Књижевне новине

(Nastavak iz prošlog broja)

sakovitč je bio primljen po drugi but, u

audijenciju, kod grofa Kayserlinga, u pod-

ne, dvadeset i prvog jula, po ruskom kalenđaru, iliti trećeg avgusta po novom.

Bio je uveden, opet, tako mu se bar čihilo, kroz ogledala, kroz mramorne niše, pored kandelabra i goblena po zidovima.

Bio se nađodolio i imao je namirisanu Niku tog dana.

Dok je čekao, pred grafovskim vratima, oko njega su se bili okupili sekundsekretar Volkov, i njegovi gosti, koji su še smejali, U tom Srbinu, tako lepog stasa, otmenog držanja, darožljivog pri kocki, faraonu, a koji ne zna, ko su golišave boginje na hodniku Kayserlinga, i ne zna, ko je bila boginja, Psyha.

U gostima, u ruskom poslanstvu, tog leta, bila su dva salonska lava, iz Sankt Petersburga, sosbodih Levašov i gospodin Aleksej Semenovitč Musin Puškin, za koga mu Volkov reče, da je kratkovid, ali najbogatiji među njima. Bojažljiv. kod žena.

Lovašov je bio stigao iz Anglije, a Musin Puškin iz Pariza.

Obojica su bili lavovi u perikama.

Kad su čuli da Isakovitč ne zna ni za Apuleia, postao je za njih čudo, kao da je urođenik amerikanskih šuma. Levašov mu se smejao u lice. Brat Rus.

Kad su se spremali da uđu Rod ambasadora, Volkov ponovi Isakovitču da je stvar Črnogoraca savršena, dokončana, da o, tome ne treba irošiti reči. Neko ga je, međutim, denonsirao, Venecijancima.

Kayserling je ljut što venecijanski ambasador, zna.

Neka pazi šta govori.

Sekundsoekretay još dodade, da se njemu čini, da je Pavle u rapottu, koji je batun Asch nn= pisao za Kayselinga, i suviše hvalio vladiku Vasilija. Upožzorava ga da graf ne misli talto.

Isakovitč nn to reče grubo: Ja tmko, a Vi kako hoćete! Ich so. Ihfo Hochwohlgeboren wie Sie wollen:

Volkovu je trebalo, uvek, nekoliko trenutaka, dna razume Pavlov nemecki jezik, a kad razumede, pomisli, da se taj oficiž, jako promenio.

Sat je odbijao u predsoblju kadđ ih je lakej uvodio ambasadoru.

Ni traga Wod Ismkovitčn nije bilo više njegovom Tanijem oduševljoenhju i ponižnosti prema Volkovu. Volkov sm je začuđeno bosmuntrao.

Graf Kayserling je stajao, opet, na3slonjem na svoje ognjište mramorno, u kom je bilo izukrštano nekoliko cepanica, pripremljenih za vatru. Kayserling je, tog:dana, bio još puniji otdenja, a pteko grudi je imao cordon, koji je od Mavije Thoerezije tek bio dobio. Bio je primljen, dan pre, kođ imperatrise, u audijenciju.

Imao je, tog dana, na glavi, novu, tek napudrovanu bperiku, a bio je u novom, versajskom, raku. od velura, boje vina. Imao je crhe, sVilene kilote tog dana, na svojim debelim nogama, koje su se činile, za trenuf, tanje mego inače, Jednu Yuku, po svom običaju, opet je bio uvultnao, u. svoj,. beli, svileni, prsluk, a drugu Wao dh ireži nešto -— u svoj pošuvraćeni, ogromni. rukav. Bio jc dobro raspoložen tog dana i smeškao se Isakovitču, dok se Pavle duboko klanmjao. | Volkov je bio, na dva koraka iza Pavla, stao.

priča »književnih novina«

Miloš CRNJANSKI

Podbuo od vrućine, sa licem gzamišljenog čoveka, Kayserling je posmatrao oficira dva tri mihuta, svojim očima, boje peska, mirno.

Pročitao je, kaže, kapetanov izveštaj o lazaretu. To je, za sada, dosta.

