Књижевне новине

PESNIBEROZA MU...

O Nastavak sa 5. strane kazali, istisnuo osnovne linije vlasti nja i ihišljehja za deću. Ne ddričapsk li ŠBoBtanost.. Odbijamo da je fetišiziramo. Stalo nam je da je oslovimo njenimni pravim imenom. Svet dece kao do iskustva njegova poeshištva uistinu je otrghut, izdvojeh, izizet i osafhDstaljeh. Zašto? Zato da bi što botpdnije što neumitnije, što odsudnije, što meopdzivlje naknadno bio unet i ugrađeh u svet zbilje i fikcije svojih roditelja i staratelja. Zmaj je znao da čas „unošehja“ nije sam po sebi mi lak, ni naivan, ni bežbolan. Oh je vefovag da ga pesma miože učiniti lakšim i bezbolnijim Iza ove iluzije kao da se skriva ona po žlu i po dobru čuveha izreka: „Na mlađima svet ostaje“. Za „razliku od nas, pesnik je u sve to verovao. Mi kažemo: „Mladima svet pripada“. Zmaj je „posvetio svet dece. Zvuči kao paradoks, „pa ipak to je cela istiha. Da bi nešto posvetili, a mi to tako često činimo, potrebno je da to mešto otrghefno, izdvojimo, ogradimo i za druge, za sve koji ne dele naša osnovna ubeđerija, proglasimo zabranjenim, Oho što je ža nas Sveto, za dfuge je zabranjeno. Svet zbilje i. fikcije roditelja zabranjen je detetu u vremehu dok detinjstvo traje. Njemu taj svet ostaje. I zato mu Je otuđen u svojoj mnogoznačnosti. U drugoj polovini XIX stoleća dete je obitovalo u objekt-situaciji. I čitavo je razdoblje u njoj imalo udela.

O razumem, razumem, — I vi razumete;

Mnogo je to rečemo Kad se kaže dete.

Deteta se me Dita: Ko si ni čiji ši? Ta od Boga višnjega Na zlo poslan misi. (Dete)

Gotovo da sve Zmajeve pesme možemo i u ovom času socijalno situirati i historijskoknjiževno obrazložiti ili opravdati. One su jednako kao i juče, u vreme obelodanjernija, i danas; u vreme književno-kritičkog preispitivanja, moradlam peshički čin. Mi ne poričemo da je estetika jedna a etika drugš8a sfera. Ali je takođe izvan sumnje da iza estetskog altta stoji moralni čin. Pesnički čin je moralan, jer proizilazi iz pesnikove svesti o ljudskoj sudbini, iz svesti kao znanja o životu i svetu. Zmaj je prikazao sve ono što je kao posmatrač video u svetu dece: u tom lepom krugu, ili što je kao zajnteresirani posmatrač unosio u njega. Umetnost tako zasnovane i ispostavljene pesme za decu očituje se kroz intenzitet, kroz guštinu prikazivanja viđenog i unmetog. „Njegova pesma hije jedam od načina na koji svet dece ili detinje u čoveku naprosto jest. Ona odgovara na pitanje: „Kako svet dece obitava u sVetu svojih roditelja i staratelja?“

U Zmajevom pesništvu uzalud ćete fražifi primere podobne za ilustrirahije drugog načina koji umetnost peshištva upražnjava kada oličava, Uspostavlja i izveštava detinje u čoveku. Da takvi primeri dostaju, naše Pitanje bilo bi izlišno, i mi bismo bpitahje: pestik detinjstva ili pesnik za decu? — naprosto zamenili tvrdnjom: pesnik i detinjstva i za decu. Da bismo i drugi način prikazali i ilustrirali, izžećemo primer iz Rilkeovo# pesništva:

Tmiha je bila u sdbi, kao w prostoru blago, o kome dječak sniva, začaram tajnom bajke. Kada odjeknu sobom, sneni ko?ak majke, zazvomila je čaša na ormaru blago.

Osjeti majka, kako je oda soba, . poljubio svoga dečka: zar ti si, dijete? Teče... Pogledaše plaho ma klavir ta stvorenja „obG, jer svirala su jedmu pjesmu mmmogo ečćte,

u kojoj se dečko zapleo kao u čipke.

