Књижевне новине

|L AMHTEPATUPbI

MARKRSISTIČRA ANALIZA „NOVOG: ROMANA“

'U ođeljku posvećenom temama iz strane književnosti, aprilski broj „časopisa bod gore naveđenim naslo-. vom objavljuje članak L. Zonjine koji, na prvi pogled, obećava mnogo više nego što, u stvari pruža. Iako se, u poslednje vreme, na stranicama · „sovjetskih časopisa moglo da nađe više informativno-kritičkih tekstova o raznim pojavama u evropskoj i svetskoj književnosti, „novi roman“ do sada gotovo nigde nije bio iscrpnije analiziram, tako da je još uvek nedovoljno poznato mišljenje sovjetskih kritičara o tome fenomenu o kome se u evropskoj literarnoj javnosti mnogo pisalo i polemisalo. Uveren da će u članku MN. Zonjine naći ono što već odavno očekuje s rađoznalošću i sa interesovanjem, čitalac nestrpljivo uzima u ruke njen tekst — da bi se već nakon prvih nekoliko rečenica razočarao. Umesto da izlaže vlastite poglede i vrši analizu „novog romana“ sa svojih stanovišta, L. Zonjina se zadovoljava time da sovjetske čitaoce informiše o stavovima dvojice francuskih Kkritičara, nalazeći da interpretacije i analize „novog romana“, koje su Andre Sovaž i Eduard Lop obiavili u časopisu „Nouvelle critique“, u znatnoj meri sadrže marksistički pristup „novom romanu“.

e "he Listemenr

POEZIJA I ANALOGIJE POEZIJE

Poezija je specijalna vrsta verbalnog govora, ali i specijalna vrsta umetnosti; tačnije rečeno, čovek joj može pristupiti upoređujući je s drugim vrstama govora (filosofskim, oratorskim, naučnim), ili sa drugim vrstama umetnosti (slikarstvom, arhitekturom, vajarstvom, koreografijom, muzikom). Ali danas je u Bngleskoj, primećuje savre meni engleski kritičar i pesnik Donal Dejvi (Donald Davie), mnogo normalnije pristupati poeziji kao govo ru nego kao umetnosti. Dejvi, međutim, radije pri menjuje onaj manje popularan način u svom tekstu „Dve analogije poezije“, Oobjavljenom u broju od 5. aprila; on posmatra pesnika poređeći ga s muzičarem i vajarom.

Tlustrujući svoje stavove postignućima i „stvaralačkim namerama pesnika sim bolista, čiji je glavni cilj bio „poezija — kao — mu-– zika“, on tvrđi da je povlačenje analogije sa drugim umetnostima, kad se govori o poeziji, nužno, pošto sama kritička terminologija te analogije zahteva; kojoj će se analogiji čovek prikloniti, zavisi od prirode pesme o kojoj se govori.

Navodeći imazističku poeziju kao primer analogije poezija — skulptura, Dejvi napominje da je „poezijaRkao-skulptura“ još dalja od svih koje se bave proučavanjem „poezije nego „poezija -– kao - muzika“. „Mnogi „pesnici simbolisti tvrđili su da u svojim pesmama istražuju metafizičku realnost, kao što su

bhoo6600eooo0000eo00eG00Go000000G6G0GO0090

Neodabramni

Veliki deo svog članka L. Zonjina posvećuje ispitivanjima Andre Sovaža i Tiduardđa Lopa izvršenim na romanima Natali Sarot, Alena Rob-Grijea, Mišela i Bitora i Klodđa Simona, posebno naglašujući njihov odnos prema realističkoj kniževnosti i realizmu kao estetičkoj kategoriji. · PreDpričavši, bez ikakvog ozbiljnijeg komentara, glavne postavke Sovaževog i Lopovog eseja, L. Zonjina prenosi njihov „zaključak: da je jedna od najneospornijih zasluga „novog TOmana“ u tome što predstavlja “svojevrstan protest protiv otužnog literarnog konformizma... a takođe i protiv još otužnijeg antikomformizma koji u to likim savremenim romanima iznosi na videlo sve očigledniji raspad misli i o-

sećanja i propoveđa očaj“;

da je „škola novog romana“ učinila i neka formalna otkrića kojima se, radi svog bogaćenja, savremena proza može da koristi“, i da predstavnici „novog romana“ poseduju nesumnjivo intelektualno poštenje, „ne

traže, ne iđu ma ustupke i čitavim svojim stvaralako- mercijalističkog odnosa pre

štvom ustaju protiv

ma literaturi“.

