Књижевне новине

INOSTRANE TEME

Milan DAMNJANOVIĆ

=—=—=—ı 10:20:15 o: CO

Dok sam posmatrao događai i teatra, prvi put u ovoj RežGDL MOOD :Ga a setiti prvog pozorišnog komada koji sam u Beču video pre više godina: tada je scenski prikazivan poznati eksperiment katoličke crkve d među radnike postavi sveštenika prerušenog . ČOLOLJO bi onda "blagotvorno uticao na ·iistruktiyno co nika i poslodavaca. Komad je BDB:(5PEoO o SPa o srećnom delovanju jeddusi io SVe> enika koji je odvraćao radnike ohola, otklanjao njihove porodične teškoće

regulisao odnose radnika i poslođavaca.

I sada, posle dugog vremena, „ponovo se ·preda mnom diže zavesa jednog bečkog teatra i opet na sceni susrećem crkvu. Nije li u to umešano proviđenje, pitam se, i, nevičan okultnim stvarima, spreman sam da u Burgteatru prihvatim i isprobam mističke sugestije koje bi se prezentovale u obliku uspele umetnosti. Kao 'Što je u onom komadu, koji sam video pre pet 'Bodina, crkva rešavala radničko pitanje, tako sada rešava pitanje nauke i svoga odnosa prema napretku naučnog saznanja.

Osnovna ideja komada Franka Zwillingera „Galileo Galilei“ jeste ta da se nauka ni na koji način ne sukobljava s crkvenim učenjima. Ga-– lilej je, sudeći po ovom komadu, i sam bio veran sin crkve, a među njegovim progomiteljima bilo je i pristalica njegovih iđeja. Daleko od toga da sam papa ne bi imao uviđavnosti za Galilejevu nauku, on ju je samo sbrečavao zbog akutne potrebe učvršćenja crkve koju su ugrožavali protestanti. Sudeći dalje po komadu, Ga-– lilej se odrekao svog učenja, u čiju je istinitost do kraja bio ubeđen; odrekavši se, on ga je i dalje širio u nekoj vrsti slobodnog zatočeništva na koje je bio osuđen, sve dok nije saznao da je odluka o njegovoj osudi u stvari bila neispravna. Tada, iznutra oslobođen, on je spreman ne samo da širi svoje učenje, već i da objavi nove spise. Znučajno je da je tu njegovu odluku omogućio „uviđavni“ deo crkve koji se suprotstavlja moćnom delu i komad se zavšava, a čuveni Eppur si muove uopšte ne odjekuje s pozornice.

Sva plemenitost i humani značaj Galilejeva stava koji je simbolički utkan u duhovnu istoriju čovečanstva pofpuno je izgubljien u ovoj ideološkoj drami, «čiji je cilj reimterpretacija „Galilejeva slučaja“ u skladu s aktuelnim pofrebama crkve koja i danas, kao i nekada, ima mnoge feškoće zbog savremenog napretka nauka. Ovako nakaznu tezu, naravno, ne podržava nikakva Književna imspiracija i cela stvar je samo hladno racionalno namešfanje apstraktnih ideja, tako da što solidnijom konstrukcijom podrže procrkveni stav i raspoloženje. U dugim diskusijama i dijalozima između Galileja i sveštenika, argumenti Galileja deluju pre svojom očiglednošću, nego li silinom logičkog i filozof-

_ skog objašnjenja, dok je-stav crkvenjaka dvosmislen: oni, s jedne strane, štite božanstvo od pretencioznog ljudskog uma, a sa druge, brane crkvu od spoljašnjeg slabljenja, uviđajući ispravnost Galilejeve nauke. I tako je ovaj Galilej pobožan, iako ubeđen u ispravnost svojih saznanja, a ova crkva uviđavna za nauku i osetljiva za naučne argumente. Tu konflikta očigledno nema, pa prema tome ni prave dram= ske materije.

