Књижевне новине

riz. Grmljavina topova. Zvonjava zvona sa svih crkava! Primirje! Rađost! I mojih dvadeset godina! Moja mldost, čitava mo ja mladost! O, idiotski dani! Reke ljudske na pariskim ulicama.

Madlena Roš, uvijena u zastavu, |

ma stepeništu Velike opere, peva „Marseljezu“, Hor Srba izbeglica, sa svojim pravoslavnim „Bože pravde“, svojim sporim ritmom pesme, pa i kretanja, bo ulicama odudara od zapadnjučkog tempa veselja i pravi Opora, gnjila jezera usred pomahnitale i vetropiraste razdraganosti i raskalašnosti parižana. Ogromna glupa Nada dizala se fada preko celog neba, i skrivala ravnodušan, hladan, jedino istinit treptaj zvezda. „Važi, zablude u licu Vilsona i Klemansoa, jednog „decembarskog jutra, prošle ste u fijakeru duž Champs Ellysćes-a, detinjski i starački ružičaste, ošamućene mustre, obmanjujuće i smešne! Bila je to bezumna parada, spectacle a effeft, sračunati da zabašure besmisleno krvoproliće, cerekanje smrti širom zemlje čitave četiri godine...

T opet, kroz koliko meseci, koliko godina, jednoga dana.. Ali dosta!

ZABUČJE, KRAJEM MAJA 194.

Hteo bih da pričam istoriju 'Antigone.

Ali bih još više voleo kad bih mogao da ne mislim na rat.

Pod pero mi i nehotice dolaze izrazi, na primer, na miru, bez brige, reči čije značenje kao da je satkano od samih obespredmećenih. uspomena...

Jutro je. Tek granulo sunce.

Antigona je morala biti čisia i čedna kao ovo majsko jutro. Čini mi se, da ovde negđe, za sada nosi mantil skrojen iz “e boje: jedamput ga oblači na teget, drugi put na bež.

Još uvek svuda, tragovi noćnog sna. Gluha fišina. Pred sani izlazak sunca, i ptice koje SsVOjim glasovima ispunjavaju 2ZOru i krošnje drveća zataje se najednom, kao pred čudom rađanja dana.

U dolini se još dižu izmaglice, bele kao tek pomuženo mleko koje se isparava; ovde, na bregu, biser vazduh i duge, jutarnje senke olistalog drveća. Pod krupnim kapima rose tajanstve no blistaju trava i lišće, nepomič ni. Tek prvi zvuci dana. Čuje se udar sekire. Bugari obaraji stabla u šumi. I ptice opet koji trenut ožive. Grakću čavke, sletaju na njive, ovde-onde, kliu-

KAJ FLEJ: NA VRATIMA

eeerereeunu ai OS ON aaa AIn nana ————

ju i opet prnu dalje. Gra, gra... gra... Prohuji jutarnji voz dole, i nestane ga. Težak let vrana. Zatim opet tišina. Reklo bi se, ozarena noćna fišina.

Još koji čas samo, i onda na-

jednom, snažno ·„zabruji Život dana...

Divlje ruže cvetaju: leto se približava.

Antigona je devica, netaknuta i čista, nepomirljiva i nepomirena sa životom, „sa životom koji znači, kad nešto znači, rezignaciju i kompromise.

A treba se opredeliti. I onda ie lako: i pušiti, i misliti. Čak, bolje je pušiti nego li misliti.

Antigona je nežna kao boja visibabe.

Ali i otporna i opora kao koren istog cveta. „Koliko snage treba da bi procvetao, i doneo život, dok još na zemlji gospodari surova zima.

Ođ trideset i pet svršenih ma– iuranata 1939-1940. ostalo „je možda još desetak nmnjih.,, „+...

