Књижевне новине

UMJETNOST RIJEĆI

OBILJE RAZNOVRSNOG 'MATERIJALA

Prvi „ovogodišnji „dvobroj OVOg časopisa, koji izdaje Hrvatsko filološko društvo, pun je vrlo zanimljivog materijala, Posle pauze od godinu dana — prošle godine časopis iz tehničkih razloga nije izlazio — uredništvo ne samo što je ovaj broj ispunilo vrlo zanimljivim materijalom, necgo takođe obećava četvorobroj za prošlu gođinu, s matejalom s III Kongresa Saveza slavističkih društava u ljubljani.

U uvodnom tekstu „Još o stilu Miroslava Krleže“, Mladen Engelsfeld stručnom anali zom dela uverljivo polazuje kako je Miroslav Krleža „uspio prodrijeti do najvećih, du bina duhovnoga u svojim likovima. To je ostvario misaonim i stilskim Mkontrastiranjem, pjesničkim jezikom, varijacijama i naglom izmjenom štilova. . ,“

U prvom delu svoga teksta „Motivacija i stil“ Aleksandar Flaker raspravlja o pojmu „motivacija“ i analizira primenu i shvatanje foga termina u raznim sredinama i literaturama. Po njegovom mišljenju razvijeni motivacijski sistem poznaju u prvom redu realistička dela. „Na razvijenosti tih sistema i njihovoj dosljednosti često se temelji mjihova uvjerljivost. A osnovu motivacijskih sistema čine u realističkim djelima socijalno

ELET ES IRODALOM

BORBA ZA SAVRŠENSTVO

„Lira je znak mladosti. Ko se čvrsto uhvati za nju, prati ga kroz ceo život. Od podnožja brđa, odakle je pošao, pa

do vrhova Koji pokazuju perspektivu. Početak je čuđenje, snebivanje duše koja zaboravlja sebe u okolini, poseže za stvanima, 5 početka gladđeći samo njihovu površinu, opažajući čulno glasove, boje, mirise i ukuse, da zatim probije omotač pojava, đa im se sve više približi i jače upozna njihov pravi smisao i njihovu vrednost. Ova blizina suštini jeste okolina izvora svake poezije“. Ovako piše pesnik Bela Varkonji Nađ pod gornjim naslovom u rubrici „Ispovest o pesništvu“, u jednom od poslednjih brojeva nedeljno lista Saveza mađarskih pisaca. Varkonji kaže da se u n3išim danima mnogo sluša o odnosu između pesnika i društva, o ulozi pesništva u javmom životu. Je li to javno-društveno mučenje osnovni estetički zahtev? Ne! Suštinski je reč o mnogočemu drugom. Vreme očekuje od bDpesnika đa zauzme iskren, bezrezervni „stav. Ni najlirskije posmatranje ne može da bude cilj samome sebi. Ono što emituje, to negde mora da se priključi uz ftalasnu dužinu koja formira ljude, sudbine i živote. Pesnička ličnost je, Uopšte uzev, branjena teritorija. „Nikad nisam osuđivao na ćutanje svoje lične radosti težnje i nađe. Volim takozvane večne teme, jer ne prezirem to ako moju uobrazilju obaspu zraci duše s onu stranu ljubičice. Ali me istovremeno uzrujava i ne jednom primorava da zžauzmem određeni stav, uzdiže me ili potresa, privuče ili odbije, Omo što se događa oko mene, bilo u mojoj užoj okolini, bi10 na nekoj dalekoj tačci sveta“, Pesnik Varkonji kaže da ga instinktivno draži, interesuje čovek, mnarod, društvo kome pripada, isto tako kao i šira domovina, čovečanstvo, čija sudbina, budućnost, pravac sutrašnjeg razvoja, ni Za trenutak ne može da ga ostavi ravnođušnim. On veruje da se duše mogu plemenito kalemiti i me smatra nenadležnim mešanjem ako pesnik preuzima udeo u formiranju stvari u svetu. Pesnikova sredstva misu sredstva političara. Ali pesnik ne igra ni malo podređenu ulogu u borbi za formiranje „savršenijep društva jer je on vesnik novih ideja. A ko nepokolebljivo veruje u pobedu socijalističkog humanizma, taj nikađa me gleda trenutne rezultate. Time što preuzimaju borbu "sa silama koje sprečavaju na predak, pesnici postižu da mnoge štetne pojave koje sputavaju život budu prognane na najužu teritoriju, Pesnici time obezbeđuju dobru širi prostor i više vazduha. MĐesš-

8;

psihološke motivacije koje su za ovu stiisku Tormulaciju zaista karakteristične. Bez njih je ona nezamisliva!“ U drugom delu eseja on analizara muotivacijski sistem u realizmu i „modđernizmu“ ma primerima hrvatske novele.

