Књижевне новине

IZLOG ČASOPISA

SAVREAVENIK |

| MARKS I ENGELS | O DOSTOJEVSKOM

. Najnoviji broj »Savremenika« na

uvodnom mestu objavljuje vamred~

no zamimtjivu i dokumentovanu studiju dr Braftika Krefta »Marks i Engels o »Nečistim silama« u Kojoj o-

Vaj istakmuti slavista sa jednog do

sada. pebabivno nepoznatog stanovišta osvetljava odnos F. M. Dostojevskog i bakumjimovskih ideja, izražen na-

očito: u romanu »Nečiste sile«.

E - '

Dajnući, w početku, isorpnu analizu ilegalnih mnamnodnjačkih, anarhističkih i teromističkih aorgamizacija u mMRusiji šezdesetih godina prošloga veka, analizu potkrepljenu mmogim podacima o stavu Marksa, Engelsa i Tyenjima prema tim karakterističnim pojavama u carističkoj Rusiji, dr Bratko Kreft naznačuje objektivmu situaciju i realne događaje Moji su neposredno uticahi na Dostojevskog prilikom pisanja wNečistih sila«. »Bakunjin i Nečajev — kaže Kreft — pravili su od revolucionara izvesnog tajnog agemta revolucije, a staljimsko-berijski režim pak političkog agemta.'Već iz navedenog nameće nam se summja da je Dostojevski morao čitati taj »katehizam« (bakumjinovaca), jer nalazimo srodne misli kod nekih junaka »Nečistih 'sila«. Marks i Engels su na osnovu toga opravđamo nazvali BaKkunjina »jezuitom revolucije«, a njegovu teoriju »vrhuncem buržoaske amoralnisti«, \

Kreft naročito insistira ma čimjemici da između određenih stavova Marksa i MHEngelsa, s jedme, i Dostojevskog, s druge strane, postoje neke dodime tačke, navodeći primer gotovo idemtičnog odnosa prema tezama izloženim u jednoj Knjižici iz 1873. godine, koja je objavljena pod naslovom vwlL"Alliance de la Democratie socialiste et L' Association Imtermationale đe Travailleurs«. »Mnoge stvari u njoj — kaže Kreft — istovetne su sa doga– đajima koje opisuje Dostojevski u »Nečistim silama«, i ideje koje ispoveđaju neki junaci »Nečistih · sila« ponekađ su ili iste ili slične, iako ih je Dostojevski literamo uobličio i povezao sa licima iz svoga romana. Dostojevski je napisao roman, 'a Marks i Enmgels izveštaj kongresu I dnternacionale i čitavoj javnosti. Međutim, i izveštaj i roman, svaki za sebe 1 ma svoj načim, optužba su protiv pogrešne ideje o revoluciji i socijalizmu, protiv lažne revoluciomammosti«. & M

Vrlo isorpna i bogata podacima Koji su vešto povezani i usmereni ka cilju kome je stremio autor, studija dr Bratka Krefta predstavlja jedan od najstudioznijih i najpažljivije Tađenih priloga razumevanju »Nečistih sila« F. M. Dostojevskog koji su kod mas ikađa napisanl. (P.) ·

PARTISAN REVIEW

»SENZIBILITET« I »SENZACIJE« U SAVREMENOM ROMANU

Najmoviji broj (mart-—-AayDpril) OVOgS časopisa na uvodnom mestu donosi esej savremene američke romansijerke Meri Makarti »Karakteni u romanu«. IZ ovog obimnog eseja prenosimo nekoliko zanimljivih opštih mišljenja romansijerke o savremenom romanu koja mogu da posluže kao predmet za polemiku pre no da budu prihvaćena u potpunosti.