Možda će Isakovitč morati, docnije, u Črnu Goru, ali, za sada je dosta o Vasiliju (graf reče:

·Bischof Bazilio). Prema referatu baruna Acha,

njemu se čini, da kapetan piše, to jest priča o

vladici, suviše, blago. Ceo taj projekat o prese-.

leniju Črnogoraca (graf reče: Kxodus) izmislio je taj vladika obešenjak, samo zato, da bi, što više, para, mogao da izvuče u Sankt Petersburgu. On ima izveštaje ruskih oficira, da je Črna Gora gBolo stenje, siromašha zemlja, a vladika priča o lepim, širokim, poljima, plodnoj zemlji. Taj vladika je, sem toga, pred polazak na put u Rusiju sabrao Črnogorske serdđare (graf reče: Sirdareh) pa je počeo da deli oficizpske činove vođacima. Obećao im je potvrđđu tih činova iz Moskve, a to je prerogativa rosijskog ambasadora u Beču. Najzad, kapetan ne kače ništa o tome, da je vladika izmislio, da se potpisuje, kao Smireni Pastir Slavenoserpskago Černogorskago Naroda (Kayserling je to pročitao sa jednog papira, koji je izvukao iz rukava, na ruskom, muhom). Zatim, dodade, ljutito, da obećava jednom rođaku i čin gubernatora, koji, u Črnoj Gori, nikad nije postojao.

Icayserling je, zatim, oćutao. Obišao je sto i seo na svoju fotelju, a počeo da prevrće neke hartije na stolu. Isakovite je ćutao.

Graf onda podiže glavu i reče jetko: Ima li kapetan da doda nešto, usmeno, svom: izveštaju?

Isakovitč onda, zamuckujući, upita, da li bi mu bilo dozvoljeno da kaže, usmeno, ono, što je, lu lazaretu, čuo, a možda nije protumačio dobro.

Kayserling onda reče, da je zato kapetana i zvao. Neka mu kaže, prosto, jasno, ali pošteno: Otkud da je broj Črnogoraca, na putu, mali, a vladika kaže da seli celu Črnu Goru? Celokupno stanovništvo?

Isakovitč onda reče, da je čuo, da je to, tek prvi, talas, koji je pošao. A kad nije stigao, nego ostavlje na putu, to je i ostale zadržalo. On misli, da nisu zadržani, da se čulo da su prihva=– ćeni, više bi narođa nagrnulo. Radosno.

Kayserling onda reče da ne razume kapetana,

na nemeckom, dobro; ali se pita, otkud kod iog. vladike taj projekat selićbe? To je, reče Kayser= ~

ling Volkovu, projekat, fantazmagorija, jednoš mistika! (Kayserling brvo reče „Mystikers“, a posle dodade „mystificateur“!) Pavle ni jedno ni drugo nije Yazumeo. Kayserling se, zatim, Sve više, obraćao Vol-

LAZARET

(Odlomak iz druge knjige romana »Seobe«)

kovu i reče, da mu sve to miriše, ili na veliku

nesreću, ili prevaru. Obrativši se Pavlu upita: Treba li dakle, verovati, da vladika, zaista, hoće, da seli celu zemlju? Zašto to kapetan nije u izveštaju podvukao? Taj poziv Vasilija, na koji ga niko, niko, nije opunomoćio.

Isakovitćč onda reče, đa njemu kažu, u lazaretu, da Črnogorci kreću, na poziv, koji je car rosijski slao, pre četrdeset godina.

Kad je trebalo da na Turke kreme. Narod za to veruje Vasiliju!

Kayserling na to dreknu, ljutito, da tom čoveku obešenjaku nije dosta što se potpisuje mitropolit Černogorski, Skenderijski i Primorski, bego sc potpisuje i Egzarh Sepnpskago Trona. Vasilije je poltron!

Isakovitč ga nije razumeo.

Videv, međutim, grafa, pobesšnelog, Pavle, kao da je i on tome kriv, umuknu. Kad ga ambasador, međutim, poče da meri očima, Isakovitč se drsko osmehnu. On se, kaže, ne razume u titulama, nego samo u konjima i pištoljima, ali pošto su on i Črnogorci iz iste familije, zna toliko, da se onaj, ko u Crnoj Gori vlada, mož da smatra egzarhom serpskih kraljeva i careva. To je tačno. A da li je više ili manje tačno, nije važno. Črnogorci veruju Vasiliju. (Isakovitč reče: Hoffnung haben Ihro Graden!). To je, kao da se nešto izvinjava, izbrbljao.

