Књижевне новине

| Svake godine o novogodišnjim praznicima raspremam sto u svojoj sobi. Prebi-

ram po stvarima nagomilanim mna ploči pretresam i čistim fijoke, raskrčivajući O što Su naneli protekli dani i meseci, oslobađajući mesto za ono što će doneti naredni i budući, koji već idu. Volim red Prema toj sklonosti ne treba se odnositi nadmeno 1 podsmešljivo „kao prema be. načajJnoj i besmislenoj navici cepidlak *: silničara. Ima u toj našoj potrebi ZM i dom i nekog dubljeg smisla. Izvesne tež S da se odupremo Vremenu i sili kojom SU me brka naše planove i račune. Nastojanja da ovladamo događajima i SiVA OR Ž varljivog uverenja da mii njima UB ljamo, da ne stojimo nepomični i ne če- ' kamo nemoćni da nas dani, i ono što oni nose, zaspu kao lišće zemlju u jesen ili BRG OD sneg tle u zimu. | op Og Oe knjige koje sam, nabavljajući ih, ostavljao na TOB 0. e ih pročitao i one druge koje sam izvlačio iz polica na stolu, počele au cot a O OAMO: SNU O) SH OB 6 NE ı - „Več, e Se i uvele kao svet koji j OIR. BG, ura erka. dad on 1 pred tuđim ZAVOBELBTOM Knjige su, a već to više nisu. Tu su : Vim dučjim si: Bap:ahi slovima, a više ih čitati neće, pa i u Bjibta?| MTASN Siapialna ı tužno i tragično, smešno i sramotno, Rdbifu GRIGI ROD VG ia to hoće da bude a više to nije, kad ne može više da 2diBsi i o

uspeva da zainteresuje i zabavi. Ni j Ć EEE O O Ni ja se ne sećam kako su ovamo

Hrih KOS

Tova, kao dokaz da spoljašnji lik ima svoju važnost i značaj i onda kad mu io sadržaj ne daje, vraćam na njihova istaknuta mesta. Knjige koje su nastupile s velikom bukom sad mirno i tiho leže na mome dlanu; za njih su vezani književni događaji godine, kalendar su i hronika naših književnih zbivanja, ali šta da . činimo kad i crvena slova na kalendaru proteklog vremena manje znače i od crnih, običnih slova na listovima budućih dana?

Mnoge od tih knjiga svedoci su i naših propušteni ilika; dobri poznanici koje smo odabrali da bismo ih oda rOiKaj i u gužvi poslova sasvim zaboravili, baš kao i naše istinske prijatelje s kojim svaki put kad se sretnemo ponovno ugovaramo unapred neuspele susrete i promašene sastanke. One su osuda plemehijtih namera kojim je popločan pakao našeg nemara i, vraćajući ih sa uzdahom u police, sahranjujemo u stvari svoje sopstvene nade 83 gorčinom poraza u ustima i sa sSrčem u grlu, a samo mali broj, ne smejući da priznamo ni sebi samima konačnost i izvesnost sopstvenog neuspeha, ostavljamo opet na kraj stola sa nadom i verom da ćemo ih pročitati bar sledeće nastupajuće godine.

Otvaram zatim fijoke stola sa strepnjom hirurga koji, ne znajući na kakvu će bolest naići, para i raskriva utrobu čoveka.

Koliko nam prošlost jedne jedine godine izgleda duga i velika iz perspektive hartija koje je ovamo nanela i, prodirući kroz sve pore, napunila njima, kao pustinjski hamsin peskom, sve otvore i šupljine stola. Toliko ih je da pažljivo moram da izvlačim fijoke kako listove ne bih samleo i izgužvao. Zatim, kao žreci koji iz utrobe žrtava čitaju prošlost i proriču budućnost, zavlačim u tu gomilu obe ruke i jer se na drugi način ne bih mogao snaći među njima, vadim ih u pregrštima i sadržaj fijoka rasprostirem po stolu. Baš tađa se otvaraju vrata i donose mi kafu. Stoje pored mene u neprilici, sa poslužavnikom na rukama, ne znajući kud bi s njim i na šta da ga spuste. Ni ja ne zna šta bih sa sopstvenim rukama i najzad prihvatam ponudu i spuštam je na gomilu preda mnom. Iz nakrivljene šoljice prosipa se kafa u tanjirić i dok je onako vrelu srčem malim gu{ljajima, kafa mi kaplje po hartijama i po krilu. Ispijam je bez pravog zadovoljstva, kao što se lek uzima i, zasukujući rukave, vraćam se opet hartijama na stol.

