Књижевне новине

. Ovde nam se pesnik predstavlja istovremeno kao romantični sanjalica i kao smeli racionaligt noći. On bi, na osnovu svesnog ubeđenja i odluke, da iz gustine noći izvuče maksimalnu poetsku imaginaciju: struktura moći koincidira sa struk:tunom i suštinom života, stihija noći oplođuje stihiju životnog dana plodnom i stvaralački nejisecrpnom amalogijom. Ali šta za savremenog pesnika u poetskom rečniku znači simbolika noći? Pokušaj, roman–tično starinski i madrealistički

Naša savremena proza obiluje delima s ratnom tematikom. U njima je najviše reč o moralnim i psihološkim problemima i.o događajima osvetljenim iz epskog aspekta. Joža Horvat, međutim, prikazuje humorističku stramu događajia vezanih za rat i revoluciju. Njegov roman „Mačak pod šljemom“ je realistički pisan, pun konkretno zahvaćenih detalja i verno ocrtanih karaktera, ali je ipak, u izvesnoj meri, i plod stilizacije, neizbežne, uostalom, u jednom žanru kao što je humoristički. Horvatovo izlaganje je tečno, zanimljivo, puno raznovrsnih peripetija. Junak romana, partizanski borac Ilija Kapara, „desetar prve desetine prvog voda prve čete prvog bataljona Prve kainičke brigade“, jednostavan je i priprost ratnik, hrabar, uvek raspoložen za šalu, omiljen kod drugova. Njemu poveravaju najteže zadatke i on ih sa svom neustrašivošću izvršava, pri tom „doživljava mnogobrojne zgode i nezgode koje autor opisuje izvlačeći uvek komičnu poentu iz događaja. Kapara pokazuje u borbama ne samo junaštvo i požrtvovanje već i domišljanost. On zna da bude i lukav kad to zatreba. Komandiri i komandanti šalju ga u najteže akcije, koje on organizuje i sprovodi bez krupnih reči i gestova, ali s velikim smislom za odgovornost. Naravno, dešavaju mu se uz put mnoge neprilike, ali ih on uvek srećno prebrodi.. Nižu se scene u kojima vidimo odlazak Kapare u partizane, nJegovu desetinu na delu, njegovu neposrednost, osećanje drugarstva i veselo raspoloženje koje ga nl!kad ne ostavlia. On uspostavlja vezu sa izgubljenim bataljonom, juriša na ustaške bunkere, pregovara sa domobranima... Ali Ilija Kapara, odani borac, žudi i Za ženskom lepotom, koju međutim, ne uspeva da doživi, pošto sa hitnost nekog zadatka uvek u tome sprečava... L

Joža Horvat je nastojao da 1Zradi jedan celovit lik borca, jednostavnog, smelog, 58 shvatan]j!ma ne mnogo iznijansiran1!m; e: je bez pompe, s velikim sm!l5 7 za uočavanje smešnoB kod Oc i drugih, izvršavao sva nareč e nja ne tražeći nikakve pohva'č i ne plašeći se nikakvog rizika. Autor je lišio opisane događaje svake patetike; uneo je u SVOJ pripovedanje dosta trivijalnih Se jedinosti i epizoda naturalist:čki obojenih, dok je u pogledu ka nika koristio sirovu narodnu leksiku. Ovakav postupak je nesumnjivo uticao na to da romabD, posmatran u celini, dobije unekoliko u boji, reljefnosti.

KNJIŽEVNE NOVINE

|

DUSAN MATIĆ: „LAZA TI PARA-

LAŽA NOCI“, „NOLIT“, BEOGRAD 1962.

podmlađen, da se konvencionalno suženi pojam života oslobodi svake konvemcionalnosti, da se rasprostre daleko iznad i ispod konvencionalne slike svesti.