Poljski esejista Jan Virzbicki traga za funkcijom „pripovvdača“ i „priče“ u Andrićevoj prozi. Pod „pripovedačem“, za čijom funkcijom on traga, Virzbicki podrazumeva onu ličnost koja pripoveda i koga sam Andrić uvodi u tekst, a pod „pričom“ određeni motiv koji se stalno pojavljuje u veoma različitim varijantama na stranicama Andrićeve proze. Posmatrajući iz ovih aspekala Andrićevo delo, pisac dolazi do zaključka da je njegov osnovni smisav u tome Što je stvorio faĐulu i pokazao da svet kao fabula nije samo književna metoda i društvena potreba.

Stojan Subotin raspravlja o izvesnim problemima koji se javljaju prilikom prevođenja poezije. Ivo FPrangeš objavljuje kraći odlomak iz jednog dužeg teksta „Nešto o Vidrieewwu atributu“. Zdenko Škreb piše o savremenom nemačkom romansijeru Ernestu Robertu Kurciusu, a Viktor Žmegač objavljuje prilog: pođ naslovom „Manirizam ili marinizam?“. U rubrici Prikazi, uz Kkritičke tekstove o domaćim knjigama, objavljen je veći broj osvrta na dela o MWritici objav ljena tokom dužeg vremenskog razdoblja u inostranstvu.

(D.)

ništvo treba, snagom svoje stvaralačke forme, postepeno da progna iz života naših osećanja i misli sve što je atavistički zlo: štetne uticaje težnje za usponom u životu, vazuzđani egoizam, ratove, kao i izgrede Kkolonijalne tiranije. Svoju ispovest o pesništvu u borbi za savršenstvo Varkonji završava time što kaže da je cilj jednodušan: formira– ti, otkriti život, čoveka današnjeg, „sutrašnjeg, svagđašnjeg, đakako po zahtevima umetničkog „izražavanja sebe i po zahtevima savršenstva.

Harper”

'HOSHM KHLEMMNT OROSKO O

SLIKARSTVU Ovoga leta, u izdanju 'eksaškog univerziteta, treba da iziđe autobiografija Hosea Klemvnta Oroska, jednog od najvećih meksičkih slikaramuralista. > avgustovskoni broju ovoga časopisa objavljen je jedan odiomak iz Oroskove autobiografije, u kome on opisuje vreme meksičke slikarske revolucije u kojoj je i sam uzeo učešća.

Zidno slikarstvo u Meksiku počelo je da se razvija 1922. godine. Ono je nastalo kao rezultat opštih umetničkih i društvenih prilika i određenih ideja koje su najveći slikari toga vremena prihvatili. Bilo je to dđoba kada se verovalo da svako može da slika, a da je vrednost dela veća što je slikar manje učen i Što je potpunije odbacio sva znanja o perspektivi, anatomiji, te-

oriji boja itd. Teme dela moda rale su budu isključivo

VINJETE NA 8, 9. i 10. STRANI IZRADIO ZORAN JOKIĆ

meksičke, umeimost se SslVarala za radnike, umetnici su bili preokupirani sociologijom 1 istorijom. |

Meksički slikari zidnih kom

pozicija razlikovali su se od drugih sličnih grupa svojim kritičkim darom. Oni su jas-

no ume]i da sagledaju stvatne probleme MWkoli su 56 pred njih postavljali i znali su kOjim putem da podu. Bili su potpuno svesni istorijskog trenutka w kome su stvarali i veze koja je postojala između njihove umetnosti i društva u kome su Živeli. Sre ćnim slučajem grupa iskusnih umetnika i revolucionarnih državnika, shvatajući značaj mjihove umetnosti, pridružila

razlog

PRAZNA I PORAZNA DISKUSIJA O ANGAŽOVANOSTI

Wu maju mesecu ove godine zagrebački časopis mladih za književnost, umetnost i kulturu organizovao je široku i dobro postavljenu diskusiju o angažovanosti u umetnosti. Pozvano je preko četrdeset mladih kritičara i pisaca iz Beograda, Ljubljane, Sarajeva, Novog Sađa, Skoplja, Maribora i Zagreba. Očekivanja su bila realno velika: htela 5e kristalizacija stava mladih, (neopterećenih sumnjivim ili nepotrebnim nasleđem) o stva– ri bitnoj za formiranje jedne nove, socijalističke umetnosti.