Tek što to reče, a Kayserling odgurnu hartije i tresnu guščije pero i viknu, ponova, da je Vasilije obešenjak (graf reče: „ein albermmer Moench“). Avanturist! Vasilije buni narod i na venecijanskoj teritoriji, a to je zabrinulo i venecijanskog ambasadora u Beču. ji

Okrenuvši se Volkcvu upita, da se njemu iz izveštaja baruna Ascha nije činilo, toliko ludo, sve to, kao sad. Gore je, nego što je mislio. Volkov onda odgovori, ponizno, da sekretar premijer sekretara, možda, nije hteo, da izaziva paniku. Možda je to što kapetan priča, o lazaretu, preterano?

Kayserling onda ustade i priđe Pavlu.

Gledao ga je svojim peskovitim očima, hladno. Neka mu kapetar kaže: Otkud taj nemir u tom narodu i da li je doznao, zašto je vladika, u istinu, u Rusiju, krenuo? Šta kažu? Šta kriju?

Isakovitč onda poče da se premešta sa noge na nogu, pa reče, da on misli, da ratovi, Črnogorce, uznemiruju. Oni o rosijskim pobedama pevaju. Smatraju dah su Čitna Gora i Rosija isto! Vladika zna da postoji husarski, serpski

puku. Sant Petersburgu. Želeo bi da i njemu ,

ieđam fakanv, rosijski polk đađu! T novaca za Črnu Goru! Vasilija e bi trebalo mimoići. Biće on na vVisočajši inleres i polzu gosuđarsiva rosijskog.

To je bila fraza, koju je Isakovitč, tolike puta, bio, od Volkova, čuo, pa je zato i ponow. vio. Treba, veli, sa Vasilijem, da razgovaraju.

Kayserling se kao pomami na fo. Viknu, da kapetana, to, nije Ditao.

Taj obešenjak (graf reče „Paulenzer“), ato ga ne spreče, i ne zadrže u Rosiji, još će se, i za monarha, proglasiti. Seli se u Rosiju, đa bi, tamo, kao princ, živeo! |

Zar kapetam; u lazaretu, ništa o tom nije čuo?

Isakovitč onda odgovori, kratko i jasno.

On, kaže, ne zna Vasilija, nikad vladiku nije video, Ne zna Činu Goru. On se truđio da izvrši svoj zadatak. Kladiti bi se smeo, da vla= dika Vasilije ne misli da iseli Čmu Goru, i da bude princ u Rosiji, ni kad bi to, pred rođa-– cima, rekao. Ne putuje Vasilije u Sankt Petersburg, da odseli u Rosiju Črnmu Goru, nego iđe da dovede Ruse i Rusiju, u Črnu Goru. Vladika Sava išao je da moli novaca za Crkvu. Vasilije će raditi na tome, da izazove, na celoj teritoriji Turske, pobunu, — gnaedigster graf!

Kad Pavle izusti to, Kayserlihg se trže, kao da ga je opario.

„Viknu Volkovu, da mu zove premijer sekretara Cernjeva, čim oni odu.

Zatim priđe sasvim blizu Pavla.

Kapetan, za sada, ima da čeka, u Beču, a zatim će u novu misiju, u južne pogranične teritorije. otkud je i došao. Na granicu tursku. Prema izveštajima koje ima, a koje je i Bestušev imao, Črnogorci prelaze, tamo, granicu i sele se u Rusiju, kod glavnog, austrijskog probusta, Mitrowitz. A to može uzbumiti Turke, što je, za sada, nepoželino. Kapetan ćae' otići tamo. Videti. Granicu, svet, iseljenike, oficire, koji se u Fiosiji spremaju, i koliko je Črnogoraca, tamo, na putu, — i iz Turske prešlo, Volkov će mu reći sve ostalo. Je li razumeo?

Isakovitč je stajao kao zahemeo.