Dečko je sjeđio tiho. I simo mapeto motri fhajčinu, ruku, gdje se pod prstenom svija, hdo da je teška shježna mećava vijd Preko bjelokosne tipke. 175 (Iz jednog djetinjstva) | Iz jednog detinjstva, iz jednog bezdana, dopire nam glas koji oličava, uspostavlja i izveštava prema svetu sve ostale ljudskosti samo jedno: detinje u čoveku i svetu.

iz njene smeđe rembramtovtajanstvem, događaj, Sabaš u svojoj skrivemosti iidglašen i uzdignut do dramatškog volumena. 6 Me tužalika mad stradanjem jednog djeteta, had stradanjem, o kome mije rečena mi jedna Tiječ, ali mam u SsTCUM, ostaje krvav pečat mečeg fnutnog i žalošnog, što se zbiva u polutammoj

: . hepoznatoj sobi“. HiihčF Muna Rilke)

(M. Krleža:

Detinjstvo ima svoje tamno boga isiVe, nešto kao blago u prostoru, nešto kao. SOS prostor o kome se sanja, nešto GOL CRSL O Bag blago-bajka iz čijeg čaranja nema iZ 0, j lazeći na svet mi sobom ne nosimo stradanje.

: :Š: ide | j . Ono je pratilja svakog lju RA ta aj : i nezaštićenom putu

„Iz ove pjesme, ske dubljine progovara krienm i mepoznat, ali

· SK ić otvorenom ž kog bića na i vek BOLU svetu 1

do ličnosti, pa je HRS OĆE

smeđa boja unutarnjeg ŽIVOtd. . Detinje u nama ne svršava se ao DOO e

suđeno da ga primimo i zavolimo kao

same m o Ćć i života. : 6 ča– SS ie u nama mi smo zaU onome što je detinj DO evojoj Večnosti,

točeni tnici koji sanjare D Jer Je "Ba događaj bež svršetka, gogaddj | izvan kategorija pobede ili po ;

kretanju nešto kao svetlosna opna u dbpstati i bez koje bi za nas. e fraBe OPE losti netom potamnele, pa joj č Oe at i ćemo, a kada je stradanja zaš ro lei svoju neizmernu fminu, mi se 8 Oz OO1al, mi je prizivamo tiho, silno napeti O koji očekuje čas samorasprsnuća, a OG 8 ižmiče i jžmiče, pa nam se stoga

| Ubpadaj šio Ka ieriče pe a ioamozbivaifijstbh digtitju je tu, u svetu, | dvoje? Sa. nju, da bi stradanje došlo do OON 1 Rodi doj rembrantovskoj dubini. ~ Bosko A umetnost Rilkeove pesme Ola OLovIRi izveštava detinje u čoveku, O rOpojkežujB avanju relacije „Subjekt — OB ML nam se kao svest koja Je tvorač

kojoj se ne može

izriče p

KNJIŽEVNE NOVINE

puzi po datom. Pesma Iž jednog djetinjstva objektivira svest kao moć izvorhož sačinjanja (poiesis) po iskonskoj bodlozi čoveka, po onome što je detinje u čoveku i što se pokazuje kao hačelo same moći života. I u ovom primeru dete ne prestaje biti biološka i društvena činjenica. Ali ono izvan sebe i zvezdanog nebeskog svoda ne vidi veću tajnu i zagonelnije čudo, ba stoga iskazi istinskih pesnika detinjstva donose odsjaj osobene tajne i osobenog čuda.

Oba prikazana i ilustrirana načina ne stoje na dispoziciji tzv. slobodnog izbora. Da bi se moglo biti, recimo, pesnik detitijstva, prethodno se mora biti to i išta više. I Zmaj i Rilke bili su izabrani od načima na koji će izricati detitije u čoveku i svet dece.

Za Zmaja je rečeno da je bio pesnik političara u svom vremenu, ne pesnik-političar. Pokazali smo da je on bio u svom vremenu pesnik za decu a ne pesnik detinjstva.