Ma koliko da ta i takva informacija o „novom romanu“ indirektno informiše i o neizraženom raspoloženjiu nekih sovjetskih kritičara prema romanima khakve pišu Bitor, Rob-Grije i Natali Sarot, članak T.. Zonjine ipak ni izdaleka ne zađovoljava naše interesovanje za stavove i

kriterijume kojima SOVjetski pisci prilaze „novom romanu“, (P.)

mnogi muzičari tvrdili isto za svoju muziku. Ali u ovim slučajevima skeptički ili materijalistički MKritičari nalaze da je dosta lako transformisati metafizičku, navodno odsutnu realnost u psihološku prisutnu realnost, u umoetnikovoj glavi. U ovim slučajevima umičtnost stvara realnošt ne zavisno od sveta prirođe, a kritičar ne treba da skr-

navi ili izopačava umetničko delo smatrajući

da se

svet umetničkog dela, sve u svemu, nalazi najpre u glavi pesnika, pa tek onda u glavi „čitaoca. Ali „poezija - Kkao-skulptura“, koja tvrđdi da nema «veze ni sa kojim drugim svetom đo sa svetom prirode, ne može ovako da se transformiše; realnost kojom se ona bavi ne može da se vidi kao realnost jedino u pesnikovoj glavi“.

Velika prednost pristupa– nja poeziji, kao specijalnoj vrsti verbalnog govora, u tome je što se u ovom slučaju mimoilaze ona stara i mučna pitanja o metafizičkim ili religioznim osnovima pesničke aktivnosti i što se poezija posmatra kao specijalno sredstvo sporazumevanja među ljudima. U tom slučaju jedino postoje socijalna ili psi hološka realnost i ni za šta drugo se ne zna. „Pristupiti poeziji kao specijalnoj vrsti umetnosti“, zaključuje Dejvi, „znači učiniti teškim, mislim, u stvari, nemogućnim, đa se više izbegavaju ova mučna ali nuŽžna pitanja“. (D. P.)

VE LI RUNJIDNVA/ORT

TRIVIJALNA LITERATURA

Retkost je da „nemački profesor istorije književno sti izda knjigu „za razonodu čitalaca“ — ističe se u martovskom broju ovog časopisa s pohvalom, a pcvodom štampanja antologije s temom „Nemački kič“, koju je sastavio gFetingeški profesor Valter Kili. U pažnje vrednom uvodnom filološkom „Ogledu o literarnom kiču“ Kili daje karakteristiku i anslizu trivijalne literature. Njemu međutim, zameraju što se zadržao samo na mrtvim autorima (Medvigs Kurts-Maler, E. «Marit. Ganghofer, H. H. Evers8, Vilđenbruh, R. Hercog, R. Fos, Agnes Ginter i R. C. Mušler) izbegavajući žive (mlađi Rilke, Bindins ili Vajnheber) u čijim delima

ftakođe ima mesta koja dostižu sfere kiča. „Dokazati iskliznuća ove vrste danas uglednim piscima bilo bi od veće draži, a i hrabrije“. Pa ipak, urednici čas opisa, smatrajući da Je izbor zabavam, a uvodni tekst dobar, donose jedan njegov deo.

Trivijalna literatura, sma tra Kili. ne obraća se poznavaocima koji umeju da razlikuju prolazno od traj nog, pri čemu ipak dosta često pogreše... 'rrivijalna literatura obraća se mnogo više publici koja, iako bez smisla za umetnost, ne može da bude bez utehe koju pružaju prođukti fan tazije i funkcionalne bajke. Kao što snovi noći pripadaju dđuhovnom domaćinstvu, tako isto izgleda da ono ima potrebe i za papirnatim dnevnim sno vima. Pri tome se može opisati čudnovato zbivanje u kome su osim •literarnih sazrevale i socijalne konsekvence. Autor kiča nije dobijao snagu ubedljivosti samo iz „nagomilavanja golicavosti koje pokazuju život tamo gde se upravo po uzorcima postupa. Čitaocu su OVCE gOlicavosti potrebne da bi tim više bio ubeđen u aktuelnost priče. S knjigom draž nestaje, a potreba se ponovo pojavljuje. Ona zahteva ponavljanja i nova obistinjavanja u «beskrajnim varijacijama: trivijalna literatura postaje potrošna roba, čitalac potrošač, i cela jedna industrija se truđi da zadoOVoOlji „probuđenu i upoznatu potrebu. Ako je ona nekad bila iskonska — u svojim korenima ona je to uvek — onda uživanje u draži sada skriva prave motive.