Romansijerski eskperimenti u XXžX veku — misli Meri Makarti — kreću se u dvema oblastima: ispitivanje senzibiliteta i otkrivanje novih senzacija. Eksperimenti sa senzibilitetom vršeni su uglavnom u Engleskoj (Virdžinija Vulf, Ketrin Mensfild, Doroti Ričardson, Elizabet Bouven, Forste?), a Amenika je bila »laboratorija senzacija (Hemingvej i njegovi imititori, Dos Pasos, Parel). Roman o senzibilitetu bio je ženski, a roman o senzacijama muški. U Parizu je postojalo izvesno sustetanje i slivanje. Gertruda Stein, robustni registrator svih činjenica senzibiliteta, uticala je na Hemingveja i hrabyrila sa; Džojs koji je delovao u obe oblasti uticao je na gotovo svakog. Tendencija ka obradi senzibiliteta zastupljena je danas kod »minornil engleskih pisaca« kao što su Henri Grin i Vilijem Sansom; u Americi je predstav-

ljaju Kcetrm En Porter, Mudora Veli,

Džin Steford i Karsom Mek Malers.

izgleđa da je preko Koldvela, Dešiela Hemeta, Džejmsa M. Mena i Rejmonđa Čemdlena dospeo do wbealt« gemeracije., Njegovo · obuševljenje snagom odvelo ga je ka Krimininalnoj priči. Efekat tih dveju tendencija na predmet romsna bio je idemitičam — doprineo je umištavamju elementa Bocijalmog u delima,

3 mođemom romant o senzibilitetu svetlucanje svesti okupira čitavo vidno polje. Događaji su potisnuti do te mere da su više mneznatni čulni utisci koji podsećaju na poentilizam ili Moneovo tretiranje svetla. Roman o senzacijama je manje pročišćem i na izgled više »činjenički«: »Bilo je foplo«: »Daj mi piće«, rekoh«. To su disjecta memibra svesti koji prolaze preko primitivnog osećajnog polja.

Dete (po mišljenju Meri Makarti senzibilitet i senzacije su kod dece najizrazitiji) me ume da govori, a moderanm romaf: o senzacijama, kao i onaj o senzibilitetu, takođe je nem... Jedina radmja koju deca obavljaju je ta što nekog udanaju. To je, preciznmo, situacija junaka u romamu o senmzacijama. Sila pestaje osmov za akciju. U romamu 6 zenzibilitetu ništa se mne dešava, mema sadržaja.

(B. A. P,

„Safuraay Novi »PODUDARANJE« KRITIČARSKIH MIŠLJENJA

U stalnoj rubrici »Literami horizonti« Grenvil Hiks e broju od 18. aprila objavljuje više interpretatorsku nego analitičku recemziju „Knjige »Istina je svetijae dvojice autora, Herberta Rida i mnogo manje poznatog Edvarda Dalberga. Knjigu sačinmjavaju u stvari pisma u kojima ova dva čoveka od pera raspravljaju o velikanima savremene literature Džojsu, Loremsu, Džejmsu, KEliotu i drugima, a i jedan o drugom iznose mišljenje. Po MHiksovom mišljenju, prema Hidđu čovek. mora, slagao se s njim ili ne, da. oseća respekt, za razliku od Dalbezga kođ koga je jasno da se u negiranju vrednosti pomenutih pisaca rukovodi uglavnom inferiorističkim yazlozima.

Đovoljno je iz recenzije videti koliko se povodom trojice već klasičnih pisaca njihovi pogledi razlikuju pa da se stekne utisak. o njima.

»Ulis« je 24-ročasovno putovanje kroz prljavštinu. To je roman epskog kukavičluka... Simptom nače nečasnosti« — tvrđi Dalberg. Rid je mnogo umereniji. Ni on nije poštovalac TDžojsa, ali ga ipak brami od neumerenog Dalbergovog napađa: »Ulis je bolesna knjiga, ali i značajna... Bolesna knjiga za bolesmo doba«. Rid misli da je Džojs izabrao loš cilj do koga je i stigao, ali nalazi u mnogim delovima veličinu autora.

»Lorens je« — smatra Rid — »najveći pisac naše generacije, ali velik

ne kao umetnik, već kao moralista«.

Dalberg ismeva Lorensov stil i napada njegove poglede na seks. Hemri Džejms, po Dalbergu, u svom životu nije napisao nijednu mušku stranicu. Za Riđa Henri Džejms ima u sebi ponešto od svih svetaca, martira i proroka umetnosti. (B. A. P»)

CRITIQUE

NOVI ASPEKT NATURALIZMA

U aprilskom broju Žan Piel, povodom knjiga Žaka Brosa »Prolazno« (12e6phćmčres) i »Red stvari (.DOrdre des choses«), u članku »Ragzmišljanja pod trešnjom u cvetu« između ostalog kaže i sledeće:

»Biti za vreme. od 365 dana »tačni istoričar vremena Koje bprolazi« to je Titeo Žak Bros u svojoj izuzetnoj knjizi »Prolazno«.