Razlika na koju smo ukazali nadala nam se prirodom našeg posla. I nismo je smeli mimoići, a još manje neobrazloženu i neilustriranu podrazumevati i zagovarati. Zašto? U toku sledujućeg preispitivanja sama stvar — Zmajeva pesma za decu — pokazaće se istinitijom, ljudski i peshički opravdanijom i kritički prihvatljivijom. Zmaj nije bio peshik detinjstva, ali samo zbog toBa verovati kako njegovo pesništvo za decu gubi od svog zhačaja bilo bi nedo-

Uštanovljena razlika otkriva i feškoće književho-kritičkog pristupa delu. Književni kritičar je ljudsko biće koje najmanje ima pravo da zabašuruje teškoće unutar svoga pozvanja. One su tu da bi mu otvorile svu neizvesnost, a na njemu je da ih izvesti, pa i onda kad njegovi rezultati protivureče revnosnoj jedhodušnosti bilo prethodnika, bilo savremenika.

(Odlomak iz studije: „O pesništvu za decu Jovana Jobamovića Zmaja“)

sve druge svet-.

pušteno.

MLHVS

Početkom maja specijalni broj književnog dodatka Jondonskog „Tajmsa“, posvećen savremenoj francuskoj sulturi, duboko je potresao i široko zatalasao frahcusku kulturnu javliost. Sa kakvim su neodobravanjem Mrancuzi primili mišljenja ižtažena o njihovoj literaturi i ostalim vidovima kulturnos života najbolje pokazuje čihjenica što je veliki broj francuskih pisaca, koji su bili pozvani da učestvuju ma konferenciji pisaca organizovanoj u EBdinburgu, povodom festivala, odbio da otputuje u Škotsku.

Nezadovoljan činjenicom što izmedu oengleske i francuske Kkulture jaz postaje sve veći ı svestan

a dandšnji frarićuski kuljiurhi preštiž u Engleskoj zavisi o „mešavini mode i mita“, pisac uvodnog članka traži razloše za to u činjenici što ima odveć mnogo „svetih krava“ koje skrivaju pravi pejzaž. Polazeći od uverenja da se situacija može pobraviti ukoliko bi i jedhi i drugi naučili da sd posmatraju realističnijim posledom on, u Stvari, pokušava da opravda strogost svojih saradnika, tvrdeći da do ioga može doči jedino u slučaju alto se ižbedne „Hekritički i Ćisto mioBogamski sentimentalni agrljaj“.

Već prvi tekst; „Mit jasnosti“, pokazuje da su Englezi, ovom prilikom, sentimentalnost nekritičkog zagrljaja dosledno izbegavali. Još od Volterovog vremena, počinje anonimni engleski esejist, o Fa'oncuzima, kao ljudima i piscima, misli se kao o „jasnim misliocima“; ogroman broj francuskih intelektualaca, ili onih koji smatraju da su irtelektualci, uveren je u sVoju superiornost u svetu ideja, uveren je da je monopol inteligencije njihova privilegija još od Dekartovog vremena; zato oni sami sebe kite intelektualnim ordenom „Legije časti“ ponekad naivno, ponekad samozadovoljno, ponekad aroganino. Ali mali je broj među onima koji se samozadovoljno pozivaju na kartezijanstvo svesni teškoća koje ono donosi; malo je onih koji su čitali i shvatili kartezijanske mislioce. Dekart je imao relativno jasan 1 izvesno lep stil; od kraja rata, međutim, retko se može naići na jasnost stila il: misli kod onih koji se prse time da su njegovi naslednici. Posmatrano iz vana, u celini, dominantne crte francuske kulturne klime tokom poslednjih 20 godina jesu „Vvunasti subjektivizam“ koji se hrani mirvicama sa Hajdegerove i Bergsonove gozbe i napaja najmetafizičkijim aspektima Marksa i Frojda. Mada ono što se u Francuskoj piše može biti stimulativno i provokativno, nesumnjivo je da nema veze sa jasnošću. Mada su gotovo svi tekstovi pisani jezikom koji se kupa u „vrtlozima dvosmislenosti“, najprofesionalniji francuski mislioci i umetnici još, zajedno sa starim Litreom, veruju da je „genije našeg jezika jasnost“, Međutim, na osnovu izvesnih filmovanih intervjua, nije teško zaključiti da se francuski radnik izražava daleko jasnije od francuskog intelektualca, pošto je „unižena, naduta i nenaučna filosofija“ preplavila svu francusku misao i sve oblike „izražavanja. Mada je Sartr originalah, užbudljiv i smeo pisac i mađa se kod njega ap-

Ua A a

"inostrane teme

Huseih, TAHMISČIĆ

FRANCUSKA BEZ KULTURE

ENGLESKI KRITIČARI O straktno često može objašniti pozivanjem na konkretno, oh je u mnogome odgovoran što u Francuskoj cveta žargon koji najveći deo onoga što se piše čihi nečitljivim, pretetncioznim, precioznim i, iznad svega, nejasnim. Ukoliko se francuski literati he odupru toj poplavi raspuištenošti, maglovitosti i nerazumljivosšti, Francuška će uskoro postati smešna.

