Књижевне новине

Moja je vema puška osvećenom, krvlju opasana

ZŽAN-ŽOZEP RABEARIVELO (MađagaskaY)

i radu meumornom

CRNAČKA POEZIJA FRANCUSKOG IZRAZA”

PESME Z4 NA4ET

a (Za dve trube Čujte muklo zavijanje baščadi : u mračnom, čestavu utrobe moje Ili to. kevću moji žuti lovački kerovi pregladngh?: i

Zuviždim, vam, umilno, o psi ruku mojih, psi nogu, mojih, ·

Jer sam u bumaru jedne krčme na, Monmahtyu Čujte muklo zavijanje paščadi ~ TRN BO BAR O

„lie u mračnom, čestaru utrobe moj | Moju krv treba držati ma. užici od Tum vd

• .. i e Sin čovečji, sim, lovlji veži SE cbtobetj na ulubljenoj grbači bregova 3321. Ž i pali stotmu sela okolnih, svojim, muškim, \

· glasom iz Haymatana.

presecaću strah. Od

Poskakivaću bo brežuljcima, ; stepskih 'betrova

Izazivati veke i mora

M“ Bea se bezžazorma tela , . U pcaku svoje strepnje KFuba?ju, 4 tada ću se opet pobeti S POOR na mekušni trbuh sipina veščanih + ma Yumene sapi dana do ždrela tmine vw kojemu je,

brzim, ubodom, umorem išavani faum, sma. \ ————==<= iii AA in =

LEOPOLD SEDAR, SENGOR

· rođen je 1906. u Zoai — la Por-

tigez u Senegalu. Školovao se u

Dakaru i na Sorboni. Sada je

profesor u Narodnoj školi prekomorske „Prancuske. Njegove zbirke pesama su: „Pesme senke“, „Crna mnafora“, „Pesme za Naet“ i „Ktiopske pesme“. Sengorovu poeziju karakteriše pribranost i ozbiljnost lišena egzaltacije i ekstaze po čemu se razlikuje od svoga Drijatelja Eme

Sezara. * *

EME SEZER rođen je 1915. u Bas-Poantu (Martinik). Profesor je „književnosti. Sezerove najznačajnije zbirke su: „Beleške o jednom povratku na rodnu grudu“, „Čudesno oružje“ i „Sunce prorezanog vrata“. Razvijao se pod uticajem Remboa, Lotreamona i stare crnačke poezije. Po mišljenju Andre Bretona on je jedan od najvećih crnačkih Desnika. * * *

ŽAN ŽOZBF ARABEARIVELO -– rođen 1901. i Tananarivi na Madagaskaru, ubio se 1937. Ob-

javio je ove zbirke: „Udarac pe- .

pela“, „Šumske pesme“, „Volu-

meni“, „Gotovo — sni“, „Prevedeno iz noći“ i „Stare pesme ze'malja Imerina“. Njegova originalnost najbolje se ogleda u spontanosti emocija 1 daru fabuliranja. EME SEZER (Martinik)

PROPIS Dobro je to.

Ba? ću se torYatiti kao divalj dyač bodljama puteva makostyešen kroz slavoluk britkih, samovamja. Vratiću se, kao izgnanik i oskronjioač kroz slavoluk moga | . Što podriva uzdržljiost kamena, u Kraj hleba bela 0 . dečjih svetkovina, ali sa čudmom, čeljusti vrYaftiću, se sa čeljusti vetra koja ujeda goli gaj čudnim, smehom, zazoynim. Crni zavičaj je za Cmca veran sam opijem čistim, vinom, ormog mleka zemlje.

PREPVEDENO IZ NOĆI”

Crnca, staklara

sa bezbroj zemica koje miko mikad

sagledao mwije sa Yamenima do kojih se miko mikad popeo mije roba Crnca staklenim, perlama nmakinđuYemog, što čvrst je kao Atlas i nosi sedam, meba na glavi govore da je mogokraka bujica oblaka .odmela 3 bujica vw Rkojoj je »eć bila pokvašenma njegova pregača crnačka. Hiljade staklića iz Yuku, Tm, se prosulo odskočilo ka čelu izubijanom, o stemje planina

% kojima. se rađaju vetrovi,

A ti si bio prisutam O bri njegovom svakodnevnom, paštenju, ti si bio prisutan pri mjegovim, samrftnim. mukameo . streljamog % 0

kad, su o zidine Istoka . . odzvonile školike morske, ali ga ne žališ više čak se i me opominješ doa, i

ponovo počinje patiti had, god se izbyYne sumce.

ı ——. e _——_—_—_—-

ŽAK RUMEN (Haiti) | LJUBAV, SMRT.

Za bežznađoe jednog idola zatyovamog Bea TORl

uwnezverem pogled jelenka i laste, s

smešak bodežom, zaklam

žig Kkrvlju zakiseljew ;

pauk što powčinu prede , |

iz staračke bore izulačeći mit

i svo Kužno isparemje ovih usta. ala P9.ı

Zora je okom trepnula

i polem sunca, maprašio ti je obraž.

Pernato gnezdo postaju fi vlasi

kađa ih, vetar okrzne dahom.

Lepoto čarobna Krvi uzburkame

tvoje Yuke primose ma žrtvu golubice

ma kolenima mepobednim.

| | PTHEBB mu ne————

EKTJEN LERO (Martinik)

SLOM

Skloni pod stolicu, nakit i cveće ćilima i vemce moćašnje da znoj lahora i bedra zelemila i trube podmorske nadžive slom. (S francuskog prevela Jugana STOJANOVIĆ) / ru

KNJIŽEVNB NOVINE

| WO Vi a.

* * *

ŽAK RUMEN — rođen 1907, u Port a Prensu na Haitima. Umro 1944. godine. Najzanimljivija ličnost književnosti Haitija XX veka. Poseduje slinu moć preobražavanja činjenica što ga

· približava evropskim nadrealis-

tičkim pesnicima. Njegov stih odlikuje se formalnim savršenstvom. Najznačajnije zbirke su mu: „Šuma od abonosa“, „Prljavi Crnac“ i „Izbor poezije od 1926. do 1944“.

* * *

ETJEN LERO — rođen 1909. u Lamantenu (Martinik), umro 1939. u Parizu. Sa Žilom Moneroom i Rene Menilom. uređivao reviju „Nužna odbrana“. Njegovu, poeziju karakteriše užasavanje od neoriginalnosti i snažno fabuliranje. Bio je nadrealista.

_

| ZDROBLJENO PISANJE

Za »Književne novine& napisao Rober Brešon

7

„sam tako želeo

„Najsigurnije i „se još : čvrst oblik kako bi kratkotražan · kako se ne bi mogla da uspo- ,

'ment, onakav ·zamišljam, nije predmet koji se

rei. a TT 0.

Nekad, želeo sam, da hapi~

'Ššem jedno kompakino delo kao

što je Prustovo (1). Ali sve dok da napravim „spomenik, nije mi ništa pola-

„zilo za rukom. Tek onoga dana „kad sam se odrekao da izvla-

čim, polazeći od svojih razbacanih beležaka, jedan tekst, kao fotografiju čije bi one bila negativ, uspeo sam nešto da ostvarim. Tako da, u jednom svetu u kome je sve slučajno, jedino mi izgleda da ima neke

nužnosti u onome što se skri-

va da je slučajno. Dovršena de la

jima su nered i nedovršenost posledica izveštačenosti (2). najtačnije misli da jedan

mogla

dosta |%%] dosta

stojati, ali

stavi laž. Mislim i: pišem u naslupimvm

'Moje misli su kamičci. Moj se · “napor sastoji samo u tome

da im dam meru i stil, da od njih napravim oblutke. Ali fragkakvim ga

sklapa nad samim sobom i ko

'ji je dovoljan samom sebi „(kao

što su aforizmi, maksime, ili probosi sor Alenov učenik, tražio da pišemo); on je ispitivanje Som-

dom; on je trenutak misli, i

oblik joj nije ruho (čija bi funk . cija bila da skrije ili da ukrasi, .

ali u svakom slučaju da izneve ri); oblik je samo način da se ona pojavi. U bezobličnoj, noći misli u kojoj gamižu mogućno sti, on, ističe, podiže, osvetljava skutove istine. Pišem da bih dohvatio; ali istine ne dopušta ju da budu zgrabljene. Sve što možemo učiniti „jeste da ih nazremo, kao košute koje beže kroz šumu.

Kad bi mi se desilo da pokušam da mapišem romansirane povesti, znao sam da ću biti nesposoban za velike pothvate

izazivaju u meni mučninu: ona zaudaraju na usiljeno. Ali „možda još više ona dela u ko-

ako .

ia ·

koje je moj prolfe- ·

:kao kod pravih romansijera. Ono što sam hteo, međutim, da uradim, bilo je to pre da izazovem uzastopnost kratkih pokreta (povesti), po malo kao kod Betovena, u poslednjim kvarte tima, jedna rečenica počne, za tim se prekida, da bi pustila da druga rečenica počne, itd,

Ova rasparčana kompozicija, načinjena od polazaka (dakle od uvertira koje neće biti ni·kad zatvorene) biće jedino Spo-

JER ČOVEK JE STVOREN ZA AVANTURU; BEZ PRESTANKA U PREKIDU RAVNO TEŽE IZMEĐU DRUGOGA I ISTOGA, OTKAČEN OD SEBE SAMA, ALI NE MOGUĆI, NI DA SE PRIVEŽE ZA SVET U TRENUCIMA POLAZAKA, ON NAJAUTENTIČNIJE OSTVA. RUJE SVOJE SKLONOSTI. U

· ISTORIJI KAO I U NAŠEM UNUTARNJEM ŽIVOTU NAJ-

· VEĆI DOGAĐAJI NISU ZAVRŠECI, VEĆ POČECI: ONI "TRENUCI U KOJIMA NEPO.„ ZNATO PROVALJUJE U POZNATO, U KOJIMA SE PROŽIVLJENO ISCRPLJUJE U POŽARU NOVOGA, U KOJI. MA NAS SAKUPLJENO VREME PONESE KAO ORAO,

i

| _ ––_— ––____-—__— ––—––=——-- •—---- _—

sobna da izrazi moje osećanje — izbezumljenost, zadivljenost,

.jezu — pred stvarnošću neiscrp

mom, fluidnom, beskrajno po-

·kretnom, gde sam ja uvek u

zakašnjenju na sastanku koji mi izgleda zakazuje trenutak. & zatim, ona je jedina za koju

„sam ja stvarno sposoban. Sva-

ka misao koja se razvija izopa čuje se i svaka reč koja se traži umrtvljuje je. Mogu da se strasno inferesujem samo za one istine koje se podižu na moje „približavanje i nestaju, jer u njima ja dokučujem, pre» poznajem samu supstancu mj-

<

MARK ŠAGAL: JERUSALIMSKI PROZON

,9) Mislim, na primer, na prvi

sli, jer one dolaze iz istinske domovine moga duha. Ja „sam istinski u srcu svoje uslovljenosti samo u tim frenucima bu đenja koji prate rođenje jedđne ideje. Jer čovek je stvoren za avanturu, bez prestanka u prekidu ravnoteže između Dru goga i Istoga, otkačen od sebe sama ali ne mogući ni da se priveže za svet u trenucima pD lazaka on najautentičnije ostvi3 ruje svoje sklonosti. U istoriji kao i u našem unutarnjem Životlu, najveći događaji nisu Završeci, već počeci: oni trenuci u kojima nepoznato provaljuje u poznato, u kojima se proživljeno iscrpljuje u požaru novoga, u kojima sakupljieno vreme

ponese nas kao orao.

Moderna umetnost se rađa

'sa usamljenošću čoveka, i mrv

ljenje pisanja prati rasprskavš

nje universuma stabilnog neka

da. Još od renesanse, proširiva nje saznanja potiskuje u beskraj granice sveta u kome je duh od sada izgubljen, ali mu istovremeno daje da oseti Ssop stvene granice. Čovekov duh ni je više u simbiozi sa univerzu mom. Pravo je očajanje nema ti više zajedničke mere sa sve tom koji se otkriva estetikom isumnje, komplikacije, dvosmislenosti, udvojenosti, „svijanja, rasprskavanja. U jednom sveti u kome istine nisu više čvrsto obuhvaćene duhom, duh se ce pa do u beskraj, postaje labi-

rint, i umetnost se lusitnjav3, odriče se, krije se, ili se ubija, On je lud, kao busola koja i še ne nalazi svoj pol (8).

U tom stanju nereda, jedina

mogućnost duha da dospe do stvarnosti čini mu se da . Je munjeviti susret, „iznenađenjc,

šikljanje novog. U tom smisiu nadrealistička estetika je samo najbučniji izgled jedne moder ne estetike koja se može naci svuda već od pre nekdliko 6 kova i koja je daleko od toga da je iscrpla svoje mogućnosti. Slika koja bi najasnije položila račun o ovoj, estetici polaska je estetika fusee=a. Malo je vazno gde će ona nanovo pasti, šta će se s njom desiti: ona je čisio šikljanje, tj, čista sadašnjosti. Našu umetnost karakteriše baš odbacivanje svega onoga što vezuje svest. To je poricanje trajanja. Od figura Mikelanđela još delimično utopljenih u mermer do slika i skulptura današnjice, isto je odbijanje stvaralačkog duha da se uspava u završnoj formi. I pogled koji mi bacamo na klasična dela ot-

kriva našu nostalgiju za nešivo renim: mi više volimo Koroove skice od njegovih slika, mi se

radujemo što se MISLI) nisu skamenile u neki traktat. Kao privrženici aoction-pain-

ting-a, neki savremeni pisci iš paljuju jezičke rafale. Sem toga, automatsko pisanje se trudi da izrazi, a može biti i da poš tiže jedan kontinuitet, nadrealistička estetika prevazilazi e vezanost i dospeva do retorike, iako je to bezoblična retD)rika. Na drugoj strani, bez sum nje, trebalo bi naći tipove, i. ako tako može da se kaže, sa vršene modele jednog isprekida nog pisanja: kod tvoraca dnev nika, beležaka, zbirki raznorod nih književnih spisa; u Kknjigm=ma koje se nisu nikad sasvim napravile, u kojima je opt ranje delu sama supstancija Če la; knjige koje nemaju razloga da se zatvore, ali ni razicga da počnu pošto se zna da nikad nije mogućno ići do kraja ničega, jer nema kraja...

1) Poznato je da je Prust bio nameravao da objavi U traganju za izgubljenim vremenom wu jednoj jedinoj svesci gotovo bez podele na poglavlja i pasuse. To publikovanje trebalo je da učini vidljivim u isti mah kompaktan „karakter knjige i njenu organsku kompoziciju. a

ro, man Rože Nimijea Mačevi.

3) To je upravo onaj fenomen koji ·

izvesni istoričari umetnosti zovu nijerizam. Viđeti u vezi s tim prikaz Ž. Legrana o delima G. R. Hoka, u Kritici (januar, 1960).

4) Paskalove