Књижевне новине

: Razgovarajući, Vladimirom MBunjeem, saradmikom MRadio-Bebgrađa, Milan Bogđanović je izneo više zdniiiljivih zapažanja o naBoj prošloj i današijoj književhosti i trenutnoj literarmoj situaciji.

nedavno, sa Kknjiževnikom

PITANJE: Pozhato je da je, tokom tvemeta, pojam modernog u književnosti i umet= mosti pretrpeo znatne izmene. Nećajući se bašeg eseja „Slom, poslerathog modernizma“, iz 1934. godine, u kome ste i bi meposredmo govo?ili o svom, tadašnjom, osećamju pojma mode?mo, i o moderhističkoj Kkmjižebhosti, molio bih bas da kažete kako danas gledate ma pojavu takozbano wvyoderhističke Kknyjižebmosti, + kakvo je vaše mišljenje o mašoj literaturi movijeg datuma.

ODGOVOH: Ja nikada nisam bio protiv modernizma kao takvog. Na protiv, ja sam -· bio jedan od onih koji su među prvima zastupali gledište da u literaturi uvek treba tražiti novo, da treba ići dalje, da treba tražiti nešto šire, ncšto ljudskije. Prvih godina kada sam počeo da radim kao kritičar, ja sam zauzeo taj 'stav i zahvaljujući njemu ja sam čitav niz naših doista modernih pisaca, mogao bih čak reći modernističkih pisaca, na izvestan načih i afirmisao. Kada sam se, više.ili manje, a može biti i potpuho, uverio da je takozvani modernistički pravac u smislu neke ljudske angažovanosti besplodan i jalov, ja sam taj modernizam, ne poričući hovo, na svoj način i porekao. O tome sam onda, u tom člahku koji vi pomihjete, govorio.

Sasvim je drugi slučaj kada se pitanje o modernizmu postavi u vezi sa današnjom književhošću. Mi smo u današnjem vremenu od ono počethog modernizma toliko daleko, tako apsolutno u drugom svetu, da bi praviti neku paralelu bilo gotovo uzaludno. Prema tome, naš modernizam danas, ono što je moderno, što je savtemeno, što je avangardističko i smelo u literaturi, u trenucima može biti na neki načih

više ili mianje preterano, više ili manje zaošijaho, ali inia svoje opravdanje. Mi danas živimo u jednom bposleFevolucioharrnoiji vreineiu i imamo sasvimi druge odnose prema životu i prema svetu. Literatura danas me može a da he bude bez tog HeRdkvog toka, bez tog fiekakvog dbeležja koje bi govorilo o tioj ogromnoj razlici. Dahas se ne može govoriti o jalovom i besplodnomi modernizmu. DaHas se može govoriti o više ili marnije ćudljivom, o više ili manje besmislenom pokušaju da se hešto modernistički kaže, ali ja mislini da jie daijas naša literatura, sa malim izuzecima, sva okrehutfta lu tom pravcu da, iako je moderna ili miodernistička, u suštini ostaje na jedan izvestah načim uvek moralno i socijalno napredho određeha.

| PIT ANJMH: Od svih kmjižeonih Yodova poe-

zija je „izgleda, bek bila najpodložnija bto-

mendma i Wtićajlma. S tim, u vezi, dd li Yi\ožete da mam kažete koji su idejni sadržaji maše posleratne poezije.

ODGOVOR: Ja lično mislim da je današnja naša poezija uglavnom zauzeta onim problemima koji pesnika, kao takvog, u izveshom smislu određuju moralno i socijalno. To što je poežija najprikladnija da prihvati moderhistički pravac, da traži, da luta, to ie sasvim razumljivo i normalno: poezija je daleko više subjektivno upućena, daleko više subjektivno uneta u sadržaj, dok je proza, roman ili drama, više ili manje objektivna. Prema tome, u poeziji mogu da se prave smeliji pokušaji i smeliji pokušaji se prave. Pravili su se oduvek i ništa me ne čudi što i danas toša ima.

PITANJE: U vašem kmjižeonom radu bostoji jasno naglašona linija, koja govohi o vdašem, odmosi, prema pozorištu; veliki deo vašeg celokupnog književnog dela predstabljaju pozorišne kritike i tekstovi koji tretiraju čisto pozorištu, problematiku. Imajući u vidu da se danas i bOžorište menja, a i da ste vi sbe do medđavbno bili dugogodišnji upravmilc jedme ndše ugledne i velike pozorišne kuće, zanimljivo bi bilo znati koje su, Do vašem, uverenju, mdnme i vrline današhjeg pozorišta u

BE KHUDIIČARA SVM „E WMANNAM

Razgovor sa

Milanom Bogdanovićem

celini (kod mas i u svetu), i kakva jd njegoba Junkcija u savremenom društvi.

