Књижевне новине

O kreativnosti ljudskog saznanja a eorreuumurapuzuuueayapıBNIE PHI uu nimi ————

Nagstavalc sa 1. strane

đa TDrdizvođi pri tom samog sebe. Fojerbah je ozbiljnije uzeo u Obzir samo jeđan oblik ljudske prakse, — religioznu, delatnost, o kojoj je 85 pravom, zaključio da neizbežno degradira čoveka. Rezultat tog apstrahovamja prakse i uopšte ljudske istorije bio je taj da se pojavila „nepomirljiva suprotnost Prirode i Čoveka sa svim teškoćama klasičnog: dualizma apstrakcija stvari i Ssvesti, objekta i subjekta.

I Marks je usvojio antrobološku polaznu tačku — to je bila istinska tekovina, Fojerba= hove filozofije u odnosu na, klasični mehanicistički materijalizam. »Koren za čoveka je sam čovek.c kaže Marks u Uvodu kritici Hegelove filozofije prava. Međutim „Marks ne polazi od apstraktnog ·generičkog ljudskog bića »nema unutrašnje Opštosti Što samo prirodnim butem povezuje indiviđuume.« Nje gova polazna pretpostavka je praktična delatnost konkretnih, empirijski datih ljudi u određenim istorijskim „uslovima «#bWsjihovog života. O tome se on sasvim „određeno izjašnjava u Nemačkoj ideologiji.

»Pretpostavke s kojima mi počinjemo nisu proizvoljne, nisu dđopgme, to su stvame Y»pretpostavke, od kojih se može apstrahovati samo u mašti, To su stvarni individuumi, njihova de latnost i njihovi „materijalni životni uslovi, kako zatečeni, tako i njihovim vlastitim delovanjem stvoreni. Ove 'retpostavke mogu se, dakle, konstatovati čisto empirijskim DĐutem.q«) Marksa ne interesuju indi-

vidtumi takvi. kakvi bi, mogli.

izgledati u svojim ili tuđim. predstavama«, nego »kakvi SU; u stvarnosti tj. kako deluju i materijalno proizvode, dakle kako deluju u određenim materijalnim „okvirima, pretpostavkama i uslovima nezavisnim od njihove samovolje.ć

Dakle, Marks se ne kreće od jedne do druge apstraktne Kkategorije; on se ne pita prvo Šta je objekat po sebi, zatim šta je subjekt i najzad „kakav je odnos među njima. On polazi od nečeg kompleksnog i konkretnog: delatnosti — ljudi u istorijski određenim mzaterijalnim uslovima. Pre nego Štoj se upustimo u analizu problema koje ovakvo gledište sobom, nameću, treba istaći da je ono došlo do izražaja i kod Engelsa i Lenjina, mađa nije svuda tako dosledno sprovedemo. Kod

Engelsa u MDijalektici „prirode nalazimo Sledeći izvanredam tekst:

»Prirodne nauke kao i filozofija dosad su potpuno gubile iz vida uticaj Čovekove delatnosti i njegovo mišljenje... One znaju s jedne strane samo prirođu, a s druge strane misao. Međutim bitna i najneposrednija osnova ljudskog mišljenja nije sama priroda kao takva, već upravo menjanje Pprirode od strane čoveka: utoliko ukoliko je čovek menjao prirodu razvijao se i ljudski razum.«») U tom smislu je i Lenjin pilsao: »Gledište života, prakse, treba da bude primarno i OSnovno gledište teorije sazsznanja.c9) Danas među marksistima postoje izvesna razilaženja u shvatanju prelazne tačke teorije saznanja. Alternativa je: (1) usvojiti kao fundamentalnu kategoriju teorije saznanja DOjam „odraza, a praksu uvesti samo kao Kriterijum istine, ili pak (2) poći od prakse i izVGsti sve druge kategorije, pa pojam odraza iz nje.

Razlika između ove dve koncepcije je mnogo Veća nego što na prvi pogled izgleda.