Ututkana senka Rklena preda mnom. Razuđeno šestopero njegovo lišće, tamno zeleno i nisko već račvanje njegovog stabla daje njegovoj krošnji oblik vezane kite paprati. Unaokolo, levo od klupe, u poluluku rascvetali se bagremovi, Njihovo mlado, sveilo žutozeleno lišće, njihove raskošne bele cvasti i zlatomrki prošlogodišnji plodovi u vidu pljosnatih mehuna, kao njihove čulne, očvrsle senke, išpisane na plavom čistom jutarnjem nebu. Čudesno su ostali po sle nemilosrdnog obaranja šuma i seče okupatora. Samo, priroda

ai DRraNN | TPAK VELIKA ILUZIJA?

MOŽDA

Nekoliko dana unazad baš ovog sparnog leta, iskoristio sam srećnu okolnost da po drugi, po treći put razgledam projekciju značajnog i tako nezgrap no klasificiranog filmskog dela kao što je „Velika iluzija“ čuvenog Žana Renoara, film koji su pre nekoliko godina na Svet skoj izložbi u Brislu filmski es tetičari i publicisti na prečac proglasili „jednim od šest najgrandioznijih filmova svih vre“ mena. Tu klasifikaciju naši dis stributeri su oberučke prihva-– tili i nisu propustili priliku 3 da je ne pomenu u svim SsVOjim anonsama povodom ovog značajnog filma, idući time na Tuku onom “~ „golicavom trećem stupnju poređenja bez koga savremena civilizacija ne može da se zamisli: od najjačeg, najglupljeg, najlepšeB, najmršavijieg čoveka na svetu do onog koji naidublje | roni, | najdužž zviždi, do onog koji ispisuje na) lepše stihove, do ono koji S izrodio najbrojniji porod, | 9 onog koji ispija najviše piva!... Nema sumnje, mi živimo U vremenu koje se hrani superlativima (tim vitaminima duše! ali zar je naša glad tako neutoljiva Ga nismo u stanju da 5C oslobodi“ mo svog grotesknog, jalovoB aršina da bismo se jednostavnim. čednim okom zagledali u čarobnu zenicu remekdela. Ako iednom zauvek prokockamo ne vinost posmatrača. skinućemo, i tajne čini S umetničkog deiš,

KNJIŽEVNE NOVIN?S

izgubićemo i njegovu nevinost. Ne gubimo li time onu najdublju dubinu neočekivanog, prosstranstvo „s one strane vidika“?

Stvoren u predvečejre dru-

gog svetskog rata, ovaj film je,

uzeo na sebe zadatak (u inter

pretaciji njegovih panegiričara) .

da zabeleži jednu pacifističku poruku svetu, da konsumira i izloži tragična iskustva stečena u prvoj ratnoj kataklizmi, svet skom ratu 1914–te.

Sačinjeno iz svega nekoliko monumentalnih i šturih poteza dramaturške kičice, što nedo= voljno asocira monumentalne klasike nemog filma, ovo značajno delo, ukrašeno istinskim draguljima glume gEriha fon Štrohajma, Žana Gabena, Žana TP'irenea, zadivljuje svojom umet ničkom snagom, ali u isti mah u potaji se predstavlja | kao „ona vrsta laži koja stv: ra Veliku rupu na Srcu, kroz koju se postepeno uvlači navika laga nja“, kako bi to formulisao Da nijel Defo, verovatno najpoetskiji empiričar literature. Daka ko, filmovi iz rata koji preien duju na istinoljubivost i huma nizam najodgovorniji su pred tragičnom empirijom prošlosti i zloslutnom budućnošću. Renoa=rova „Velika ihuzija“ je sve dru go pre no istinoljubiv film. Nje gov idealizovani, lakirani pirizam“ budi revolt u svesti savremenog gledaoca koji pamti animalnost i varvarizme drugo svetskog rata, koji se od prvo

„eta“ P

je zaboravna kao i deca, i ona vida svoje rane drugom, novoni lepotom. Lipe, razlistane, ovde je njihovo rascvetavanje pozno. Čoveku se ipak čini da će ga njihov opojan, medan dah zapahnuti svakoga časa. Niže, dole, u podnožju, u suvim crnim granama jedne leske, dva zelena buketa lišća, kao neki prkos kojim svedoči ia još ima životnog soka u njenom korenu. Još živi! Ipak živi! A preko pu= ta, s druge strane ove amfiteatralne udoline, u poluluku šsu njive: mrkocrvena zemlja na ko joj se naslućuju retko posejane zelene tačke zasađenog kukuruza; zatim, više nje, zasejano tek žito, njiva, čiju izvijenu površinu jasno razdvaja linija koja deli tek klijalu, bledozelenu belicu, od tamno zelene banatskč pšenice.