Malo je ohih koji danmaš reaguju ha ono što će se uskoro striatrati za katastrofalan period frarncuške prože. Jeđah od tih je Žah TPrahsoa Revel, koji je u svojim knjigama tragao za simptomima iritelektualnog nazatka i našao ga, i levo i desno, u tragičnom. nedostatku revolucionarHe isli, Omn smatra da su osnovHe crte današtije francuske Scene moralizatorštvo, politički konzervatizam i antirdcionalizam i jašno pokazuje kako se mnogi greju ha vatri „tautoloških ekstaza“.

Došta prostora pošvećemo je „novom romahu“., Polazeći od tvrđenja da je taj pokret zasnovan na principu koji se može definisati kao „filosofija radi umetnosti“, pisac članka „Filosofija novog romana“ smatra da je filosofiranje Alena Rob-Grijea, Natali Sarot i Mišela Bitora uglavnom amatersko i da je to raziogs izvesnih njihovih kontradikcija.

Bitor je u svojim „romanima uvek nastojao da poštigne ono što su egzišstencijalisti nazivali „koincidencijom sa bićem“; usavršavanje percepcije je funkcija ove ambicije koja se, međutim, uvek završava, kako su egžistehcijalisti dokazali, potpuhim ili delimičnim neuspehom, Bitorove poslednje knjige su teške; nije šigurno da je on težinu kompehzirao dubinom ili tananošću izraza,

nego je svoja dela pre pretvorio,

u neku vrstu „strukturalnog gongorizma“. Najveći nedostatak knjiga Natali Sarot je u tome što se njena „skrupulozna tehnika“ nalazi u službi jedne literarne svesti kcja nije „ni značajno nova ni puna“ nego je, u stvari, pariska i ošraničena, Rob-Grije smatra da vanjski svet treba posmatrati kao tuđ čovečanstvu i kao takav opisivati. Na osnovu njegovih teorijskih spisa nije jasno, međutim, da li on želi da svet predštavi kao „stran“ ili hoće da opisi poseduju strogu emocionalnu neutralnost. On, takođe, ne želi da posmatra unufrašnjost duha jer ne veruje u neposredan psihološki opis. Zašto u njega ne veruje, nigde ne kaže, ali podrazumeva da se unutrašnja realnost ličnosti može adekvatno nagovestiti brižljivim opisom onoga Što ličnost vidi. Ovaj stav je, konkretno posmatran, smešan jer bi po hjemu slepa osoba bila lišena svih duhovnih procesa.

Ovi romansijeri, u stvaranju svojih obrazaca, svojih struktura, svojih „poetskih progresija“ ne govore mnogo o spoljašnjem svetu, niti o odnosu spoljašnjeg sveta prema unutrašnjem, niti u-– nutrašnjeg prema spoljašnjem. Oni grade estetičko gnezdo u unutarnjem svetu. Tačnije bi ih bilo zvati neosolipsistima. nego neorealistima.

Pisac eseja „Traganje za većim pesnikom“ počinje svoje izlaganje tvrđenjem da se o francuskoj po-

FRANCUSKOJ KULTURI

eziji pedesetih godina ovoga veka može govoriti kao o „mrtvoj tišini“. Od Elijarove smrti nije u njoj bilo ni jednog starog velikana, bošto Šar i Mišo „nisu hi dovoljno veliki ni dovoljno stari“. Od mladih se, uprkos nesumnjivom daru Iva de Bonfoa, ne može mnogo očekivati. Nedavno su, međutim, gotovo istovremeno, dve knjige sabranih dela oživele gotovo pusto francusko poetsko DOlje. Reč je o pesnicima Ponžu i Dadelsenu. Analizirajući podrobno delo ove dvojice pesnika, engleski kritičar zaključuje da je Ponž, „gotovo po svojoj vokaciji“, minoran pesnik i da je ogromna tragedija što je Dadelsen, Kamijev prijatelj koji je počeo pisati 1952. godine, umro vrlo rano, Wakon pet godina književnog rada, mada je njegovo delo uglavnom fragmentarno, ono poseduje #efsu moč „prodiranja u dubinu ojsećanja“, što Dadelsena čini pripadnikom odabrane grupe frahćuskih „privatnih pesnika“, Koji ıl pdeziji te zemlje nisu tako brojni, šli su kao pesnici najveći (Vijoh, Bodler).