ODGOVOR: Moj Stav ptema teatru je PDpribližnho istovetati mome stavu prema literaturi: ja sali za moderno, za traženje, ža hove načihe i nove sadižaje, ali sarma i za io da se tim traženjima novoga ne ubija i ne uhištava dhHo što je u starom relativno ili apsolutno dobro. U oblasti pozorišta postoji danas čitav niz pokušaja koji idu do shvatanja traženja kao ahtiteatralnih mogućnosti. "o što se danas zove antiteata?, to je nešto što je za niene apsolutno apsurdno + za traženje novog do te mere, za takvo trdaženje riovog, ja, razume se, ne bih bio. Ja bih otvoreno rekao i sasvim iasno to potvrdio da je antiteatar, u stvari, uništenje teatra kao takvog.

PIT.ANJM: Kakvo je vaše mišljehje O sa-

tbremenoj Kritici, o Kkritici koja danas prati

knjižeome poja»pe?

ODGOVOR: Na fo pitanje je priličho teško, rekao bih upravo delikatno odgovoriti. Ja ne mogu i ne želim da ulazim u pojedinačna razmatranja. Ono što bih mogao uopšteno da kažem kao svoju primedbu, svoju objekciju, na današnju kritiku, to je utisak da kritičari po pozivu, kritičari po životnom upućenju da budu kritičari, danas sve više nestaju. I ja smatram da je to jedan od razloga kojim treba objašnjavati neku vrstu površnosti, ili prolaznosti, ili nedovolinog udubljivanja u stvari koje pokazuje naša kritika. Ja neću da kažem da sam kritikom nezadovoljan, ali hoću da kažem, i to moram da kažem, đa sam mnogo čime od onoga što se danas pod kritikom objavljuje vrlo malo zadovoljan. Razume se, ja pravim izuzetke i tih izuzetaka nesumnjivo ima u dovoljnom broju da se sa izvesnim optimizmom može gledati na budućnost kritike. |

PITANJE: Postoji jedam problem, kome se danas posvećuje sve više pažnje. To je DTOblem dominacije nawke i tehnike mad, umetnošću. Govori se da živimo u eri tehnokrdtske civilizacije, u eri semzacionalnih naučnih, otkrića i tehničkih novina, i da je malo vremena

aaa alal ala alela

: poznanstva

Savyremena češka poezija

Razvitak češke poezije nakon drugog svjetskog rata usko je povezan sa političkim i društvenim promjenama u zemlji. Razumljivo je da je nakon sloma fašizma i češka poezija odrazila sveopću radost zbog te pobjede. Većina pjeshika. koji su se afirmirali još brije rata i koji su za vrijeme rata živjeli poluilegalno, dala je sebi oduška opisujuči upravo vanjsku stranu preporoda koji se dogodio u zemlji, dok su duševna zbivanja u čovjeku zanemarivali.

Ipak to vrijeme ne možemo nazvati vremenom sveopće stagnacije. Možd= bi za prvi period dd 1945. do 1949. god. najbolje odgovarao termin „vrijeme konsolidacije“, jer tada nastavlja rad generacija pjesnika koja se afirmirala prije rata. Neposredrio nakon rata još su uvijek vidljive razlike između Volkerovih sljedbenika i Nezvalovih suputrika. To prvo razdoblje dalo je nekoliko završenih poetskih profila, kao što su na PT. Fr. Halas (1901—1949), jedan od najistaknutijih i najtalentiranijih liričara poslije Nezvala, te Fr. Hrubina (1910) i Vladimir Holan (1905). No dok se kod posljednje dvojice kao tematika javlja rat i njegove posljedice, Halas je, iako nije namjerno bježao od stvarnosti, u neku ruku nastavio svoj raniji rad, te je svojom zbirkom U stroju (1948) samo završio stvaranje, koje je tako krasno i raspjevano ZzapOčeo svojim Torzom made (1988).

