Књижевне новине

Nastavak sa 1. strahe

Jasno je da Valeri shvati kilturu kao nadnacionalnu i nhadrasnu tvorevinu. Oh sam kaže da „evropski čovek“ ne može biti definisan „hi rasom ii jezikom ni običajima“. Ono što treba da ga odredi jeste neka vfšta voluntatizma inspirisanog svešću o svojoj kulturnoj misiji i ulozi u svetu.

Ova ValerijeVa razmišljahja podstaknuta su katastrofom koju Je izazvao prvi Svetski rat. Ako se složimo sa tim da postoji, ma kako definisan, pojam evropske kulture i evropskog duha, ohda moramo konstatovati da on ni pre prvog svetskog rata, zapravo nikada nije bio faktor međusobhog zbliženja i izmirenja eVrob-=skih naroda. Treba samo preljstati bilo koji period istorije evropskih naroda pa ćemo videti koliko su beznačajnž» ulogu igrali elementi koji spadaju u zajedničku riznicu „evropske kulture.

I pored toga što je napišao odu evropskom duhu, Valeri je posumnjao u sam duhovni i moral– ni kvalitet evropske kulture:

„Mi kulturni narodi“, tako počinje esej o krizi duha, „mi sada zhamo da smo smrtni. Slušali smo o čitavim svetovima koji su iščezli, o država= ma koje su bezdani iznenađa progutali sa svim njihovim stanovnicima i svim njihovim oruđima; potonuli do neistraživog dna stoleća zajedmo sa svojim bogovima i svojim zakonima, svojim akadđemijama i čistim i primenjenim naukama, sa svojim gramatikama i rečnicima, ša svojiffi kla-

sičarima, romantičarima i sSimbolištima... Elam, Niniva, Babiloh bili su samo zvučna imena i potptta

propast oVih svetova bila je za nas isto iako beznačajia kao i hjihovo postojanje. Ali Francuska, Engleska, Rusija mogle bi isto tako biti žvučna imena. I Luzitanija je zvučno iMfne. I mi vidimo šađa da bezdari ištofije ima prostora za sve. Osećamo da je jedna kultura tačno tako propadljiva kao i pojedinačan Život... Videli smo, sopstvenim očima sfnmo videli kako su najsavesniji rad, najtemeljnija disciplina i napor morali da služe jezivim ciljevima. Toliko užasa nc bi bilo mogućno bez toliko izvrsnih osobina. Bilo je potrebno bez sumnje mnogo znanja da bi se za tako kratko vreme pobili toliki ljudi, da bi se tolika dobra proćerdđala, toliki gra“dovi uništili; ali ne manje bile su potrebne za to i moralne snage. Nauko i dužhosti, zar ste i Vi sad postale sumnjive?

vera u evropsku kulturu iščezla je; da saznanje ništa, baš ništa ne može da spase — dokazano je; moral-– ne pretenzije nauke smrtno su pogođene, nauka je takoreći obeščašćena

surovošću svoje praktične prime-

nde:s5%

Suočen sa krvavom i zavađenom Evropom, 5a iskustvima i saznanjima koja je doneo prvi svetski rat, Valeri je posumnjao u samu vrednost kulturnog fenomena. Pripadnost jednoj istoj evropsškoj kulturi nije sprečila evropske narode da učestvuju u međusobnom ubijanju ni tađa a