4) Marx, Engels, Historisch -— Krltische Gesamtausgabe, Abt. I, BP. 5, Berlin, 1932, S. 10. :

5) Engels, Dijalektika prirode, Kultura, 1951, str. 237. i 0 Lenjin, Materijalizam i empirioWriticizam, Kultura, 1948, Str. 141.

KNJIŽEVNE NOVINE

U prvom slučaju neizbežno se vraćamo starom „#yrevaziđenom duslizmu „muehanicističkog dualizma: s jedne strane imamo apstrakciju objekta po sebi, s druge strane — različite subjektivne forme: opažaj, po-

jam, sud itd., koje su sve već po definiciji odrazi aobjektivnog sveta (u tome bi trebalo

da je materijalistički karakter ove komcepcije),

Kod nepažljivih autora OVO shvatanje vodi pravim besmislicama. Na primer, ako je sud uopšte subjektivni odraz mneke objektivne veze među stvarima, a takvu definiciju suda nalazimo u mnogim udžbenicima ı raspravama iz oblasti logike, onda to treba da važi i za lažne sudove. Ili ako je pojam uopšte (po definiciji) «odraz suštine predmeta« onda to ireba da važi i za neadekvaine, imaginarne, mitološke i slične pojmove. Nejasno je kakvog smisla ima govoriti o neistinitim sudovima i fantastičnim pojmovima kao o odrazima stvarnosti.

S druge strane, ima vrlo plodnih i neophodnih pojmova i sudova koji u datom „momentu nisu odrazi iz prostog razloga što objekti na koje se odnose još ne postoje — oni tek treba da budu stvoreni. Ovdđe je dakle reč o planovima za akciju, O misaonim ž#reaoijama kojima ljuđi „anticipiraju budućnost i određuju sebi zadatke, dužnosti, norme svoje delatnosti, a ne o odrazima nečeg prethodno, datog.

Zatim, iako se u svim svesnim procesima. bar neki. elementi sadržaja mogu okarakterisati kao odrazi, to nije specifična Karakteristika „ljudske svesti: životinjski opažaji, biijni mefleksi, pa čak i uzajamno dejstvo objekata neorganske pri rode takođe su svojevrsni OCdrazi. Nasuprot tome, praktična delatnost je mešto specilično za čoveka, nešto Što najdublje karakteriše ljudski N&čin odnošenja prema stvarnosti. Najzad, teorija „odraza nije uopšte tipična za marksističku filozofiju — počev od Demokrita nju su zastupali gOtOVO svi razni Predstavnici „maivmog) realizma, i mehanicističkog materijalizma. Ta teorija ni izdđaleka ne izražava OnO nOVvO ŠtO je Marks sobom uneo u filozofiju. 'xUvođenje prakse samo Kao jedne faze procesa saznanja, one u kojoj se proveravaju već stečena manja ima za Posledicu potpuno pogrešno razumevanje svih ostalih faza. Kao da čovek najpre samo posmatra — svojim Iprirodno datim, statično shvaćenim čulima, zatim kao čisto teorijsko „praktički nezainteresovano biće misli, da bi se tek onda u cilju Drovoravanja, pribeglo praksi.

Naravno, nastojaće se da se sve ove nezgodne konsekvemce izbegnu, govoriće se o relativnom stvaralačkom odrazu, o subjektivnom momentu koji je u njemu uvek prisutan, pristaće se na to da je svekoliko saznanje na praksi zasnovano ili da je čak jedan oblik prakse itd. Međutim sve što će se na taj način postići jeste dobija nje jedne eklektičke teorije čiji se pojedini elementi ne nalaze u potrebnom međusobnom skladu.

Jedino je druga alternativa koja čoveka shvata kao pre svega, radno, stvaralačko biće u duhu originalne Marksove mi sli, jedino ona predstavlja stvarnu novost u istoriji filozofije.