Hteo je samo dnevnik ljudskih događaja koji obično zauzimaju čitavu pažnju, zatim impresije ili refleksije koje izazivaju ta zapažanja, dakle dnevnik svega ođ onog Što spoljni život dozvoljava da se vidi. To je dnBvnik jednog begunca iz sveta ljudi, sveta koji ostaje stalno sakriven

"0 kulisama, i Čiji šum dopire do pi-

ščevog sMWloništa kao »nejasni šum naroda u pokretu A uvek kad se ljudi pojave u njegovom pejsažu prirode, mi dobijaju groteskni izgled; tako, u jesenjem polju lovci su gotovo nepokretni starci, koje njitnovi momci izmose na rukama iz kola, i ti starci odeveni u lovačka odela, sa visokim kamašnama ma noga”

ma, Ga perjem ma šeširu, i poređami na dvici šume podsećaju ma utike ispunjene slamom i mabodene na metame cevi njihovih. pušaka. Želja za otpadništvom goni Ovog pisca đa pnrikazuje uvek čoveka, čak i mrivog, u bednoj situaciji upoređujući ga sa životinjom; d mogu li se zamisliti ljudi »kao punjene životinje u prirodmjačkom muzeju, gde i posle sto godina izgledaju onakve iste kao kad su bile žive« jer su »umrle u lepoti, u najboljim svojim godinama«.

Pa kako shvatiti taj svet stvari onmakvim kakav je, odnosno »oslobođavajući se od nevelike sigurnosti izraza« i prelazeći preko »hladnog rasuđivanja koji sačinjava suštinu«? Do toga shvatanja može se doći samo pomoću đugog iskustva, strogom metodom koju je sebi Žak Bros bio postavio u jednoj svojoj prethodnoj Knjizi, ali zbog prepreka i teškoća na koje je nailazio, neuspeha u toku ponavljanih pokušaja, izvukao je utisak da se najbolje rešenje nalazi samo u načinu da empirički pokuša svoju metođu. I taj »mozaik dana« čitave godine, koji sačimjava njegovu knjigu »Prolazno«, u stvari je pokušaj primene približavanja sredstava sukcesivno „nakupljenih u »Redu stvari.

Univerzum Žaka 'Brosa je njegov vrt. I šta je dnevna Žetva tog istražšivanja? Ono što je ispušteno iz paŠnje običnog čoveka. Tako: smrt jedne muve, fina boja sitmog kupusa u oktobru, gmizanje beskrilnih bubica po jednom listu, pesma crvendaća čije visoke mote izazivaju vrtoglavicu kođ slušaoca, prolazak kopca Kroz dvonište i koji izaziva smrt, cvetanje prvih jasmina, rođenje jedne koze itd. Neki put ništa se ne događa osim izvanrednog zalaska sumca, ili čak samo vlada tišina, koju običmi ljudi ne vole, ali mudraci uživaju u njoj kao na »planinskom izvoru“.

U ovoj proceduri ispitivanja sitnih stvari, ali uvek neočekivanih i jako živih i podvučenih Bros pokušava da stvori jedam novi realizam, novi naturalizam u pravom smislu te reči. Možda je to samo neki novi oblik bez sutrašnjice, kao toliki drugi, koji se danas traže i oblikuju. Ali dobro je da se pokušava na svima stranama i na sve načine. Jedan će ipak prevagnuti i —ostati«, (N. T.)