_ Postoji kod Matića jedam racionalni nemir, jedan patos i je-

venu poelbsku slruktburu egzistencije. Om ide pravo u srž egzistemcije polazeći od njemog banalnog podatka, odđ njene spoljne prisutnosti i taj tako uhvaćeni ritam postojanja otkriva dublji nemir čoveka koji škrtim i štedrim rečima zrelosti svodi jedno životno iskustvo, izravnjava jedan životni bilans: ovim ritmovima nezadrživo i uzbudljivo struji dah melanholičnog zalaska i upiranja pogleda u nazad, „emocionalni ritam poznih godina podstaknut nemirmom i

sve stvari i bića, bacajući oko sebe gejzire egzaltacije, dok se na kraju (Vatra noći) faj Ogromni, sveobuhvalđmi talas emocije sužava i svodi na jedmu imtimnu, reftrospekiivnu, melamholičmu samoispovest isamljenika, na jedan grčevito wusplahireni, rezignirani ritam ispovesti i svođenja računa sa životom i sa samim sobom. Jedna apstrakina i nejskusna Žživoina nezajažljivost sa početka dobila je na kraju svoje realme i intimne okvire, svela se na konkretnu emotivnu

POETSKI RITMOVI NOĆI

dno iščuđavanje pred samim falktom egzistencije, jedan stav usplahirene zaprepašćenmosti pred svakodnevnim, autentičnim +trenucima i tokovima života. Ma koliko u nekim početnim frenucima bila knjiški inspirisana, ova apologija čistog, totalnog života pronalazi prave emuocionalne i poetske rimove da se izrazi. Ona je nikla na hibridnim predstavama amti-literature, eksperiment je njen oprobani metod, reč — njeno nezamenljivo sredstvo. Pa ipak, ovde nije reč o eksperimentisamju rečima: vera u reči, u magiju reči ustupila je mesto jednoj zrelijoj, poetičnijoj koncepciji: „eksperimemtu sa emotivnim ritmovima, sa strukturom emocije i imaginacije. Pesnik ne pokušava više da kaskadom i vođopadima reči, neumornim mprizivanjem njenih nomimalnih značemja, izvuče slkri-

Hlumoristički

pristup revoluciji

JOŽA HORVAT: „MAČAK POD SLJEMOM“,

„VAPRIJED“, ZA-

GREB 1962.

Postoji velika sličnost između Ilije Kapare i Nikoletine Bursaća Branka Ćopića. Ciklus pripovedaka čija je centrala. ličnost Nikolitna Bursać takođe sadrži veliki broj humorističkih anegdota u kojima se prikazuje figura ratnika u mnogo čemu bliskog Horvatovom Iliji Kapari. IT Eursać je jednostavan, neustrašiv ratnik naslikan u svakodnevnim detaljima života; i on je načinjen od obične ljudske materije, ni po čemu izuzetne i u patetičnom smislu herojske. Recimo odmah da je Ćopićev Bursać kao književni tip mnogo čvršće i Žživotnije građen ođ Ilije Kapare. Bursać ima više dimenzija, plastičnije je zamišljen i ostvaren, realnije izvajan od Ilije Kapare koga Horvat slika dosta vešto, ali s jednom upornom, nametljivom isforsiranošću, sa željom da ga u komičnom smislu predimenzionira. Mi se smejemo i radujemo se Kaparinim podvizima, ali, budući da uviđamo njihovu jednoličnu izrežiranost radi stvaranja efekta po svaku cenu, prestajemo da se iznenađujemo i nas počinju da zamaraju monotone scene pravljene po istom receptu isforsirane duhovitosti. Piščeva mašta ne može da proizvede do Rkraja obilje blistavih anegdota koje bi se po sadržaju uvek međusobno razlikovale; ona, posle nekoliko snažnijih zamaha, gubi krila, pada u šablon i stvara scene koje se drže više na rutini no što žive od invemcije. Joža Horvat razvlači nit zbivanja, gomila mnoge slike u kojima simpatični junak romana ispoljava iste crte svoje prirode.

Pisac, zapravo, postiže suprotan cilj od onog koji je sebi postavio; umesto da lik Ilije Kapa-

re postane bliži, konkretniji, Ži- /

votniji, on pred očima čitaoca bledi, gubi konture zbog ponavljanja i razvučenosti radnje. Zato bi „Mačak pod šljemomć“ samo dobio u vrednosti da je zgusnutije komponovan i realizovan sa više raznovrsnosti, razuđenosti,

bogatstva karakterističnih detalja |

u sadržaju i likovima. Pavle ZORIC

racionalnom svežinom mladosti.