·Kumulacija sredstava kiča

odgovara kumulaciji lektire. NJihova neprekidna varijacija je u vezi i s tim što kič upravo i nije umet nost. Beskrajnost „jednog dela koje ima rang zahteva uvek obnovljeno | posmatranje koje će se pokazati tim neiscrpnijim što je onaj rang viši i što je čitalac razboritiji. Prolaznost trivijalnog, nasuprot, doprinosi tome da s Kknjigom i interesovanje nestaje; ono se obnavlja

na jednom drugom predmetu, možda ne samo za ljubav uživanja, nego u toj besvemmoj mađi da će se iza šarenog kaleidoskopa sagrađenog kamenčićima iz bajke još jednom ostvariti pogled na odnos stvari.

Konzum kiča tesno je p. vezan sa malograđanskim poluobrazovanjem, koje je danas „zahvatilo i najveći oem +tolmnoiowmih „abvwoazm vanin”. onzumenti ne znaju šta konzumiraju. Bu dući da se na pseudosimbolima izgrađuju, oni veruju da su udceonici saznanja koje umetnost na svoj način otkriva; dok uživaju u dražima, oni veruju da učestvuju u posmatranju lepoga; dok se predaju iluzijama da im se prikazuje svet, oni ne primećuju da pred sobom i-

e

LE PIGARO

RUŽNO U UMETNOSTI

Osnove ružnog u umetnosti nije lako odrediti. Šta je ružno? Deformacija, gre ška u proporciji, ravnoteži? pita se Rože Kaloa u broju od 5. aprila. Mada je svaka deformacija oblik koji proističe iz sama secbe, a svaki oblik deforma– cija nekog drugog oblika, postoje, takođe, srećne, ne ophodne, korisne ružnoće. Da li se može reći da oscćanje ružnog nije ništa drugo do predosećanje stra vičnog i nakaznog? Srećom, ovo područje, mnogo uže nego oblast ružnog, da leko je od čistog estetskog oblika. Da li je rugoba čisto subjektivna i da li se javlja kao rezultat kulturnih ili istorijskin faktora, pita se dalje Rože Kaloa.

Postoje dve vrste lepote: lepota koju čovek nalazi ı prirodi i ona koju om sam stvara. Ali ideja lepote menja se prema ukusu, odnosno prema vremenu i ličnosti koja je doživljava. MEstetika proizilazi iž navike, obrazovanja. MEstcetike su mnogobrojne i one se toliko razilaze dđa bi se moglo reći da su čak protivrečne. Priroda je glavni zakon lepote. Čovek joj

SVET KOJI TREBA VOLETI

U broju od 22. aprila Alber Žerar objavljuje recenziju povodđom ·štampanja nove knjige proslavljenog američkog kritičara, esejiste i umetničkog hroničara Alfređa Kazina. Knjiga nosi naslov „Savre- . menici“, a na osnovu recenzije saznajemo da je po deljena u devet odeljaka, od kojih svaki sadrži bar

jeđan veliki esej. „Knjiga sadrži sedamđeset i č\tri teksta koji reprezentuju

na najbolji način svog Dpisca, čoveka širokog interesa, ogromnog znanja i iskustva i velikog uticaja u američkom kulturnom i opštedđruštvenom životu. Ko bi drugi, sem možđa Edmund Vilson, sa takvom sigurnošću mogao da se kreće ođ američke prošlosti, Toroa, do sveta Šoloma Alehema, od građanskog rata do Aušvica i Buhenvalda, odđ Rusije do Izraela, od Drajzera do Salindžera, od Drajzera do Selindžera, Pred čitaočevim očima niŽu se sasvim izuzetni eseji: o „Mobi Diku“, „Svetlosti u avgustu“, Edmundu Vilsonu i Robertu Lovelu,

maju samo sekundarnu imitaciju primarne slikovne snage umetnosti. Proste folozofeme trivijalne literature oni smatraju razmatranjima. Kič živi od ovakvih brkanja, koja se ipak ne mogu jednostavno identifikovati s lažima. Moždđda je reč o nužnim iluzijama, ukoliko čovek ne može da živi bez slika o svetu koje sebi fantazija stvara. Prava teškoća je u činjenici da bezvrednost kiča suviše lako omogućava da se zaboravi koliko on, kao kopile umetnosti, za svoj opstanak duguje iskonskim potrebama. Ako bismo u stanju bili da kažemo šta je umetnost, onda bi se završila i omiljena i neprekidna društvena igra koja postavlja „zada-

tak: definisati kič. (A. P.)