Diskusija je, međutim, sasvim „podbacila. Uokvjrena „neohegelovskim“, apstraktnim, često problematičnim uvodnim tezama Vjerana Zupc (1. „Angažiranost jest uvijek u odnosu“; 2. „Amgažiranost jest način učešća koji isključuje pomisao na mačin“; 9. „Anmgažiranost je prije svake slobođe djelovanja“, 4. „Angažiranost jest... odnos prema odnosu, „izražen sredstvima kojima svaki pojedinac kao pojedinac raspolaže“; 5. „An“ gažiranost nije ni etička mi estetska -kategorija* itd.,, ne odstupajući takoreći ni za jo-

im se i mnogo pomogla. Zahvaljujući brojnim umetnicima koji su došli iz Pariza meksičko zidno slikarstvo dobro je počelo. Ono je prekinulo sa dotadašnjim slikarskim manirom, oslobodilo se mnogih predrasuda i pomog!o da se osvetle mnogi društveni problemi sa nove tačke gledanja. Uništavajući idealizovani mit o Sslikaru-boemu, ono je počelo da stvara novi mit o slikaru-čoveku od akcije, snažnom i zdravom, SprTemnom da, kao dobar radnik, rađi osam ili devet časova dnevno. Jedan ođ njih, Sikveiros, napisao je „Manifest“ koji su svi prihvatili. On je proklamovao socijalizaciju Uumetnosti, razaranje | buržoaskog individualizma, odbaciva– nje svake umetnosti koja je nastala u ulultra-intelektualnim,

i aristokratskim krugovima, stvaranje monumentalnih dela od javnog značaja, Stvaranje lepote koja će sugerisati

borbu i pozivati u boj. Razume se da se plan o socijalizaciji umetnosti odnosio na dalju budućnost, pošto je za njegovo Yrealizovanje bilo potrebno korenito izmeniti društvenu strukturu. Idući tim putem, oni su došli do „Dproleterske umetnosti“. Pod tim se podrazumevalo slikati rad

tu — ona se kretala raznim pravcima: od sebičnog, pustog verbalizma (Ivan Salečić, Miroslav Migerić), od eklekticizma jevtinog kvaliteta — ni tamo ni ovamo (Jozo Laušić, Raša Popov), od nakinđurenog sofizma koji imitira Kanta i njegovu terminologiju komplikovanog filosofiranja (Igor Manđić, Štipe Šuvar) do mehaničkog raslojavanja kompleksa angažovanosti na angažovanu umetnost i umetničku angažovanost; do nebpoznavanja naše stvarnosti (Veno Taufer), do potrzanja preživelih poetika XIX veka (Ni-

kola Koljević, koji pledđira na uočavanje više vrsta angažova– nosti, na shvatanje da je Uumetnik, kao i svaki čovek Uuopšte, nemoćan da izmeni i poboljša svoju sudbinu, da vremenska određenja, delujući konkreino, čine čoveka nmesposobnim da shvati njihovu vrednost i da, zbog toga,

nike na radu i slikati za radnike koji rade. Međutim, došlo je do jednog nesporažuma: radnika koji se posle napornog posla vrati kući ni malo ne zanimaju slike na kojima može da vidi sebe ili svoje drugove kako rade. Oni su zainteresovani samo za Ono što može da im pruži odmor, "no je dovelo do jedne Vrlo komične situacije: buržoazija je kupovala „proletersku Uumetnost“ za jevtine pare. Radnici, da su imali novaca, kupovali bi dela „buržoaske umetnosti“, a pošto nisu mogli đa ih kupuju, našli su zamenu: kalendare u boji sa sli kama elegantnih džentimena koji na mesečini ljube ljupke markize.

Osvrćući se na te dane Orosko nalazi u Svom i

tuđem tadašnjem stvaralačkom entizijazmu mnoge Sgreške. On podseća da samo jedna linija deli uzvišeno od smešnog i da mnoga dela, umesto da iz nas izvuku uzvik inđignacije ili zanosa, izazivaju jedino smeh. pridajući ogromnu važnost sadržaju decla mehksički slikari- muralisti vrlo često su postajali čisti ilustratori bezličnih fotografskih dokumenata, čiji je jedini cilj bio da ispriča priču,

(D.)

daleke

ŠTA JE TO VELIKI GLUMAC?

Sta je to veliki glumac? pita se Klod Roa u avgušiovV skom broju OVOM uglednos francuskog Književnog časeopisa. — Da li je to onaj koji izgleda da je veliki (inteligen tan, strastan, ili uzbuđen)? Da li je to čista mimika, spoljna imitacija, prosto pretvaranje? Ali sam Pol Valeri u svojim sveskama ukazuje na „teškoću da se deformiše pre tvaranje“., Jer pretvarati se, kaže on dobro, nije „uzeti izgled“ ili vršiti neku radnju koja nije u našoj prirodi već uzeti jednu drugu prirodu. Ali neko osećanje, neko sta nje duha ili neka strast, nije to nikakva apstraktna radnja, stvaranje ex mihilo. Mi „izigravamo“ savršeno samo oho šio smo u stvari. Pretvarati se, praviti se, znači buditi u sebi taj izvor, za koji se mo žaa nije ni znalo da postoji. Uloge koje neki veliki glumac majstorski igra nisu nikako, u njegovim unutarnjim kulisama, marionete od Kkrpa i boja koJe ne postoje. Veliki glumac evocira u sebi stvarno postojanje onih za koje nije znao da postoje. Kreacija jedne uloge ne treba da se ugasi u smislu da izmisliti nešto žna či stvoriti nešto novo silom svoga đuha, već u smislu Tintoretove izjave povodom njegove slike „Izmišljanje tela svetoga Marka“, da je otkrivao ono Što je bilo sakriveno, novidljivo, ali postojalo već pre otkrivanja.

