Књижевне новине

»

ORFEUM NEKAD I SAD

Pozorište orfeumskog fipa ima u Beogradu svoju tradiciju, Nije bitno što ta tradicija ne zadire mnogo u prošlost, ali je bitna činjenica da u našoj sredini, godinama već, egzistira i te kako veliko interesovanje %a

| zabavno pozorište, Ko može po reći da šala, skeč, epigram, humoreska nišu u našoj sredini Tado primani? — Nije slučajno što su naša prva zabavljačka pozorišta nastala i delovala na kavanskim scenama. Ona su nastala u krilu umetničke — ponajviše literamme i glumačke boemije, one boemije, koja jie na izvestan način bila obeležje životnog stava i oličemje protesta protiv režima koji su gušili političke slobode. Ne piše uzalud na pečatu jednog od ma ših najstarijih orfeumskih DpDozžo= rišta, na pečatu čuvenog Brani nog pozorišta da je osnovano 1897. godine. Taj podatak govori nam ha svoj način: to je vre= me kada su uvodnici političkih listova, zbog cenzure, zamenjiva ni epigramima i alegorijama u stihu koje su pisali i najboznatiji pesnici toga doba, ponadjčeš će anonimno. Tako je u vreme gušenja političkih sloboda pod režimom Aleksandra Obrenovića i nastalo orfeumsko Do zorište na čijoj su Sceni, kao kroz kakav ventil, „probijaje, kroz Stihove, pesmu i šalu, o“

' pozicione ideje. I niko tada nije zamerao što programi tog bo zorišta nisu bili strogo utvrđeni, što je tekst pesme nastajao pred samu „predstaVu, a često i na sceni, jer je bio ispunjen oshov ni uslov za uspeh jednog takvog pozorišta: aktuelnost.

Veoma omiljen bio je kod publike nekađanjeg Orfeuma, među mnogobrojnim tekstovima šalama, solo-scenama i produkcijama, i poznati tekst-monolog o ženskom pravu glasa, koji je napisao Brana Cvetković. U vrlo sažetoj formi monologa, sa dosta direktnih aluzija, „Brana nije samo ismejao pojedine predstavnike feminističkih pokreta, koji su se grlato zalagali za ženska prava, posebno za pravo glasa, videći u tom formalno rešenje i za sve ostalo Što se žena tiče u društvenom životu, nego se dotakao i drugih aktuelnih pojava onda — pi tanja o postavljanju Meštrovićeva „Pobednika“ na Terazijama (što je izazvalo burna negodovanja ondašnjih ženskih društava), pitanja o ređu i pošlovniku u Narodnoj skupštini (duhovito opažajući da se poslovnih u ondašnjoj skupštini vazda odmarao, tj. da se radilo mimo propisa!) itd. Tako su mnoge

aktuelna pitanja bila dotaknuta

CRTEŽ LJUBIŠE JOCIĆA

WEI PRIČA

u jednom monološu (koji nije trajao više od pet minuta! Naporedo sa takvim tačkama, nekadanji Orfeum imao je na svom reperfioaru i čisto zabavljačke scene, „kojima je jeđini cilj bio — | „gromoglasni smeh publike. (Takva je, hnhapr., bila scena o udovici i „udovcu na grobu). A veliku popularnost uživali su Branini raporti i bparodije. Tako je priličan uspeh imala parodija na operu — na način i stil operske glume i pevanja, kao i na neuveyljivVosi operskih libreta uopšte — „Artiljerija rustikana“, koja je i da nas sačuvana od zaborava na starim gramofonskmi pločama.

U periođu „između dva rata Orfeum je tavoreći egzistirao, jer je i tu cenzura umešala svo je prste. Takođe, presudni su bili i novi vidovi zabave, Dosebno sve veći i veći broj bioskopa. Ako je u prvom periodu svog rađa Orfeum imao mnogo uspeha i veliku populatnost to je stoga što su programi u to vreme bili najaktuelniji, više usmereni na Savremena bolitičxa zbivanja, a manje zabavljački, bo svaku cenu. U periodu posle prvog svetskog rata situacija je u tom pogledu obratna, tako da dolazi do opadanja interesova– nja za orfeumsko pozorište.

Da li je tradicija orfeumskog pozorišta danas izneverena, danas kada je daleko za nama ostao svet boemije, kada je čitav društveni život pošao drugim tokovima? — Bilo je pokušaja da se ostvari orfeumsko po zorište, poneki od njih su i Uspevali, ali još ni jedan od njih nije stekao popularnost nekadđanjeg Orfeuma. Svi ti pokušaji svodili su se na ispunjenje pr95znine beogradskog leta, dugog beogradskog leta, kada filmski distributeri suvereno v#vladaju kulturnim životom. Bilo je Dbokušaja da se Blivori novi, savremeni tip zabavnog pozorišta, pa su se u tom smišlu opažale i tendencije za rehabilitacijom oberete (koja u Beogradu nikad nije imala svoju publiku!) ili za stvaranjem Yevijskog pozorišta (koje he može brzo da reaguje na pojedine smešne društvene pojave). A. tih pojava ima i danas došta — kao i nekad, jer kako kaže Matoš, „„Komičnost je svaki nesklad, 8vaka dishar– monija koja nije tragična“, U. doba dinamičnih, čestih i Velikih promena, čiji Smo svi mi svakodnevni svedoči, ima komič nih nesklađa pogodnih i za Scen ski izraž. Jedno pozotište, koje bi okupilo malu ekipu humorista, glumaca i pevača, moglo bi da obnovi ttadicije hegdašnjeg beogradskog Orfeuma, moglo bi koristeći se starim formama parodija u stihu, „rapota“, skečeva i šala, da, vremenom, iznađe i novitete u Sscenskom. oblikovanju humora. Kao i nekad, postoji i danas uslov: traži se invencija i potpuna aktuelhost kako u pogledu tekstova, tako i u pogledu samog scenskog izraza koji treba da bude u što Je mogućno većoj meri dešablonizovan, uvek sa novim, iznehađujućim elementima. Samo iako savremeni orfeum može da osvoji simpatije publike.

'Značajni činilac scenskog izraza u starom Orfeumu bila je improvizacija. Danas, kada se taj elemenat glume progoni iz

„velikih pozorišnih kuća, u orfe-

umu ne bi smeo biti izgnanik: upravo improvizacijom mogla bi se ponhekad ostvariti toliko tražena aktuelnost zabavne scene. I drugi elementi mogli bi dopu niti scenski izraz savremeno zabavnog teatra: pantomima, ne ka duhovita baletska tačka i dr. — obogatili bi program koji đanas ne bi mogli da ispune samo raporti i skečevi. Do realizacije takvog programa nije mogućno odmah doći. Kompleksnošt savremenog zabavnog „programa zahteva kontinuirani rađ i studioznu pripremu izvođača, kojima to neće biti uzgredni posao. Uz korišćenje savremenih tehničkih sredstava ostvarila bi se spektakularna strana progra– ma koju stari Orfeum gotovo da nije ni imao.

Novi beogradski Orfeum, koji je nedavno počeo sa radom u ovoj sezoni, ima uslova da nasledi firadicije Starog, Naravno, još na početku rada postavlja se pitanje repertoara. Jasno je da tu postoje dva puta: humoYaistički („Humorista je tuži smijač“, kaže Matoš) i komičatsko-zabavljački. Prvi nameće iz vođenje svih poznatijih, i naših i stranih, humorističkih dela, drugi navodi na savremene ieme, tj. na izvođenje aktuelnih šala i skečeva. Novi Orfeum tre ba da koristi mogućnosti oba ta puta.

| Raško JOVANOVIC

ZIRI IWIIKIĆ U DIHINOVCEMA BRAĆE SEMICA

Prvi neobični biljeg Heycego

vine bile su dvije djevojke: Do strahće su jahale na konjima i

Svaka pred sobom tjerala kra-

Vu, koju je držala vezanu lancem. Ubrzo s poljskog zemljanog druma valjalo je skrenuti na kameni veći put, uz koji su se stale već ređati prve kuće Drinovca, Uz cestu su djeca brala zreli drinak — to mi je bila prva slika iz Drinovaca. Iza velikih kamenih gromača i jnkog zavoja prema Tihaljini ne= stalo je s vidđika Imotsko polje i Imotski s modrim i crvenini stijenama Modrog i Crvenog je zera. Ovo je sad bio sasvim no vi kraj, ali ipak po svemu sličan susjednom dijelu Dalmacije. Zovu ga Bekija, a dalje prema Ljubuškom, to je već Na hija,

Bio sam uzbuđen, misleći da ću ubrzo ugledati kuću Antuna Branka i Stanislava Šimića, dva velika brata — pjesnika, poboč na potomka čuvenog „hajduka ovog kraja Andrijice Šimića.

Tako se ranije otkinuo od za vičaja, mnogo stariji, Antun Branko bolje je sačuvao Uuspomenu na rođni kraj u svojoj po eziji negoli sedam godina mlađi brat Stanko, koji je kasnije kre nuo istim putem: prema Zagre bu i literaturi. U svojoj pješmi „Hercegovina“ nastaloj izme đu 1918. i 1920. a obavljenoj 1990. (u dvadeset i drugoj nje-

govoj godini) u jeđinoj nepost-

RODNA. KUČA, BRAĆE SIMIĆA

humanoj žzbirći preobraženja A. B, opisuje na „rubu livada kuću parnog mlina“, „crni vlak“, „kuće stabla dvorišta i njihove“, „bijele prozore iz tame“ i sebe kako „korača livađama plav od sutona“...

U Stankovoj poeziji nema nijedne nijanse regionalnog kolorita. Poezija mlađeg brata isldju čivo je poezija gradskog čovjeka, koji se srodio sa Životom u građu, u kojem je proboravio gotovo četiri decenija, a stariji brat — koji je od mlađeg proživio dvadeset i devet godifa ljudskog vijeka manje — tek je počeo živjeti u gradu i egzistirao gradskim životom otlprilike tek jedan decenij. I u Abe ovoj lirici intenzivno probijaju čisti refleksi psihe čovjeka polisu, ali još jače, i neprekinuta veza s prirodom, ođ koje se nije mogao otkinuti u uspomeni zavičaja. „Stanko uočava i interpetira toplinu kavane, ele gije izloga, kuhinjski · bonton, grad u magli, čednost pisaćih strojeva, vrpoljenje ulica, kapralski stup sa satom, tijelo žene, koja je „u hotelu reklama“, ruku laterne, golotinju „ženskih koža usred loža“, auto koji „še fu karakteru služi“, nemio džae paru mizantropški poređak u gradu, badnju večer smetiljara, sugrađana koji na jela navaljuju, solilokvij podstanara, koncerat u glazbenom zavodu, prazni nu trga, pogdibiju gradskih golubova, fotografske ateljee.. Antun Branko: žene pređ uredima, ljetnu pjesmu grada, ragsvetljene noćne „kuće, qocvijet u kavani, „tramvaj koji pjeva mjesto ševa“, krčme, šutnju kamehitog nr ća grada u noći.. Svoj život smat ra „atomom Gradova živola“ Ali to je Grad „ko ubica“... Vr lo malo u Btvari podataka, Vinjeta grada, detalja građa kao određenog proštora minotaurske arhitekture i graničnosti ulica, zgrada, trgova, prozora, višekst nosti Rkategoriziranog terminj8= ka, saća, miltipliciranog ćelijinog sistema mrtve materije, oti đenje čovjeka u ekspresiji svo naličja u staklu, betonu, čeliku, drvu i Dpečenoj zemlji.. Grad je mjesto svlađanog prostora svijet bez prostora i sve je u njem ograničehje, a s tim i po buna. Gdje god se u Antuni Branka i osjeća grad, on kao da je proziran, nevidljiv, nigdje se ne vide kuće, ulice, stube, zi dovi, Dločnici, krovovi, lMolnici — on i ovdje viđi veličinu puste, otvorene prirode, zrak, svjet lo i perspektivu, višihu i neogra ničeni horizont, put u nebo, ni šta mu nije zamutilo vid, ništa mu nije stalo na but

Poezija A. B. Šimića je kozmička, a Stanislava zemaljska. Stariji se brat stapa s prirodom, mlađi je i ne viđi, on se bori s onim što ju je zamijenilo. A. B. je eleuzijski mist okružet šutnjom svemira, traži metempsihičku transsupstancijaciju u interstelarne prostore, on — kao Ivo Andrić u „Mx Pontuć ćuti da žene „nižu s ove zemlje“, njegovo jedino svijetlo je

VIDA. ŠIMIĆ, MAJKA BRAĆE ŠIMIČA

zvjezdano, on je nebesko mjese čarsko biće. Pređaje se ništavilu svijeta u „kojem ne postoji više ni prostor, ni vrijeme, nebu koje više nije napučeno djelima mašte, nego prazno i ne izmjemo i bez istine koju bi nemoćno ljudsko biće moglo ikako dokučiti, osim uz pomoć nesvjesne laži, koja nije više do voljna i utoliko je pjesnik više fatalan u odluci svoze egzistencije. A Stanislav je etički buntovnik, „društveni „anatom 1 prosvjetitelj.

Konačno sam stigao do kuće Šimića. Selo je već do SVOg središta ispalo prilično veliko, to jest dugo. Kuća koju sam ugledao bila je katnica s mno go prozora. U prizemlju se nalazila prođajna zadruga; to je bila nekada trgovina starog Mar tina Šimića, Antinog i Stankovog oca. Dočekao nas je Makso, mlađi Antin i Stankov brat. Makso Šimić poznat jo po Het cegovini, Dalmaciji, Bosni, sa Svojim kolima pod konjskom za pregom kojima kirijaši i trguje još od mladih dana bostanom, ribom, sijenom, magarcima, japijom, a odlazi, sve na kolima, čak i u Slavoniju.

Nemiran, poslovan duh, Makso nije bio u kući ni po sata: obrijao se i krenuo ponovo na kolima u smjeru Vitine. Otišao je po dinje i lubenice u 1o romantično mjesto pređ Ljubuš kim.

Ostao sam s Maksinim sinom Damjanom. U torbici sam imao „Pjesme“ A. B. Šimića, „Zorino“ izđanje iz 1950, godine i Stanislavov „Gnjev i pjev“. Damjan mi je rekao da je već prije viđio obe knjige. Ali uzeo je najprije jednu i odnio u kuću. Vratio se i onda uzeo dru gu i ponovo nestao u kući. Vjerojatno je knjige stričeva poka zivao svojoj baki i djedu, starim roditeljima jednog i drugos pjesnika.

Poslije je niz stepenice sišla sitna starica. Odjevena seljački, u opancima, s #vunenomt tamnocrvenom „grubom hnarodnom pregačom, s naočarima na licu, polako je stupala uz druge stepenice do sjenice u divljoj lozi u kojoj smo sjedili, Na glavi je imala rubac, a ispod njega su se nazirale bletenice, ka“

Slobodan DŽUNIĆ Tako je tema razgovora promenjena, a mesto, ljudi, vreme i drugo nisu —v neki BU

otišli u zapećak, a je baš tamo mesto. Jagoda kojekakvim tricama i kučinama nije htela da zamara mozak pa je samo rekla da je on i jedan stvarno vrlo fini gospodin, stvamo; fini gospodin kome samo bodmeću, valjda i zbog toga đa bi imao na čemu da sedi kad stoji, jer je nemoguće ne poštovati baš jČ jednog takvog gospodina. Pa pošto se bila uhvatila, za konja, nije htela ni da ga ispušta i da odmah sjaši, te je izrazila želju da vidi Vinojevog. NO, Vinoje nije mogao da joj izađe u susret, OŽžalostio se: ne treba da ga hvali, rekao je, upravo ne sme, zato što je taj konj, prema onome što je ona, gospoja ili gospođica Jagoda, svejedno, prema onome koliko se ona u tome razume, 5 obzirom i na mnoge jasne i nejasne razlike koje tu još postoje, da. je njegov konj prema svemu tome jedna obična matora aga. Što je najgore, ta matora raga nije tu prisutna, nego je u građ odvukla čeže, dve igumanije i još neki bagaž. Inače, ako gospoja ili gospojica Jagoda smatra, može da ga dobije kadgod hoće; čim zaželi, neka izvoli. Onda je Jagoda ushićeno rekla da jo sigurna da je Vinojev konj +— konj — vila,

konj-ala.

6.

niko nije rekao da im

LUDORIJE

Sve su ovo već Wutradđan rano džakali neki Bprudištanci i Sprudištanke, onaj duduk, neki vrapci i vrabice, pa i neki golubi i golubice: da se nesrećni Vinoje topio od miline, i đa se Samo u jednom tremutku setio one žene sa, različitim licem, No, pri tom mu se nije digao ni plik na savesti ni ma šta drugo, a nije ni bilo razloga za tako BtO. A e se istopio, zato Što je bio u hladovini, inače bi bilo gotovo 8 njim: iz časa U ČaB bio je spreman da uzme Bto više i to za konja koji čak i nije bio tu — baš onako kako je go vorio. Vrhunac je došao kad je Jagoda bprimetila da je jedna vlas istrčala iz njegove: brade, valjda u nameri da pobegne; čim mu se OnOliko raširilo srce da je potlalo očigledho da Jagoda u njega može da uleti jašući, neka vrlo lepa, duga, bela i srebrna vlas izle tela je iz njegove brade, i, taman da odluči na koju će stranu, baš u tremutku kada je Vinoje rekao: ja ne znam ni šta da radim, ni Šta da he radim, uprkos svemu što Bam vam rekao, baš je tad Jagoda spazila tu drBocenu i nestašnu vlas, pa je sa dva, međom umackana prsta-prstića, uzela bod svoje, i Zurnula je u njeno ghezdo, da ne beži bez pita nja. To vraćanje propratila je rečima: opažam i kod vas heki nemir, a i ja imam neki. Pa dovedite uzrok tih nemira, a ja ću vam onda

reći šta da radite.