Tako je malo škola učio i samo neke vrletne bukvare video, malo kthjiga sric9o, znao je geografjiju. Učio je kartu u sirmijskim husarima i pitao se: otkud Čronogorci tamo? Mitrowitz.

Da se vraća tamo, otkud je došao?

Da opet stoji na ženinom grobu?

Da se pojavi na ogzercirištu u Temišvaru, mesto da kreće u Rosiju?

Stajao je kao u nekom teškom snu.

Ali se trže i saže, da dohvati svoj tricorn. Zatim pogleda u lice Kayserlinga i reče drsko: Slušaju!

A graf se na to milostivo osmehnu.

Sad, kaže, zna, zašto njegov kolega, venecijanski ambasador, u Beču, ne spava mimo. Zatim poče da otpušta kapetana.

Čak i kad su, Isakovitč i Volkov, bili, već kod vrata, klanjajući se, graf im je mahao milostivo rukom.

— Kraj —

\ E ea

M) |

MLADOST JANKA VESELINOVIĆA e

(Povodom stogodišnjice rođenja)

Pokret Svetozara Markovića imao je, kao što je pozhato, velikog političkog i književnog uticaja na srpske pisce. Gotovo svi srpski književnici 7O-tih i 80-tih godina prošloga veka, naročito oni koji su se tih godina tek javljali, prettpeli su uticaj Markovićevog, socijalističkog pokreta. Čak i neki romantičari — Jakšić i Zmaj, na primez —o počeli su pod Markovićevim uticajem da stvaraju realistička i soc jalna (čak i u SsOcijalističkom duhu) dela. Neki književ nici, kao Jaša Tomić, Vladimir Jovahović, Milovan Glišić, Laža K. Lazarević, Branislav Nušić i dr. bili su u mladosti istaknuti borci-socijalisti.*

„Novih ljudi“, „komunaca“ i „Fepublikanaca“, kako su ih tada zvali, bilo je naročito na Velikoj školi, gde šu se socijalističke ideje najviše širile preko studentskog društva „Pobratimstvo“, i u beogradskoj i kwagujevačkoj učiteljskoj školi. Ti mladi socijalisti nisu še zadovoljavali samo time što su bili pristalice naprednih ideja, već su veoma često · želeli da svoja shvatanja u praksi pokažu i dokažu. Tako se tada stvarao naročiti tip agitatora i aktiviste. "Ti ljudi su ostavljali, kao Marković, svoje školovanje i odlazili „u narod“ da ga kulturno i politički uzdižu. Među njima, jedno izvesno vreme, istaknuto mesto zauzimao Je i Janko

vić, gr \ VO e bi prvenstveno interesovalo kada je i kako, tj. pod čijim neposrednim uticajem (Sv. Marković je već bio mrtav),

*) Kada je reč o našim prvim socijalistima, sledbeniSvetozara Markovića, treba imati na umu da su oni (bar najveći broj njih) tome pokretu pripadali više srcem nego umom i delali više oduševljeno nego dosledno. To su mahom bili đaci i uopšte intelektualci (radnika u pravom smislu tada skoro i nije bilo), te ije u njihovim stavovima i shvatanjima bilo nedoslednosti i protivurečnosti. zabluda i zastranjivanja, pa i renegatstva i otvorene izdaje. Najveći broj pristalica pokreta Sv. Markovića, među kojima i J. Veselinović, pristubio je kasnije Radiknlanci (i jedan od osnivača ove stranke, Pera Todorović, bio je u početku svoje političke delatnošti najbliži Markovićev saradnik!) Ali u to vreme, naročito do 1875 (godine smrti SV. Markovića) i do 1801. (kada je stvorena Badikalna stranka), ti mladi 1juđi su bili ođuševljene prista-. lice socijalističkih ideja i zapaženi politički” boroli. 060 se kod mnogih, haročito kod LL. K. Lazarevića, B. Nušića i J. Veselihnovića, . moraju razlikovati njihove prve godine

političke delatnosti od kasnijih.