Prebiram ih, ređam i razvrstavam u manje gomile. Čega tu sve nema? Šta sve čovek ne čuva i ne odlaže u kraj želeći da što više sadanjega sačuva od zaborava i uništenja. Čini mu se da na taj način produžava život i spasava se od prolaznosti. Tu su, na primer, priznanice za uplaćeni novac. Pisma i dopisnice koje su nam slali poznanici, rođaci i prijatelji sa putovanja i iz mesta u kojim, odvojeni od nas, žive svoje Živote. Službena” prepiska na hartijama sa štampanim zaglavljima, snabdevena pečatima i potpisima — zvanično svedočanstvo proteklih dana, Pozivnice koje nam je sa nekog razloga bilo žao uništiti, možda i zato što nismo sigurni da li će nam ih ponovno slati. Dokumenti koje predstavljaju ceo naš život spušten na hartiju, sabran u malom, Orao savijen i složen u žute koverte. Uspomene koje smo sami sebi za-

štnli štaiući i fijoke, fotografije i sitni darovi koje veštali spuštajući ih u tamu fijoke, izad i krš olovaka primamo o rođendanima i godišnjicama. Najzad i krš ;

gesarnurunHHRHHRHRRRRWNNNHRNIHWuNDRHBHHHWHRAM

RED

” \ (uHuHHHHHHHHHHHHHHDRHSRHNRGNERHHDREIRRGNNHHREHMNNRGEHMHHRNHHANHMRBEHAR| š “ite y:.+4.ši .

pera, spajalica, noževa za sečenje sitnog novca i raznih drugi žao baciti ih i jer se zavaravamo

se čovek naprosto začudi šta sve VU

ivrdica Abu Kazem Tambura iz „

kako da se reši svojih starih, iskrpl uspomene prošlosti jednako progone, u stopu,

hartije, neupotrebljenih lekova,

ih stvarčica koje čuvamo jer nam je

da bi nam mogle zatrebati. Da če za sobom kroz život! Kao Hiljadu i jedne noći“, koji nijenih papuča! Tako i nas te ne odvajajući se od

: i Ž i i hteli. . nas ni onda kad bismo to želeli i ioKI-S6OH u Banje Bogi; di

Ređam ih po glatkoj, hladnoj uništio što je suvišno, tuđe i poneke. Premećući foto

to što je na njima dozvao u svest i

inostrane teme

s :5 | 'trebnog, a ši bih odvojio potrebno od RR OE patina, Listajući hartije

grafije zadrža

sačuvao ono što vidim a čitam

vam ih duže u ruci, da bih obnovio sećanja. Moj sopstveni

RASPRA OKO FRANCUSKE POEZIJE

Nedavno objavljeno delo Alena Boskea „Reč i zanos“ bilo je prećmet oštrih kritičkih „Rapa ad raspri. Jedan od naipštrijih, BDEkeovih kritičara, Arman ij 7, odlučno se suprotstavio mičljenju koje je Boske izneo o franbužkoi poeziji u prošlosti i franpuskol pesništvu danas. Njegov ri osvrt u veoma uglednom. i ozbi :nom časopisu „Preuveš izazv je mnogo pažnje.