ni dvadeset godina kasnije: u

&

__Povodon Marti Terana

_ PRJMLJENE KNJIGE

EV

ik

stvati, Evropa nikada nije ni

znala za mir,

Doduše, to što kažemo za fivroĐua važi i žH Oštali sVet, za sva šeopolitička i kultufna Đodručja. Svuđa šu še KlBšrič, verske, nacionalne ili ekonomske rdzlike pokažale kao fnadfnoćniji faktor u odnosu na kultutne Vredhosti. Ako je i evfopška kultura pala na ispitu hufnanošti i solidhosti, to bi u ptvom ređu značilo da su bile preterane i neopFfavđane nade koje su evfopski intelektul=ci Polagali u kilturru samosvest Bvrome. To nam daje povođa da se zapitamo koliko je Valertijeva fofmula izraz istofijskog šematizma i koliko se stvarho žasniva ma živim i psihološkim tokovima fheposredne istorijske samosvešti. Valerijeva definicija predstavlja u stvari kolosalnu istofijsku BĐ= strakciju, jer ni jeđah evropški narod ni u Jednom trehutku svoje istorijske aktivnosti hije doživeo svoju pripadhost evropskoj kulturi u gornjoj shefnatsškoj formuli kao svoju jedinu i fotalnu istorijsku i psihološku egzisten= clju. Kulturni doživljaj „sValoes pojedinog evropskog naroda, bež obzira na teorijsku ispravnost Valerijeve formule, određeh je ni+ zom lokalnih, etno- i deopolitičkih faktora i svi ohi na jedah nepredvidliiv način sudeluju u njegovom formiranju. Samo tako može da se objashi činjenića što elemenfi zajedničkog i kulturnoj fizionomiji raznih naroda nišu istorijski predstavljali ogfiovu zblišenja u onoj meri u kojoj bi to zahtevala i nalagala thjihova prividna apstraktfia srodmost.

Otuda, kada đanas govorimo o krizi evropskog duha i jedinstvene evropske kulbure potrebho je imati u vidu distimkciju između pojma kulture kao istorijske egzistencije i pojma jeulture kao apstfaktne filosofske sheme i sinteze. Isto tako ne treba brkati ni izjednačavati društvene izaživače te krize sa njenim kulturnim i idejnim aspektima.

Mit o Probasti Zapada, u razniti svojim varijantama i vidovima, mnogo je stariji od kulturološkog pojma Zapada. Ljudska misao hajpbre je bila okupirana opštini i uhiverzalnim pojavama težeći nesvesho da svom uskom i loklnoti jskistvu da žnačenje i vredhost kolosšalne, thiverzalne, košfičke istine, Pa „ipak, taj „prisni“ odhos sa Kosmosom nije ništa drigo do obtmuta projekcija čovekove antropotiiorfne svesti. Kad BoVofi o propasti KOosmosa, ori Bovori u stvari O. propadljivosti SVojih zemaljskih stvari. Konkretan doživljaj | skriva u sebi shermiu univetzalhe istime. ”

U tom smislu i ovaj mit ponavlja jednu apstrajtnu istinu o ptopadljivosti svega što je ljudsko, Njegov daleki i ako ne fieposredno geheftski izvor mogle bi biti prve predstave primitivhih naroda 6 „Večnomi“ kruženju stvari i cikličkoj zakonitosti njihovog Uuništenja, o večhom ritmu „životsmrt“. Antička filosofska misao svakako se inspirisala i tim ar-

i izbor Petra Laste. Bibliogra-

KRIZA yVRROPSKOG DUMA

i Hieseova Rkomeepeijn

ultuttee

senalom mitskih predstava ili bar svakodnevnim iskustvom na kome su i ohe žashovVane kada je formulisala i prihvatila ideju o propasti kao prirodnu i egzakinu činjenicu. Demokrit je prvi evTopski mislilac koji je mitsku ideju o propasti sveta, zasnovanu na primitivnoj opservaciji cikličkih izmena u prirodi, izvukao iz mitskog anonimiteta i uzdigao do egzaktne nužnosti: on je na osnovu svoje atomističke teorije i mehaničke vizije neprekidnog spajanja i razdvajanja atoma došao do formule o neprekidnom propadanju i nastajanju svetova. Hrišćanstvo je Sšvojofh apokaliptičkom vižijom dalo hovi impuls ideji o propasti, a narodna tradicija sačuvala je misao o svetskom požafu iž koga će se ponovo roditi novi svet. Špengler je Žfilo-

HERMAN

sofski i kulturološki, na osnovu biološko-organicističke SBralogije, formulisao „savremenu ideju o propasti Zapada, a oba svetska rata iz osnova su poljuljala, veru u evropsku kulturu.

Postavlja se pitanje: ma koji način danas, u osvit atomsko-kosmičke ere, možemo govoriti o krizi evropškog duha i kulture? Da li i za nas pojam te križe ili vižije propasti Evrope ima isto značenje koje je imala i za naše prethodnike, evropske mislioce? Kad kažemo evropske, mislimo na one irntelektualće koji intimno osećaju prisustvo te jedinstvene kulturne fizionomije koju oličava pojam evropskog duha. Ali šta je to „eV“ topski“ duh, kako da ga dafas definišemo?