TACEBUCH|

Povođom svečane predstave Brehtovog komada »Galilejev živote održana je u okviru nemačkog »PEN centra Istok i Zapad« diskusija, tı kojoj je uzeo učešća i istaknuti istočnonemački esejista Štefan „MHajm govoreći” o temi sa gornjim naslovom. U svom očevidno politički vrlo ·angažovanom govoru, koji prenosi jeđan od poslednjih aprilskih brojeva OVOg lista, Hajm ističe potrebu savrememih pisaca da buđu u toku sa đostignućima nauke koja, nesumnjivo, daje značajan podstrek njihovim naporima i u njihove preokupacije unosi nove aspekte i nove dimenzije. +

Po Hajmovom mišljemju pisci su

danas primorani da se bave ne samo”

prošlošću već i budđućnošću, da kao naučnici i ekonomisti planiraju unapred, mađa ne tako tačno, »a planirati možemo utoliko što čemo se pozajbbaviti stvarima koje dolaze i što ćemo se pripremiti za budućnost koja će vrlo brzo postati sadašnjost. Pri tome ne fweba samo da zauzmemo stav prema velikim promenama na polju prirodnih nauka, već, isto tako, i prema razvoju koji duboko zađire i epadđda u polje društvenih nauka, čije se perspektve mogu pređ videti.

Baš kao što je Breht u svom »Galileju« pokazao da ciljevi feudalizma i feudalne crkve ne odgovaraju napretku nauke postignutom pomoću dogleđa i ostalih tehničkih sredstava, jasno je, tvrđi Hajm, da se kapitalizam pokazuje kaćĆ zapreka napretku nauke. i

Naučnik može piscu odlično da posluži pri unapređivanju i pofthrani njegovog posla, jer konflikti kojima su naučnici izloženi životne su prirode. Kao inmtelektualci koji imaju sposobnost da analiziraju svoj umutrašnji život i svoje unutrašnje konflikte oni su veoma zanmimljivi i stva raju piscu nove mogućnosti. Junaka literature budućnosti činiće karakter sa prevashodno imtelektualnim crtama. (A. P.)

Aleksandar KLAS

ČAS ISTORIJE

DANTE: HTEO SAM DA VAM ČIPAM ODLOMAK IZ, »PAKLA«, ALI VIDIM DA NIJE POTREBNO — U TOME STE ME PREVAŽIŠLI!

„AUTEPATJyPA vw )4M3HDb

O SAVREMENOJ SOVJETSKOJ KRITICI

»O savremenoj Knitici — kaže i. Jakimenko u članku »Biti stegonoša u borbi za novog čoveka« objavljenom u broju od 19. aprila — susrećemo se s dvema, po mome mišljenju, veoma bolesnim pojavama: s recidivima vulgarno-sociologističke Kkyi tike, s jedne strane, i Pestetičke, s druge.

...Niko dahas neće otvoeno da istupi protiv principa partijnosti u literaturi, protiv metoda socijalističkog realizma, ali tiha ignoracija same suštine stvaralačkog metoda naše literature, prepevavanje buržoaskih estetičkih koncepcija, očigledno se pokazuju kod niza mladih i ne samo mladih Kritičara.

...Duboka estetička analiza jedino je moguća ako se prodre u životni sa držaj umetničkog dela. Estetitčka kri tika, koja je odvojena od socijalie suštine pojava koje literatura ispituje, kao po pravilu, krahira i u sleri analize umetničke strukture dela Ona apsolutizuje takve pojave forme kao što su žanr, siže itd. U konkretnoj analizi dela ona prelazi u formalnu Hritiku, tačnije, u smehu.

...Neki mladi Kritičari, očigledno,

uobražavajući da sda, pronalazači, no- ·

vatori, sa zanosom su ponavljali bur žoaske literarne koncepcije, ne poku šavajući da proniknu u suštinu revolucionarme epohe, da shvate novi tip odnosa čoveka i društva, novi karakter veze između heroja i narođa, koje oblkriva naša literatura, (S...)

SUSRETI

Bzabet BOUEN

PRIČA KOJU J

Ne mogu da zamislim epohu, ne nam kako naučnu, u kojoj bi se čovečanstvo zadovoljilo ne znam kako ubedljivom običnom činjenicom ili direkimom tvrdnjom najve. ćeg autoriteta. Za činjenicu kažemo: »To je to, Ovo je ovo«,

1 kao takvu je usvajamo. Ali postoji izvestan pustolovan

deo mas koji uzvikuje: »šta zatim?« i »Šta onda?« i Mi po. navljamo kao nenasita deca, »Pričaj nam priču«.

Kakva se potreba krije iza ovog zahteva? Može da ima različita obličja i da buđe kompleksna. Jedno je sigurno, nama je potrebno đa budemo prenošeni, đa prelazimo gra.

nice, i to ne samo sa izgledom da »pobegnemo« već, mi-

slim, i iz potrebe za širenjem. Pozitivna, pre no negativna, ova Želja nas dovodi do kapija jednog sveta koji je isto. vrememo »drukčiji« i naš sopstveni, tle koje nam ruža mogućnosti koje i ne zapažamo u svakidašnjici. Priča, se bavi nečim što nam još nije palo na um ali Što je uvek moguće.

Mi u sebi krijemo sposobnost i želju da uzvraćamo, Jedan od nedostataka rutinirane egzistencije je irivijalnost, zahteva, koje nam ona postavlja. I tako ostaju neiskori. šćene naše zalihe sažaljenja, spontane ljubavi, nezajvid]ljivog obožavanja ili bezližnog besa. U njih priča može da. ubaci svoju tempiranu bombu.

Nama je potrebno da se divimo. Ovakvi kakvi smo, ugroženi nominalnim, konkretnim »čudima« našeg veka, trijumfima, nauke i remek-delima, tehnologije, mi smo stvorenja sa obamrlom maštom i otupljenim čulima. Ali, zar se mi ne opiremo i ne nadamo? Ništa osim čoveka, nije

istinski Čudesno. Njegova raznolikost, njegova strast, nje.

gova uzvišenost i njegova durašnost pobuđuju naše divljenje. Ipak, izgleda da mi čekamo pržpoveđačev uzvik »Pogleđaj!« Najzad, mi smo rođeni žedni mitova, njihove herojske jedmostavnosti, njihovog jasnog vazduha. Priča đaje životu jedan drevni prototip, gde je akcija bez straha a odluke brze. Bilo kako da nestaju, da su progonjeni, bogovi i he. roji ostavljaju u nasleđe svoje plaštove. Ko treba da ih nosi? Nama je đanas potreban životvorni dodir iluzija.

U čemu je suština, priče? Da počnemo s tim da ona ne mora obavezno da, bude neistinita, to će reći izmišljena, Ovđe ne mislim samo na umetničku prozu. Biografija, istorija, folklor, biblijske priče a isto tako i događaj koji prijatelj priča prijatelju, glas sećanja ili trenutak čavrljanja, sve je to proza. Ja bih rekla, međutim, ako priča i jeste istinita, ipak ne može da zauzme svoje mesto samo zbog te svoje istinitosti. Da bi uticala ma nas ona mora da bude istima, plus umetnost, jer ne malu ulogu u priči ima pričanje. Suprotno tome kad imamo izmišljotinu, pripovedanje je ono koje će joj udahnuti vid istinitosti. Tu je umetnost pozvana da zameni istinu. Ma koliko želeli da buđemo pokrenuti i obezeti nekom pričom, niko od nas ne može da buđe obuzet neverovatnim. Veliki romani imaju nadahnutu sličnost, sa životom. Oni mogu da budu istiniti jer oni ne prekoračuju zakone stvarog Života. s.

Priča uglavnom čini dve stvari. Ona daje važnost, karakteri u njoj imaju svoju veličinu i tako su jako osvet ljeni da. se njihovi pokreti ne samo jasno vide već i da ba caju značajnu senku. Ovako uvećani, ovi karakteri izgle. daju izdvojeni od običnih ljudi, ali ipak ne sasvim, jer mi primećujemo i sebe među njima. Slično je i sa pozadimom priče, bilo da su to sobe i ameštaj, gradske ulice i par kovi ili predeli; sve je to opskrbljeno nekom vrstom Su per-stvarnosti koja često čini da nas te stvari okružuju

mnogo bliže no naša najneposrednija okolina, i one se du-

boko urezuju ı naše sećanje. Isto tako nas nešto specijamo vezuje za reči i dela koja u sebi imaju trag sudbonosnog, jer ono što je jednom u priči ne može se više uništiti. To imamo na umu kad za neki stvami događaj kažemo da je na, nas uticao kao »nešto iz knjige«. Priča se kreće, napreduje, i ona ne samo da to može i da Čini već i mora, da, učini. Ako stoji mirno ona prestaje đa, bude priča i postaje slika. Svojim kretanjem priča dobija u značaju. Ono što nam je pokazala je i uzrok i posledica. Kad bi se taj lanac prekinuo, kad bi tok priče bio potpuno nedosledan i nasumičan, mi je ne bismo čitali sa strašću kojom to inače činimo. U njoj nailazimo na krize, na. situacije iz kojih nešto obavezno mora da se razvije ali šta? Stepen do koga ćemo mi reagovati na razvoj priče zavisi od snage pripovredačta. Da li je onda priča potpuno u pripovedačevim TU-

