Књижевне новине

(001351 Mil] TOI Uook Mevirw

MIASVA. JE I U LITERATURI CUDLJIVA

Profesor Brendajs Univerzi= teta „Milton „Hindas, „pisat ·„Prustijanske vizije“ i „Čitaočevog vodiča „za „Marsela Prusta“, u broju od 2. sepftembra objavljuje članak pod gornjim naslovom. Koristeći se primerima Prusta i drugih pisaca, Hindđas govori o Kkapricima mođe koji ni u oblasti literature nisu strani.

Pre jedva pedeset godina „Le Figaro“ je štampao odlomke Prustovih dela, U to vreme Prustovo ime bilo je gotovo nepoznato, mada je dosta objavio. Iste gođine „Svanov put“, prvi tom njegovog remekdela, bio je odbijen od nekih izdavača s poznatom primedbom da 30 uvodnih stranica, koje opisuju junakovo razmišljanje pred spavanje, mogu da proizvedu samo glavobolju kod čitalaca. Prust,

koji je bio imućan čovek, odlučio je da preuzme troškove štampanja i delo je

pod fim uslovima bilo prim= ljeno kod Grase-a.

Štampano u predvečerje prvop svetskog rata, ovo delo nije imalo bogzna kakav uticaj, osim u krugovima nekih značajnih pisaca. Naročito je Andre Žid učinio mnogo puštajuči Prustovo delo u svoj uticaini časopis NRF. U decembru 1919, zahvaljujući brijateljima, Prust je dobio nagrađu Gonkur. Ta, tako reći kontroverzna nagrađa, bila je presudna. 1922. godine Prust je umro, a njegova slava neprekidno je rasla, Polovina njegovog opusa štampana je za njegovog života, a druga u toku pet sledećih godina. Najprominentnije literarne figure ubrajale su se Prustove poklonike: Valeri, Koleta, Morijak, Rilke, Ortega i Gaset, BP. M. PForster, HRon-

rad, Edit Varton, T. S. TFic-

džeralđu. U fo vreme en je smatran u literarnim Kkrugovima ·wajznačajnijim evropskim romansijerom pored Mana i Džojsa, Bdmund Vilson je 1931. učvrstio njegov DĐOložaj s one strame Atlantika, Čitanje Prusta smatralo se gotovo obavezom.

Danas, međutim, ponavlja

se vreme od pre pedesetak ,

godina, S vremena na vreme čuje se nešto o Prustu. Pre pedeset godina bio je nepoznat publici, danas ga ona ne čita, Čak i u akademskim krugovima, gde se uvek o njemu odlično mislilo, viđe se znaci razilaženja. FP. R. Livisš, na primer, izjavio je da radije ponovo čita Ričarđsonovu ogromnu „Klarisu“ nego PruStovV ODUs.

Interesanino je da se tim problemom bavio i sam Prust, a i njegov prijatelj Anatol Trans, koga sustiže ista sudbina. Prust u svojim delima govori satiričarski o promenama ukusa, a Frans nas obaveštava da Klasici nisu bili ništa drugo do porez nametnut lakovernima od snobova i školskih profesora i da „dela kojima se svako divi niko ne ispituje“.

Dovoljno je setiti se Džona Dona i metafizičkih pesnika koji se smatraju Eliotovim otkrićem, Šekspira čak, kome je Kolridž odredio pravu vrednost, Melvila, Emili Dikinson, koja je nekad samo pominjana u enciklopedđijama, a sada se stavlja uz bok Geteu i tolikih drugih, pa se uveriti koliko je literarni ukus promenljiv. No isto tako lako je utvrditi da pisci „ponovo pronađeni“ zadržavaju slavu. Slava može početi s modom, aTi ona mora imati izvanrednu snagu da bi savladala neizbežne reakcije na nju — misli Hindas, verujući da će prave literarne vrednosti, a u njih ubraja i Prusta, kađ tad iz-

nova morati da dopru do čitalaca đa bi zauvek ostali nji hova svojina“. (B. A. P.)