sc obično ne suprotstavlja, ona ga prožima, stvara, sla že se s njim. Ona izlučuje lepotu koja nije ništa dru go do njena vidljiva spoljašnost. U kategoriju este-

tike lepota ulazi tek po ljudskoj proceni, Ako je prirođa potajni

Weritičar lepote, kako onda objasniti da tako malo stva ri u njoj izaziva divljenje i da se za lepo smatra samo ono Što liči na nju i daje iđeju o njoj. Čovek Je toliko navikao na umetmost da se često primećuJe da posmatrajući nju primećuje lepotu u prirodi. Maloa ne tvrđi da je u brirodi sve lepo, ali misli da nije ništa ružno. Da je sve lepo, razlikovanje leDote ne bi bilo mogućno.

lzvesne životinje izgledaju rugobne i odvratne (pa uci, zmije, oktopodi), ali ni one nisu ružne. Ljudi ih viđe kao ružne oblike pošto izazivaju strah i užas: mitologija o njima deluje više nego njihov Izgled. Ru žan izgled ne daje im neka njinova disproporciia, nego tajanstvena asocijaicja iđeja. I prirođa može da izgleda strašna i užas-

na, a razlog tome ie što ona, takva, zabrinjava i plaši. Rugobe u priodi ne-

ma dok se ne jave neki drugi razlozi đda bi se ona viđela kao ružna, zaključuje Kaloa. (N. T.)

„Posthumni život „Dilena Tomasa, „Konkvistađor: ili Projdđ u svojim pismima“ itd. itd. sve do „poznatog eseja „Današnja funkcija Kritike“. Kazinove tekstove karakterišu, između ostalog dva osobine: jedna neprekidna, i pored sve različitosti u oblastima koje zahvata, visoka moralna svest i OZbiljnost, zdrav razum i spremnost da napadne ne samo grotesknost bitnika nego i pesimizam Roberta Pen Vorena. Kazin prezire sve trivijalno, ali i cks centrično. on je pravi glas razuma koji iznad svega ceni i voli život. To je, mo glo bi se reći, arnoldđovska razboritost, akcenat na mo ralnoj inteligenciji koja odbija da prihvati katastrofu i pesimizam. Svet kakav Kazin želi treba Voleti, smatra Žerar. Najličnija Kazinova osobenost je onaj u njegovom pisanju izraženi „spiritualni“ odnos prema stvarima, mestima i predmetima, „prema životu i njegovoj lepoi

i neobjašnjivoj „materijalnosti“. Čovek na ovoj zemlji, čovek u društvu,

mnogo pre nego čovek u kontraverzi sa samim sobom, to je, uverava Kazin, veliki cilj literature.

(B. A. P.)

Julijan PŠIBOŠ

Od samokritike

Ne znam šta je vrednije kod pesnika: njegova fanta-

zija ili njegova kritična inteligencija.

Bez fantazije nema

pesnika, ali bez kritične inteligencije — ne znam je li ikad

postojao natprosečan pesnik.. naročito mladom,

Pesniku,

pesmu nego da je pravilno svaka pesma rađa se iz „

lakše je da napiše „dobru oceni. Najmlađem, početniku —

nadahnuća“, te mu, kad je na-

piše, izgleda kao otkrovenje, upravo genijalna. TZODONĆI aa samo instinktivnom odbranom od kritike, može se objasniti

uobraženost i prividna čvrsta sigurnos se nekad govorilo) dece boga Avolona. izraste iz posničkog doetinjsiva · ližno dvadesete godine života),

u sebe.

t u sebe te (kako „Dece“, jer kad se (traje ono obično do pribgubi se ta preterana vera

Dve moje prve zbinke pesama nastale su upravo tako,

„u nadahnuću“, tične misli. Kritičar

osvešćen, razorio je zauvoek mladićku n lah - Narušio je takođe ono usrecavajuce

nute“ nepogrešivosti.

elementarno i | SC se rađao u menl polako, ali, jednom

bez muke, bez učešća kri-

nadmenost „nadah-

zadovoljsivo kakvo se posle napisane pesme oseća izvesno

duže vreme. Pesma napisana dana: da mi se 4 : to vreme delektacije skraćuje se

dano — prestaće jednom — s porastom kritičnosti

s — znam fo već pouzdopada. Tokom godina

sve više. Sada — nisam čak uveren da li će. mi već sutradan, nakon što sam napisao pesmu, ona još odgovarati.