Jedna ogromna, nesvodijiva emotivna raširenost na početku (Laža i paralaža noći), jedna ofvorenost svim „utiscima, svim oblicima života, svim pokretima, svim · predmetima, svim fremu-– cima egzistencije:

„Uhvatićeš korak s Mesecom, S planinom bola, s uvojkom njene kose, s neizlečivom prašinom, s listom koji vetar vitla, s kapi rose, sa Zidom žute kuće, s paukom u uglu, s hrastom već davno oborenim, S mačkom, s ratnikom, s pticom, 5 prozorom zarobljenika, s oblakom, korak s olujom. I govor će teći kao gejzir, reči će disati kao reka...“

sve u fesnom, mladalački žŽivom, ponesenom, madrealistički mpatteitiičmom povezivanju i preplitanju sa stvarima, kad imspiracija hoće da se rasprostre na

sadržinu: u zgrčenoj šaci ostala je lelujava pregršt uspomena. Ova knjiga kao da je nastala u vakuumu između dva sećanja, u prebiranju uspomena i zadržanih frenutaka, između lakih senikki stvari koje su ostale u nama. Njena poezija izgrađena je od Kkrhkog tkiva prolaznosti, „najprolaznija prolaznostće uzdiže se kao životni masiv u nepreglednom i nedokučivom moru trajanja. Razbijajući sve vrednosti života i sve njegove sadržaje na vremenske trenutke pojedinačnog trajanja, „pesnik je izolkkrenuo pojmove i u konvencionalnu sliku vremenskih odnosa umeo movi naspored: om je bauku tnajanja suprotstavio najefermniju prolaznost kao vrhovnu mudrost života. Ne da je isključuju nego povezuju, organizuju u poredak wsnošljive uza-

NADA MARINKOVIĆ: „SVIREPE GODINE“, „ZORA“, ZAGREB 1962.

Mada je kao središnju ftemu svoga prvog romana „Svirepe godine“ uzela jedam bračni problem, Nada Marinković nije se isključivo zadovoljila time da analitičkom sekcijom puteva. i stranputica svojih jumaka, poniranjem mu njihovu svest, ispriča istoriju dvoje supružnika Koji, pometeni umutrašnjim i mueđusobnim nedoumicama, tragaju za svojim iluzijama i pravim Žživotmim opredeljenjima i, opisavši puni krug iskušemja i suočavanja sa samim sobom, sastaju na mesitu rastanka, pretvarajući ga u ishodište ponovne harmomije osenčeme prošlošću i produblje= ne životnom zrelošću koju donose sva saznanja o sebi, Ona je kroz povest o Katarini, Vladimiru i mjinovim “#„prijateljima, ljudima maše sredine i našeg vremena, ftragala za mesporazumima koji tvrdoglavom Mupornošću prate ljudske Živote, za iskušenjima koja domose sobom ljudske veze. Mada je najviše pažnje posvetila posmatranju nesporazuma između Vladimira i Katarine, Nađa Mahinković je svoju tezu o surovoj igri ljudskog mesporazumevanja dokazivala i na životnim sudbinama sporednih ličnosti, dosledno je sprovodeći bilo da govori o deci (Sneško i njegovi vršnjaci) li odraslim ljudima.

Posmatrajući život Nada Marinković dokazuje da su ljudsii nesporazumi raznovrsni. Neki ljudi im se prepuštaju, neki glume da ih ne primećuju, neki pokušavaju da ih savladaju i prevaziđu. Nesporazumi prate život, uplićući se u njega jer ima veoma malo ljudi koji sa sigurmošću umeju da ocene šta hoće, zato što se ljudi menjaju, nikad ne ostaju isti kakve smo ih upoznali i kakvi su nam potrebni. Život nameće teške ferete obaveza koje su skopčane 5 naporima „i samoodricanjima, „ponižavajućim prilagođava-– njem“ i „prijatmom pobunom“. Izvestan | „mameifnuti red stvari dovodi do osećanja „izmicamja“

života. Čovek beži ispod toga: reda i, suočavajući se sa svojim iluzijama, počinje drukčijim pogledom da gleda ono od čega je pobegao.

Čovek je meprestano u ovoj knjizi izložen sumnjama, „na raskrsnici“, nikad siguran da je put kojim hodi pravi, niti da li je on „pravi“ za taji put. Vreme zajedno provedeno čest je razlog intimnih mesuglasica. Nakon nekoliko godina zajedničkog života javljaju se nesporazumi kao „posledica maviknuto-

jammosti, Jedna od „njegovih malosima glasi: a

„Izobilje i poricanje u srcu su stvamosti“.