Žid je najveća francuska književna ličnost XX veka. On je pokazao da proza miože da bude medijum sistematskog istraživanja „etike sopstvene outenftićnosti“ i na taj način postavio temelje za prevlast „romana ljudske sudbine“ između 19830. i 1940. Sšodine. U današnjoj francuskoj književnosti toga romana uopšte nema. Sad je u modi neka čudna vasta očajničkog erotizma, jedan nesvestan odraz društva koje je prestalo da veruje u mogućnost političke ili moralne regeneracije. Napominjući da je još rano Sovoriti da li će alžirski sukob dovesti do stvaranja nečeg drugog osim prvorazrednog hovinastva prerušenog u belelkistiku, pisac teksta „Stari roman i njegova budučnost“ zaključuje svoje izlaganje rečima da „možda jedino u društvu sde su društvene promenene brze ali relativno mirne roman može da dveta kao instrument društvenog komentara i analize“. U članku „Umetnost pod auloritetom“ posmatra se opšta francuska kulturna atmosfera kroz prizmu današnje političke situacije. Prancuska nije Prancuska za svoje obožavaoce, piše autor ovoga teksta, kad se novine i časopisi cenzurišu, kad se izdavačima zabranjuje da izdaju knjige koje predstavljaju „dubokoprooSećana i savršeno časna mišljehja“, kad se pozorišni komadi, kao što su Ženeovi „Vetrobrani“, ne mogu prikazati iz straha od javnog nereda, kad film „Opasne veze“ već godinama ne može da dobije pasoš, da ne bi izopačio predstavu stranaca o Francuskoj. Podvlačeći da veličinu Francuske daleko više potvrđuju oni koji su otišli na pogreb žrtvama palim 8. februara 1969. godine nego oni koji su te užasne večeri spustili kapke na prozorima i potražili utehu u Korneju, pisac donosi zaključak koji prožima sve kritičke napise koji su u Francuskoj izazvali toliko komentara i gneva: u današnjoj Francuskoj nije moguć no negovati onu vrstu kulture na koju čovek pomišlia kad se spomene ime Francuske.

(L. N.)

Danilo KIŠ

DESTIARIUS

LEPTIRI

U bašti gospodina Rota, hHašeg nastojiiikd, cvetale su jabuke. Gospodin Hot je stajao fHaslonijen ha ogradu i gledao kako se jeptiri mešaju sa penom jabukovog cveta.

Ako ga budeš dugo držao u ruci, fieće moći da poleti, reče mii oh. ;

Hoćete da kažete, gospodihe Rot, da treba da sa pustim? upitah,

Da, reče on. Mislim da bi bilo mudro da ga he mičiš.

Hoćete li da kažete, gospodine Rot, da ta njega boli? } |

Da, reče on. Svaki živi stvor se muči,

Nećete valjda reći, gospodine Rot, da ga boli to što ga držim za krila.

Da, reče gospodin Rot, to ga boli. e

Nećete valjda, gospodine Rot, time da kažete da on ima srce i sve ostalo?

Da, reče on. Srce i sve ostalo, kao čovek.

Dobro, rekoh, puštiću ga, samo mi još kažite, FPospodine Rot, zašto onda ne ume da govori.

Oh govofi, reče gospodin Rot, samo mi ga ne čujemo.

Nećete valjda reći, gospodine Rot, da on sada plače? |

On sada sigurno plače, reče on, samo fi ga ne čuješ.

Orda sam odmakao kažiprst i palac među kojima sam stiskao leptira.

Imate pravo, gospodine Rot, rekoh. Evo mi se na prstima još vide njegove suze.