Gijber se u početku ganja ZaOnaya |. lednom paradoksu 9 lako karakterističan za nase Vrar me: mada se poezija sve. O e manje čita — mali tiraži BEE kih dela začudili bi neposv O — pesnici, kao u inat, objavljuju sve više i više. Postoji još J BO paradoks, ne manje iznena |

i ne prestaju |

svoga izlaednom očiji je postao

jući: sami pesnic ) ju d8 spore svoju umetnost i da Po Pi

i zalažu = „u BEST. novo za nju zalažu ı RO?kd

i da razume se, i io tako ib:89 ostaje ubeđena da ima, Wvida njihove napore stoga 810 Ul

KNJIŽEVNE NOVINE

zapamti nekoliko izraza iz DnJIde ROM ae koja ih, S druge strane, opet sprečava da se a bliže njihovim tekstovima. Usled ovoga, nedavno objavljenoj oo keovoj knjizi može se Brobeči mnogo veća popularnost EM koju imaju njegovih sedam zbir i pesama koje je ranije objavio.

Istina je da je on ovu OHRb bacio kao zapaljivu bombu pro :v starih drvenih galija na SVO _ bičajeni način, uvek zan Oj strasno, lucidno, blistavo: a Šou čak do nepravičnosti ne TO DEO 'radicionalisti će JE primi Ka? ličnu uvredu i ona će Se oživ. Me vati kao javni skandal sve Sb je neka druga slična OHR a? prevaziđe, jer ne treba sme e: g uma da će svaka današnja 95 lost biti osuđena kao heD- KOD mizam od prve naredne ge cije.

U prvo naslovom

Alen Boš udarcem mača,

m delu ove knjige, pod

„Situacija poezije“, ke postavlja, oštro kao neobično Treziml-

BuHuWMHWMWBMHBY„ lik izgleda mi čudan i nestvaran na sli-

kama prošlosti. Pu su ljudi kojih više neTai PE jatelji koji to više nisu. Poznan. skva RoJa su zaturena, ljubavi koje su se OLROUHS * BORITE, susreti, LP dl {Bee eli i uzbuđenja koja su splasla i smiSa de," nja koj plasla i smiSporo odmiče posao i polako teku gluvi popodnevni časovi i baš o: sve fo beži otkriveno preda mnom, kad mi se čini da počinjem da unosim izvestan red u SOpstvene misli i osećanja, pa i u ono što je bezoblično, u gomilicama, leži preda mnom, baš tada zvoni negde napolju, pa vratima, uporno i dugo. Ostavljam sve i s rukama ı očima još punim utisaka odlazim da Vidim ko je. U predsoblju već sećem poštara kojije doneo čestitke i navratio da dobije novogodišnju nagradu. Uvode ga u irpezariju, toče mu rakiju paija, u razgovoru ro . 8 njime, moram da popijem čašicu.

na OBE BPeiB ovih dana!“ kažem, tek da bih nešto rekao.

stigno | 90: Potvrđuje on. „Ne može, verujte, sve da

HEHE, + pored najholje volje“. i BB BEe BI jednu čašicu?“ nudim, nadajući se da će odbiti, podići „Ne branim“ i i P BOE. pruaja On, n, pokazujući volju da a i dl Čekaju vesti od svojih najbližih i ne bi" bilo pravo da La na GOD nij dan ne uslužimo. Čini š ž i

„»Vakako. Svakako!“ potvrđujem i ošto uspevam nekako :. Podignem tutkam mu u šaku odd novčanica kod do e .Sledajući ih, uzima i trpa u džep sa uobičajenim izvinjenjem: „Nije irebalo!“ Najzad ga ispraćam na vrata i vraćam se opet švopte ftolu i hartijama na njemu. :j

. oš neko iko puta podižu me od posla. Vreme j Š ustali i oni Koji su poduže spavali posle noć je ČUO ia BS sad navraćaju da bi čestitali. Kućepazitelj i njegova žena, susetka: koja je došla da se Javi i da telefonira, nepoznati polaznik koji je pogrešno ZVonio na našim vratima. I sa njima treba popiti čaSICU ı progovoriti nekoliko ljubaznih reči. Zatim pozdraviti i poča– stiti đubretare i cepare, ispraftiti ih 1 zatvoriti za njima vrata, a za sVe io vreme voditi razgovor u dva glasa. Višim i glasnijim sa ljudima oko sebe, za stolom i u hodniku, a nižim i nemim sa onim iz uspomena, sa kojim ne bih da prekinem uspostavljenu vezu, koja se, budući tanja i trošnija, na dužu stazu i duže vreme lakše kida a teže uspostavlja, Pa se opet žurno vraćam stolu, već malo zamoren danom i poslom koji je u početku bio zabava a to već više nije,