Misao opasuje i „sistemafiše“ život puolaritetima · suprofnosti. Ova mudrost je bliža Geteovom ili Valerijevom shvatanju polariteta kao rapnopravnog sprega suprotnosti „negoli „Hegelovom naporu da ih sintetizuje i prevaziđe. Taj je polaritet kod Matića možda slobodniji, jer se zasniva na projekciji subjekta, na relaciji koju subjekt podiže od sebe ka svetu, kojom mprevazilazi sumornu suštimu stvari:

„Poricanje je u srcu „stvarnosti, Pa ipak, ogromnost i neiskorenljivost tog kamena s ramena postajanja, neprekidno dđa u tom spletu

ne i ne Mkosmosa. Taj kukurek, ta uvek nova i čista ljubičica po-

stojanja, pod večnim snegom poricanja“. Ima jedam misaon i poetski

kvalitet koji Matić uvek iznova unosi u našu literaturu. Ja bih ga formulisao kao ustreptalu teŽžnju da se prodre u suštimu stvari, da se otkrije formula životbne mudrosti, da se dešifruje smisao egzistencije kao podnošljivi olblik' „ravnopravan“ bezdanu trajanja. Jedan saznavalački nagon, jedam ritam poetske egzistencije u kome naporedo stoje trenuci „autentične opsesije egzistencijom i, u wtarijim fekstovima, perforsinani, „kaćiper=

se svim mogućnostima mesporazuma, oni ne pnihvataju „uzaludnost napora i gorko vraćanje“ radi „prijatnosti puta do

iluzije“.

Razgolićavanje pred sobom, lišeno svakog sentimentalizma, jedini je put isceljenja. Do njega se dolazi, najčešće, u izuzetnim životnim situacijama, kad se svi ramiji problemi čine beznačajni pred ogrommom ozbiljnošću novih okolnosti (kod Vladimira do preloma dolazi u bolnici, sred daha smrti, posle saobraćajne nesreće u kojoj je pukim slučajem ostao živ). U tim trenucima čovek dolazi do sa-

~, o ovek izmedu

nesporazuma

i suočavanja

sti prerasle u dosadu“, kao „odsjaj žudnje za movim“ koja je prirodna „kao starenje ili kao mene godišnjih doba“. Izvestam broj ljudi zadovoljava se da živi u izmišljenom svetu spolojsitva i prima sve nenormalnosti kao nešto svakidašnje. Njih život, međutim, podučava „da se izvesni nagoni ne mogu umištiti, već samo potisnuti“. Oni koji se boje suočavamja, ljudi bez vilastitih uverenja, zađovoljni sitnim, malim sbvarima, gotovi jedino da brane ono što je već osvojeno, osuđeni su da ostanu površ-

'ni posmatrači Života. Protiveći

znanja da je želje mužno mueriti veličinom svojih Kkoraka, da ne postoje ciljevi, nego raskrsnice sa obiljem novih puteva.

Menjajući, u Tim nesporazumima, svoje živote, ljudi menjaju i živote svojih bližnjih, otvarajući im, ponekad, vrata iza kojih se krije mnoštvo nepoznatih mogućnosti koje mame u nove nesporazume, Na sreću, postoji odricanje koje sprečava da se život raspe i pretvori u „haotične olupine“; postoji i savest koja nameće pitanje: „Imamo li pravo da mislimo samo na sebe? Da Jli smemo i možemo da poremetimo svoje živote i da fime povredđimo tuđe?“ Odricanja kojima čovek pribegava nisu mi poraz, ni bolan kompromis, ni žrtva (kako to Katarina, prilično neuverljivo, sama sebi objašnjava, vraćajući se Vladimiru iz sažaljenja), nego neizbežam korak ka ostvarivanju harmomije, podređivanje svojih želja jednom višem redu i zakonu. Ono, međutim, što se tokom iskušenja naslutilo, a što se nije potpumo ostvarilo, za čime se čezmulo, a što se žrtvovalo, nikada ne propada jer „stvari traju u nama koliko mi to želimo“.