Poznato je da je Bert Breht napisao komad pod istim ovim naslovom, koji je, po sigurnom sudu, pesnički i dramaturški savršeno delo. Breht ie nađabhnuto govorio o slobodi mišlienja i istraživanja, o vitalno značajnoj pretpostavci pravog života koji se sastoji u neograničavanju istine. Njegov Galilei ustaje snažno protiv diktatorskog flačenia duha i vodi borbu sa lukavstvom i prepredenošću koii su tada bili neophodni. On širi znanje o stvarnim stanjima, Jer „nauka ima samo jedan cilj: da olakša ljudsku egzistenciju. Tamo gde se naučnik da zastrnšiti, nauka opada i zakržlia“, Pa se čovek može naivno pitati, šta ie s ukusom koji je u ovom slučaju odlučio koji će Galilei nastupiti na )Ozornici čuvenog teatra. Nota bene, Brehtov Ga lilei ie ranije izvođen u Beču i to u jednom perifernom pozorištu u južnom delu grada, na žalost u vreme kada su Rusi držali taj „deo grada. Nota bene, u jednoi seriji predavanja O odnosu erkve i nauke. Dr Herbert Zalarcil, LE" davač Pilosofskog fakulteta, obrađuje najpre

Galileiev slučaj. Ovaj slučaj j činienicu da se umetnos

e zanimljiv i vređi promisliti t ovde može spasti samo onda ako se prihvati red stvari kakav nBršsiO" rijski zaista poznat i opravdan: ako se pri Me konflikt između napreika nauke i crkve koja mu stoi nasuprot. Ako je pobožnost prirođnjaka na Zapadu i da crkva d

se dalje promisli kako danas postala pomodna anas ima više razloga

nego što je ranije imala da sebe štiti od napretka naučnog saznanja, onđa možda u ovom prisustvu crkve u teatru ne treba viđeti ništa neobično.

JONESKOVE „ŽRTVE DUŽNOSTI“

Kao i nekada, nezadovoljan i inhibiran događajima na velikoj sceni, potražio sam odmor i utehu u doživljajima koja su u stanju da prirede mala, podrumska pozorišta (Keller-Theater) kamernog tipa, eksperimentalnog karaktera kakvih ovde ima u dovoljnom broju. Najprivlačnija stvar se nudila u studentskom pozorištu gde je frankfurtska studijska scena gostovala s Joneskom i svojim programom otvorila novu sezonu. Posle apsurdnog Galileja izgledala mi je „apsurđdna“ Joneskova „pseudodrama“ kao vrlo verodostojna, sveža i savremena stvar koju su mladi izvođači nosili ne samo punim srcem, već i lepim ialentom. Svog Joneska oni su nudili s jednim uz program štampanim tekstom koji je govorio o „načinu upotrebe“ ovog pisca i još davao podatke o odgovarajućoj literaturi.

Joneskova jednočinka „Victimes du devoir“, napisana 1952. prvi put izvedena 1953. u Thć~

NASTASIJEVIĆEV PUT DO PESME

U zaostavštinc Momčila Nastasijevića ostali su veoma zanimljivi tragovi njegova rada, kao skice u radionici slikara ili vajara. Često se može pratiti kako je nastala jedna pesma ili priča, od prve njene zamisli pa do konačna teksta. Evo jedne takve pesme, u četiri varijante, dok najzad nije potekao pročišćen lirski izraz;

GROŽĐE

Gle, zlatan oblak natopi zemlju pijanstvom i vode: Da tople ljuškaju Kkoritima.

Telo ti cedi sokom napukle voćke

zrele na grani.

Celovom da li da prevre slasi

u vino za budtiću gozbu;

ili bez vrelih dodira.

da presahnemo u tihom rastapanju?

Iz neoplođenog soka, nad jalovim čokoćem ruja da ispari magla za nove zlatne oblake.

Ova, prva verzija potekla je, po svoj prilici, već negde godine 1924. ili 1925, u jeku mpresionističkog i neoromantičnog romantizma. Posle dve godine pesnik daje novu verziju:

GROZD

I kad je zlatan oblak zemlja se pijanstvom natopi: te vode ljuškaju Kkoritima. "Telo je da zrelo napukne, ni smokva slađi ne cedi sok.

Dragano, celovom prevri slast:

na gozbi nekad piće se naše vino. Ali suludo, za oduhovljenje,

Ni ozarenim prstom da ne dirnem tvoje zračno telo.

Tako iz neoplođenog: soka nad jalovim čokoćem ispari ruja magla za nove zlatne oblake.

Za njom dolazi, uskoro, gotovo sasvim nov izraz, sagrađen na starim rečima, al. u drugom ritmu i poretku:

GROZD

TI zlatan oblak, dragano, Natopi zemlju pijanstvom.

Ljuškaju vode koritima I puca plod.

T tvoje telo, dragano, Ljubavlju prezri, napukne.

