana medicina, odnosno angažovana poljoprivreda, tako bi isto i za rad politički aktivnog KnjiževniKa bilo nepravedno reći da je to angažovana Književnost. Medicina je nesumnjivo angažovana delathost, ali kao muoedicina, dakle ao lečenje bolesnika, a ne Zza-

to što bi legari bili politički aK-

tivisti. U teoriji o angažovanoj wnjiževnosti, dakle, pojam Književnosti proširen je na političu delatnost wnjiževnika. Stoga bi se sa mnogo više prava moglo govoriti o političkoj angažovanosti wnjiževnika, nego o angažovanoj Književnosti.

Ali “ago je teorija o angažovanoj njiževnosti plod jednog nesporazuma, Kao Što sam

to:

sme. Tu je sve 'izgrađemo na od nosu VvojnigK-majga, onom · tragičnom odnosu oji je marodma pesma obesmrtila u „Majgi Ju-

govića“, unevši u taj odnos dram”

SKi patriotski momenat, „sukob ličnog i patriotsKog. mRadičević je. taj odnos „suzio i oslobodio prisustva trećeg elementa, elementa mpatriotske svesti, pa je tim. sužavanjem dramske osnove doveo vojniga i vojničku majku u jedan mitsKi tragičan odnos. Sva ljudsgKost ostala je u vojničKoj majki, sva brutalnost u njenom sinu — vojničini. Osmovni

oblik ovog uzajamnog odnosa je antinomija između vojničke surovosti i majčinsKe mežnosti.

Vojničina se sam ražalošćuje nad njenom nežnošću i moli je da uđe m nmjegove reči i ijubav njeBOoVog OKa. Ali antinomija nije samo spoljna (grubost ubijanja i nežnost suza), već i unutarnja, t to obostrano unutarnja. I _ tu le ona mitsKa Kob woju pesnik nenametliivo otgriva u samoj de finiciji vojničine i vojnične maj se Kad ih suoči u odmos nežmosti i oguglalosti: tragiga Vojničine je u tome što on koji čezne za majčinskom nežnošću, goji bi da svoju ubilačgu profesiju obla

gorodi majčinskim suzama, mora.

đa ubiia iste tagve vojničine xa Kav je i on sam, i da istim taKvim majkama Kakva je i nje gova mamosi nepregKidan bol. Dok pregklinje svoju majku, on tuđu zavija u crni leleK — eto ga Voj ničKo prokletstvo. Ali antinomija je u samom pojmu vojničKe majke: ona je istovremeno majKa i maćeha. Ona na razbojištu traži jedinca sina bez obzira na to Kkoligo'je on, taj pali jedinac, ucveleo drugih vojničkih majki ubijajući vojničine Kagav je i on sam. Tago se uzajamni odnos liubavi i oguglalosti uzdiže do metafizičKog prokletstva, Koje ne može a da ne zazvuči Kao disRretna osuđa rata, najpoetskKija među poetskim, najdisKretnija woju pesnik poznaje ı o Koju se nijednom nije ogrešio u oVoj zbirci.

"Treba istaći još neKoligo pesama Koje se prirodno nadovezu-

· ju u jedinstven tematski oKVir:

i „Ljubavnoj pesmi“ ljubav je doživliena kao vojničKi sudar: „dve vojske pod kupom naše ta me... dve vojske pa se cele noći mudo vole“. Ovde je ijubavmi od nos u sbvari dat samo figurativno, on je samo „prevedene na vojnički jeziK, ali nije obogaćen ničim iz vojničke psihologije,, iz onog vojačkog mentaliteta oji očeKujemo da nžm pesnik reprezentuje. Egzercir, taj stalni i nerazdvoj ni, mirmodopski lajt-motiv Vojničgi, doživljen ie Kao obezglav ljivanje i dehumanizacija u suge stivnim stihovima Koji su Spontano i jednostavno nastali iz samog vizuelnog prizora:

„Okrenem se na-levo:

prazno. Ogrenem se na-desno:

prazno. Ogrenem se na-levo Krug: gde je moje teme stajalo, nego nepoznato teme stoji. NNNNNNNANNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNANNNNNN maločas kazao i DoKazaoO, KaKo to da tu teoriju brane i uspešno obrazlažu i meki veligi Književnici? Biće da to ipag ima negog smisla. Već sam regao da je Književnost angažovana samim tim što je njiževnost. Ali Književnost emfatički mazvana anga žovanom ima jedan drugi smisao. Ona hoće da doprinese pro menama lu društvu Kojim je OgRružena. To znači da bi se angažovanost angažovane Književnosti „morala „sastojati tome da se stvar Za Koju se ta Književnost angažovala bar u nemnoji maloj meri promenila na bolje, jer se inače ne bi mogla nazvati angažovanom po emfazi. Ali to se ne događa. Znači da je angažovana njižeVnost jluzija. Teofil Gotje, Flober i Gongur prezirali su angaŽoyanje, zato što su bili prinuđeni na apstinenciju. Današnje pristalice teoriie o angažovanoj wnjiževnosti govore o angažova-– nju zato što se ne mogu angBažovati. A društvo Koje je Vrlo stabilno može svojim „piscima-– reformatorima da dozvoli iluziju angažovanja na nečemu što se i ovako i onako odigrava bez njihova lčešća. Zato je angažovana njiževnost, xao Što je to bio slučaj i sa larpurlartizmom i realiymom, samo jedan novi naziv za nemoć pisca da u društvu išta izmene.

Miodrag CEKIC

NNNNNANNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNNN

I ono meni Kaže: ibilo sam oko sve do Komande Koja me pretvori u teme, OKO na tvome temenu, na . travi tvoga Vrata.

ao glas

Tad nego velig i oštar opet naređi: prazno.

Vojničxa ličnost povlači se u sebe, Bubi sve ljudsgo primaju ći oznake ubilačKog pribora i Unmiforme. Vojničxa profesija degradira čoveKa do obezglavljenog automata. Poslednja etapa ovog otuđivanja čovegKa jeste okamenjivanje u vojničke spomenige i wrajputaše: „ima nečeg burlesknmog i isgonso tragičnog u poslednjem golu u Koje se hva taju okKamenjemi vojnici VasRrsavajući sve svoje ljudsge želje i gladne snove.

Pesnik gradi svoje „metafore od regvizita vojničke profesije, materijalizuje ih do krajnje mere i gramice. Tim putem se postiže najstroža dusklađenost sadržaja i oblika. Tago izgrađena metafora mosi sve već poznate odlike ovog poesniKa. IpaK, strugtura metafore nije potpuno Uujednačena, nije iednolična, metafora se Koleba i povija za predmetom inspiracije, ona ne niče iz materijalne “vizije predmeta po jednom strogo određenom principu i sistemu. U svagom slučaju ona jie najčešće sačuvala svoja poetsKa svojstva: njena odliga je gusta, sočna pregnantnost, u Krv i čula uvrežena sinkopa, teška i tmasta od same materijalne tvari kojom je nabrekla. Šteta je, međutim, što sve pesme misu poetsKi dograđene, već se nege rasplinjuju u deglarativini rečitativ, metafora se razblažuje ili čak sasvim gubi, iako je ona za ovVaRVUu StruKturu neizbežna i neophodna žila Kucavica poetsKog KrvotoKa.

Zoran GLUŠČEVIĆ

\ >

Novi Sad, 1961) ,

Knjiga pripovedaka o ČoOVeKOvoj samoći, o čoveKcvim samoćama stalnim i meizgubljivim, i o onim drugim isto tako neprijatnim koje se mogu prividno i privremeno pregpinuti ı pregratiti da bi asnije, Kada se brvi Utisci slegnu i iluzije počnu da nestaju, bile još drastičnije i još neprijatnije. Jer, ti pregidi čovekove samoće samo su tu da čoveka opomenu Koligo je sam, dalego od ljuđi Koji su isto taKo usamljeni i osamljeni i Koji sVojim prisustvom ma sve to još više podsećaju. Po neki put u tome svetu u Kome postoje čovek i drugi, ti drugi se javljaju ao mračne, nesalomljive sile woje se čoveKovim životom igraju i koje njegovom sudbinom Uupravljaju. Tako bi, odprilige, bio opisan u nekoliko reči svet Koji u „Krivicama“ otgriva AleKsandar Tišma. A da taj svet nije nešto izuzetno i usamljeno mogu da pokažu i negKe druge ogolnosti. Vreme zbivanja sem u dve tri priče nije naglašeno, mesto događanja nije ni jeđan put pomenuto, ličnosti u najvećem broju slučajeva i nemaju imena. Lice je jedno — čovek sam sa sobom i pred sobom. Ono što se menja to su situacije.