Međutim, insistiranje ma ljudskoj kreativnosti i kritika klalične teorije odraza moguće Su sa, različitih pozicija — mne Samo sa stanovišta, jednog razvljenijeg dijalektičkog i, ako se hoće, humanističkog „materijalizma, već i sa stanovišta idealizma ili neke od različitih varijanata pragmatizma. Diskusi-

ie na stručnom sastanku filoZofš na Bledu novembra 1960.

i posle njega, dovele su do mnogih često veoma grubih nesporazuma. Ti nesporazumi su nastajali ne samo usled toga ŠbNO zbog ograničenosti vremena svi stavovi nisu dovoljno razjašnjeni i precizirani već i usled duboko ukorenjene loše navike pojedinaca da tuđa šgledišta uprošćavaju i proizvoljno tumače. Na primer, iz teze da je praksa osnovna kategorija marksističke teorije saznanja ne sledi da objektivna stvarnost me DOstoji nezavisno, od čoveka i nje-

gove svesti, U stvari praktična delatnost čoveka očigledno we bi bila moguća kad prethodno ne bi postojali realni objekti koje čovek rađom menja.

Ovde se nalazimo pred dvema, krajnostima. 5 jedne strame se suočavamo s onim da našnjim „egzistenojjalistima i teolozima koji, u želji da »spasu Marksa od marksista, interpretiraju neke njegove tekstove zaista u idelističkom duhu. Tako, na primer, po Kalvezovom tumačenju Marks je smatrao da je priroda bez ČOveka lišena smisla, lišena Kretanja — da ona sama sobom predstavlja haos, neizđiferenciranu i indifereninu „materiju tj. u RKkrajnoj liniji — ništa. Tumačenje Merlo Pontija se može rezimirati tezom »Stvari i svet postoje samo lukoliko sam ih doživeo ja ili drugi subjekti slični mueni.«

Ova, tumačenja su potpuno na liniji klasičnog idealizma, po kome čovek tek delatnošću Svog mišljenja „proizvođi svet kao jedan celoviti, uređeni sistem objekata. U tom dubu i današnji pragmatisti — opera – listi shvataju praksu isključivo kao seriju akata (operacija) delatnosti, apstrahujući predmete na kojima se te operacije izvode. Nije teško pokazati da praktične operacije . mogu »iti određene, organizovane, strukturirane, uspešne, jedđino ako postoje određeni stabilni objekti na kojima se one obavljaju i realni zakoni koji regulišu odnos čoveka prema svetu. Delatnost u haosu i sama je haotična. Druga suprotna krajnost je pretenzija da se nešto kaže o objektima kakvi su po sebi, a ne onakvim kakve smo iskusili modifikujući ih. Objekti i logički i vremenski moraju postojati pre prakse. Mueđutim, mi nešto možemo znati samo o objektima koje sma praksom promenili, očovečili koje smo iz stvari »po sebi« ipretvorili u stvari »za nasu. To je ono što nijedan vulgarni mmaterijalist me shvata.

Drugi problem koji zahteva razgraničavanje i od idealizma i od vulgarnog „muaterijalizma jeste: kako treba shvatiti društvenu praksu s obzirom na objektivnu istorijsku nužnost.

Istinsko stvaralaštvo moguće je samo na osnovu uzimanja Uu obzir objektivne istorijske situacije u kojoj se čovek nalazi, na osnovu konkretnog poznavanja zakonitih tendencija društvenog kretanja. Apstraktni idealistički humanizam, koji propisuje kakav čovek treba da bude i šta treba da radi u ime nekih aDstraktnih normi vam prostora i vremena — u stvari je krajnje jalov, nesposoban da i pored svih svojih zanošenja Čovekovom kreativnošću, dovede do ma kakvog stvamog praktičnog stvaralaštva. Ovde se uvek iznova srećemo sa jednom pra-

starom deformacijom nekih ljudi koji se bave isključivo teorijom i koji odsustvo stvarne društvene prakse u svojim glavama zamenjuju glorifikacijomn prakse.