DRAMATURCIJA U BURGTEATRU ~

&tre du Quartier Latin, tematski obrađuje problem ispunjavanja dužnosti, onaj mehanizam koji je u našem životu u stanju da ubije sam život, pa ga u opravdanoj pobuni odbacujemo — i odmah zatim prihvatamo da bismo produžili i održali život: tako se krećemo u apsurdnom krugu bilo da smo svesni te situacije, bilo da neposredno „ispunjavamo svoje dužnosti“ ne reflektirajući o njima. Simboličkim proširenjem Joneskova ideja dobija veliki zamah, tako da se odnosi ne samo na naše svakidašnje, sitnograđanske delatnosti, već odjednom na sve naše , životne aktivnosti, podrazumevajući tu i stvaralačke. Ona se okreće prema pojmu zakona u maučnom (psihološkom i društvenom) smislu . reči, ali i prema zakonima u umetničkom oblikovanju, dovodeći u pitanje ceo humani red stvari.

U ovom komadu Jonesko izričito đovodđdi u pitanje tradicionalni red stvari u samom pozorištu. Njegova ličnost Nicolas d'En saopštava ideje umnogome nalik na Joneskove „sasvim

jednostavne misli o teatru“. „Savremeno Dpozorište još uvek je zarobljenik starih formi, psi-

MOMČILO NASTASIJEVIĆ

Ni smokva sla(i cedi SOK,

Ni grozd iz prif

I prevre slast, I pijem te k'o vino.

Ili odđ žarkog medira, 'U zlatnu maglu đa presahnemo.

Za nove zlatne oblake.

Nezadovoljan i ovakvim tekstom, Nastasijević još više kondenzuje izraz, nekih deset godina posle prvog pokušaja:

GROZD

I zlatan oblak, dragano. natopi zemlju pijanstvom.

Ljuškaju vođe Kkoritima, i puca plod.

I tvoje telo, dragano, Ljubavlju prezri, napukne.

Ni smokva, slađi ne cedi sok, ni grozd iz prisoja.

Da 1 napiti se vina? Ili od zračna nedira

u zlatnu maglu đa presahnemo za nove zlatne oblake?

Bilo bi interesantno, za psrhologa, estetičara, pesnika, a i čitaoca uopšte, kada bi se u celokupnim delima Momčila Nastasijevića, do kojih jednog dana treba da dođe u kritičkom izdanju, objavile u dodatku sve varijante njegovih spisa, ukoliko ih je sačuvao njegov brat, Živorad Nastasijević, slikar.

Božidar KOVAČEVIĆ

/1—C Slobodan BERBERSKI CEN POBUKA

Poslednje veče bilo je veće gorkog govora. Odakle su dolazile strele? Iz belog luka, crne odaje, plavih sazvežđa? Sve je

. bilo sveđeno. Korona nije stepenica prema nebu. Lovori trebaju držaću konaca. Zanosu je dovoljan beleg. Tri crte na pučini i na oranici. Sve drugo je teret na vrhovima, pora, ı dubini dna. Ne zna se gde počinje đan, gde svršava noć, a, uskomešano je u crnoj belini, u razdeljenoi tami. Ni java, ni san. Život đaleki kojem niko ne zna ime. Ništa ne vidimo u toj praznini kamenoj i grubojž. Može se zasuti gromađom, rastakati pijucima, optužiti rečima. Opet je sve pusto pred zagonetkom smrti. Samo mir, skrštene ruke, nespokožj u viru. O, vali crnine, o, grumeni zemlje, o, tave skočanjene. Pustite da nam se ruke falasaju i krvave. Blagoslov je i psovka, i pogrđa, i milovahje. I kađ smo zli volimo dobrotu zapretemu, i kađ smo smrknuti volimo izlomljenost zuba, i kad smo plačni iskopavamo Život iz mahovine. Pustite nas đa fugujemo tužni.' Zakletvu da čuvamo. e 7

Tioologije jednog Pola Buržea.. Ono ne odgovara stilu kulture našeg vremena, ne stoji u skladu sa celinom duhovnih manifestacija naše epohe...“ „Treba voditi računa o novoj logici, napustiti princip identiteta i jeđinstva karaktera u prilog kretanja, dinamičke psihologije... Nikakve alkcije i uzročnosti, bar ne u njihovom starom, suviše grubom obliku“. Sam Jonesko razvija ovako jednu repliku svoje ličnosti, definišući time i žanr ove svoje „pseudodrame“: „Nema više drame ni tragedije: komično postaje tragično, a tragično komično... Pokušao sam da komično suprotstavim tragičnom da bih ga ukinuo u jednoj novoj sintezi. Ali to nije nikakva sinteza, jer se ta dva elementa ne utapaju jedan u drugi, već ostaju jedan kraj drugog, stalno se odbijaju, kontrastom uzajamno osve{iliavaju ali i dovode u pitanje i čak poriču. Zahvaljujući tom suprotstavljanju nastaje dinamična ravnDteža, napetost... komično, neposredni pogled u apsurd, sadrži za mene više očajanja no ftragično. Komično je bezizlazno“.