TFlaćajući tako kolektivno danak društvenim promjenama, češka poezija je u to vrijeme VTIšila više ngitacijsku misiju, angažirajući se u izgradnji zemlje i reagirajući na aktuelne političke događaje. Dok se, s jedne strane, Gonekle oslobodila pretjeranog starog subiektivizma 1 nerazumljivosti, na drugoj je strani izgubila na slobodi pjesničke imaginacije. Ova dva raskoraka pokušali su donekle pomirjii pjesnici Konstantin Bibl (1898—1951) i Jozef Kajnar (1917).

Ličnost pjesnika Fr. Branislava (1900) ostaje donekle po strani od uzburkanog života Pprvih godina nakon rata, iako njegova lirika obiluje onim, što se moglo proširiti na jedan trenutak češke poezije: ta je lirika u osnov: formirana na relacijama: ljubav prema čovjeku — lju bav prema životu (Ljubabmi mapjev, 1951. Lijepa ljuba, 1952). Stoga, iako je najmanje izlazio izvan okvira svojih tema, možemo ga u neku ruku sma{frati nastavljačem dionizijski raspjevane poezije, poezije ljubavi i života, a upravo će fi elementi biti. važan faktor u novom razdoblju češke poezije od god. 1956. do danas. Uz Branislava treba spomotiut: još i pjesnika J. Sajferta (1901), iako je on svoj najbolji dio dao Još prije rata. Posebno mjesto zauzima pjesnik Viljem

6.

Zavada (1905), koji je najkompliciranije izrazio Sliku unutrašnjih konflikata u čovjeku današnjice. Tako njegova poezija naizgled nastaje kao produkt percipiranja vanjskih, vidljivih činjenica, ona je u stvari fotografija duše pjesnika, poezija dubina u čovjeku, ali s posebnim, ljupkim odnosom prema vanjskome svijetu. Najbolji odraz te i takove harmonije predstavlja njegova zbirka Poljsko cvijeće (1956). Upravo zbog naizgled beznačajnih izabiranja motiva i neposrednosti u izrazu, prividnoj jasnoći, u mogućnosti primjene te površnom čitaocu „neaktucl1ne poezije“ na aktuelne događaje svoga vremeha, neki literarni historičari smatraju njegovu poeziju najvećim dometom češke lirike nakon rata, i pored toga što su zadaci te poezije manji (ili manje vidljivi) od poezije Fr. Hrubina koji je stvarao poeziju s tematikom „ljudskog odnosa prema životu i smrti (zbirke Hirošima, 1948, Bezgramično lijepi život, 1947, Moj spje, 1956, itd.).

Jan Petrmihel na II. kongresu čeških književnika rekao je da su mladi pjesnici, koji su se javili u srednjem razdoblju, u Vremenu između 1948—1956, uglavnom vidjeli svoj uzor u Volkeru. Nesumnjivo je da je ta poetska ličnost na mlađu generaciju načinila dubok utisak i ostavila mnogo tragova, jer tih tragova nisu se oslobodili ni stariji pjesnici, savremenici Volkera. Međutim, mlada generacija nije se zadovoljila rezultatima historije književnosti i uzorima, pa ma kako napredni oni bili. Postojalo je nekoliko pjesnika koji su na svojim leđima osjetili svu težinu rata, koji su dozrijevali u njemu. To više nije bio kršćanski proletarizam Volkera, to je bila kruta stvarnost.

Konačno, nakon godine 1956, sve se više javlja i učvršćuje nova generacija pjesnika. Na jednoj strani tu su pjesnici koji su od početka bili vjerni socijalističkoj orijentaciji i koji Dpokušavaju da svoje ideje: prodube i prošire na svakidašnje probleme radnog čovjeka, inteligenta ili radnika, no u svakom slučaju čovjeka kao dijela društvene sredine. Predstavnici te poezije su Ivan Sk4la (1999), Ivo Plejhman (1921), Jan Pilarž (1917) i Wduard Petiška (1924), od kojih je poslednji najtalentiraniji. Ska Ja je u zbirci Rami lak nade (1958) pokazao da njegov talenat zahtijeva nesputanost u ustaljene forme i rime, pa čak i onda kada se radi o fendencioznim pjesmama. .