cima pokreta

noj Str,

/

KNJIŽEVNE NOVINE

Janko postao socijalista. Na to pitanje, na žalost, danas sa sigurnošću ne možemo odgovoriti. Čak bismo, s obzirom na poreklo i vaspitanje, od Janka pre očekivali nešto sasvim suprotno! Pisac Hajduk-Stanka je, naime, bio sin sveštenika i otac mu je bio odredio sveštenički poziv (Jankov mlađi brat Stevan Veselinović bio je sveštenik!). Zato ga je upisao, što je inače danas malo poznato, u — bogcsloviju. Ali su, izgleda, i među bogoslovce bile prodrle socijalističke ideje, te on napušta bogosloviju i odlazi u učiteljsku školu. Štaviše, Janko će uskoro ostaviti i učiteljsku školu i otići u selo, „u narod“,

Naši građanski istoričari književnosti, naročito Stevan Jelača ( u predgovoru Veselinovićevim Celokupnim, delima, pogrešno su, možda i zlonamerno, tvrdili da je Beograd (u kome je učio i bogosloviju i učiteljsku školu) „zbunio“ mladoga Voselinovića i da je on „raskrstio“ sa učiteljskom školom zbog toga što „nije hteo da polaže dva predmeta iz kojih je pao“, Međutim, Beograd je i te kako razbistrio Jankova shvatanja. (Na jednom mostu Jelača to mora da prizna: „Iz Beograda je, kaže on, Veselinović doneo osećanje novoga pokolenja koje je smatralo za dužnost da svaki član inteligencije treba da ide u narod, da ga prosvećuje i politički sprema za borbu“.,) Osim toga, Veselinović se za učiteljski poziv naročito pripremao, slušajući mesec dana predavanja u crnobarskoj osnovnoj školi, Janko je hteo, kako kaže u svojoj molbi za učiteljsko mosto od 10. novembra 1879. gođine (uz koju je priložio svedočanstvo o svršenom prvom razređu bogoslovije i učiteljske škole), da što pre

„rodu svom na polju prosvete koristi“, te će biti zadovo-

ljan svakim mestom koje mu se odredi,

Da je Janko Veselinović u mladosti zaišta bio u redovima socijalista, ne treba naročito dokazivati. On sam u svoOjim Pismima sa sela na nekoliko mesta govori da je učestvovao u tom „novom pokretu“. Čak se, kasnije, B pijetetom sećao tih „lepih dana mladosti i borbe“. „I kada bi mi se opet vratili — kaže on na jednom mestu — ja bih opet oho isto činio što i tada činjah... Mlad, oduševljen; još u školi pročitao nekoliko članaka Svetozara Markovića, nešto socijalističkih knjiga i časopis „Stražu“ — mislio sam đa je to došta pa da imam prava i moći da uređujem dr žavu i usrećivam narod“.

Veselinović je otpočeo borbu hrabro i oduševljeno. U toj borbi on je istupao muški i odvažno, iako da je to ulticalo, kako sam ističe, „i na one oko njega“. Borba je bila ieška i tirnovita, „garhitana često napadima ličnim i fizičkim“, podmuklim provokacijama i lažnim optužbama, Ali, on je sa svojim drugovima i saradnicima ipak uspeo da „uzburka mrtvo more“ i da „krene život“, Zato je s pravom, u jednom momentu oduševljenja i sećanja na te dane, uzviknuo: „Ej lepi dani mladosti i vere! Šteta Što vas Životna bujica pronese tako. brzo, pa nam 8 vama odnese i ono što je najlepše u nama bilo... Nikome ne dam reći da je moja mladost pusta bila. Ja sam nju proveo ideališući i služeći čistim idealima!“ i

Svoje prve književne radove Janko, je hteo da štampa u naptednim, sočijalističkim časopisima i listovima. U Beogradu je tada izlazio časopis „Misao“, koji je, kako kaže Janko, „zastupao pravac socijalistički, dakle meni najbliži“ (podvukao D. V.), Ovaj časopis je izdavao i uređi-

'vao, tada takođe socijalista, inače tipografski radnik i knji-

ževnik, Kosta Arsenijević, Njemu je Veselinović poslao jedan 0d SVojih prvih literarnih pokušaja ++ pripovetku Vika ma. kuvjako, a Yisice meso jedu. Ali, ma Jankovu žalost i ne-

\

sreću, rukopis je došao u ruke saradniku i kritičaru ovog časopisa, Panti Tucakoviću, docnije poznatom radikalskom novinavu. Tucaković je bio malo obazriv prema početniku i preterano oštar u oceni. Ne samo da je ponuđenoj pripoveci odricao svaku umetničku vrednost, već je i Janka optužio za plagijat. Osim toga, zapretio mu je, „ako ga đavo nađari“, da priču negde štampa. I tako je oduševljeni borac i mlađi pisac doživeo razočaranje baš odđ časopisa koji mu je bio najbliži i od drugova kojima je najviše verovao!