. Nepoznati mlađi izvođači tačno su shvatili Joneskov teatar kao filozofski i igru učinili maksimalno simboličnom: ličnosti su nosioci ideja, a ne ova ili ona inidividualnost (ili određen karakter) koja predstavlja samu sebe. Tako da ove Joneskove ličnosti neprekidno liče na nas, kao što je rekao izdavač Joneskovih drama, Žak Lemašan (Lemarchand), a u njihovim naizsleđ nepredvidljivim avanturama iznenada uviđamo da su one istinitije ođ samih onih koje su se nama mogle desiti.

ISTORIJSKA DRAMA KRISTOFERA PRAJA

U Burgteatru je prvi put u svetu izveđena drama „Krali Kratki — kaput (Curtmantle) Henrih Engleski“ poznatog engleskog pisca K. Praja koji je i sam dugo prisustvovao pripremama ove premijere. Drama obrađuje istorijski poznati sukob kralja Henriha sa kancelarom Beketom koga je sam krali učinio nadbiskupom od Kenterberija. To je doba konstitucije države za koje se danas uopšte smatra da je bilo odlučujuće za sav kasniji državno-pravni razvitak Engleske. Sukob kralja Henriha sa njegovim kancelarom i ličnim prijateljem Beketom izbio je onog trenutka kada je kralj, pokušavajući da crkvu podredi opštim državnim ciljevima i potrebama, postavio za crkvenog poglavara zemlje upravo Beketa. Beket se, međutim, tađa okreće od kralja identifikuiući se s crkvom, iz čega nastaje poznati kon{likt koji se najpre završava izgnanstvom Beketa sa Ostrva, zatim pomirenjem s kraljem i trijumfalnim povratkom i najzađ nasilnom smrću nadbiskupa koju kralj nije želeo i koja je definitivno upropastila njegove planove za podređivanje crkve. Smrt nađbiskupa je, naime, izazvala ogorčenje mprof'v kralja koji je posle triđesetgodišnjih borbi i užasnog pustošenja ipak uspeo da postavi trajne temelje države, ali je sam umro veoma nesrećan i nezadđovolian, osećajući „da za ovaji Život nije stvoren nijedan čovek, nijedan jedini na celom svetu... Sve još Ostaje da se uradi!“

Istorijska đrama Kristofera Fraja ostala je u dosta sirovom stanju, ima se utisak đa pisac niic „doradio“ svoju stvar i da bar za ovaj komad važi pesimizam niegove glavne ličnosti: Sve ioš ostaje da se urađi! Ovđe neđostaje baš ono što karkteriše Frajevu dramaturgiju koja proističe iz poezije, refleksivne lirike i intelektualnih diialoga i sukoba. U samom izvođeniu u režiji 'Karla Gutmama vređno je pomenuti odličnu ulogu Hajnriha Švajgera kao kralja koji je bio ne= podesan i parađoksalan, sažaljiv i surov, čovek intelekta i čovek akcije, praznoveran, dalekovid, strpljiv, samovoljan, ohol... Ogromna koncentra= cija egzistencije, baš kao i vreme u kome je istorijski kralj živeo.

sati onome do čega je Đorđe Le=

ĐVE RADIO-DRAME

(R. Tagore: »Čitra«, Mala

Dramsko pisanje, u stvari, i nije ništa drugo do kazivanje priče: kako će priča biti ispričana stvar je pojedinca. Postoji neko-

i e :trukcije, i Javnih zakona koDns e, alt a oni se, bež velikih smetnji i bojazni pred ogrešenjeti o pra ila Žž mimoič vila žanra, mošu o postoji nešto mnoso elaizida TF nije: unutrašnja dramatika. “ita to prihvatimo, 4 DE. psa _ razloga da tako ne bu e; AP činjenicu da se drama može 0 samo emocija, imaćemo osno M elemente na kojima je ZašnOv jedan od najlepših i faijuzbi i vijih Tagorinih tekstova, 73 ska poema ili lirska drama „Citra“ (mada je termin ireleva