Međutim, isto toliko je neprihvatljivo i suprotno stanovište, Do kome je istorijska nužnost potpuno nezavisna cd ljudske delatnosti; čovek treba samo da je svojim mišljenjem tačno odrazi i da joj se Svesno potčini. Najmanje što se O Ovakvom vulgarnom makterijalizmu može reći jeste da je glorifikacija stihije i da može odlično poslužiti svakom birokratskom rukovodstvu radi opravdavanja njegove konzervativnosti, odsustva inicijative, Ipasivnosti kao i rađi opravđavanja svake njegove mere kao »objektivno nužne u datim uslovima. Sa ovakvom „fatalističkom {ilozofijom radnička klasa ni u jednoj zemlji ne bi uspela da ostvari socijalizam. „Čovek je vezam i ograničen objektivnim istorijskim „uslovima; »odražavajući« ih, čovek dolazi do svesti o različitim objektivnim mogućnostima, svog delovanja. Me đutim, od čovekove delatnosti, od ciljeva koje on sebi na OSnovu prethodne analize društvene stvamosti svog vremena postavlja, zavisi koja će od objektivnih mogućnosti „daljeg kretanja biti ostvarena, To je ono što čoveka čini relativno slobodnim i u isto vreme odgovornim. nije menjao svoje osnovne postavke.

Neki ga nazivaju anahronističkim i meistorijskim pesnikom, Ali je možđa istinitije đa se kaže đa postoji Valerijevo vreme; njegovo vreme, njegova istorija, Merilo tog

vremena nisu događaji već priroda: priroda — pejzaž, prirođa — Žena i ljubav, prirođa — Venecija i san. Dakle, on je pesnik života i ljubavi prema životu; pesnik rađosti i bavi prema rađosti i seti. Heđonista, ali u najlepšem smislu te reči.

Dijego Valeri je rođen 1887. godine. Dobio je nagradu talijanske akađemije, Sada je profesor francuske Kknjiževnosti na Univerzitetu u Pađovi. Njegove pesme napisane u vremenu od 1915. do 1930. sakupljene su u zbirci »Stare i nove pesme«. Zatim sleđe zbirke »Skerco i finale« (1937) i »Dvocevna flauta« (1958). Bavi se i prevođenjem i Kritikom.

SERĐO TURKONI

PROLEĆE U PFENECIJI

Osećaš li, pod kamenom, prigušeni drhtaj zemlje koja bruji

mladim. zarobljenim. žestinama? Osećaš li beskrajan dah koji”

palate, kupole, doksate ka visinama podiže, a po nebu razgoni

gomile srebrnastih oblaka, otvara rane plavičastog svetla, živog kao krv?

* * *

U prošlosti marksisti su se često mogli služiti teorijom odraza da bi pobijali osnovne teze idealista tipa Berklija i Fihtea. Međutim, niti je ona (na primer u rukama Fojerbaha) mogla biti efikasno oružje protiv jednog Hegela, niti su današnji protivnici marksizma ljudi koji samo »variraju na teme Berklija, FPihtea i Maha« — kao što je udobno zamišljati kad se hoće da izbesne svaki napor stvarnog „izučavanja ždasituacije u savremenoj filozofiji. Suočena, sa jednim MRaslom, „Hajdegerom, Sartrom, Karnapom i Poperom, klasična teorija odraza je isto onako nejaka kao i sva druga oružja njene starosti.

Naravno, nije reč o njenom. prostom. odbacivanju, a najmanje o prihvatanju jalovog i apstraktmog teoretisanja o praksi i o humanizmu bez veze sa iskustvom i rezultatima, specijalnih nauka,

Svaki „materijalizam mora uključivati u sebi ono što je najbitnije u teoriji odraza neophodnost, objektivne naučne analize stvarnosti. Međutim, savremeni marksizam mora i pre-

O proleće, koje ne možeš da procvetaš Đreskvihim laticama, da, svetlucaš u vlatima trave, da, u vazduhu kroz hiljade usta piješ sunce i rosu, .da se u bujicama bacaš preko hridina, pevaš kroz beskrajan tok reka 0 Tavničarskih — o zarobljeno proleće; we ništa lepše 1 ljupkije ne pomajem 1 od tebe što se slaviš kroz blag odsjaj vođe i neba, troz oštar krik lastavice, lutajuću jeku zvona, belo lepršanje dronjaka, drhtaj mlatnog jedra, napumjenog i vetrom gomnmjenog, o proleće, koje ne možeš da procvetaš, o mlađosti, pokopanog srca.