Negde u fo vreme počeo sam da odlazim u knjižaru u susedrioj ulici, preko puta slastičarnice. Prvi put sam otišao šsa Amom, a posle sam. Tu su se prodavale sličice u boji. Unutra je bilo hladovito i miisalo je na hartiju i na lepak. na kaučuk i na kolonjski vodu.

Evo onog švrće što kupuje leptire, govorila je gospođica koja je mirisala na orahov list. Ona mi je pomagala da izaberem sliku. Zbog tog mirisa bio sam se zaljubio u nju. Bojao sam se da to ne primeti, jer sam se strašno crvenio. Nosila je crnu svilenu kecelju i imala je duge crvene nokte kojima me milovala po kosi. Jednog se dana ipak usudih da joj kažem: Poklanjam vam ovog Apolona. da vam še sviđa.

Hvala, švrćo, reče ona i poljubi me u uista. Ohda se odmiače od mene i poče da se smeje. Gle, Sle švrće kako se crveni... Gospode, on će još zaplakati!

Onda hi vrati leptira bio dao, i ja izleteh na ulicu. .

Kod kuče poklonih Ani svoj album s leptirima i legoh i krevet bez reči. Temperatura popela na trideset devet.

Nadam se

koga sam joj

mi se bila

GLISTE

Gospodin Ro, je svakog dana donosio u limenoj kutiji gliste za svoju baštu. Došao bi do ograde i ja sam znao da će sad da otvori poklopac i da prospe gliste preko ograde. Onda bismo on i ja razgovarali, već prema prilici i raspoloženju. Pritom bismo posmatrali kako se Eliste raspliću iz klupka i kako nestaju pod zeinljom.

Jednog dana, sasvim slučajno, jer više mismo imali o čemu da razgovaramo, upitah gospodina MRofa zašto sadi gliste.

Od njih će da izraste krastavac, reče on.

Ne miklite valjda, gospodine Rot...

„ Da, reče om. No videći da sumnjam u fo što kaže: Ako ne veruješ, pitaj oca, reče:

Dobro, gospodine Rot, rekoh, prtoveriću, jet meni je to sumnjivo. Vrlo surhfijivo. Ktiko miože biti korisna kad nemia ni početka hi Krajš.

Ponovih svoju sumnju i pred ocem. Oh 5Sd nasmeja, moja me majka poljubi, a Afia reče da sam izuzetno glup i da će mi še u Školi (dogodine) svi rugati.

A gospodin Rot me je sutradan pitao, smejući se: No, šta sam ti rekao, mudrače? .... Nečeš valjda da kažeš da nisam bio u pravu?

JELEN I KOŠUTA

Prvo se išlo malim plavim framvajem, a& onda peške, pored jednog rita. Tamo sino „odlazili obično nedeljom ili o praznicima. jj

Gde ćemo danas? pitala bi moja majka, tek kad bismo bili ma ulici. i i

Ana i ja bismo se složili da hoćemo đa Vi= dimo srme.

Bogu hvala, govorila bi moja majka, bogu hvala da ste se jednom složili. Samo nemoj da bude usput mama, nosi me, mama, nosi me”.

Ja bih ćutao, iako se ovo odnosilo na mene. (Obično su me izdavale noge pri povratku,) Nisam bio uveren da ću moći da izdržim, a nisam hteo da varam. Zato sam ćutao.

Đilo je to predjesen. Nad ritom pored koga smo išli podizala se fanka izmaglica. Pred nama bi se ukazivao jedan mračni zamak, zarastao u divlju lozu, ograđen visokim gvozdđenim rešetkama. Tu, u dvorištu uvek pustog zamka, srne su pasle ili preživale u hladu.

Mi bismo stajali krai ograde, zadihani, ruku pruženih kroz rešetke. Onda bi se pojavljivali, velikih tamnih očiju, prvo jelen, za njim košuta, vitkih nogu, s vlažnom, tamnom mrljom na nosu, i dolazili bi do ograđe da uzmu šećer iz ruke moje majke.

U ovoj se priči ništa ne događa, ništa se neće dogoditi (u povratku bi me majka nosila), u ovoj priči zapravo i nema povratka, u ovoj priči neće da pita ništa onaj što se obično naziva Andreas ili samo Andi.

U ovoj priči moja majka pruža na svom dlanu dve kocke šećera.

Saba f2 ___ SB

IBOLNVINh