Gleđaju me sad pomalo hladno, ravnodušno i podsmešljivo fotografije prijatelja i poznanika, pa i moje sopstvene, Opominju me neprijatno pozdravi s kraja pisama, neuslišani pozivi da se Javim i da što pre odgovorim. Uspomene koje me suviše ·bolno i odviše očigledno podsećaju na tok prošlog vremena i cela ta tek upola raščijana gomila, kojoj nikako da stanem na kraj. Te male hrpe kojim sam, stalno prekiđan onim što je i ovog poslepodneva spolja nanosio život, zaboravio sadržaj i opredeljenje te podozrevam da su neke pogrešno razlučene a druge pobnrkane i sve mi se čini da im je teško dati zamišljeni, konačni red, a još teže obaviti ceo taj posao do večeri. Malo mi je već i žao što sam se toga prihvatio i baš ovaj praznični dan utrošio na taj zametni, pepeljuginski posao odvajanja pepela od graška. I baš kad s naporom volje uspevam opet da uhvatim izgubljeni korak i pometeni ritam, baš tada ponovno zvoni napolju, na vratima. Iz hodnika se razabiru srdačni pozdravi koje prate poljupci i zagrljaji, Pomenuta su imena naših poznanika i prijatelja i već mi iz druge sobe javljaju njihov dolazak. |

Šta da činim? Žurno otvaram gornju fijoku i sa hitrim, naglim pokretom, obema raširenim rukama, skupljam hartije kao što žene prikupljaju suknje oko nogu, i sve ih kao nešto stidno i sramotno, brzo i bez reda, sručujem u fijoku. Zatvaram je, pa i

ključ obrćem u bravi. Ispravljam se i zbunjen gledam poznanikc koji ulaze u sobu, kao da sam zatečen u nekom nezgodnom poslu i uhvaćen u sitnoj krađi. ı |

Sedi se. Razgovara se. Smeju se i kikoću gosti, šale se i nazdravljaju. Pitaju i odgovaraju. Pod mojom rukom i debelom daskom stola, u mraku i u dubini fijoke, sahranjene kao u raci, leže hartije, uspomene, dokumenti i pritisnuta lica slika. Kao i ranjje. Samo u još većem neredu. A sve to blago osiromašeno jE 1 osakaćeno za svega nekoliko hartijica, koje sam uspeo da bacim, i za dve tri uspomene koje sam rešio da zaboravim. To je jzgleda, sve što u carstvu sećanja možemo i uspevamo da uradimo. 1 dok i ja odgovaram na pitanja i novogodišnje ljubaznosti posetilaca, čini mi se da u tami fijoke listovi hartije šuškaju i da onim neredom uspomena, kojim nikako da ovladam i dam mu red, već gamižu crvi i preturaju se sa lista na list, meljući ih, drobeći

i izjedajući.

euzHHuZEHEBHHHAKHHHHIREHNMENHRIKRaNLRNHBSHENNARZIKENEIMNENEMM|

Radeslav VOJVODIĆ ORONRa—

LJUBAVNE NOĆI |

aćas pevam, prokletstvo, ljubav i uskrsnuće.

to moć vita još tamom obvuita duh kidiše boga da miriše što svezda savita telo traži i zemlju svoju korem da iščupa iz srca ljubičicu ramu u podne pokidamu a moćas mi telom luta i krilima lupa oganj da podigne munju da dostigne oči da mi gramu, da vuke osvanmu živ plamen ali još moje oni koji lutaju tek mogu memoguće da osvoje.