Tako znam koliko u njoj nedostaje, u kojoj meri s

kalko je govorio Lesmja

ima dobroga, i osećam šta joj

adrži i određuje ono što sam n — u sebi „doživeo“. Izoštren kri~

ticizem čini da ubrzo osećam nepotpunost onoga što sam napisao. Pesma ne odgovara više čvrsto mojoj pesničkoj

svesti, ne slaže se s njom zauvek kritična

inteligemcija.

I to me ona, ravnopravno i zajedno s porivom uzbuđene mašte, prisiljava da stvaram u sebi novu pesmu, novu ma-

nifestaciiu pesnika nezado

voljnog samim sobom, zatrova~–

nog kritičara što bdi u njemu. Prerađujem, daikle, sebe, ili

stvaram poeziju. Pišem

sam već stvorio. Pisanje je za mene

jer sam nezadovoljan onim što

naprestana samokri-

tika. o 1 .

Nema stepena na kojem bi se moglo zaustaviti, jer je cilj stalmo nedosegnut — a možda je vrh u stvari pokretan, rastući i nedostižan? Veliki vernik „zlatne sredine

mogao je pre više

vekova da ukaže na vrhunac poezije

do kojeg, ako se ne stigne, pesma je padala u ponor ništa-

vila. Njegov vrh je bio vidljiv, U novoj poetici nema takve apsolutne, | stoji manje i više od vrhunca, To znači:

izmerljiv, znači i dostižan. najviše mere. Postalna neophod-

nost da se prekorači ona visima koja je već dosegnuta.

No čim mi se ništa moje ne dopada — 0,

kad bih

mogao da zasitim svoju kritičnost primajući s punom satisfkaciiom tuđa ostvarenja! Ne spasava tu nezasićenost po-

ezija prošlosti;

oštrije osećanje nedostatka. Kadđ bi

obožavoanje nekadašnjih velikih budi još

se ta savršena Dpes-

nička dostignuća iz prošlosti dešavala danas, ili kad bi bila

»

prefiguracija današnje naše težnie ka čovečioj punoći! Primer onih koji su najbolie moguće izrazili svoie vreme postaje — dđođuše — podstrek za traženie vlastitog pes-

ničkog puta, ali takođe produbliuie nezadovolistvo

prema

sopstvenim pokušajima. Samokritika postaje vremenom razorna i potrebne su sve veće snage otpora da se čovek

ne slomije i, posle svake nove pesme

koja ne može da

bude apsolutna, krajnja, đa se diže u novu borbu za Doeziju. A zna se, kad se osvoji, da će se i ova pokazati kao pozicija koju treba napustiti A možda — sviće mi evo m'isao — a možda ta sve oštrija samokritičnost budi veću snagu, možda to oma, ta snaga otpora, ne dopušta, kako se knže, da se slomije pero.

Nema, dakle, onoga horaciievskog vrhunca u koji sam

foliko dugo verovao. Mera može da bude samo jedna: otkriće i ustaljenie u govoru dotada nepoznate lirske s*tuaci*e, proširenje ljudske svesti još nepoznatim prostranstvima uz-

buđenje mašte. Znači — sve dalje pomoranje gran'ce jezika, osnaženje jezika do dotle nedosegnute snage Izrazn. Srazmerno sa sve kraćim životom — sve duže umetnost.

Ali apsolutnih pesnika, takvih što svakom svo*om bečžmom otkrivaju novu dušu. koliko je bilo? Jedan? Onni prapesnik usađen u mitovima na koga su se pozivali stari Grci? U mnogim kniiževnostima bio je posle takonv protmgonista kasnijeg hora dotada neobređenog govora. Od sled-

benika skoro svaki ponavlia mnogso puta

iedan uzor ČčO-

večnosti koji je sam osvojio. Malo je takvih. velikih, što su u svom životu nekolko puta zbacivali kožu kao zmija

DIVOTA UNIŠTENJA

Nastavak sa 1. strane

meni junak već davno nije naseljavao naše kinoskope i njegov nailazak u ovom času može poslužiti kao izdašan demanti svih oni koji nisu u stanju da u potpunosti shvate karakter autentične savremenosti.