DIJEGO VALERI |

U toku prvih pedeset godina našeg veka, itaMjanska poezija upoznala je rezignirane tonove khrepuskolara, ikomoklastički bes futurista, aristokratska i simbolička nagoveštavanja hermetista, neplodnu iznemoglost reči posi-hermetista, materijamo i Kkritičko prilaženje stvarnosti neorealista, Bilo je to stalno, iako nesvesno, prilagođavanje pesnika naj“ novijoj italijanskoj istoriji.

U razvoju i protivrečnostima italijanske poezije, Dijego plavetnilo poslednjeg smiraja dovoljna je da sadrži, u začaranom čuđenju, iza nepokretnih koprena sna, grad vode i kamena. Bez tela i težime, lebdeći varljivi oblak u varljivom vazduhu, Venecija čeka noćni vetar da je ponese

Valeri, čije đelo živi u čitavom tom rasponu od pola veka, uvek je ostao isti; usavršavao je svoju poeziju; ali nikađa ka sićušnom, dalekom zalivu svetlosti,

kroz beskrajnu prazminu.,

((5 45) pa || OPS SVO reno)

NEKADAŠNJA JUTRA

Nekadašnja jutra... Donosila su očima duboku, neokaljanu svetlost,

ustima svež cvet želje,

rukama malu, neočekivamu radost.

vazići pasivističku koncepciju čoveka koju sugerira teorija Odraza. Kakve sve objektivne mogućnosti stoje danas pred čovekom naše epohe i konkretno naše zemlje? U ime kojih vrednosti, u ime kakvih humanističkih ideala treba da biramo ovaj ili onaj način ponašanja? Kojim oblicima prakse se ciljevi koje smo izabrali mogu ostvariti? Šta da činimo ako ne Žželimo da budemo ni, igračke stihije, ni Don Kihoti, ni Ikari čije će sanjarije „sunce stvarnosti brzo spržiti?

Odgovore na ova pitanja nećemo naći kod Engelsa ili Plehanova. Još manje kod Hajdegera. Moramo ih naći sami — svi zajedno: filozofi, “ociolozi, ekonomisti, psiholozi, političari, umetnici.

Mihailo MARKOVIĆ

Nekadašnja jutra... Zvali su nas po imenu, jer beše vreme smeha, pesme, radosti. Prijatelj je hitao prijatelju da obnovi

zavet bratske ljubavi.

Nekadđašnja jutra... Dolazila su nam u susret bledim ulicama malog gradića,

lakim i smelim koracima devojaka

toplih od nepomate požude.

Nekadašnja jutra... Vukla su nas očarame, da gledamo bagreme teške od rose,

zlatne perumike na ivicama jaruga, hiljadn čudesa po putevima.

Nekadđašnja jutra... nekadašnja. Naše srce beše jednostavno i dobro i netaknuto. Draga nam je pružala čitavu svoju ljubav: ZivOl.

SLATKO VREME

U vazduhu zaustavljeno je slatko vreme. Belo krilo golubice

miti se u plavetnilu.

Razređeni zidovi lišća,

međ poljem i livađom, propuštaju nežnu svetlost poslednjih ruža.

Tuga, beskrajna kao sumce,

sa neba silazi na čitavu zemlju.

Ti, uzdignuta na visokom nasipu, sama, međ svetlucanjem nevidljivih voda, spuštaš glavu, podižeš čiste ruke, nameštaš meku kosu;

polako se „ a, izspleđaš

nepokretna. Kao ı vazduhu slatko vreme. (OISDnMAr UVDIS O9AO.J)

5: