Књижевне новине

Vatre

jula.

vatre ustanka

(Puniša Perović: »Julske vatre«, »Rad«, Beograd 1961)

Jednom ranijom prilikom sam: prozu ovakve vrste kakve su „Jul ske vatre“ Puniše Perovića nazvao dokumentarnim romanom. Njegov je smisao, pisao sam fada, „prvemstveno u doslovnom i autentičnom evocira nju jedne određene situacije, atmosfere, zbivanja, životne sredine...“ Iako klasifikacija sama po sebi nije uvek bitna i odlučujuća, iako u svakoj klasifikaciji ima ponečeg nasilnog i formalističkog, ona napomena o dokumentarnom romanu obuhvata i Perovićeve „Julske vatre“. I sam autor, uostalom, u belešci upućenoj čitaocima kaže nešto slično: . „Kada sam pristupio pisanju, postavilo mi se pitanje književne forme. Smatrao sam da je najbolje da to bude oblik literarizovane hronike koja će se držati istorijske istine, u cjelini i u pojedinostima, i koja će što potpunije obuhvatiti kretanja i sudare u jednom ustaničkom kraju“. Gotovo je svejednon, dakle, ho ćemo li „Julske vatre“ nazvati dokumentarnim romanom ili romansiranom hronikom. Peroviće va knjiga je — a to je u stvari najbitnije — opsežno i mestimično veomn uzbudljivo svedočanstvo o jednom izuzetnom, prelom nom, istorijskom događaju, o julskim danima 1941. u Crnoj Gori, koja se na poziv i pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije listom digla na ustanak protiv Tfašističkih osvaja ča. Karakteristika narodnog us-– tanka i revolucije u Crnoj Gori 1941. godine je masovnost i neobično snažan i jak prvi udarko ji je iznenadio i gotovo sasvim bacio neprijatelja na kolena. Pa iako prikazivanje, „portretisanje pojedinih likova Puniši Peroviću nije pošlo u punoj meri za rukom, on je uspeo u nečem drugom: oživeo je psihozu kretanja, velikih promena, kolektivnog pokreta i akcije. U njegovoj knjizi vlada neprekidna uznemirenosf, napregnufost i strem ijenje određenom ćilju. Glavni, stvarni "Junaci ove vomansivane hronike jesu akcija i sloboda.

„Julske vatre“ počinju najavom rata — kratkog, apsurdnog, gotovo operetskog, u kome se raspala stara jugoslovenska vojska i država; i završavaju se najavom drugog jednog rata — oslobodilačke borbe i narodne revolucije, koja će biti duga, teška i krvava, i koja će se završiti pobedom, slo bodom i stvaranjem nove. socijalističke državne zajednice.

Između tih međaša Puniša PeToviC Je povezao bezbroj epizoda koje precizno i verno ilustruju jedan slom i jedno buđenje. OrBanizovanje slobodarskih snaga, dosledno revolucionaran i aktivistićki stav Partije, njeno sve jače delovanje u narodu i okup ljanje naroda za borbu, prepirke i strpljivi rad sa neodlučnima, kolebljivcima, sumnjalicama, prve bitke i pobede i prve žrtve — Sve je to vrtoglavi koloplet zbivanja, ličnosti, tendencija, iskušenja i napora koje je Puniša Perović obnovio u sećanju, zabeležio sa mnogo revnosti i entuzijazma i time otrgao od zaborava. Plamen jula i leta, plamen borbe i ustanka čine dinamičnu atmosferu knjige. „Ovaj vreli,

uzburkani jul kao da je u svim

srcima: razbuktao davno pogašene ognjJeve ncostvarenih želja, sruše nih nada i uzaludnih poleta!“, kaže autor. Revolucija je sada okupljala i usmeravala te rasute energije. I mada je njena dalekosežna, : preobražajna snaga u „Julskim vatrama“ ponekad samo lakonski, deklarativno saopšta-

vana — „stvari su išle da ne može biti bolje“ — to ipak nije isključivo optimistička knjiga. Vre me prvobitnog slobođarskog zanosa na njenim stranicama poste peno postaje vreme ozbiljnosti i provere ljudske, moralne, rodolju bive savesti i čvrstine, · vreme žrtvovanja, vreme neiscrpne hrab rosti.

Saglasno sa osnovnom svrhom knjige pođešeno je i pripovedanje u njoj: to je proza jednostav. nos, nepretencioznog zahvata koja više nastoji da prati, sređuje i povezuje činjenice nego da se njima opširnije bavi, da ih analizira i kompleksnije tumači, Perovićevi junaci mnogo govore, raspravliaju, objašnjavaju se, i to je ponekad utoliko upadljivije što to čine u dijalekatskom, regionalnom maniru, u našoj savremenoj literaturi već uveliko pre vaziđenom: jer o promenama u njoj, o njenom nepreštanom, svestranom: revoluciohisanju svaki pisac treba đa vođi računa i da, koliko može, u tom procesu u= čestvuje. Dokumentarnost jedne knjige nije u tome kako ljudi u njoj govore nego šta čine.

U „Julskim vatrama“ Puniše Perovića najrečitije, najubedlji-

vije govori delo revolucije, i revolucija na svom istorijskom delu, i u tome je neosporna važnost i značaj ove knjige.

Miloš I. BANDIĆ

EHseji o pisecimaboreima (Rizo Ramić: »Na putevima slobode«, »Sv jetlost«, Sarajevo 1961)

Eseji su to o piscima palim u četvorogodišnjoj borbi za slobodu i humanost našes života, o Hasanu Kikiću. Ziji DizdarevIĆu, Iliji Grbiću, Branku Zagorcu, Velimiru Kovačeviću, Mirku V. Mihjiću, Džemi Krvavcu, Husi Salčiću — sa probranim tekstovima tih pisaca, a drugi dio knjige sadrži Ramićeve studije o SOcijalnoj literaturi kod nas pod karak{ierističnim naslovom „Radnici pisci u našoj literaturi“, jer su po bpiščevom shvatanju radnici pisci avangarda socijalne literaiure jugoslovenskih naroda, a zatim je lu pridodato i jedno ličpiščevo sjećanje na Jovana „Sa Jovanom Pod" op-

no „sjećan, Popovića koje glasi Si

ovićem u tamnici. i Revolucionarna

štim „nazivom „ieVC 1 tradicija“ NR. Ramić Je posebno, uvodno poglavlje OoVOBS ciklusa,

posvetio Miloradu Lečiću, jednom slabo poznatom prethodniku e, cijalnih pisaca zavičajne litera

Ne treba poscbno. recimo, |acati značaj pripovjedačkoš Uiči la Hasana Kikića. To Je jedan ao onih pisaca koji je svoje djelo

frenutke tog djela neizbrisivo Utkao u svijest. sliku i iskustvo e jugoslavenske literature, naroči O one između tafova. Ramič je svo) esej o Kikiću bogato 1 široko za-

<NJIŽBVNE NOVINE

snovao ocrtavši kako lik čovjeka tako i profil piščeva književnog dostignuća sa svim njegovim odlikama, vrijednostima i prolaznim greškama, zabludama i ma-– nama. Takav. ovaj esej građi punu istinu o jednom piscu koji je široko ispisivao svijet. svoje nadničarske, gladne Bosne koja vapije za hljebom, suncem i slobodom, tako da se može bez ustezanja reći da je to jedan od najpotpunijih prikaza Kikićeve kako životne tako i književne sudbine. Zaključujući svoj toplo pisan esej, Ramić s mnogo prava kaže da je „Kikićevo djelo dosad divno izdržalo „probu vremena“, iako je od njegova stvaranja prohujao lijep broj godina, svakako dobar znak za njegovu budućnost“. Ono što posebno valja istaći misleći na ovaj Ramićev rad o Kikiću. jeste autorova težnja da kritički osmatra djelo bez obzira na časovite okolnosti pod kojima objavljuje knjigu. Ramić računa na trajnost svoJe ocJene i to ovom prigodnom i svečarskom trenutku ne oduzima ništa od njegove veličine nego ga time naproliv još više uzdiže i uveličava. To Je rad sračunat na Vrijeme koje dolazi i koje neće tako lako osporiti i oboriti mnoge Ramićeve zakliučke i sudove. Pisani toplo. lično. akcentujući okolnosti života i uslova pod kojima su mnosi od ovih pisaca živjeli, stvavali. radili i umirali, na ponekim mjestima Ramićevi kritički osvrti i ogledi postaju lična zabilješka ma margini jednog teškog vremena, intimno sječanje no drugove sa kojima Je „autor dijelio. zajedničke odanosti i progresivne težnje, mnoge JČ lično poznavao, cijenio, volio, sa mnogima je umnožavao isti ljudski zanos i nadu u bolje i svijetlije dane koje oni, fragično pavši u borbi, nisu dočekali.

Miješajući čas memoarski tekst

PESNIK.

VREME

I IŠĆEZLI SVET

(Risto Tošović: »Pohvala mirnom letu«, »Prosveta, Beograd 1961)

„Ovo vreme je naše vreme. Ovo vreme je mjihobo vreme.“

Osnovna, sveobjedinjavajuća misao, koja novu zbirku pesama Riste Tošovića u velikoj meri čini jedinstvenom i kompaktnom knjigom zrelosti i proverenog iskustva, jeste misao o podjednakoj snazi nekolikih svetova u kojima čovek, frajući u vremenu, živi svoi mali ljudski vek. To vreme našeg jedinog života sačinjeno je od vremenžš svih onih koji, odavno već samo uspomene, bezglasno žive u nama, opominiućči nas da nikad nismo ni sami ni napušteni. Prisiljen da se menja, trajući i spoznajući svoj prvi i poslednji vek, pesnik otkriva tajanstvene, izukrštane tokove mnogih vremena što se u njemu propinju i lome da bi se ipak stopili u jednu istu maticu življenja. Jednim tokom prolazi svakodnevni. obični, naizgled mirni život zreloga leta. čovek se polako opušta, strasti se stišavaju, misao. se sređuje i iskustva počinju da važe, prisiljavajući čoveka da se ođređuie prema svemu što je sačinjavnlo jučerašnji i što sačinjava današnji, veliki ili mali, krug vremena koje mu je dato. Drugim tokom profiču nemirne pono?nice čije se halakanje ne čuje: to je svet opomene i svet sna, vreme mrtvih. Življenje onih koji su izgubili mesto u prostoru i nastavili đa žive u životima drugih, tvoreći tako čitavu jednu malu mistiku đa se čovek ne meri samo po količini i snazi vitalnosti nego i po širini svoga unutarnjeg bića, u kome se, kao u prostranstvu nekog drugog sveta, naseljavaju mrtvi, nemi dvojnici izgubljeni u nepovratima vremena koje je minulo. Vreme fe braće po saznanju, po snovima,

RISTO "TOŠOVIĆ

po mladosti, i po davnom, zauvek preboljenom verovanju u ovaj svet koji, evo postoji, menja se i buja nepojamnim bogatstvom, odnosa i boja, postalo je vreme mirne Tošovićeve rafničke pesme, koja istinu postojanja ne potvrđuje samo blagošću mirnog leta već i uznemirenošću zpom onih koji su satkani od magličastog tkiva uspomena i bez nas, koji živimo i za njih, zauvek mrtvi u zaboravu i nepostojanju. Usred zrelogn leta, kad su mu već mnoge nekadašnje radosti i tuge postale tuđe i daleke, pesnik spoznaje istinu svog života i života onih koji su naseljeni u njemu. On se određuje prema vremenu, svestan da, iako sam, svoj život nikada više neće živefi samo za sebe. Oko njega rastu opomene: na svakom koraku njega po jeđno novo saznanje tpućuje da odgonetne ftajnu svog nemira i svugde, gde god pogleda, kud god krene, pred njim niču senke čiji govor jedino on shvata i razume. Stvarnost njegovog života sačinjena ie od bezbrojnih život& skrivenih na famnom dnu njegovog nemirnog bića, i ti životi senki, čarolija, slasova i opomena njegovo vreme .čine vremenom onih čijes se prisustva on nikad neće osloboditi:

„Vaše vreme da li je i naše vreme? Vi koji ste lišeni svake čavolije.

Vi koji ne ustajete u pyraskozžo?je. Naše vreme da li je i vaše vreme“.

Več samo pitanje daje odgovor. Oba vremena fraju uporedo. stapaiu se u jedno novo vreme fajne i snoviđenja. To je vreme pesme. Nova, imaginarna stvarnost sveta u kome se pesnik kreće kao ı tamnom vilajetu. ne poznaje granice realnosti i sna; u njoj su izmešane i ispreturane istine i tajanstva, i čulna iskustva izjednnčena su s vizijama. U tome svetu naporedo trnju sva vremena. Životna stvarnost dopunjava se slikama iščezloSa sveta; svakodnevica liči na uspomene, i vidik se pomera: slika je od mngle. nestvarnih boja, sa predelima čudnim i noeDOznatim. Stvarnost Tošovićeve pesme postala je

stvarnost jednog novog života, u kome:više nema ni grča, ni umora, ni tugovanke, života preko koga se preliva mlaka, mirna opijenost oporos saznanja da za ratnika, iako mu rane ne Kkrvare, nema i ne može da bude prave radđosti ni pravosa bola. U toploj, tupoj jeđnostavnosti mirnoga leta, koje je vreme 'zrenja i opuštanja, svaka. senka. svaki daleki odjek nečijega glasa, let ptice ili blagi miris zemlje, kiše i četinara. uvek mogu da povrate nemire od kojih nema ni bekstva ni spasenja.

„O, večita šumo, zašto. ga budiš.

mojim, dolaskom, a mene vraćaš

ma umrle staze da čujem alas

kojim više ne mogu dozvati

mi pticu, mi travu mi prah

što lebdi mad iščezlim, svetom.“

Poreklo tih nemira moslo je, đa se otkrije još u ranim pesmama Tošovićevim: cvet koji je nicao na zgarištima, i kome je pesnik posvetio jednu od svojih prvih knjiga videći u njemu simbol novog, nevinoez života što se rađao u mu-– kama i umiranju, bio je više nego metafora. Belina tog cveta na crnoj pozadini pepela i gara, postala je boja nemirne pesnikove žudnje za novim svetlostima i svežinama. za novom plemenitošću sveta što je upravo izronio iz tame pakla i nečoveštva. Kada je. nešto kasnije, svoje pesme sa praga mirnoga Jeta slobođnom pesničkom slikom pokušao da izjednači sa nespokojnim prozorima koji su raskriljeni prema đanu, ali kroz koje ipak prodiru sumraci i senke, nemiri su već bili postali osnova na kojoj je građena njegova umorna rafnička pesma, prepuna prigušene tuge i mlake rezignacije. Tražeći sebe, tragajući za utehom, tišinom i spokoistvom, suočen sa svetom koji svoju prvobitnu belinu nevinosti i čistote obogaćuje tonovima i mijamsama kakve se nikad nisu mogle ni zamisliti, pesnik ie prošaputao poruku upućčenu pre sebi negoli životu koji se razgranjavao pored njega: „Vratimo se malim stvarima“. Utopljen u mir, u male rađosti i sitne, svakodnevne tuge, ođ kojih je izatkan obični đam čiji je najlepši smisao u tome da može biti za=boravljem, prepušten proticanju vremena za koje je poverovao đa je njegovo, on je s užasom morao đa prizna đa spasa i spokojstva ipak ne= ma i da sve stvari imaju skrivena značenja kola se otkrivaju tek kada im se priđe kao tajni koju treba odgonemnuti.

„Ovo što vidim Đređ sobom faj meređ Kkrovova, zatim, delove reke što blešte na sumcu kao Kkrljušt prozora. Pa onda taj dim što putuje kao oblak pravcem

· vetra, automobile dok se ulrštaju ma mostu, i mali skver. Da 1i je to grad? O tome mismo mislili kad smo se ovđe

nastamih. .."

_ Tako se. za! stvari, kao iza reči, naslućivnla jedna druga stvarnost, i nieni oblici postajali su ovakvi kakvim ih je činio nespokoj pesnika zagledanog u život i u vreme. Sve je postajalo opomena, _

„Jer sve čega moežemo da se setimo vraća mas svetlosti oroih koraka gde počinje hrabrost

i gde hrabrost završava.“

Vraćajući se svome močeftku. pesnik se vrafio onima koji su nastavliali svoj život nastanicni u niemu. Vratio se onome što „neće doći. Ne može doći. Neće se vratiti“. a što ie ipak fu. s njim i u njemu. Onome što je bilo i ostalo smisao njegove pesme koja se sada. „Pohvalom lion u sazvučiu čitavog našeg današnjeg pesnimirnom leiu“, konačno votvrđuje kao osoben štva. Duh i ritam te poezije odavno su napustili mnogi koii su svojevremeno zajedno sa Tošovićem pevali tužnu pesmu rezignacije 1 umora. To što se Tošović ponovo vyrafio svome prvobitnom, ranom nemiru, pretvarajući ga u nov kvalitet i specifično stvojstvo jedne na poseban način infonirane pesme, dokazuje zrelost određenog posleda na svet i celovitost pesničkog nastojanja, zaokruženog u jedinstvenu i homogenu celinu.

Posmatrajući svet iz jednoga ugla koji bi se Đre mogao smatrati moralističkim nego filozofskim, Tošović ie poezii prišao kao sredstvu izražavanja najintfimnijih stanja i raspoloženja, svestan da nemir oživotvoren u reči daie niegovim doživljajima draž potresnog svedočanstva i mračne ispovesti o mnogostrukosti ljudske ličnosti pritisnute saznaniem da naše vreme nije samo naše-i da, duboko u sebi, možda i nesvesni tog mistično bogatstva. živimo živote onih Wkoii su se naselili u nama i čije prisustvo određuie i mašu sudbinu, i našu pesmu, i noš lik. TIščezli svet prošlosti u. niegovoi poeziji otkriva ftainu svog trnipnia i svole moći. i mirno leto ratnikoVOZ počinka i predelima jave samo ie vraćanie vremenu koje nas kao šuma opija mjrisom i Dprima najvećom snagom. e

Pyredag PALAVESTEA

e a ao ei rrezzzuzI ura anzearaaea aza mar a nuuma aurunee veek ara auu aaa riza o O 7

sa strogom čijenicom iz života ili biografije pisca, čas Kkritičku ocjenu sa opaskom o nekom detalju izvan ili pored djela. Ramić je ove eseje pisao onako kako je mislio da će najbolje. naprisnije, najefektnije izraziti svoje divljenje za njihov pregalački život i za njihovo često tako tragično nedovršeno, torzično djelo, djelo u sjenci vremena i njegovih neodložnih zahtjeva i bprisila.. Čista književna ocjena najprilježnije leži u slučajevima dva ovdje najizrazitija autora: Zije Dizdarevića i Hasana Kikića, jer je njihovo djelo izraslo u jednu određenu autonomnu vrijednost koja je nad rasla vrijeme u kome je ono nastalo, bar u relativnu vrijednost o kojoj se može i sa esteti-

ske tačke gledišta strogo suditi, dok se u ostalim. slučajevima, pored nekih lijepih tekstova u kojima se osjeća prisutan dah života i potencijalan dar pripovijedača i pjesnika. prije može govoriti i govori se o moralno snažnim likovima ljudi i boraca koji su i perom povremeno izražavali svoje opšte progresivne stavove za koje su se bez rezerve i odlaganja kao ljudi zalagali. Potvrdili su to i smrću. Mnogi od njih bi, da su preživjeli strašne godine ra ta i uništenja, postali svakako velika i značajna imena naše literature (Džemo Krvavac naročito kao književni kritičar i esejista, Ilija Grbić kao pripovjedač sela itd.). Gledan danas kao cjelina i u cjelini Ramićev dugogodišnji

rad na obilježavanju i zabilježavanju značaja socijalne literature koju su pisali radnici, ali ne samo oni, dobija svoje nesumnjivo značenje. svoje korisno i plodno osvjetljenje i,na jedan na čin, zaokruženje; posebno ogledom u kome se uloga radnika-pisaca razmatra u relacijama naše literature od pojave prvih pjesnika i pisaca proletera (Kosta Abrašević i drugi) u jednom istorijskom slijedu sve do naših dana.

Time to djelo i to nastojanje da se ta literatura učini prisutnom, da se aktivira njen duh i njen smisao, da se približi novom čitaocu dobijaju svoju izuzetnu vrijednost i ulaze u fond svih onih iskustava sa kojima naša li-

I PORE/ILJA

BOJA

(»Rečnik modernog slikarstva«, »Nolit«, Beograd 1961: prevela Dr

Katarina. Ambrozić)