Pojas livade, a zalim, gore, počinje bukova šuma, na bregu, čiji se greben leno i izduženo ocrtava na nebu kao kljun lađe zaplovile nađ +talasastom dolinom i zastale tako među drugim zelenim bregovima: ukotvljene lađe, obrasle mahovinom, u Juci odakle se više nikud ne

plovi.

Levo, gde se bele bagremovi, padina brega, na čijoj je straui i naša kuća, zaklanja mi varoš kao pozorišna zavesa, S mesta na kome pišem, vidi se samo kasarna, bolnica, i na brežuliku preko puta, ivica groblja, nevidljivog, koje se spušta na dru gu stranu (na vrayiu je gore 9

razlikovao gotovo isključivo po tome što je raspolagao neuporedivo savršenijom ubilačkom mašinom.

Ne tako davna istorija druge decenije ovog veka nas nedvo= smisleno „podseća na paklene časove čovečanstva ada je reč humanizam prestala da postoji,

· zagušena bojnim otrovima i pre

gažena demonskim gusenicama tenkova. To vreme brutalnosti i smrti opisano je u Renoaro vom filmu jedinstvenim umetničkim jezikom, ali i jezikom či je reči otkrivaju veliku iluziju svog tvorca: da rat ikada, ikako može biti human! DžentiImenske zdravice neprijateljskih oficira, jadikovanja francuskih zaroblje nika zbog jednolične ishrane kon zervama, romantični zamkovi s velelepnim holovima pretvoreni u gospodske tamnice, tako bezaz lene u poređenju 8 naelektrisn= nim žicama konclagera, pa i U poređenju 5 nasiljima, silova– njima i otrovnim gasovima l!Ž prvog rata. Najzad, kao kruna te iluzije —u časni, džentimenski, srcetrogateljni cdnos dvojice aristokrata.

Posle trećeg viđenja oVvOg fil ma shvatio sam da sam obma– nut možda poraznije no ikada ranije, onako kako nije u stanju da obmane loše ili proseč no umetničko delo, ispričano mucavim jezikom, već onako ka ko obmanjuju maestralna, sili

lažna dela filozofije i umetnosti.

pet bugarski bunker). Šta čuva, mrtve od živih, ili žive od mrtvih? Da se mrtvi ne povampire? Da se živi ne pomame? Sumorni simboli “vremena sadašnjeg i ovdašnjeg simboli današnjih gradova (koje ne vidim, kao što i ovaj, meni najbliži, ne vidim). Kao da oni danas postoje samo zato da gomilaju žalos~

ne brojke za kasarne, bolnice, groblja. i

Vreme sadašnje!... Vreme Oovdašnje!... Šta bih dao da mogu da pišem u vremenu prošlom, pa, čak, i'

u vremenu „davnoprošlom! A najrađije u vremenu budućem! Vreme buduće! Ne znam tvoje parametre, ni tvoj koordinanini

sistem. Ni tvoje čari, ni tvoje

očajanje! Niko nikad nije rešio za drugog njegov problem Žživota. Vreme buđuće imaće svoje radnike, i svoje očajnike. Oni će najbolje znati šta im valja činiti. Na nama leži naše vreme. U njemu ležemo mi kao u svom neuđobnom “koritu, izvan koga nas nema. Mi smo uvek na početku: uvek je vreme sadašnje.

Jer od vremena, od odmicanja .

i oticanja, mi smo satkani. R5ka, reka koja je samoj sebi korito. Vreme buduće, vreme ne-~

moguće! Čovek hoće nemoguće. .

