Књижевне новине

OI JVEOA MBR

Ako se hoće da se u nekoliko reči ocrta i obeleži ono što bismo nazvali sadašnjim trenutkom naše savremene poezije, mora se poći od nekoliko očiglednih istina. Pre svega, izvesno. je da se nikada bosle romantizma nije kod nas toliko pisalo, da se malo kad tako korektno a ne naročito darovito pisalo kao damas, da nikada u isti mah nije bilo toliko dobrih pesnika i toliko rđavih pesama, koliko ih ima u ovom trenutku. Kad ovo kažemo imamo na umu upravq onu poeziju sa kojom se srećemo svakog dana u književnim listovima i časopisima i koja predstavlja srednju meru naše savremene poezije i može po mnogo čemu da bude za nju karakteristična. Ove

“Činjenice treba primiti mimo, ni kao neko posebno Ppri-

znanje, ni kao neku izuzetnu zamerku, već kao običnu konstataciju i nešto s čime treba biti načisto kada se povede reč o pesničkoj produkciji danas. Uostalom, u· svakom sumarnom pregledu treba, se zađovoljiti konstatacijom izvesnih činjenica, a analizu uzroka ostaviti za jedam drugi i drukčiji razgovor,

Ako bismo počeli da govorimo o vrlinama, ono Što

·' odmah moramo da podvučemo jeste izvanredna, PDpis-

menost i spretnost, koja je, zašto Kkriti, DO neki put i zloupotrebljena. Među pesmama, koje (pretežno) pišu mladi ljudi nalazi se mnogo od mođemog senzibiliteta, sreće se jedna mladalačka ustreptalost i uznemirenost pred. pilanjima. koja život postavlja i na koja se traže odgovori, uvek i svuđa pre nego što se ustanovi da pravih odgovora na ta pitanja nema. Ta uznemirenost i ustreptalost je znak nesumnjivo autentične uzbuđenosti. I ako je ta senzibilmost nešto što može da nas očara, đuhovna rado• zmalost naših savremenih pesnika je nešto što mora da imponuje. Većina pesnika je uglavnom zainteresovana za svoje subjektivne probleme i okrenuta večnim temama sa, razumljivo, nešto izmenjenim odnosom pbrema njima. Izlazak iz kruga subjektivnih preokupacija nije naročito česta pojava. Kada se iz tog kruga, iziđe, pažnju privlače isto tako večne teme. Smisao življenja, pokušaj da se nađu odgovori na pitanja »ko: smo«, »odakle idemoe i »kuđa smo se zapravo ustremilić, Metafizički problemi

SKITI

Dolazimo iz dalekih krajina tuge

Iz tamnih dubina ničemo i rastemo

IZ nesna i mespokoja, iz nemira izranjamo Idemo ogoljeni, željni, izravnavljani

Idemo surovo potkradđani od vremena Idemo iz daljina, iz davnina,

Idemo da se konačno uspravimo

Mi otuđeni, razdđeljeni, gaženi .

Idemo da se tražimo i nađemo

Hoćemo da kao mladi bik rikne jutro istinskog svitanja Blesak sunca da nas pokriva, izmamljuje i hrani

Naš hod i naše iščekivanje. «

Dolazimo da iskopamo nove reke ljubavi Dolazimo da otkrijemo nova jezera života

Da pozdravimo svoje kolibe, livađe, šume, reke Da za sebe otmemo kišu, vetar, trave, drveće Da sebi prisvojimo vatre, vode, zemlju, sunce.

Dolazimo iz dalekih krajina tame

- *. «

Da sebi potčinimo svakidašnjost i tišinu Ulazimo u dan velikog prepoznavanja Mi, od vremena dugo zaboravljeni

Mi, od života dugo zapostavljani.

Iz sveta donjeg u svet gormji koračamo

Mi iz daljina, mi iz davnina, dolazimo konačno, Bez želje đa se vratimo

Dolazimo da trajemo i ostanemo, zauvek. Dolazimo da izmirimo dugovanja s vremenom

Da sebi prisvojimo sve što nam dugo beše oteto Kroz vrata vremena bez kucanja ulazimo Dolazimo da budemo i trajemo, zauvek

Jednaki u životu, jednaki u umiranju,

Idemo iz daljina, iz, davnina.