. kama, ograničena, shvatanjima, razumom, perom ili glasom

jednog pojedinca. Sigumo da nije. Ona u sebi ima zbir

sposobnosti koje su isto tako i naše. Delujući na nas, priča

BAK

Nastavak sa 4. strane

dan skubljaju mladi čija ljubav ima prepreka i u pesnikovim pesmama traže podršku; tu se skupljaju i oni što hvale dobra stara vremena i recituju, nekad vrlo smele, stihove pesnikaFizulija, slavnog i sad kao nekad u XVI veku: »Pravi vladar je onaj što kori ne traži što radi bez pritvorstva, izveštačenosti, laži, čija razumna presuda sudba je za čoveka, čija zapavest odlučna odgovara duhu veka, 'koji, primetiv leptira da srlja S u oganja cveće: odreže sveći fitilj, mraka se ne bojeći«. Moglo bi se pomisliti da sumoran svet, ide ulicom u zavičaju poezije o nesrećnoj ljubavi, o ništavnosti svega, u životu, gde su se i u čitankama mogli naći nekad stihovi: »Sve zlato je ništa. 1 Sasanidi su pesak tek. Nekada krv su bila ovih loza i vina blaga, i prah Perviza leži u zemlji ovog Kkrčaga« Međutim, žene su skinule feredže i vedro se smeju na ulici, opaljenih obraza, a ljudi su zaboravili iranske zavojevače. S8-

GRAD SA DESET CENTARA

mo se još u pozorištu može videti nesrećna ženska sudbina. Samo Lejli i Nedžnun (junaci prve nacionalne opere) pevaju kao da nariču, slično hodži na minaretu.

Na sastanku u Savezu književnika pokazali su veliko interesovanje za ono što se kod nas Dpiše. Znajući već pomalo njihovu prošlost, njihovu književnost, znajući kako su kao i mi bili podjarmljivani od Turaka, skrenula sam im pažnju na Iva Andrića, čijih dela već ima prevedenih na ruski. To je bilo po liniji sličnosti. A kako ljudi ponekad vole upravo ono što im je daleko i nepoznato, govorila sam im i o našim piscima čija dela ih mogu imnenaditi i možda baš time pridobiti, na primer o Krleži, jer ih je drama kod nas naroČito zanimala.

Na sastanku je bilo i nekoliko pesnika, među kojima i Mirvarid Diljbazi, koja nas je i na stanici

· im se proleća događaju,

dočekala, i mlađi pesnik Nabi Ba bajev, onaj čiju knjigu je Jevtušenko preveo na, ruski. Nekako se mnogo jasnije na tuđoj poeziji uoči koliko vekovi što razdva” jaju dva pesnika izmene način pisanja..U XIII veku ljubavne gazele Izedin Hasanogle glasile su: »Idole moj, ako umrem, neka se čaša više ne peni. Kakva je pena u njoj? — Vatra, slađa od cmog vina.c U XVI veku Fi zulijeva, ljubavna strofa glasi:

»U ime raja susrete dragih . gone,

a ti susreti raj stu, vele ljubavni zakoni.

Isposniku nije dano da znanao bude njezin.

Ljubav je vino čudno — ko ga pije taj se trezni.ć A naš savremenik Nabi Babajev peva: »Tišina ima svoj jezik i grana svaka slomljena SVOJ krik, i svaki list slomljeni gvoju ljubav, sumnju i tugu...c ili »Teško je izmeriti život pešnika, U njih zime bivaju sproleća, a a »Svađati se ti umeš, uostalom umem i ja. Kao reka se mutiš ti, mutim se i ja kao reka...ć Predsednik Saveza, Mehti HU sein, kako sam pod utiskom 08 romnih peščanih prostora koj su se nizali od Tiflisa do sam0! Kaspijskog jezera, rekla neš

KNJIŽEVNE NOVINE .

\

\