A, međutim, čovek mora da ži-

vi samo s ograničenim profijan-

tom, taman s onoliko vremena koliko može poneti na svojitn leđima, u svome rancu kao vOojnik u maršu.

6. JUNI, 1944,

Oko 11 sati, na povratku 'skadrile bombardera, koji su JjUtros rano odleteli na sever, jedan od njih bio je, po svoj Dprilici, pogođen, pošto se najednom, iz njega spustilo devet padobranaca, da se tek onda sruši i sam. Jedan od padobra=naca, padajući gotovo nad samim gradom, pogođen je mecima ispaljenim iz bugarskog bunkera; drugi je uhvačen Živ; sedam ih je palo, nekuda dalje. po okolnim šumama. „Svakako su spaseni, uprkos nemačke usplahirenosti i jurnjave da ih pronađu.

U tom metežu, a to se moglo osetiti i po uznemirenosti samih Nemaca i Bugara, prodria je vest, i u nju se ođmah poverovalo: počelo je iskrcavanje, otvoren je drugi front.

'Uprkos prisustva čuvara, dve žene, bacile su na telo poginulog avijatičara pregršt poljskocs cveća. Na protest bugarskog Oficira: „Šta to radite?“ one su odgovorile: „Ono što se s mrtivacem radi. — Kad bi ja tako poginuo, da li biste to isto i za mene učinile?“ Makakav da je bio odgovor, nije bilo važno. Antigona sluša nepisane zakone, a ti nepisani zakoni srca nemaju unapred spremljene odgovore na sva moguća pitanja. Mnogo pitanja ona ostavlja bez odgbvora. Ona ćuti.

Primere nekolicine njih ne ireba navoditi jer su dobro poznati svima. Ne sumnjam da danas u Francuskoj postoji ne mali broj ljudi koji su se gorko pod smehnuli ovoj velikoj obmani i velikoj iluziji, koja tako genijalno pokreće „muelodramatične, patetične, idealizatorske strune u duši savremenog čoveka, pa i velike većine Francuza koji Uumesto reč „Nemci“ i dan danas izgovaraju pogrdno „les boche“, pamteći nasilja i odgovarajući na njih prezrenjem.

Pitam se, najzad, zbog čega ta obmana tako dugo traie, zbog

RRIH FON ŠTROHAJM

čega se uvrežila u nama kao milolika, ali otrovna pijavica. Ni je li to, možda, zbog hipnotičkoš pogleda remekdela kome se tako retko usuđujemo da pogle damo u oči. Vuk VUCO

LIRIKA U PREVODU ANRI MISO

Sloboda delanja

Ne putujem više. A zašto bi me i interesovala putovanja?

Ali nije o tome reč. Nikad to.

Ja mogu sam da uredim njihovu zemlju.

U načinu kako to oni sami rade, uvek ima bponešto što nije dobro. .

Stanovnici Njujorka toliko su sebi zadali beskorisnih teškoća sa svojim neboderima, tako lakim da se nadlete, pa i ti Kinezi sa svojim pagodama i civilisacijom iz najboljih epoha. A ja postavljam. Kinu u svoje dvorište. Tu mi je mnogo pogodnije da je posmatram. Tu oni i ne pokušavaju da me prevare kao što bi to činili kod svojih kuća, pomagani njihovom propagandom protivu stranaca. Kod mene oni se mirno bave sitnom trgovinom. Novac se promeće iz ruke u ruku. I oni su zadovoljni, samo neka se novac promeće. I tako uspevaju da podižu svoju mnogobrojnu porodicu... ako im OSstavim dovoljno vremena. Čak i bez novaca oni USDpevaju u tome, pa i da, pomagani beđom i prepuštanju sudbini, imaju još mmnogobrojniju porodicu. Ipak, moram da obratim pažnju.

Još manje sam ja taj koji će ići u Tirol ili Švajcarsku, pa pri povratku se izložiti nekom štrajRu na Žželeznicama, ili avionskim linijama. i da se nađem pritisnut kao buba-švaba pod pendžetom.

Ne tako lud.