PODGORJE

Sve je tu zvuk vida

Mile BISRUPLJANIN

nebo koje gori vatra, koja peva

smola beloga tela zvezdom zapaljena

sve je iu ime cveta pogled divne dame

sveti bik na stolu

bez koga se ne pije

bez koga se pesma ne piše

sve je tu u znaku leta i voda koja misli

i miris koji se plodi

i ćelija koja diše

i nedelja koja se budi

sve je tu jagnjilo reči ljiljan zrela žita,

vez pobožnih ptica nad pređelom ljubavi uvek otključanim

POPFVRATAK

Začas svi liče

jedno na drugo

i svi govore tako glasno da sam budna.

Svi moji preci ose kletve kao žrtvu ravnici.

Sve što je razapeto

na plotovima iza kuća stoji, | | kao avet u ciganskoj čergi, kao vašar u starom kaputu.

6;

Tadija POPOVIĆ

Mirjana SLADOJE

OL OI DUBAN „BIS: CRTEŽ

najčešće se “tretiraju konvencionalno i govor o njima nije uvek posledica autentičnog pesničkog nađahnuća. Ali, kada

„e pisanje posledica imutrašnje potrebe i israz jednog

neodoljivog unutrašnjeg podsticaja, ma o čemu govorili naši savremeni pesnici, to što govore može da zvuči kreppoN:Y snažno i da predstavlja pre zadovoljstvo nego muku

- Kada se povede reč o nedostacima, koji su Kkarakteristični za tu poeziju i koji su možda mpretežniji od njenih vrlina, treba se zadržati najpre na preteranoj sklonosti ka metaloričkom govoru koji ne retko prerasta u metaforomaniju. Oko ·pravljenja poetskih slika uvek ima mnogo nesporazuma. One se najčešće prave od elemenata od kojih se ne mogu mapraviti. Verbalizam i nešto Dprenaglašena deklarativnost su iskušenja kojima izvestam broj naših savremenih pesnika nije u stanju uvek da se sa, uspehom odupre. Ima i igre reči radi mje same, pesničkog vica, i nepoetskog: blefa i, što je najzanimljivije, sve se to, često sreće u jedmoj istoj pesmi, naporedo i usput sa autentičnim osećanjima i adekvatnim izrazom tih osećanja.

_ Nije mali broj imena koje na stranicama naših Književnih listova i časopisa srećemo prvi i poslednji put. Oni koji pišu pesme svakoga dama dolaze i odlaze. Ostaju samo pesnici koji su doista to i koji imaju šta da nam kažu. Možda je, za neke od pesnika koji su pred nama,

„Ovaj trenutak početak ostanka. Možda je, za neke druge,

samo prolazak putem kojim su mmogi pre njih prošli, ilkoji su, kako bi to Tomas Mam rekao, »bili na pravom putu, ali me i pravi za taj puta. Jednom je neko rekao da u podrumima Muzeja modeme umetnosti u Parizu ima mnogo više rđavih skulptura i slika koje nikada nisu ugledale svetlost dana od onih Do kojima je muzej postao ono Što jeste. Ali, svako ima svoju priliku. Bolje je preceniti rđavo no potceniti dobro. A budućnost uvek pokazuje, nepogrešivo, kako sece svako putovanje u umetnosti završava. šik · Predrag PROTIĆ

CRT82,

uuu u NIININIRRR Ru u e S ——=

KRALJEVI PLOČNIKA

Mišićavi sakoi stalni stanari zatvora

· Doručkuju glad praznih džepova i koju pesmu ako se nađe.

Basnoslovne prababe požutelih vinograđa Kockaju se vremenom i metaforom,

Sunčani zavičaj vožen mrtvačkim kolima Sa šakom mora iz beležnice uspomena.

Napuštena šuma koja plače bregom to je Napabirčena, tona siromaštva to je

Brod ruma tetoviranm u glavi momara to je Inventar jeseni na karnevalu crnine.

Slobođan MOMČILOVIĆ SKITNICA

Skitnice:'to mogu biti moje pesme, dosadno sunce u izlogu.

„Skiknice: pejzaži dobrovoljno odrekmuti lepog, 503 aga;

porodične slike u albumu.

Skitnice: moja braća u uniformi voća, ptice od perlona, kafane u pepeljani, Skitnice: šuplji glasovi harmonike, devojčice kupljene za kap alkohola.

Skitnice: to su moje godine,

na vašaru gde se prodaje vazduh. Skitnice: fatalno cvaće na natkasni, slova u izmišljenoj vatri. .

Skitnice: naivne reči bez naglaska, ostareli konji u Šibici.

Skitnice: godišnja doba i naricaljke, srce napisano prstima, opsene.

Skitnice: neko ko je odavno prevaziđen, drveće posvađano zbog ljubomore. Skiknice: lepotani rođeni pod jabukom, odmaraju svoju krv za svršetak. | Bora HORVAT

Oko ćutljivo iskri usta slepo govore.

lice za. krpice ruke za motike telo za odelo? Prođajem.

a ničemu mne pripada, to 'vratite to sam verovatno ja.