THE Wa:BEW: TIMES

{() (4 117

LITERARY SUPPLEMENT

PREOBRAŽAJ FRANCUSKOG ROMANA

U kritičkom „osvrtu na zbirku eseja „Romansijer kao {ilosof“, posvećenu francuskom romanu, nepotpisani engleski kritičar u broju od 17. avšusta počinje svoje izlaganje prihvatajući mišljenje urednika ove Knjige, Džona KRrukšenka, da je francuski roman tokom „poslednjih „dvadeset pet godina pretrpeo dva značajna preobražaja, najpre u predmetu, a potom i u tehnici konstrukcije, naracije i stila. S jedne strane, u delima Malroa, Sartra, Kamija i Simone de Bovoar, u roman je prodrla metafizika i preitvorila ga, tretiranjem političhih, filosofskih i moralnih pitanja, u „privilegovano sredstvo izražavanja tragedije čoveka, a ne tumačenja Imdividue“, kako je to kazao Andre Malro. S druge strane, roma– ni Morisa Blanšoa, Semjuela TBeketa, Alena Rob-Grijea i Zana Kajrola otkrivaja Jednu, estetički interesantniju, tendenciju kojom se trad!ciDnalne crte romana — žaplet, analiza ličnosti, opis sređime ~ zamenjuju, kako to Krukšenk kaže, osobinama ij: lj da se, u pro?i, pbostigne približno isto ono do čega )e u slikarstvu dovela apstraktna umetnost.

Uprkos povremenim Slićnosuma između ove dve struje — i Sartra i Rob-Gtijeo fascinira predmet, i Kami i Beket se bave pitanjem apsurda — postoji fundamentalna razlika među njima, i nju bi bilo zanimljivo detaljno analizirati. Nijedni ne pokazuju nikakav interes za predmet tradicionalnog: romana i jed-

je

S

nako je nemogućno misliti o Malroovom junaku koga bi interesovao brak ili Mkarijera; kao i o nekoj TRtob-Grijeovoj iičnosti kako misli beskrajne tužne misli koje zahtevaju detaljnu. psihološku analizu. Ipak, pisci koje je Gaeton Pikom nazivao „metafizičkim naturalistima“ uglavnom su se suviše bavili svetom van literature, miročito politikom, da bi mogli da odbace „buržoasko“ bavljenje sadržajem, zapletom, ilustrativnim opisom ili analizom „karaktera. Blanšo i Bekhet, međutim, kao i Rob-Grije 1 Kajrol, daleko su se potpunije odvojili od glavne struje evropske proze i tražeći, pri tome, ođ svojih čitalaca da njihovom delu priđu „nekontaminirani“ očekivanjima koja su mogla da pobude klasična dela realizma. Ovi „novi romansijeri“ su najozbiljnije shvatili Sartrovu primedbu da tehnika jednog romansijera uvek Uključuje metafiziku, jali su dđa prenesu svoj

i nastopo- gled na realnost kroz stil naracije, pre nego kroz komentare o značaju akcije. (D.)

e LA TABLE RONDH

PUSTOLOVINE SAVREMENE PROZE

„Sudbina romana, vreme, samo je jedna pustolovina“ kaže Rejmon Alberes u svome prikazu knjige Pjera de Boadefra „Kuda ide roman?“ u septembarskom broju časopisa „La table ronde“. Ne može se bolje postaviti pitanie nego šio je sam naslov ove knjige. Danas mi nec čitamo više roman da bismo upoznali stvarne slike i zamišljane snove, Već i da bismo upoznali temperaturu našeg veka, našeg vremena u kome živimo, da bismo proosetili šta će biti najvažnije u sutrašnjici.

To osećanje moralne drame u svojim istorijskim nijansama, u Svojoj evoluciji Kroz generacije, tu. sposobnost da se prooseti jedna epoha, od ĐBaresa do Malroa, a zatim i do MKejrola, Bitora i Beketa, predviđa Pjer d» Boadefr. od svoje „Metamorfoze književnosti“ do „Žive istorije dana-

u našc

Ššnje književnosti“, Boadefr izražava ne samo čisto književni smisao, već i nešto mnogo šire: brigu da pomogne čoveku XX veka da sebe odredi, shvati, „psihoanalizira“ u neku ruku, kroz književnost, U svom novom delu „Kuda ide noman?“ Boadefr se ne upinje toliko da definiše Književne oblike, koliko da otkrije, iđući kroz mjih, moralnu dramu koja se istorijski odigrava pod vidom estetskih oblika. Tito u čemu se on Odvaja od ostalih koji su pisali o tom problemu.