I bored toga što je „evropska“ kultura apstraktna sinteza koju evropski narođi nisu prihvatili kao jedinštveni kidturnu formiulu, ipak se ovaj termin može upotrebiti, uz sve nužne prethodne ograde, kao uslovni okvir, kao zajednički imienitelj i nosilac fiekih bitnih odredbi koje še mogu bodvesti pod pojami “evropskog“.

V

Mi proći moramo prostor za prostorom bedro,

Ne ostati nigde kao u domovini me prekinuti puta, Duh sveta ne želi da zarobi mas i.sputa,

Već stupanj za stupnjem, da diže mas i širi štedro. Jedva tam jedan životni krug je blizak

I prisho smo se mavikli, malaksalost tad preti, Ko spreman je za putovanje i za polazak.

Taj se matici što slabi može oteti.

A možda strtni čas mam može da objavi

I mobim prostorima mlade da mas preda,

Života zov ham beštati neće Wikdda...

Pa hajde, sYce, optoštaj uzihi i ozdYdvi!

(Prebela Milica STEPANOVIĆ)

U jednoj kompromisnoj formuli ti bi elementi bili: građansko dru= Štvo, privatna svojina, individualistički duh, faustovški nagon za saznanjem itd. To su elementi koji, u kombinaciji sa drugim momentima koji određuju Sšpdciličan istorijski katakter jedne nacionalne, kultume i bolitičke egzistencije, sudeluju u formiranju apstraktne sinteze koju nazivamo „evropska kultira“.

Jasno je da i orrnjai fortfiilt neizbežno mora da trpi od netačnosti i nepotpunosti čim je izložimo egzaktnijoj analizi. Opredelili smo se za faustovški nagon za saznanjem kao elemehat evro: pske kultune sinteze, ali svesni smo toga da naporedo sa njim egzistira i orfičko-mistlični elemenat iracionalne vizije; naglasili smig individualistički duh i privšfnu

HESE

STUPNJEVI

Kao cvet svaki što Đehe i sbaka mladošt Starosti uzmiče, svaki života štupamj dćbeta, Vrlina svaka cveta i sbaka iyudrosšt

I ne sme trajati večno, Tio \ svoje vreme,

A srce mora ma šudki žob života, Sveta, Spremmo za rastandk i početak hobi da biva, Sa sebe hrabro da skine tuge breme

Da bi se drugim i movim, vezama dalo.

U svakom početku mađija i čar je živa, Koja nas brani i pomaže da bi se živeti malo.

svojinu, ali naporedo sa njoj egžistira, bar sve do pre nekoliko decenija kao hHtenje ako ne kao realizacija; i duh kolektivne integtacije i utopijska vizija sVe ta; bočeli smo gornju formulu sa Brađanskim društvom, a tu, na tiaše oči, u srcu Evrope, nikla je teorija komunizma a polgvina Bvrope već je praktičrio negifala svoju građansku fazu.

Očigledno, pojam „evropskog“ veoma je neprikladan i nedosledan kad su u pitanju čisto Brađanske klasifikacije Stvari: Iako su građanski intelektualei u pravu kad posmatraju društveni raz-– vitak Evrope do XX veka, ipak je činjenica da se baš u toj gra= đanskoj fazi evropske kuilture začelo sve ono što je omogućilo savremeni društveni, naučni i kulturni razvoj: u svojoj najgrađanskijoj fazi, evropška kul tura i civilizacija pripremila je negaciju građanstva.

Zar nije onda vreme da se izvrši revizija pojma evropske kulture i da se mit o propasti Zapada slivati ne kdo adhticipacija istorijske presude integralnom pojmu evropske kultute nego kao

E S cao, U

. jom Valeri

esejistika

,

propast o odumiranju u toj sinteži otiopa Što he ffiože di GdFži korak sa vremenom? Prema onome što je stvorila i što sada stvara i čime podstiče najprogresivniji ražvoj. u svetu, avičbSka RU{tura se pokazala praklično neuništivom, jer ono što je u njoj najvitalhije, ona je već predala budućnosti. Genijalnom delinicije otkrio ošnovna svojstva evropske kulturnć motfologije: „hajihHterizivhiju moć zračenja škopčanu s najintenzivnijom moći apsorbovanjh; Mi bismo dodali: tu osobinu evropske kulture potvrdio je i savremehi društveno-politički razvoj u sve tu, od Oktobarske revolucije do naših dana, ·