KNJIZBVNB NOVINE

tan oba se upotrebljavaju). Fragmena, iz „Mahabharate“ koji govori o ljubavi princeze Čitranbade i kralja Ardžune, izdvojen iz legende i oslobođen sadržaja, ali ne i smisla koji je sadržaj u legendi imao, sveden, drugim rečima, na naizmenične dramske dijaloge između zaljubljenih smrt nika Čitre i Ardžune i drevnih bogova Madane i Vasante (kojima bi u antičkoj mitologiji odgovarali Eros i Likoris), u Tagorinoj interpretaciji dobija formu jednog suptilnog sazvučja više glasova koji pevaju himnu ljubavi, me — da ==: (iji SU misaoni podtekst,

sažmemo oba termina kvaliteti čisto lirski, i dvojstvo ka-

scena Radio Beograda)

jedne lirske dramske poe= '

rakteristično za veliku poeziju od koje asocijativni put može da nas odvede jedino do „Pesme nad pesmama“ — a to dovoljno govofi. Pripremajući „Čitru“ u okviru proslave stogodišnjice pesnikovog rođenja (beogradska televizija pripremala je isti tekst, ali je izvođenje „iz tehničkih razloga“ izostalo ne pruživši nam jedinstvenu priliku đa spojimo scen ski i akustički doživljaj velike poezije), reditelj Slobodan Sedlar

slušaoci

bio je svestan izvanredne snage, i zvučnosti Tagorine reči i nije se naročito trudio da izvođenje Obogati sopstvenim intervencijama koje bi nas uverile da smo dramske radio-emisije, a ne da prisustvujemo večeri recitovanja Tagorinih stihova. Otud je, valjda, i glumačka ekipa (M. Stupica, S. Dečermić, D. Jakšić i M. Veselinović), kojoj se ne može osporiti prirodnost i rutina, delovala pomalo hladno i neangažovano. 2

(Kalajdžić-Grakalić: „Prozor je samo za hrabre'" Mala scena Radio Zagreba)

U oblasti motiva pogodnih za stan broj” takvih koji izuzetnodramsko uobličavanje, a posebno šću situacije, atmosfere, konflikta za radio-dramsko, postoji izve- itd. na kojima počivaju, a prior

obezbeđuju uspešno postizavanje izvesnih dramskih (važnih) efekata. Tada obično, ni naročito indigni rani, a još manje egzaltirani, kažemo da nismo viđeli (ili čuli) nešto novo, da je građa uzidana u oprobanu konstrukciju, ili, ako hoćemo da budemo nedvosmisleni, kažemo da je reč bila o klišeu. U radio-dramskoj, televizijskoj, filmskoj, ai teatarskoj produkciji velikog đela sveta to je ustaljena praksa kojoj se ne može osporiti izvesna funkcionalnost; u svakom slučaju, skloni smo da poverujemo da je to bolje nego, služeći se Kkrilaticom „novo po svaku cenu“ upađati u, recimo, stvaralačke avanture koje niti čemu vode, niti kuđa dospevaju. To, razume se, nije i ne može biti pravilo.

Radio-scena Kalajdžića-Grakalića „Prozor je samo za snažne“ je primer takvog jednog dramskog proizvoda čiji se rezultati u pogledu istraživanja dramskih problema mogu dopi-

bović, svojim pozorišnim i radiotekstovima, sa manje ili više uspeha, dospeo.

Reditelj Bogđan Maričić poka= zao je mnogo smisla za dočaravanje atmosfere stravične nape=tosti u kojoj politički zatvorenici iz prošlog rata čekaju razrešenje svoje sudbine, za atmosferu u kojoj „mašta ' progonjenogp čoveka počinje bolesno da radi, da stvara planove o oslobođenju koristeći se najmanjim (privid-= nim) znakom iz spoljneg sveta, na osnovu puke fantazmagorije da se upušta u najopasniji rizik. Minimalnim 8trediteljskim sredstvima, a uz pomoć glumaca I. Šubića, BE. Kutijara, D. Hrče i V. Drah, koji su svoje uloge inter= pretirali sa mnogo mere i znalaštva, načinjena je i emitovana jedna emisija prosečne literarne vrednosti, ali zanatski bespre= korna,

Bogdan A. POPOVIĆ

7.