Za razliku od ove grupe pjesnika, koja se uglavnom čvrsto afipmirala preko „Literarnih novina“, u nekoliko zadnjih godina pojavio se cijeli niz pjesnika koji su počeli tražiti nove puteve za svoja lirska ostvarenja. Grupacija oko časopisa „Svibanj“ S

interesiranjem za svakidašnji Život običnih malih ljudi, za njihovu ljubav, sreću ili nesreću, za sitne mrvice svijetla u mraku života, izbacila je nekoliko značajnijih imena, od kojih su najvažniji Miroslav Holub (1928), Jirži Šotola (19924), Karel Siktamc (1998), „Miroslav Flofijam (1931), Miroslav Červenka (1932) i dr, Pored njih. kao osobito zanimljivu ličnost treba istaknuti Jana Skdcela, osebujnu poetsku ličnost, koju su neki nazvali „minerom češke poezije“, jer je OZnaka njegove poezije duboko gledanie ispod površine, zagledanje u sitne stvari, sithe emocije, litski štimunzi. On ne voli prazno, poetizirajuće brbljanje, nego promatra mihogostrukost čovjekova bivstvovafija, a osobita mu je odlika što pazi na izraz. Ivo Štu-

Poezija M. Holuba karakteristična je po kondenziranom izrazu, škrtosti u riječima i stihovima, ali je zato neobično bogata figurama. Najpoznatiji je po svojoj knjizi Dnevna služba (1958). Posljednja knjiga Početnica pokazuje da se on još neprestano razvija. M. Florijan još nije Ustalio svoj poetski izraz, te često varira od sasvim esencijalne, sub jektivne lirike do složenih lirskih kompozicija, osobito u zbirci Vrtoglavica (1958). Jirži Šotola, koji se dosad javio s najviše pjesničkih zbirki, ima smisla za prisno otkrivanje onog svakodnevnog života; on za SVOje teme bira motive sa naoko sasvim beznačajnom potkom, te iz toga stvara prava mala čudesa. Nije izbirljiv u izabiranju tih svakodnevnih događaja, njega žanima sve. A takav mu Je 1 izraz' voli slobodno, prisno gOvorenje, kao da razgovara mirno i sabrano sa čovjekom kome se nikud ne žuri. Najpoznatije su mu knjige Svijet maš svakidašmji (1958) i Venera iz Milosa (1959).

Ova generacija pjesnika sve više uzima maha, svakodnevno se sve više afirmira, prođire u sve časopise i objavljuje sve VIše književno vrijednih zbirki poezije. Treba pomenuti još i to da je upravo ova generacija od početka ove godine pa sve do nedavno na stranicama „Literarnih novina“ vodila među sobom polemiku o boeziji, pokušavajući odrediti nove puteve i oblike poetskog stvarahja. Pa iako su ti prijedlozi ponekad bili dijametralno oprečni, počevši od mišljenja da postoji samo subjekfivna lirika, pa do mišljenja da pjesma vrijedi samo onda ako je stvorena na pozicijama socijalističkog realizma, možemo ipak reći da je ova generacija, nakon procesa destaljinizacije i rušenja kulta ličnosti, učinila mnogo da češku liriku vrati na mjesto, kakvo su joj nakon prvoš svjetskog rata dali Volker i Nezval.

(B. 8.)

ostalo za stvari stcd. Kakva vam še čini uloga književnosti i umetnosti u vremenu, koja dolazi?

ODGOVOR: Na ovo bitanje odgovorio bih vam jedfiom rečenicom, ili jednim svojim gledanjem na stvari, koje bi važilo za čitav kompleks pitanja o kojima smo već govorili: sve što mi da= nas zovemo mjoderhim, sve se to na nekakaw način kroz istoriju i kroz vekove javljalo u raž« nim dblicima. Modernizma je bilo i u XVI veku, O takozvanoj tehnokratiji, o tome da se umetnost više ili manje zanima, odnosno odušev-“ ljava današnjom tehnikom, o tome je bilo govora i ranije. Jedan od Skerlićevih učitelja, Gijo; pesnik i filosof, branio je ftakozvarni mašinizam u literaturi, Da li je to nešto što bi se moglo da primeni i na druge umetnosti, na muziku, na slikarstvo, — to je, razume se, za diskusiju. Ond što ja mislim o svim umetnostima — kada ja reč o njihovoj budućnosti — jeste da sve dotla dok u njima bude čoveka one neće preći u apsurdno. Treba težiti da čovek u njima ostana večito.