Sa razvijenim smislom za PpsihološKu analizu, sa sposobnošću da uoči onu interesantnu pojedinost Koja poput Prustove „Ma le Madlene“ pomaže da oživi čitav jedan, nepovratno iščezao a ipak prisutan svet, svet pĐomalo izvitoperen i izmenjen sećanjem i isgustvima, Tišma saopštava neka ne naročito utešna i u Dpriličnoi meri nevesela isKustva i saznanja. Pisca ove wnjige najviše interesuje čovekov unutrašnji svet, ona zbivanja i treperenja jedva primetna, one melodije koje se ne čuju i zbog toga su drage, sve ono često nedostupno ljudskom saznanju što određuie čovekovo delovanje i liudsKe živote i što je razlog

za bezrazložne činove i povod za nemotivisane „postupke. Ljudi prolaze Kroz Život i, često, ne primećuju tragove koje ostavljaju ma životima drugih ao ni tragove koje su drugi u njihovim Životima ostavili. Ali dovolina je jedna vožnja brodom, jedan violinsKi Koncert, razBovor ili Kupanje ma Dunavu, pa da se čitav taj svet vrati, ožiVi, podseti nas na izlete i padove, radosti i razočaranja, uspehe i neuspehe. A Tišma svoje ličnosti uvek dovodi u takve situacije i redovmo ih sliga u trenucima „gada podstagnuti nekim. beznačajnim događajima, sami i bez posrednixa, dolaze do svesti o sebi i svode bilanse ne naročito utešne po njihovu ličnost. Poneki put pisac samo registruje određena psihološka stanja, ponekad želi i da ih objašnjava. Sem u priči u kojoj se dva života žrtvuju da se ne bi ubila velika iluzija. Tišma je bolji gada psihološKa stanja opisuje nego Kad. ih objašnjava. 1I baš zbog toga Što se retko upušta u objašnjavanja, što samo prati tok misli i raspoloženja svojih. ličnosti, Tišma postiže, naročito u kratkim pričama u wojima je akcija svedena na najmanju moguću meru, u Kojima se ništa ne događa, onoliko Gramatike i napetosti.

lako Koncert ide u red boljih pripovedaka u ovoj u priličnoi meri ujednačenoj zbirci, mama se čini da je Tišma bolji gao pisac KratKkih priča nego Kao pisac opširnijih psiholoških wu dija. Ibikina Ruća može da Pposluži Kao najbolji doKaz tog Uuverenja. Ta priča u Kojoi ima dobrih delova, izvrsnih psihološgih opservacija, Koja se prati sa

Nastavak na 4. strani

Predrag: PROTIĆ

PESNIK U ŽIŽI ŽIVLJENJA

(Žak Prever:

Ima nešto radosno u činjenici da jedan naš do juče gotovo ncpoznat izdavač, redakcija lista „Bagdala“ iz Kruševca (urednici B. L. Lazarević i Dobri Dimitrijević) stremi objavljivanju taKnih izdanja prevedene poezije Ko jima bi se i naše poznatije izdavačKe Kuće mogBgle da ponose. 1 sasvim je pouzdan mak našeg intenzivnog rasta ma području

bitno kulturne i literarne a ne prosvetarske akcije to što se „Bagdala“, u unutrašnjosti Sr-

bije i, verovatno, uz osKuđna finmansijska sredstva latila, prVo, objavljivanja Knjige poezije Sen Džon-Persa i, sada, zbirxe pesama Žaga Prevera „Sena dolaži u Pariz". Kažimo za sada samo toliko da visok Kvalitet prevoda poezije ovih pesnika garamtuje to što je prevodilac Nikola TrajkKović koji je poslednjih „godina svojim prevodima savrememih francusmih pesnika (i newih esejista) i te Kako mnogo i vidno zadužio našu čitalačru pulligu i prevodnu literaturu Kod mas.

O Preveru i njegovoj poeziji 'mnogo je pisano. Naravno, DPpopularnost Preverove poezije uslovijena je njenom „prozaičnoš~“