Pred evropskom kulturom ji evropskim duhom nalaze se danas dva puta: jedan put vodi u kul= burnu stagnaeiju i khonzervaciju onoga što se do nedavno prihva– talo kao tekovina građanske kulture Žapadda. Taj put neminovno i logšičho vodi u podizanje brana i ograda prema ostalom svetu, u izolaciju Zapada koji sebe smatra jedinim legitimnim hosiocem evropške kulture. Drugi put vođi u razmicanje svih granica i brana, u sve-evropsku i svetsku in-

tegraciju.

ajprogresivniji elemenat evVtfopške klultute jeste faustovški saznavalački nemir, fijen išttaživački nagon. Oh ne podhosi stagnaciju. Onako kako je zamišljena, ifhitegracija Žapada, međutimi, tfeba da dovede do sistehidtske konzervacije postojećeg, da spreči prodirtahje fiovih VredhoOsti i sadržaja koji šu hikii u krilu same Evrope i od kojih Zapad zazife. Zapad mora da prevlađa raskorak između tehričko-tehno< 1Oškop progresa i pogleda fid svet: američki kosMmonaduti spremaju se na put u svemir ša hrišćanskom kosmologijom u glavi i građanskom Hiskogrudošću u srcu, dok kosmos traži khosmopbo= litsko građafištvo i ideologiju;

I pored toga što je ražbijen 6* bruč građanske ideološke uskogrudosti, evropski čovek još uvek nije izgradio novi sistem duhovnih vrednosti, već jedino njegovu ideološku shemu. Univerzalizam i kosmopolitizam, i pored postojanja Rimske imperije i univerzalizma hrišćanske crkve, nisu moEli doći do istorijskog izražaja u pozitivnom već samo u negativnom smislu: oni su se srozali do principa svetske ekspahzije, rasnih i verskih progona i ekšploatacije u svetskim razmerama, umesto da se uzdignu do principa svetske tolerancije i humanizma.

Taj zadatak stoji pred hašim vremefiom: mnogi pisci i migslioci građanske Evrope bili su toša svesni. Hese je jedan od ofili koji su van FHvrope tražili ihspiradiju da reše alctuelhe problefti& izazvahe krizom evropsko duha. Problem kultuže Hese je sHvatao kao psihološki problefh i inipefativ ličnosti da bpohovo osvoji za sebe životni tolhlitet iz koga je isključeria jedfiostranim razvojBini evropske kulture i građanskog puritanizma. falko se odigrava ha jednomi odfeđehiom psihološkorni području, Heseova indiviđualna problematika implicira težfiju za novom kultirnoti simtezom. Njegovo prihvatanje ihdiskih i Mi neskih uticaja, u formi Stare iš= točrnijjdčke mudrosti i filosofije; pokazuje spreminost podmlađe= nog evropskog duha da proširi svoje preživele kulturne sheme i da se upusti u fiovii igi kreacije iz kojih treba da se rodi ficoVi Si* stem duhovnih vrednosti: Mada ograničeno svojom „pripadnošću građanskoj Evfopi, Heseovo delo snažno upućuje iu jedriom pravcu koji je za savremenog čoveka p0o= stao neizbežan: to je razbijanje začaranog kruga zapadnjačke kulturne samodovoljnosti i poziv narodima sveta da ravnopravno učestvuju u izgradnji nove, kosmopolitske kulture.

Zoran GLUSCEVIC

*

u Britanskom

Milovi o pulovanjima

Aleksa Šantić: PESME, „Prosveta“, Beograd 1962. Đriređio za štampu dr Vojislav Đurić. Namenjeno učenicima i široj publici, izdanje sadrži ZO tivno širok izbor iž pesničkog dela Alekse Šantića.

PETAR Beograd

DOK. Prević. Džejmz Metju Bari: PAN, “Prosveta“, i A

1962; biblioteka RAD veo Aleksandar V. stefnano

Maksim Gorki: DETINJSTVO, „Prosveta“, Beograd 1962; si blioteka RADOK. Preveo Ss TU skog Marko vidojković., Š

Leone Buliage: PUK ı NJ Zl GOVA DRUŽINA, „Prosveta“, Beograd 19625 biblioteka K4DOK, Prevela S Daha Milošević;

Antun Balac: KRRITICRI RA-

Hrvatska književna

DOVI, vIHI, Matica HT-

kritika knjiga : vatska, Zagreb 1962. PredEOVOT

KNJIŽBVNE NO

francusko

fija Antuna Banca i podaci O životu: Vida Barac.