Da li je to dvaput trebalo reći smermom kaluđeru Vinoju kome je najmanje bilo do toga da se baš sad istopi? Ne, u tom velikom času, kad je jedna njegova vlas osetila medene Drste Jagodine, njemu to nije trebalo reći čak ni jednom. Čak ni jednom da mu to nije rekla Jagoda, on bi ispunio njenu želju, malar ne uzeo ništa — i takav je čovek bio Vinoje, a ne samo onakav. Da li je pak UuoDpšte bio problem da se sestra Paraskeva nađe tu odmah? da li je bio problem da, hašavši se tu, odmah i zapeva? Ni to nije bio nikakav problem — Vinoje je samo pljesnuo dlanom o dlan i bodigao kažiprst, i sestra Paraskevi je Čula pljesak i Videla kažiprst, i pojavila se, Mislimo da ne treba bričati ni to kako se pojavila — zna se kako se ona pojavljivala: smerno i pokorno,

Mi smo se već negde i nekada videle? rekla je Jagoda.

Jeste, ona je klimmula glavom, io je bilo bre sto godina.

Tad je Vinoje rekao: dede sad, gukni. I sestra Paraskeva je zatvorila oči: šta hoćete? upitala je, koju pesmu? Što hoćeš, ti si slobodna, rekao je Vimoje.

Da li sad treba pričati kakvo je bilo to pevanje? da li je bilo kao tu skoro, ili nije bilo nikakvo, kao ranije?

E, to treba, ali to se ne može učiniti: zato što su se Vinoje i Jagođa opet upustili u razgovor; zato što je posle toga Vinoje mol rio na hram i one u hramu, a Jagoda na kolence, pa sestra Paraskevu nisu čuli; zato ŠtO je to pevanje bilo kratko, te oni koji su izdaleka čuli nisu stigli da čuju i izbliza, Zna se samo da je Vinoje, čim je sestra Paraskeva

,

zažmurila, rekao Jagođi: je 1' Čujete? našto je Jagoda odgovorila: kako da ne, vrlo dobro čujem, inko imam fatu u ušima. Fiata mi i da ne čujem kako gricka miš, no to mi ništa ne pomaže, on gricka. Vi gznate mog miša? Znam ga, kako da ne, iako ga nikad nisam video, Nisam ni ja, možda, bi bilo bolje da jesam, ali onda ne bih imala zadovoljstvo da sam ovde pored vas, Imate lepo ime, kazao je onda Vinoje. Samo nisam rumena, onda će Jagoda. Bićete, ima vremena — Vinoje nije pomislio svašta, ni ništa, nego nešto, i taman da je uhvati za ruku, a ona je svoju ruku stavila u med, te tako nije mogao. Ona je potom posmatrala sestra Paraskevu, s tim da je čuje kasnije. Bila je prebacila nogu jednu preko druge, a ne sebi ili Vinoju preko TRmena, i to tako da se i njoj vidi kolence, a ne samo famo nekoj žitnoj vlati u polju, Toliko se zanela tim gledanjem, da nije ni primetila, a u međuvremenu: sto pupoljaka na kajsiji u dvorištu istrčalo je i puklo; pčele sU zazujale najglasnije što mogu saopštavajući da su nasadile med samo sad treba da se S&čeka da nikne i da se obere; vrapci i vrabiće su i dalje slagali rogove u vreću, ali 5

oko drugop pitanja: koje se kolence najbolje vidi; reka se bila propela do vrha brega, 8 onda se sručila do svoga dna, pa se onda opet digla; oma se golubica bez gaća najzađ Smi lovala, na goluba gaćana, i tvrdila da sad hoće i bez prstena da d& sve, no, on kao da neće ..•

Mir! A ti marš! zagrmeo je najednom Vi noje kao gromovnik baš u času kad je Jagoda htela samo da sluša.

KNJIŽEVNE NOVINE