Vladimir BUNJAC

rika u prevodu

Najmlađi češki pesnici Miroslav ČERVENKA

NEŠTO PREVIŠE ŽALOSNA POLUROMANSA,

Jizži ŠOTOLA

ROMEO I JULIJA (III, 5)

Gle, kakva mnezgodma priča, u krčmi Kod, dvije žiraje, u Veronmi, medaleko vijadukta, zasjedoše uz teški dijalog ljubavi, ne, mije bilo slavuja to pišti tramvaj, sastadoše se mabokom, kovčege ostaviše u garderobi ma stamici, svaki posebno, ne, nije to slavuj, tramvaj stenje, između dva vlaka zasjedoše uz teški dijalog ljubavi, om, će zatim, otputovati: Padova, Venecija, Zagreb,

ig Budimpešta, Kijep, Svefdlovsk i dalje, gde ostoji bilo kakav drugi život, ona će otputovati: Ankona, Bari, Brindisi, Port Said, gdje takođeT postoji bilo što, svaki posebno, i tako više se nikad neće vidjeti. Ni mrt»i. Nasuprot od slika što ih daje umjethost i koje su tragičme i glasovite, ah, i lijepe.

I on joj ispriča (jer nije bilo »remema) samo ono neophodmo: o koži mjemih grudi, što je ko sjenilo svjetiljke, upaljene pred jutro, i . · o snijegu što je mapadao i pokrio crveme cipelice, ia io voljenju sretnom i mirmom, wu kazalištu, u kmjiagma i meizostavmo i u ljudskom, životu. A ona mu ispriča (jer me bijaše vremena.) snobe, imena boja, životopis umrle majke, jedam dugi doživljaj o zračnom brodu koji je vidjela u djetimjstvu preletjet mad Jihlavom, ili mad Terekom, sambogzma. I o ljubavi sretnoj i mirmoj, što postoji ma slikama, u kinu i zasigurmo da i u, ljudskom žibotu.

Satovi jure. Konac pak,

kako je pisano, djelo krasi...

I dadoše si ruke, odlazeći

svaki, posebno

u svoj kupe, w svoju kriptu, ugasnmuše,

zatvorivši vrata, spavati,

spavati, uvijek isto: ležati, gledati u strop, |

osluškivati kotače wvlaka

i udaramje

srca.

Što,

što urezati u, tebe,

o, crma pločo, u paviljonu ljubavi?

Gle, kakva mezgodma priča,

al takva, da bi se mogla dogoditi

+ u drugim gradovima, w, drugim, stoljećima i om

možda treba da putuje samo do Strašnica a ona | do Motola

a ipak

bit će to razdaljine koje se meće preći

dok po starom ne mavikmemo, kao osa ma šećer,

ma gorko,

gorko voljenje...

%

Dam se ukotvio na plićaku. Drveće podrhtava od sreće.

Miroslav HOLUB

Pjevaju besmntni leptiri

PODNE Nebo je slatko

kao lice koje milujemo.

Zakašnjele pahulje se razbijaju o asfalt kao ukočenwi gmaz Da znademo proći kroz oluju nekad, smo dokazali Sad između meme i tebe tuga tetura zemljom, smyrznutom a ja još nosim, u dlamu od tvojih mokata Tamu, krvavu Na rijeci uglednih voda pleše dugina jena tu pucketa i šumi mema to značenja i to sam, ja Na tremutak se tome čovjek čudi ali to nikog neće prehramiti Moja ljubav također je isto takobva AA ti kroz daljinu Ššišteći danas me mazivaš imenom, zarđali most i imenom, mreža Između tebe i meme tuga tetura zemljom, smyrznutom a ja još nosim, u dlanu od, tvojih mokata ranu, krvavu +

* «

Miroslav FLORIJAN

'ARS POETICA

Dim, cigarete:

ustali su i pomalo sviraju mebeski' glazbenici o crnom narodu, borovnica ! preko masmijame vode. 1

AL ovdje je još ljepše —

majednom si ma vratima, rukavice lete na kauč A dolje sumrak prevrće grad

kao kartu.

AL ja sam u službi. | Pažljibo obilazim, praveć krugove wu zraku, premalo dobijajući

od mjesečinastog šuma Kkrošamja

čovjek sam zakona,

glini

ddjem zelenu boju,

riblja jata upravljam, k mrijestilištima.

U šumor jutra izviknem

mečujni raport

i na smrt umoram

olmesem, se ma miti babjeg ljeta...

LOSH a

Dječji glasići

izgubiše se sa obronkom. Sunce,

bje,

mir:

nešto se priprema.

(Preveo Božidar ŠKRITEK)

TNITŽEVNE NOVINE