Avgust Cesarec: IZABRANE PJESME, „Matica hrvatska“, Zagreb 196L Izbor i pogovor Ladislav Žimbrek.

Gustav Krklec: IZABRANE PJESME, „Matica hrvatska“, Zagreb 1961. Uredio Dragutij 'ađijanović. Izbor i pogovor

saša Vereš.

vI. Filipović: KLASIČNI NJEMAČKI IDBALIŽAM, „Matica hrvatska“, Zagreb 1962. stuđija o Kantu, Pihteu, Selingu i MHegelu, sa njihovim

odabranim tekstovima.

Dr Dragiša Živković: RITAM I PHESNIČEI DOŽIVLJAJ; svjetlost“, Sarajevo 1962. Stuđija o pesničkom izrazu i slihu od Branka Rađičević.

Alekse Šantića.

MVINE

a do _

Novi eksponati

muzeju

Među nedavno nabavljenim eksponatima Britanskog muzeja treba pomenuti ilustrovani persijski rukopis iz XV veka, To je kaligrafski ispisan primerak Firđusijevog „Eba Kraljeva“, U ovoj „SahHnami“ nalaži Sć 8#0 dovršenih i devet nedovršenih minijatita arhaičkoč provihcijsko Stila koji je od velikog značaja za istoriju persijske umetnosti, mađa nć ođražava Sjaj timuridskog periođa. Rukopis, koji je sada povezan u dve Knjige, kopitan je 1446. godine ža riž< nitu Amir Muhamada iljti Murtazd, mialo požhatog Vladaoca Mizahdafana ji južhoj obali Kaspijškog ježera.

Ostdli međavVno | mabavljeni eksponati orijentalne umneinosti jesu dva eksponata iz Kko-

lekcije Jakoba Epštajna: figura žene, koja predstavlja najlepši primerak inđijske skulpture iz te zbirke, nastala je u IX veku, ;

engleskih romanličara

U Svojoj Hajnovijoj Kn;jiži „Izgubljeni putnići“ (The Lost 'ravellers“) profesor Bernara Bleksšton analizifa ražličite Vidove putovanja početkom 19. veka. On Smatta da šu ta pu-

„Veliki mak“ i „Poslednji koktel“ · Šlampami u inostranstvu

Prema najnovijim informacćijama, satirični roman MNriha Koša „Cudnovata povest o kitu velikom takođe zvanom „Veliki Mak“ ovih dana je Objavljen u SAD. Roman je izišao u izdanju poznate izdavačke kuće „MHarkOrt end Brejs“ iz Njujorka.

Takođe se saznaje da je indijski list „Misao“ neđavno počeo u nastavcima da objavljuje roman Čeđomira Minderovića „Poslednja koktel“, List „Misao“ izlazi u Delhiju na engleskom jeziku. Minđerovićev roman objavljuje se u prevodu Luke Semenovića.

tovanja oshova poezije i da njihovo prgučavanje baca svet lost ma mjena značenja, odmose i vrednosti. Da bi ilustrovao svoju glavnu temu, re svega temu lutanja, zatim teme •o vremenu i proštoru, i putovanje kopnom i morem, profesor Blekšton je ižabrao mali broj izvođa iz đela „šeštoricć pesnika: Blekja, | „Koulridža, Vordđsvorta, Bajrona, Šelija i Kitsa. Blejk, iako je bio „điž Hovni putnik“ pžedštavlja moz del za lutanje koje se ponavlja kođ svih tih pisača. Biajron postaje cehfralaa ličnost epohe.

eeahesidranainare———–

| | | | | | | | | | | | | |

;: .. :

Stuilij? 0

[Dositejii Četvrta knjiga „Kovčežića“, publikacije Vukovog i Došitejevog muzeja, cela je posveĆena „Dositeju, jer je izišla kao jubilarna sveska povodom 150-godišnjice njegove smrti,