Duh što pada što se nemir sliva

niz prozore zore usred dama usred tela

lice bledo tamom okićemo još ognjemo polje mjemo još bogato slavom i zvezdama u krošnjama Svuda po mjoj ma nogama i ma Yamenima

u grcanju i obilju, u pomami, dok je ·daleko svima sama i izdvojena, sama i tama i omama,

koja požar slama i bitke prolama

širokim. prostorom + pučinom +ı gorom

gde blistaju novi svetovi rukom, metakmnmuti

još čisti i sveti i ljudski ne prokleti.

To me moć uzela pod svoje

uklela mi ime i boju glasa i pružene vuke lud sam, moćas i sebe me poznajem dok se bolu dajem, bezumlju podajem,

pa me vođe mekudđ mose ma daleke luke i još padam i propadam

u tamnimu i w divlje mespokoje

zovem mekog da me vrati

ljutu tugu da pozlati

dok se kidam i mestajem, i sav tonem

a moć pusta i podmukla i ljubavna glasno vičem, i zaklikćem, da ne klonem, da ne padmem da se srušim i ugušim

a Split desno sav u blesku presijava pusto leto Dalmacija bez bogova spava.

Više niko neće da poleti

odavno su Tatvi vesnici i ideali

moć peva slavu rasula koju očevi misu pozmali

naš svet ruši se svečano i prokleto

mema ko da pomogne mi vreme da zaustavi

jurimo sve miže i bol nas ponosni slavi

Novalis nekad pevaše da se bolom, moramo ponositi to je naš visoki položaj to je u ambisu. sjaj

to ćemo kao zvezdu i kao ljutu boljku mositti.

Izbija ponoć, hoćeš li doći, Jordamka,

toliko te ljubim, da ću oboleti š

ali moram bogu jednom, moram sebi odoleti. Sto ću dušu da zalutam, sebe da izgubim

greške tvoje, uho dok ti ljubim. .

Noć me davi, ogrezoh u ludoj boplavi,

čujem, Mefista gde mi sa neba dovikuje

koga Jelena paralizuje lako me dolazi do pameti. Podižem wu vis ruke i hoću da se izdvojim

da budem smirem, i sam, da đavo ne likuje.

Noć me potpumo raspara i više migde me stojim pokidam u njeme crme kose letim bez plamena i puta niko me više me može pronaći

moja duša vasionom luta.

Ti ljubljena moja, možda je bolje da te nisam, našao, · ' sečaš li se, ma suncu, zajedno sa Elijarom,

dobar damn rekosmo životu

čudni i zameseni i sneni i izgubljemi

dok si bila moja i užas memogućeg w meni.

Mogla si da budeš šta hoćeš, sve ti je bod mogama, budi komandant grupe armija i frontova

ono najviše što sam želeo w životu,

ujedini sve planete i ratuj protiv sumca,

Ti možeš sve, ti si majlepša devojka ma svetu;

moj Jorku, moj kralju, moja mesrećo,

ali oprosti ako te sutra me budem %oleo,

možda ću biti meveso, vidovit u očajanju,

možda ću biti neveseo, vidovit u očajanju,

ja sam odavno sam, odavno ma jednu stranu skrenuo. Sećaš li se, da smo prošle moći mapadali Aragoma, mema srećne ljubavi jer mema srećme ljubavi,

moj užasu u Krvi, u mojim godinama,

ukusu slobode wu meni, moja mežnosti,

moj bolu, moja najmilija godino,

MARIJ PREGELJ : ISPRED OGLEDALA (Svi likovni prilozi u ovom broju su reprodukcije sa Drugog memoriala Nadežde Petrović

ranu sliku šest vekova francuske poezije. Ona, po Boskeovom mišljenju, od svoga početka „ne uzima nikakvog učešća u kosmičkoj definiciji čoveka“. Ako prihvatimo ovaj postulat, primećuje Gijber, treba tražiti dokaze u činjenici da je ona odblesak jednog društva očišćenog od zbrkanosti, yeč dabro prosvećenog, koje ima naklonosti za rad i podređenog

celini, razume se uvek pod nadzorom „brižnih gospodara“ da se očuva fa celina. Uporediti „Pesmu o Rolanu“ sa „Tajnom Amergena“, koja se rodila u Irskoj, i sa varvarskim pesmama velškog barda Talijesina iz VI veka, znači izgubiti ozbiljnost i ne obazirati se na činjenicu hrišćanskog uticaja, vidnu u opštem tonu evropskog Zapada, provansalskih i

moj svete, zato Što te samo

ja mogu ubiti.