UNA

P. S. Ako nađete nešto sa čime ne mnate šta bi,

SRCE OĆIŠĆENO OD LAŽI Ne priznajem vaše razloge, O listopadi, Mada šeetej OB

niz svili i vesla u ulici čovjekovoj. Mađa sam i sam iedam val tako listopadni. _

NarOvo evo vino je u meni vrhunce vaše da skrnavi. Nanovo evo vidik je volšebni, evo i vihor vila vodenih,

evo ste i vi da vrisnete svoj virus crni kao mislene ratove oko barjaka, kao vezivo iva jezerskih s kojih nije uklonjemo lišće varavo, ali u ovaj mah vriju moje vedrine i progone vas

u sve vijeke vjekov...

Boy aaa)

Tišina sa četiri zida sveta. Još niko ništa ne reče. Kupuje li neko oči za igračke

Judita ŠALGO

Reko sa srcem od kiše i neba Reko sa očima od dve vlati žita Tvom licu koje je i moje

Jedan pozdrav, plamen umesto cveća.

Reko sa pticom, suncem kom se klanjaš Reko sa šumom čije su ruke polje Tvom oku koje je i moje

Reč pesmu, široku reku neba,

Tvom vetru, oblaku neba Tvom svetlu, jutru polja Tvom koritu, telebu koje peva Nekoliko zvezda i maj.

"Tvom imenu, ruži sa iri srca Tvom uzglavlju, bilju u moru Tvom osmehu, pesmi ptice Pregršt napisanih stihova. i Zdravko BUJIĆ ,_—

Vežite svoje vukove vunovrate, svoje varnice Mgyrsnss

ej virovi, vi vretena i vitrime, vi traljave subote — taj

rukav vimeni, vitez iz vatre: pustio sam svoj biljurni dom

da se vere prema svemiru, )

Na DBeabroj BLUR jutamjih moje su usne bile Be prije

rose, na bezbroj izmijenih obala i

moji uzdđasi bili su hrana miru visine. Ki

T ovo na dlanu što mi je preostalo, i ovo u mreži |

što imam snen — nije li napokon lovčev maj, o linije

uzimanja! Zar mislite još vi tinte visoke i vi timte '

prema galaksiji razlivene da lutajući atomi

s moje mladosti ne tresu već česme prokisle

” i neko ispod daljina ljeto u jurišu?

Zar ne mnate ovdje levanb da rudi i plodovi da plutaju od snage bujne kao grm? I eto kako niz blizimi odjekuje jedam prebovareni đanm Rimova. u.

A odmah zatim sve je moje tijelo i moji osmjesi

iz kojih se puši pomalo širok vulkan radosti.

Veselko KOROMAN

PRA4NA

To je devojka. Pojeo sam njene Drste. Ona se besmisleno rađuje što sam tu. Dok nas ziđovi mrze,

vetar nam ne ostavlja ni dim,

koji postoji u običnom lišću, : Jedino je ova kasna trava zabeležila našu ljubav. Suton se privikava na nas. | To je devojka. To je jedna vrama, koju sam sanjao pre svojih pesama. Pojeo sam joj oba oka.

Opet me gleda.

Opet je gledam.

Rađomir RAJKOVIG

PRED OGLEDA4ALOM

Moje se lice besoiljno potuca, a od nemila smeha do nedđraga Dlača. Moje oko je stranac u mome domu.

K40 U SNU

Svoga sveta oko tebe da te zaveđu u život I prostruje kroz svoju krv kroz svoju senku

Jer veče kao smrt daleko je

Kroz pogled ti strelama sevaju prve ptice |, U koracima ti se buđe putevi i Kojima ćeš stići do svojih poljubaca Podignutih u vatre |

Ljubav nazovi letom ~

Ako si se otisnuo pre ćeš stići Da uzimaš i gubiš A gubljenja znak punoće su

Baš kao u snu Koji ti se lepotom otima

Svakom sećanju! Dimitrije NIKOLAJEVIĆ

kj kj *%.

bole me ulice bez tebe večeras drveće samoću šumi gleda mi korake same i Dita

ništa samo mi približi grane

da rosu na lišće iskapljem

pa pođi sa mnom preko onog zida da prisustvo njegovo ikradem ćB Dolores ČA

ENJIŽEVNE NOVINE.

Zapevaj vodom niz kamen kroz predele )

- Sunce je i cvetovi otvaraju daleki neki kraj

| |

CEO

|