ću“, narativnim i gotovo lako gKonverzacionim tonom čitave strugture pesme. Prosto, ne bi

bilo preterano reći da Preverovi stihovi jesu stihovi raspoloženja, nadanja, stihovi štimumga i da, često podsećaju na lage Kro

kije Koji su, u stvari, Kao što piše prevodilac Nikola TrajKović, „najčešće monolog sasvim

prosečnog čoveKa Koji dosta zna i mnogo oseća“. Negde je taj

roki možda pomalo lenjo i od života zamoreno samo ležerno gonstatovanje činjenica našeg

trajanja, negde se pretvara u goru i mudru i oporu varijaciju na temu ljudske otuđenosti i otuđenosti pojedinaca našeg VIe mena, negde je to čitava | mala poetska i divno izdiferencirana estetika („Pikasova šetnja“) ili danas već narodna ljubavma poema („Barbara“) ili samo skRePtična varijacija osamljenosti („Ju tarnji doručak“, „Da se nasmeje mo u društvu“) ili oštro sinKOopirana odbrana „jedne sasvim jednostavne najljudskKije ljudsko

sti („Ta ljubav“, „Crveni konj“,

ŽAK PREVER

„Da se načini portre jedne Ptice“ i druge...)

! Često ćemo čuti glasove o tome đa poezija Žaga Prevera nebi mogla „izdržati riterijume jednog više sistematizovanoFE, jednog dubljeg, više amnalitičKoestetičntog i misaonijeg Klasifiko vanja Koje bi, eventualno, išlo za tim da afirmiše onu poeziju KOja se najviše bavila duboxim emocionalnim metaforama, „određenim „i „pojmovno=suštinsgim, garagteristiKgama ljudske egzisten cije u našoj savremenosti. U ızvesnom smislu — to je tačno. Prever je čitavim svojim misaono-emotvnim swlopom „znatno udaljen od Eliota, Sen Džon-Persa, Mišoa, Šara ili negKađašnjeg

· Aragona, udaljen i od Koktoa i

jedne grupe mlađih francuskih pesnika Koji su negde u septem bru ili oktobru prošle „godine proklamovali svoje cljeve u Dav ljenju „pojmovnom problematiRom etičkih i metafizičkih određenja čoveka u tehnogratsKoj civilizaciji, onih određenja koja su u fungcionalnoj vezi sa oblicima savremene alijenacije čoveka đanas i upravo ızroci ” po, sledice našeg mnogog i bolnog prilagođavanja a istovremeno i procesa oslobođenja i samoosveš ćavanja. .

»Sena dolazi u Pariz«, »Bagdala«, Kruševac, 1961)

Međutim, ako se setimo nekih opservacija Žorža Adama, Mor jaka ili Alena Žufrua o Žaku Preveru, onda nam neće biti tešKo da osetimo istinitost tvrđenja da je Prever, pesni, pisac dijaloga scenariia upravo SVOjim životnim aktivitetom i spomnm tanošću svoga doživljaja sveta dokazivao da se Kao ekVivalent filozofsKoj opservaciji o sliština ma, pojavljuje i jedno na izgled vrlo uprošćeno i linearno doživljavanje života u njegovom moralnom, „prostornom i vremenskom totalitetu. I upravo ovaj humani aspekt formalno ležernog i u svojim bitnim KonscEKvencama zainteresovanog, angzažovanog životnog aRtiviteta snaž no izbija iz svake Preverove pes me koja ne implicira izvesne zagonitosti pevanja đanas i newad i Koja na sVoj način i u naj boljem smislu može da reprezentuie, izražajne | mogućnosti francuskog jezika.

Od „mmnogozračnog doživljaja Sene do prefinjene ironičnosti pesme „In memoriam", od blage ironičnosti odnosa prema Kodifikovanim građanskim vrednosti ma do gotovo pastoralnih štimun ga u dobrom i određenom smi-

slu ove odredbe, od oštro sinKo piranih ritmova gradske huke i nemira čoveka grada do hvatanja obrisa beskrajnih prostranstava jednog savremenog impresionističkog doživljaja sveta i U nizu svih onih raspona Koji, sa* svim galski i sasvim lucidno označavaju moći ovog pesnika, Prever nam se iz zbirke „Sena dolazi u Pariz" ukazuje Kao jedan dobro znani i dragi prijatelj Koji nama prepušta intenzitet uz buđenja zbog jednog od brojnih susreta sa njim. Ne insistira, ni= šta nam ne dokazuje, uznemiruje često samo Ronstatacijom i sobom samim, podstiče na lamentaciju o polovimmim i nepolovičnim i, više svega, nenametljivo sugerira osećanje potrebe distan+ ciranja od svega onoga što je izuzeto od prisnog, pumog dobre volje određenog sagledavanja

svetla života. Branko PEIG

životima i življenjima ~

PRIČE 0 ČOVEKOVOJ AMLJENOSTI (Aleksandar Tišma: »Krivice«, Matica srpska,