Jordanka Plavša w letu 1962, na obali, pod tamarnisima, samo je sunce ma tebe bilo ljubomormo,

kad sveta više mije bilo, kad nas mije bilo.

Ako sutra mismo zajedno meka svet prestane da postoji; mi smo ga ujedini, mi smo mu watili mladost i ideale. Možda te opom, pesmom pozdravljam, poslednji put,

dve staze vidim pred mama: što mas mami od iskona tama. Noćas pevam prokletstvo, ljubav i uskrsmuće!

sicilijanskih „sipventes“-a do portugalskih „catigas de amor“. Kao što je poznato, poezija se drži istorije i društvenih odnosa preko hiljadu spona. Zbog toga Gijber stavlja zamerku Boskeovom stavu, uprkos njegovoj kategoričkoj tvrdnji: kako je mogla poezija, koja je nastala u doba Kapeta i Valoa, da ima nakostrešenost finske „Kalevale“ ili gromovnu grmljavinu lirike prekolumbovskog Meksika? S mišljenjem određenim pogodnim sistematizmom, Alen Boske konstatuje čak, i pored brzog skidanja šešira pred Vijonovim genijem, „malo suviše morala i reda“ i nedostatak paroksizma n francuskom lirskom geniju. Likvidirajući na 80 sirana jednu poeziju koja je trajala 600 godina, i koju naziva „sveta mera“, trpajući u jednu vreću sve pesnike od Agripe d'Obinjea i Alojzijusa Bertrana do Viktora igoa, Alen Boske, ravnajući tako čitav teren, polazi na veliki put u nepoznato. Na ulazu tog sveta on postavlia u vidu anđela s plamenim mačem Žerara de Nervala. Gijber se pita gde je Alen Boske mogao da vidi da „Anatol Prans, Sili Pridom, Pjer Luis i, u najboljem slučaju, Oskar Vajld, prolaze kao džinovi“; čak i u doba kad je bio živ, Anatol Prans nije mikad cenjen drukčije do kao prozni pisac, a Vajld, kada je pi-

sao na francuskom, posmatran je samo kao nakakav vizantijski kuTiozitet. Futurizam i kubizam protresli su u početku ovog veka „klice dekadencije“ i stlvorili, po Boskeovom mišljenju, sa svim SVOjim Apolinerima, Sandrarima, Reverdijima i Valeri Larboima, isključivo „lepu gomilu igrački rečničkih izvitoperenosti“. To bi tako trebalo da bude, rekli bi naši stari iz provincije, koji sigurno nisu čitali ove pesnike: ali šta će reći oni koji su ih čitali, pita se Gijber. ı

Ako čak stavimo na stranu škole i etikete, dodaje · Gijber, moglo bi se reći isto to i o Beneracijama koje su pratile Ve-= like tragične događaje u istoriji, kao što su kuge u srednjem veku ili regiliozni ratovi. Smatrati sebe jedinim i potpunim u jednom: arhistarom svetu žznači, i pored SVOg ciničnog izgleda, napraviti sebe neobično naivnim.

Sam Boske ne završava svoju kniigu sasvim slučajno baš ovom rečenicom: „Nova poezija je rođena u eksploziji jedne bombe, od koje su se i naše navike đa mislimo izmenile... Posledica te eksplozije nikako ne prestaje da nas baca od planete do planete. Pa ipak, poezija će spajati naša mlada verovanja i naše stare su~

manje...“ i (N. T.)

%