Da li bismo mogli zato reći da Je Boadđefr „angažovan“ pisac? Pod tim izrazom podra– zumevamo onog. koji oseća da književnost nije samo „kreacija izvan vremena“, već takođe i „istorijsko yYvazvijanje“, ak{luelni oblik one eStetsR&. moralne, politčke more, koja je nesumnjivo večna i koja ne nalazi nikad svoj krajnji izraz izuzev u određenom istorijskom vremenu,

Delo „Kuđa ide roma?“ s

velikom preciznošću postavlja „krize savesti“

pitanje roma-–

VINJETE NA. 8. T 9. STRANI IZRADIO DRAGUTIN 'TIL

ma iz 192. godine: odnosno pojave novih intencija i Nnovih vidova, koji Uunekoliko menjaju oblik romana do te mere da bi se gotovo moglo menjati + samo njegovo ime, i đa se ne mogu istim imenom, koje se upotrebliavalo za tradicionalni istorijsko-narativni roman nasleđen iž XIX. weka, nazvati i izvesni romani XX. veka. Pre svega, u početku ovog veka balzakovsko shvatanje junaka Omana nestaje ispred unutarnjeg gledanja i ispitvanja: rušenje racionalizma oduzima romanesknom univerzumu nje govu realističnu strukturu, i uskoro s Prustom „metafizika pobedonosno stupa U TOman“. Dublje još, sa Kafkom to se uočava, i tako sasvim gubi „romaneskno rekreiranje psihološke logike“. I, najzad, možemo spomenuti i novija dela Robera Muzila i Hermana Broha, u kojima se novi roman pretvara u čistu ironiju u odnosu na doskorašnju vrstu romana. A već od Žilijena Grina, Malroa, Bernanosa i Kamija prelazi se na neku vrstu „prometejskog“ istraživanja, blistavu e-

vokaciju „pobune“ ili „očajanja“. To razvijanje romana (iz-

među 1910. i 1948. godine) do savremene krize Boadefr magistralno i blistavo izlaže, On nadleće sav faj neophodni „preistorijski deo“ našeg Vvremena, da bi najzad došao do „aktuelnog stanja romana“, do „čvora“ čitavog problema, do treće četvrtine XX =? veka, u kojoj se romaneskno stvara-– nje nalazi na važnom raskršću: između jednog Pjera de WMandiarga, „Kafkinske inspiracije Morisa Blanšoa, Žilijena Groka ili Semjuela Beketa, „prestrašene neizvesnosti „hrišćanskog3 romana Kejrola i MBezijea, razdražljivog rcalizma Kristijane Rošior i, najzad. „meobične, geometrijske i barokne umetnosti Kloda

simona, Mišela Bitora i Alena — Rob Grijea. (N. TT.) e NM, | PERRSPER TIVE RADIO-DRAME

U avgustovskom. broju OVOS časopisa Andreas Donat piše o teškoćama u kojima se radio-igra danas nalazi u Nemačkoj. Navodeći da se ona pedesetih godina razvila Uu najprononsiraniju umetničku formu literature, Donat kaže da je u to vreme bilo Višc

radio-igara negoli upotrebljivih romana i pesama, Autori od ranga su liferovali svoja majbolja ostvarenja u tome rodu. Njihova imena su: Alfred Anders, Ingeborg „Bahman, Ginter Ajh, Volfgang Hildeshajmer, Mari Luiz Kašnic, Erih Kubi, Diter Majksne?”, Beno Majer-Velak, Ervin Vikert i Volfgang Vajrauh. Donat konstatuje da je nepristrasnost, kojom su od osnivanja Savezne Republike radio-igre svakodnevno davane i konzumirane, postala krhkau u poslednje vreme. Produkcija „memačkih radio-stanica dospela je u fazu stagnacije.

Autori, menadžeri i publika pokazuju simptome zamora. "Broj „praizvođenja“ sveden

je na dosad nedostignuti minimum. Program živi od repriza. Pisac članka kaže da ovo retrospektivno davanje ima, razume se, na prvom mestu i ekonomske uzroke. Zbog Ronkurencije „televizije po” skupljuju glumci, „režiseri i autori. A reprize rasterećuju stanje koje nije u mogućnosti da prikaže takav napređak kako to mogu finansijski snažni budžeti televizijskih odeljenja., Pre osam godina je štutgartski radio – dramaturg Gerhard Prager smatrao lakim „da razveje strahovanje od toga da bi radio-igra mosla biti potisnuta od televizije“ Danas je Prager rukovodilac glavnog odeljenja televizije u Majncu. Mnogi su kao i on promenili „zamat“. Donat navodi procenu po Wojoj 50% pretplatnika televizije ovu i gleđaju, a da po saopštenju hesenskog radija samo 5% pretplatnika radija „redovno sluša radioigre. .

Televizija je, piše Donat, kao umetnička forma staromodna, teža i manje originalna od radio-drame, ali zato ima sposobnost da zasnuje spontanu društvenu integraciju, koja je mnepopravljivo izgubljena za radio-igru. „Područje ove druge se ograničava na posredđovanje „literarmnog umetničkog uživanja ili na širenje proste zabave. Oboje se praktikuje. Umetnost i Kkič popunjavaju, delom „besplansku delom namernu, zbrku programa većine stanica. Ko je željan zabave, taj je ima i bez nedeljne emisije radio-igre. Ovaj društveni sloj predstavlja najjači kontingent gledalaca televizije. Samo ponuda stalnog kvaliteta i to uvek u isti čas mneđelje, može da veže čvrsti krug slušalaca.

Radio-igra je kao umetničko delo posedovala skoro institucionalni karakter. To dokazuje velika potražnja štampanih tekstova. Okruglo pedeset literarno Kvalitetnih tekstova dostiglo je tiraž veći od pola miliona. Da li će radioigra ući u istoriju kao tranzistorna ili trajna umetnička forma, to zavisi od toga u kojoj formi će je prođukovati radio-stanice u budućnosti, Da bi se zadržala destrukcija radio-igre nije dovoljno u uobičajene emisione časove, koji su postali tradicija kad televizija nije igrala još nikakvu ulogu, i nadalje pružati kvalitativan i bogato promenljiv program. Ono što je bilo mogućno kad još nije bilo novog falasa filma niti plime pažnje vrednih televizijskih igara — razvoj bogatog repertoara u kome je rađdio-igra mogla da popuni pored funkcije umetnosti i funkciju kiča — to danas ima isto značenje kao i samorazaranje jedne umetničke forme.

Za rađio-igru se sada još mogu pridobiti novi autori. Zapadnonemački radio emitovaće u drugoj polovini godine dela sedam mladih pisaca. Ovim autorima — oni svi pripadaju godištima od 1926. da 1936 — zapadnonemački 'radio je plakativno postavio Dpitanje: „Zašto pišete radio-igre?“ Njihovi su odgovori odreda ukazivali na fascinaciju jednom velikom novom umetničkom formom, kakvom se Tadio-igra pedesetih godina iskovala. Njihovo oduševljenje za rad na radđio-igri moći će, ražzume se, biti trajno samo tad ako steknu ulisak da i emi-

sione stanice neguju radioigru kao Strogu umetničku formu, a ne da je šalju u

etar kao neku vrstu mešavine. Radio-igra buđućnosti će bitt jednostranija od one sadašnjosti. Ili će imati literarni rang, ili će se u anonimitetu kiča rastopiti. Proces ređukci je je već počeo. O njegovom ishodu će uskoro biti odlučeno — završava Donat. (A. ”.)

„AUTEPATJyPA vw.ı 24MGaHDb

ADERVATNA RBC — NUŽNA SLUŽBA. POEZIJI Odgovarajući na anketu „O vremenu i sebi“, sprovedenu uoči IV Svesaveznog &savetovanja mladih pisaca, sovjetski pesnik Jurij Pankratov dao je dosta zanimljivih odgovora. On je rekao da njega, Whao pesnika, nimalo ne uzbuđuju izvesne tekuće literame i okoliterarne raspre i njihova uskoformalna problematika, već borba koja „vri na zemlji“, borba za ljudsku dušu, za osvajanje kosmosa, za osvajanje proizvodnje, za budućnost. „Sve što se dogada predstavlja za mene ne-

što lično moje“.

'Upitan šta misli o Ssavremenom romanu, priči, pesmi ili drami, Pankratov je odgovorio da je neophodno da svaki razgovor o literaturi otpočne razgovorom o poeziji. „Poezija, slično ledolomcima koji kroz led probijaju put karavanu brođova, probija u buđućnost put karavanima literature“. Stihovi su najoperativnija forma literature, jer se oni najneposredđnije odzivaju na događaje u svetu. Zbog toga svaka, pa i ova, tekuća poezija ne može biti nesavremena, Reč, kazama u pravi čas, vredi mnogo i vredi majviše kao Svakodnevna nužna služba poezijl, nikako kao njema osmovna forma.

Pankratov smatra, movatorstvo bez mnajpodrobnijih valorizacija tradicije nanosi literaturi štete. Zanimljivo je primetiti, kaže on, da se većina pesnika koji su otpočeli sa rušenjem kanona, kao po pravilu, vraća tradicionalnom stihu; i obratno: otpočinjući sa učenjem kod 'lasika, mnogi su došli „do stvarmog mnovatorsfva. „Ubeđen sam da je glavni slov razvitka literature — nasleđiii vekovima građenu tradiciju, i da je same na osnovu usvojene tradicije mogućno prihvtatiti svako, ma i majsmelije, novatorstvo“,

Što se tiče formalnog Yazvoja: poezije, · Pankratov dje zabrinut zbog zastranjivanja mnogih mladih pesnika u „Usiljenost i izveštačenost modernističkog stiha“, i zalaže se za potrebu široke borbe protiv integralnog i kombpliWovanog jezika, a za jezik čist, prirodan i jasan. (D.S.T.)

LL, SMRT POZNATE DANSKE

KNJIŽEVNICE

7. Septembra, u svojoj "7. godini, umrla je najpoznatija savremena danska Književnieca Isak Dinesen, koja je Sstekla svetsku slavu svojim romantičnim „pričama „punim gotske fantazije. Kada je 1954. gođine Mrnest Hemingvei primio Nobelovu nagradu, iZzjavio je da bi srećniji bio da je nagrada dodeljena danskoj književnici čije je delo. duboko poštovao i iskreno joj ec divio. Ona je bila jedan od ovogodišnjih kandiđata za Nobelovu nagradu.

Njeno delo Rkarakterislično je naročito po tome što je Ona, u eri nauke, nastavila da nmeguje priče pune romantike i nadprirodnih elemenata i Što je meprestano bila okrenuta prošlosti. Govoreći o sebi, ona je u šali kazala da njeni prijatelji veruju da je 3.000 SO" dine stara, Poslednjih trideset godina svoga Života provela je u staroj pradeđovskoj kući, na vetpovitoj danskoj obali, pored MBisinora.

Tsak MDinesen je pseudonim baronese Bliksen-Fineke, pisca sleđećih dela: „Iz Afrike“, „Sedam gotskih priča“, „Zimske priče“, „Poslednje priče“ i „Anegđote o sudbipi“. Mada ona. svoju filosofiju nigde nije eksplicitno „objasnila, po njenim delima nije teško zaključiti da je to filosofija „i“ ronične i urbane rezignacije pređ misterijama života“ i isKrenog poštovanja za tradicionalne aristokratske vrednosti: gorđost, hrabrost, dobar ukus i lep gest.