I planine stavljam kad mi se prohte i gde mi se prohte, gde mi slučaj ili potajno zadovoljstvo izazovu želju za planinama, tako, u nekoj prestonici, pretrpanoj kućama, automobilima, i pešacima pripremljenim isključivo za horizontalni hod i blagi vazduh dolina.

T ja ih stavljam tu (ne na drugo mesto), usred građevina, od cigalja i sitnog kamena, i zgrađe imaju samo da načine mesta.

'Uostalom, to su vulkani, te moje planine, botajno spremne da izbijaju novu visinu za tili čas. One se uzdižu dakle između gomila kuća svakako ružnih, koje guraju da bi zauzele mesto koje zaslužuju. I one su tu sada.

Inače, zar bih ja nastavio da stanmujem u tom neprozirnom gradu? Da li bi neko nastavio da tu stanuje?

Ne.

Bez te vulkanske invazije, život u jednom velikom gradu bio bi ubrzo potpuno nepodnošljiv.,

I uvek je...

T uvek je proboj kopljem roj zolja koji nasrće na oči

guba, i uvek je neisceljiva rana na slabini

i uvek je živo sahranjivanje

i uvek oltar razlupan

slaba ruka kao trepavica koja se bori protivu navale i uvek se noć vraća

prostor prazan ali koji preti

i uvek.,.je to stari kolan i uvek je živ sahranjen

·i uvek je srušeni balkon

živac uštinut u dubinu srca koje se seća

·ptica-baobab koja kljuca mozak

bujica u kojoj se biće strmoglavljuje i uvek je to susret u oluji

i uvek je ivica pomračenja

i uvek je iza rešetaka ćelije horizont koji se bovlači povlači.

U očekivanju

Biće ludo,

biće svetionik,

biće hiljadu puta brisamo,

biće izbeglo na kraj horizonta,

biće koje se duri na dnu horizonta,

biće koje urla na ivici horizonta,

biće mršavo, .

biće pošteno,

biće gordo,

biće koje bi htelo da bitiše,

biće u potresima dveju epoha koje se sudaraju, biće u Uubistvenom ođisanju pobeđenih savesti, o kao prvoga dana,

iće...

Filosofija kros sločin Onaj koji je ubio manje od sto puta, neka se prvi baci kamenom na mene.

Filozofija je neophodna čoveku. Zreo čovek bez filozofije je smešan. Treba znati naći svoj put ka njoj. Hrabro i oštroumno.

Ali ja neću naročito da o tome govorim ovde. O tome ja govorim na svakom mestu onom koji ume da shvati. |

Ovde ću govoriti o gomili.

Ne bi trebalo da, pošto posmatram različite nemogućnosti koje me sprečavaju da idem napred, ne bi trebalo da u tome trenutku sretnem ljuđe ma ulici.

Jer gde god maknem, čovek sreće suviše mnogo ljudi, i onda gubi veru u sebe, zbunjuje se. uspo· rava se, zaustavlja se i odriče sebe.

Srećom, ima trenutaka nagle ubeđenosti kada se svi tako zahuktani ljuđi nalaze »suprotno nasađeni«, raspoloženi da popuštaju, dok je vaše ubeđenje čČvIsto, strašno Čvrsto.

Vi silazite tada na ulicu i zamasima kose pro· bijate se kroz gomilu glupaka. Kocka je bačena. Nevini? Ko je nevin? Neka nam ih pokažu, ako postoje!

Uostalom. oni se čak mnogo loše i ne osećaju zato Što su pokošeni, ti, neosetljivci, a vi, nasuprot, u toliko se još bolje osećate. Pokušajte. Svako može tako sići na ulicu. To je samo pitanje poverenja u sebe. A zatim, oslobođeni gesta koji ste izvršili, vi možete, najzad razvedreni, pristupiti filozofiji. Tako ste došli do savršene vodoravnosti. Iskoristite je. Možete tada, i ne upinjući se, biti blagonakloni. A i to je prijatno takođe, da, bar u početku...

(Preveo Nikola TRAJKOVIĆ)

HW KS OP BOB a OBUKA RĆCSJI 5

+ ·