Oslobodivši se diznijevskih baroknih šablona i predrasuda, Vu kotić je u psihološkom i vizuclnom smislu pribegao jednoj Vvrsti asketskog krokija, otkrivši na taj način najpogodniji manir za izlaganje svojih ideja o ljudskoj dezintegralnosti. Njegovo ekspeYimentisanje, dakako, ukazuje na niz formalističkih opasnosti. na zastranjivanje u preteranu apstrakciju koja kao mpegnet privlači njegove linearne liude. Ras-

krstivši definitivno s neprikosnovenim Diznijevim volumenom, on se opredelio za modernu likovnu dvod:menzionalnost, Rkhompenzirajući tu izgubljenu treću dimenziju bojom koja se hemijski kreće. Rezultati na tom planu već sada se mogu nazvati nagoveštajem jedne vrste anmimiranog slikarstva, mada su oni tek sekundarna Vukotićeva zasluga za usavršavanje crtanog filma. Svojim „Surogatom“ Vukotić je doista dao smrti njenu bitnu mogućnost, poigrao se s njom, zadao joj bubotak, povukao je za uho, nagoneći je da kreira u času defetističkog raspoloženja, jurcao se s njom od blistanja do nevidljivosti. hodajući kao i svi dostojanstveni zemaljski patnici duž žice nad provalijom. duž tašte obline nad praznim zrakom, sve do Istine, do Otkrovenia koje se ovog puta ukazalo u vidu — običnog zarđalog eksera. izgubljenog u vasioni. Vuk VUČO

eooooeooooo0000o0ne000000000000000G00000000. b6e06006000e0060000060006000000000006e60000000000000008000000aoscogs0e00000G0S8GO0Od0OO »oeoopopaeoseoGeoosano9o6e#660%0000069' o006b0004

egzekucija ili njena protivnost, pajdaška pohvala, punopravan čin, jer on ne pruža nikakve dokaze, analizu ili ilustraciju, ništa osim svojeg pontifika]-

noga ne ili đa). On je nešto naše, po-

e otdlomet " nato, određeno i (da ova riječ nije

Nastavak sa 1. strane

XXX.

Taj se kritički duh nije spustio božanskim „padobranom među tjednika i mjesečnika, da jednim udar-– cem siječe po petoricu (a pri tom mu se mora na riječ vjerovati da je takva

8.

izgubila gotovo svaki smisao — reklo bi se) tipično... Splet nasljeđa (ili njegova nedostatka), odgoja (ili njegova manjka), obrazovanosti (najčešće njezine odsutnosti), uz mlinske točkove bezobzirne želje za uspjehom i slavom — sačinjava stalni prtljag našeg suvremenoF promicatelja književnih lLvorevina (i patvorina).

stupce

NXXXI.

Za posljednjih petnaestak godina na-

pravile su se mnoge velike stvari, ali .

nema velikih pjesnika. Samo literati kao da to sebi ne mogu priznati. Pa kad već imamo velike tvorničke dimnjake, moramo imati i velike pjesnike. Ispadoše tako velikanima i više-manje 'pristojni sakupljači, prepisivači, pravi upijači tuđe lirike i ostali književni fil<teri... Ništa lakše (a i probitačnije) nego svaku knjigu mjeseca ili godine proglasiti knjigom epohe, kao da je svaki

mjesec ili svaka godina epoha, dok u stvari — ni svaka epoha nije nužno i književna epoha.

XX{II.

Kada kakav napisničar dirne u jedan problem, izgleda to često kao da prase razvlači perinu, te po9rje riječi leti na sve strane, i ne vidi se kroz njega ništa, osim što tu i tamo proviri xa– kovrčen rep kao periskop izvjesnog duhay i glasno odjekuje samozadovoljno roktanje.

XXXIII.

Javlja se taj Kkritičarski duh svake nedelje u određeni čas i na određenom mjestu, ali sve češće umotan u staru, urmrljanu i pokrpanu plahtu. umoran od knjiga koje mora da proguta i poz& koje mora da zauzima, „iznuren od namještenog osmjehivanja svojima kao i od namještenog mrštenja tuđima, Tako on ne samo dana nije duh (koji nešto objavljuje i otkriva), nego ni sablast (koja se u stanovitom času pojaVljuje i plaši), već jadni mali Đokica na književnom vašaru. koji govori trbuhom svoga gospodara ili svojim gospOdarem trbuhom.

Tomislav LADAN

KNJIŽBVNE NOVINE