U članku Dositejevo interesovanje za dela engleskih moralista XVII i XVIII veka Vera Javarek utvrđuje neke od Dositejevih izvora za Sovjete zdravago razuma. To su filosofi-moralisti: Lok, Taker i Šeftsberi. Njihove ideje Dositej je proširio u četiri poglavlja ovog svoga dela. Ovim radom V. Javarek je proširila svoju dokumentaciju o uticaju engleske moralne filosofije na Dositeja,

Jovan Deretić u studiji Dositej i Ruso raspravlja o odnosu ova dva prosvetitelja; taj odnos dosad nije bio dovoljno proučen. Deretićev rad baca novu svetlost na idejnu Dositejevu vezu sa Rusoom., Iz nekoliko aluzija u Dositejevim delima, Deretić zaključuje da je Dositej morao i neposredno poznavati dela Rusoa. Sa velikim poznavanjem je dato poređenje Dositejevih i Rusšovljevih „socijalno-političkih, etičkih i prosšVetiteljskih pogleda i ideja.

Milivoj Sironić u svojoj o bimnoj sdštudiji Esopska bašna u „Bdshama“ Dositeja Olfriđovića ištiče da su raniji ištraživdči grešili kada Su tfdžili izvor Dositejevim bašrafha u originHadlima MBzOoba i Fedra (koji Sa i DositejeVvo vreme bili još u rukopisu Ba ih oh tiije fiogao poznavati) i u zbornicima basana koji su štampani posle Dositejeve knjige Basana. Izvore Dositejevim basnama Sironić je tražio i nalazio u mnogim zbornicima grčkih fabulista Ezopa i Babrija i rimskih Pedra i Avijana, u stvari U parafrazama njihovih basana.

Ilija Kecmanović u radu OQO ričkim Došitejevim težnjanid i zamislima u delovanju bosdanskih franjevaca, a napoše ivdna Praha Jikića ižnosi vrlo zanimljiv materijal o intere8dVanju frahjeVaca, hnaočito ivana Franš Jukića, za Dositejevo delo, Na Juikiča je Ijgsitej utićag: verskom tolefarthošću, težnjom i radom Ta prosvećivanju naroda i kKritičkim odndšom prema kaluderSRkom pafazitštVu, samioživošti i ragpušteriom životu i oBudom sujeverja. Za sve ovo Kećmahović naldži potvrde u Jukićevim postupcima, pismima i književnim delima.

U svome radu Prođa DMDositejevih dela, Teodora Petfović iscrpno je proučila Mako se MWretalo frasturahje Dositejevih knjiga. I pored šlabe prođe Dositejevih knjiga, hjegove ideje brzo prodđiru u naš društveni život.

Aleksandar „Mladenović u studiji Grafijska i jezička is= pitivahja rukopisi Dositeja Obradovića išpituje grafiju, pravopis i ježik Dositejevih pisama, autografa (koje je hiddavno izdala Matica srpska) i njegovih zapisa na RnjiBama dalmiatiriskih rmianaštira. 5 obzirom da si ovo jedini Dositejevi sačuvani autografi, dVaj fad je vrlo Rkdrištan i zna> čajaf, jer pruža pouzdan jezički materijal. Mildđehovićeva ispitivanja uglavnom potvrđu= ju, hekad i dopunjuju, zakljičke Sučevičeve studije dćšik u delima Došiteja Oba đovića,

Borivoje Marinković objav« ljuje, u prilogu Novi pođaći 6 Došiteju Obradoviću, jedno do danas malo poznato VDosites jevo pismo, u kome ima neuočenih podataka o Došiteju, dok u drugom prilogu, Buđimsko izdanje Sobranija, utvFđuje da šu izdanja ovog Dositejevog dela iz 18OD7. 1008. i 1825, Bodine jedno išto izdanje sM izmenjenom naslovnom 8tfas nom.

U „Kovčežiću“ ima i neko« liko korisnih beležaka od Kre„ šimira Georgijevića, Ljubomira Durkovića-Jakšića i Ljubos mira Nikića.

Borivoje Marinković je dag Prilog bibliogražiji radova o Dositeju Obradoviću, koja obuhvata period od 1950, do 1061, godine. 4

„Kovčežić“ je, očevidno, i među mlađim našim naučnim radnicima oživeo studije o Dositeju i Vuku, i već se sa ove četiri svoje knjige afirmisao kao jedna od najistaknutijih publikacija u oblasti istorije

književnosti. (3. ŠJ