Njeno prvo delo, „Sedam gotskih priča“, objavljeno 1934. godine, nazvano je „modernim rafinmanom nemačkog romantizma“. Te goiske bpriče, pisane suptimo i graciozno, preokupirane su smrću i smrinošću, U svim svojim pričama ona beži iz Sstvarmosti u svet fantazije, melodrame i alegorije. Radnja se 0Obično događa krajem XVIII ili početkom XIN. veka.

dalje, đa·

Ka Naa SUBRAMANIJAM *

A M JE KRITIKA

I pored starih klasičnih književnosti, i naše novije književne renesanse, mi u Indiji još uvek nismo razvili tradiciju književne kritike od vrednosti. U prošlosti, u obema kla-

sičnim omijiževnostima, sanknitskoj i tamilskoj, književna kritika nije bila podsticana. Opšta atmosfera je bila profiv

razvijanja kritike. I pored ioga što je od nedavno opšte prihvaćano da je zdrava književna kritika neophodna, njom se niko ne bavi tako prilježno kao što bi uprkos činjenici što u nekoliko naših literatura, kao na jezicima marati i bengali, postoji jezgro književne kritike. Međutim, na jezicima ftamil i malajalam književna · kritika tek nastaje.

Čuo sam da je rečeno da je prema sanskritskim književnim iradicijama piscima zabranjeno da se bave kritikom. Preovlađuje osećanje da je pesnik, romansijer ili dramski pisac „bolji” od kritičara ili gramatika koji od davnina ima ulogu kritičara i retoričara.

Na drugom klasičnom (još uvek živom) jeziku Indije, tamilu, dve hiljade godina stara književna tradicija počinje sa Tolkapijamom (T'olkappiyam), gramatikom koja nije samo obična gramatika. Ona se ne bavi samo rečima, etimologijom, sintaksom i prozodijom već tako isto i predmetom ii pra” vilima poezije. Tolkapijam je imao pretenzije da bude knjiga književne Mritike, mada sasvim elementarna,

Čak i u doba Tolkapijama (bukvalno značenje #stara knjiga) sanskritski uticaji su prodrli u tamilski jezik; u stvari mi i ne znamo za vreme ikad tamilski jezik i tamilska literatura misu bili pod ovim sveprožimajućim indijskim uticajem 'koji je bio odlučujući. Možda uglavnom ZbOB OVOB uticaja, kritika se uopšte nije razvila na tamilu. Kritika Je ostala na komentaru, izlaganju, razvodnjavanju — umesto da se razvije u pravu umetnost, u posebnu disciplinu književnosti. Veliki komentatori na tamilskom jeziku dostigli su svoj vrhunac otprilike u periodu od XI do XV veka i bili su izvanredno mučeni ljudi. Oni su ponekad podizali barijeru učenosti između nekog jednostavnog teksta i čitaoca tako da je u srednjem periodu čitanje bila privilegija nekolicine i ljubomorno je čuvana da ne dospe do neukih masa.

Cilj moderne književne ikritike nije isti kao onaj koji su sebi postavili ovi komentatori. Niti je njen posao razvodnjavanje, što čini katak kalakšapem i pauramik, koji su znam tako poznati. Pauranika interesuju religiozni motivi jednog teksta i on ih populariše da bi zadovoljio potrebe čoveka sa ulice. Zahvaljujući uglavnom ovim razvodnjivačima, religioznim ljudima, radovi mnogih velikih pesnika iz drevnih dana, kao što su Kamban na tamilu i Valmiki na sanskrnitu, nadživeli su sve ćudi vremena. Čak i danas je delatnost pauranika popularna. Njihov metod je prenet na pisanje i često se pogrešno smatra (na tamilskom jeziku) književnom kritikom. Pisanju novih knjiga o starim tekstovima nema kraja, to je industnija koja danas dostiže svoj vrhunac.

Zadržavam se na ovom aspektu književne kritike zato što on objašnjava zbog čega ne očekujemo od nje da bude korisna čak ni čitaocu akamoli piscu. Zbog ova dva tradicionalna gledanja na kritiku — kao na gramatičku savršenost i učeni komentar i sladunjavi kata kalakšepam metod današnje shvatonje kritike nije uopšte korisno piscima. T'en-

trebalo. To je istina ·

dencija dna se odbaci kritika kao mevažna, zajednička je svim ;

indijskim jezicima, „ne, samo. kamilu. Moramo priznati da

scima i daljem razvitku dobre književnosti u Indiji. Moraćemo razmotriti puteve i načine kako da je učinimo da bude korisna. Mi smo na nivou koji je Lorens Stern osuđivao na početku XVIII veka u Engleskoj: „Od svih licemerja u ovom licemernom svetu, iako je licemerje hipokrizije možda nayjgore, licemerje kritike je najmučnije”. Naša kritika jc baš sad u nnmjmučnijoj fazi. Kritika može koristiti piscu stvaraocu nn tri načina.