Koliko je Janko Veselinović u mladosti bio blizak po=

kretu Svetozara Markovića i koliko je bio oduševljen prista=lica i borac toga pokreta, možemo videti i u njegovim nedovršenim i u široj publici malo poznatim romanima BHoreš i Junak maših dama. U romanu Horci, na primer, on u liku učitelja Jove slika jednog takvog borca i revolucionhara, a najverovatnije da je iaj borac — sam pisac! Da ova pretpostavka nije 'bez osnova (u privatnom životu i ličnim preokupacijama Jova mnogo naliči na Janka!), govori nam i činjenica da je još jedna ličnost ovoga dela, pop Damnjan, koga je takođe „nova nauka zapa'nula“, veoma sličan koceljevačkom svešteniku Mihailu Baboviću, 5 kojim je Janko bio zajedno u zatvoru 1888. godine. Učitelj Jova nije hteo, kao ni Janko, šsamo da vadi u školi, već i politički da uzdiže narod. ' U romanu Juwnak. naših dana Veselinović slika dve vrste boraca. Na jednoj strani su beskrupulozni i bezobzirni političari, kakvih je tada bilo dosta, na drugoj pravi i dosledni, ubeđeni i načelni revolucionari, „spremni da se bore za svaki atom svoga ubeđenja“ (Sv. MaYković), U prvom slučaju to je zloglasni „junak dana“, Vladan Đorđević, poznati reakcionar i režimlija (po njemu je vreme najetnje eakcije na samom kraju XIX veka nazvano „vlađanovštihom“), koji je u mladosti takođe bio socijalista, na dugoj (u liku Ranka Dragićevića) — sam Svetozar Marković! Veselinović je, kako je to tačno primetio Velibor Gligorić, „sa ljubavlju i oduševljenjem oižveo, ili tačnije Yečeno pokušao da oživi, lik Svetozara Maykovića“, za Što je koristio i ličnu ptepisku i gotovo sve spise rodonačelnika socijalističkog pokteta u Srbiji.

U vezi sa ovim pitanjem mije na odmet reći da je i radnička klasa početkom ovoga veka umela da na vidah način izrazi svoje poštovanje prema nekadašnjem svome saborcu i tada veoma popularnom piscu Hajduk-Stamka i seoskih pripovedaka. Kada je taj, čuveni po gslašu (pesmi) i zdravlju, „Đido“ početkom 1905. godine teško oboleo, radnici” su mu prvi britekli u pomoć. Bolesnom Janku nije htelo đa pomogne ni ladašnje „Književno društvo“, čiji je član bio, ni beogradska opština, iako je takvih predloga i pokušnaja bilo, već „Radnička zadruga“ u Beogradu. Ona je bolesnom „KMKardu“ odobrila zajam od 400 dinara (što je tada bila prilična suma) ·da bi mogao otići u selo na lečenje. A. kada je stigao glas da je tvorac „rajskih duša“ i „bogatih sirotana“ ispustio svoju plemenitu dušu, upravni odbor ove

· zadruge, iz pijeteta prema pokojhiku, rešio je da članovi

zadruge isplate njegovu menicu.

Isto tako i „Radničke novine“ (u broju od 18. juna 1905. godine) donele su jedan, toplo napisan, neklorog o umrlom Janku. „Radnici — kaže še na RWraju tog napisa koji s ljubavlju čitaju Jankove pripovetke, iskreno će zažaliti za književnikom koji je dosta dao srpskoj knjizi i koji je mogao dati još mnogo više da ga je zdravlje podržalo i da ga život nije izneverio“, i Dragoljub VLATROVIĆ

- OMG SOM LŠ Ai

4) i | \ i "

J

: |