Možda nijednu knjigu od onih koje su se u poslednje vreme pojavile u našim izlozima, ne le ba pozdraviti sa toliko radosli, kao „Rečnik modernog slikarstva“. Ovo delo, — koje je rečnik samo po tome što istorijsći materijal iz oblasti likovne umet nosti prikazuje abecednim redom naziva, odnosno, imena umetinika, pravaca, škola ili pojmova, doživljava se kao zbirka suptilne

esejistike temama likovnih umet

nosti. Obuhvatajući razvoj svet skog slikarstva, od impresionizma do poslednjeg rala, đuboko zadirući u probleme umetnosti i života uopšte, prilazeći ličnoslima koje predstavlja, složeno. du hovito, ova knjiga je u svom krajnjem rezultatu, superiorno i vredno književno delo. Međutim. mnogobrojnim tvorcima „Rečnika modernog slikarstva“, zanimljivost prezentacije i estetska forma sadržaja, bile su tek drugostepeni zadafak, potisnut preokupacijom da se ostvari kritičia vrednost dela, njegova puna Objektivnost. Pisci tekstova (940 na pisa), poznati kritičari i istoričari umetnosti, među kojima tre ba svakako spomenuti Remon Konja, Pjera Kurtiona, Bernara Dorivala, Žaka Lasenja, MoriIša Renala, Mišela Sefora, uložili su pošteni trud, oplemenjen talentom, da sve pravce modernog likovnog stvaranja (Impresionizan, Fovizam, Kubizam, Dadđaizam, Nadrealizam, Apstrakciju)postave jasno, s analizom korakteristika i punim osvetljenjem njihovo značaja za razvoj umetlnosii UGopšte i u određenom irenulktu Čak i one manje poznate škocič i strujanja, koje su se brzo 'zgubile u opštem toku. prikazaDe su sa svim bilnim odlikama 1 ulogom koju su odigrale: Pontnvenska škola. Nabisti, LaiemSen-Manten, Suprematizam. Rejonizam, Purizam, De Stil i dru-

[5]

Govoreći o ličnostima istaknutih slikara, pisci koji ih predstav ljaju, nastoje, da kroz kritiči stuđiju njihova talenta. stilskož opredeljenja, umetničkih konce? cija, tehnike i uticaja koji ih karakterišu, dočaraju minijaturnu monografiju. da ove ličnost! donesu čitave, sa njihovim stvara lačkim i ljudskim karakteristikn= ma. To nastojanje .de se Kknjiževnim sredstvima, kroz poetižovanu reč, psihološki prodor i: anegdotu. uđe dublje u slojeve života prikazivanih ličnosti. daže Izuzetnu draž ovoj kompoziciono i kvalitetno ujednačenoj Knjizi, koja je udženik koliko i beletristika. 'U ovom rečniku, pored slikara, đobili su mesto i neki veliki tumači slikarstva, oni koji su, Rka0 Bodler, Apoliner, Zola i drug!, tragajuči za primarnom spontanošću ljudskih osećanja i mist, stigli do slikarstva, nadahnjtjući sebe likovnim impulsima, a sami bogateći slikare svojim doživljajem sveta. Naklonost prema likovnim umetnostima kod o vih i njima sličnih pisaca, nikao nije bila plod spoljnih uticaja, već plod duha preokupiranog 15} nom zračenja lepote, neophodnost da se stvarnost doživi autentičnija od one koja je očigledna. Svojim načinom posmatrania i sredstvima svoje umetnosti, ovi pisci su često pomogli slikarima da daju konkretno ime nejasnim stanjima u sebi, „kao štosu se dešavalii obrnuti sluča jevi. Sazvežđe umetnosti Dovazano je uzajamnim ~ „delovanjima. U knjizi se dalie govori

Nastavak na (. strani Nada MARINKOVIĆ

_-CCzrrraar O aaa ———

teratura i naša kultura ma svom daljem putu moraju neodložno da računaju. Socijalna literatura, onako kako je vidi R. Ramić. nije mrtva i nije daleko od današnjih tokova i stremljenja literature. Na njene vrijednosti, a njih bez sumnje ima, treba neprestano Obraćati pažnju. ne samo bijeteta radi, nego prije svega. literature radi. Rizo Ramić je čitavim svojim dosađašnjim djelovanjem insistipao na uključivanju socijalne literature u žive tokove naše svijesti, našeg života i našeg kretanja ka progresu. Svjedočanstvo tog kretanja jeste i ova knjiga koja plijeni čitaoca toplinom, plemenitom namjerom i ostvare-

nim rezultatima. Risto TRIPKOVIĆ

3;

„Sošaj--