vreme

GENERACIJE U SAVREMENOM SVETU

Ovaj teksi predstavlja uvodne teze XVII Međunarodnih susreta u Ženevi, koji se organizuju svake godine i na kojima učestvuju mnogi istaknuti intclektualci Evrope. Na ovocgodišnjim ženevskim razgovorima našu zemlju predstavljali su Dušan Matić, Radomir Lukić i Tanasije Mlađenović.

Kada čovek misli na Kkrizu savremenog sveta, sam sebi često stavlja prigovor: „Čovečanstvo je stalno u krizi, sve epohc su samo „prelazna vremena“.

Taj način da se ublaži pitanje, znak intelektualnog komocditeta koji neće da bude uznemiravan, samo jc izgovor. U stvari, naša situacija je bez presedana u istoriji, jer je prouzrokavana

kritika, kakva je danas, nije baš od neke velike koristi.pisn.

potpuno novim uslovima: neprekidnim progresom nauke i tebnike.

A to znači da problemi koje ona izaziva ne mogu biti rešeni upoređivanjem ili upućivanjem na probleme bilo koje prošle epohe. Stvarnoj izmeni ljudskog društva, koju doživljavamo, je suprotstavljati krajnje odbijanje. Događa se da čovek može iscrpsti iz svojih trenutnih osećanja, ili iz svoje mostalgije za prošlošću, inspiraciju za umetničko delo; ali nesumnjivo je da posle dica negativnog odnosa na jednom zajedničkom planu može biti samo sapinjanje i kočenje pri pronalaženju osobenih mogućnosti harmonizovanja društvenog sklopa sa novim uslovima života.

ay Kao temu sastanka za 1962 RIG- (međunarodni susreti u Ženevi) odabrali su upoznavanje sa situacijom našeg vremena, naročitu pažnju posvećujući problemu generacija. To je u izvesnom smislu večni problem, jer u trenutnim osećanjima Života jedne ličnosti razlikuju se uvek tri uzastopne faze: rašćenje, ravnoteža i opadanje („krivulje“ ili „doba“ života). Današnji biolozi vide stvari na način manje shematizovan, ali daleko su od saglasnosti o načinu uticanja vremena na Život. Ne izražava li taj životni krug jedan osnovni biološki ritam, jedan neumiini zakon? Pa da li ga civilizacija menja, i u kojoj meri?

Ako se takva „MWrivulja“ nameće svakom životnom ispitivanju, njeno se tumačenje vidljivo menja u toku vekova. Izvesni primitivni narodi vide starost samo kao znak opadanja i tereta, i idu dotle da uništavaju starce; na drugoj strani, ona je predmet bpreziranja i sažaljenja. A na suprot svemu tome, u našoj civilizaciji, star čovek je načelno uvek okružen poštovanjem, koje potiče iz onoš šta on predstavlja, iz njegove moralne ı intelektualne snage, iz njegovog bogatstva života i iskustva, ne obzirući se ni najmanje na njegovo sve veće telesno opadanje. „Veliki poslovi, kaže Ciceron, ne rešavaju se ni silom, ni brzinom, i okretnošću, već daleko više opreznošću, ozbiljnošću i mudrošću, koje su prevashodno osobine starosti.“ '

Može se postaviti pitanje da li normalna starost, koja odgovara „dobrom mišljenju“ o starosti, nalazi još svoje prirođno mesto u našem drušivu. u kome ma žalost suviše starih osoba živi. Pitanje se postavlja danas sa toliko Žestine, ukoliko higijena i medicina, i pored lubitačnog karaktera savremenog života, osetno povećavaju srednju dužinu ljuđskog života. Bvropljanin koji se

KNJIŽBVNE NOVINE

nemogućno .