Tragajući za suštinama života Nada Marinković je dala ovakva rešenja teško uhvafljivom spletu ljudskih zagonetki. Uprkos izvesnoj konsisteminosti s ko Jom je razvijala svoje osnovne teze, kritičar ne može da se otme utisku da je ona ostajala u priličnoj meri površan posmaitrač, Ona je nastojala da izvesnom pretemcioznom imtelektualnošću i misaonošću da svome delu izvesne dublje dimenzije; te dubine, međutim, više su prividne nego stvarne. Njen roman se daleko više doživljava kao konstrukcija, nego kao slika života. "To se majbolje primećuje kad se izvesna sigurnost kojom je vodila ruku slikaj ući unutrašnji splet sukoba uporedi sa

ni, negativni nitmovi jedne knji-

·Ški: konsfruisane egzaltacije.' Za-

što je Matić ostavio i te tekstove pored ovih poznih postaje jasno kad se shvati celima ove knjige, jedinstvena Klima njene migsaome i poetske mustreptalosii, onaj autentični nemir koji provejava i kroz poetski neautemfične redove kao razlomljeni čimovi jedne mnutarnje, intimne i autentične „drame koja je u stanju da nas angažuje, zaokupi, učini saučesnicima svoje povesti. Ima ovde jedan vrhovni kvalitet koji je u stanju da iskupi svu lakokrilu, papirnatu kaćipernost i poetsku precioznost: to je autentičan proces samosaznanja subjekta, jedna melanholija opore mudrosti saznanja koja se stiče samo sa godinama #iskustva i njihovog saznajnog pretapanja i situiranja, koja seto zvuči ali se ne podaje i koja u večitoj igri subjekta sa trajanjem, sa prolaznošću i konačnom ništavošću stvari ostaje neuzdrmano u afirmaciji ove naše ljudske, ma koliko sićušne i ništavno prolazne egzistencije. Ali. ne po prinudi nekog izmišljenog, apstraktnog, ideološki usvojenog i programski razuđemog optimizma, nego po autonomiji sopstvene samosvesti u kojoj privrže= nost egzistencijalmoj „efemerno= sti svakodnevno izranja iz duboke proniknutosti u tokove egzigtencije. Zoran GLUŠČĆEVIĆ

neveštinom kojom je opisivala i razvijala spoljašnje niti radnje. Posmaittrana sama za sebe. logika unutrašnjeg razvoja ličnosti (gotovo do samog kraja dela) vrlo je ubedljiva: međutim, na nesreću, ona je podstakmulta izvesnim spoljašnjim mizom okolnosti u Moje je teško verovati. Insistiranje na slučaju (izvesnom vidu „fizičkog nesporazuma“) više je mego napadno (pogrešan telefonski poziv, slučaj sa Vlidimimovim pismom Katanimi, viđenje, ali ne i susret, Katarime i Mateja na stanici u Ljubljani, pa i sama Vladimirova saobraćajna nesreća i sve ono što oma

u njemu izaziva itd). Ovaj utbisak o postojanju neuverljive kon sirukcije dopunjuju česta vraćamja ličnosti u prošlost, kojima pisac pokušava da objasni izvocsne postupke ili misli junaka u određenoj situaciji.

Ličnosti ove knjige, savremeni imtelektualci, razmišljajući o sebi i sklopu odnosa u kojima se nalaze, razgovarajući sa svojim prijateljima, sa velikom ozbiljnošću izgovaraju misli koje nisu ništa drugo do već banalizovane životne istine. Obilno se njima koristeći pisac je nastojao da podgreje intelektualnu temperaturu svoga dela. Čineći to, on je pokazao laku i veštu ruku i spret nost koja se” ne sme;,potcenjivati. Međutim, ta· beznapornost i lakoća kojom se stvari postavljaju i rešavaju direktno dovodi u pitanje ozbiljnost i stamenost čitave te intelektualne kule. Kad se, brižljivim skidanjem glatke površine, prođe kroz te beznaporne intelektualne kaskade leporečivosti i spremo sročenih formulacija i dođe do suštine, retko se kad otkrije šta drugo do plićaci opštih mesta i oveštalih istina,

Tako u „Svirepim godinama“, prvom romanu u nizu dela o generaciji rođenoj u tridesetim godinama ovoga veka, ima dosta nedostataka, piščeva spremnost da se suoči sa izvesnim bitnim trenucima damašnje ljudske situacije ne može a da ne imponuje; mora se priznati da je i lakoća, kojom je delo pisano, uprkos izvesnoj površnosti, sama po sebi vrlina. Mada se na ovo delo odlično može primeniti misao jednog bivšeg rafnika i državnika, našeg savremenika, da je današnji intelektualac čovek koji sa velikom sigurnoš= ću govori o stvarima koje, u 'suštini, ne poznaje, kritičar idući roman „ovoga pisca neće očekivati s ravnodušnošću.

Dušan PUVAČIĆ