Ovih dana prelistavao sam hronike Žan-Žak Gotjea „Dve fotelje u parteru“, čoveka kO-

ji, na primer, ne voli mnogo Sartra, ali je veoma pažljiv i oštrouman kad piše o glumcima. On piše brzo, dok ije „vruće“, i uvek je zanimljiv kad ga neki glumac „ponese“; tada mu dolaze pod pero Tetorske formule, koje nisu samo slike. Žerar Pilip, kaže on bio je samo ljupkost, čestitost, hrabrost. Ani Diko više je Berenica nego Pedra; ona je stvarno u dubini same sebe sestra Anželika, Paskal Ođre Ana Frank. ŽZ.-Če. Gotje

je ovim rečima kaže da glumac nije „izigravao“ Sida, Bereni-

cu ili Anu Frank, već da ie to! Pa da li je to naivna iluzija? Naivnost seljaka koji čekaju izdajnika iz melodrame na izlazu iz pozorišta da ga izbiju za njegova zla dela? Ne. Ti ne shvataš, govorio je Žuve, šta ti sve nosiš u sebi. Svi smo mi glumci naših sud-

bina. Događa se da se čovek

nađe u nekoj situaciji i ispadne kakav nikad nije mogao ni pretpostaviti. „Prilike

su ga stvorile takvim!“ "Tako neka dobričina odjednom u ratu postaje heroj ili užasan nitkov. Za glumca su uloge samo te veštačke prilike kOoje ga primoravaju da se u njima pojavljuje onakav kakav on sam nije nikad ni samjao da može biti, Veliki glu

mac, to je u stvari riznica zaspalih, zamračenih mogućnosti, koje snop reflektora sa pozornice oživljava, budi. 1 veliki pisac romana takođe

je nešto slično, ali romanSijer izvlači sve iz sebe, iZ. svoje unutrašnjosti, on bar bira sam svoje Uloge, odnosno ličnosti. Glumac igra ulogu koju nije ni izabrao, ni osetio. On je kao pisac koji piše samo da zaradi svoj hleb. (N. TT.)

pesnik može odgovarati samo za ono Što se njega najdirektnije tiče, za svoje delo koje je isključivo — jezik.)

Najuočljiviji neđostatak koji se osećao u diskusiji jeste odsustvo jasne mladđalačke reči. Umesto nje, svedoci smo falsifikovanih. spekulativnosti, razmetanja napabirčenom „eruđicijom“, bestrasnog, Starmalog, učevnjačkog presipanja iz šupljeg u prazno.

Samo su tri diskutanta učinili napor da diskusiju podignu na viši nivo odgovorne dužnosti, da je usmere prema plodnosti: Milan Ranković (. „Umetničko delo ne može da bude angažovano ako hoće da buđe samo to“; 2. Angažovanje umetnosti to je — „estetsko delovanje umetnosti kao stvaralačke aktivnosti koja na specifičan način oplemenjuje čovekovu ljudskost, stimulišući sve ono Što je najčovečnije u čoveku“), Miroljub Stojanović („Delo koje posmatramo treba da budđe glavni izvor

za izvođenje zaključka, odnosno za naš sud o angažovanju određenog autora“) i Branimir Petrović koji je, u najvećoj mogućnoj meri bio kon= kretan, i konkretno svestan odgovornosti stvaraoca pred društvom za svaku manifestaciju ili oblik stvarnosti, pošotovu za svoje delo. (D. S. 1.)

SOCIJALIZAIVVI

O NAŠOJ SOCIJALISTIČKOT MISLI

U najnovijem četvrtom broju „Socijalizma“, organa Centralnog komilt»ta Saveza Kkomunista Jugoslavije, šest napisa razmatra neke zanimljive aspekte procesa socijalističke misli u nas i u svetu. U uvodnom delu Milo Popović razmatra mesto i sadržinsku orijentaciju štampe i radija u našem demokratskoni sistemu. Podvlači da sve veća demokratizacija društvencg života određujc sredstvima informisanja kvalitetno određene zadatke. Rezultati usavršavanja mehanizma privredne izgradnje, naročito sistcema društvenog samoupravljanja, jačaju takozvani svesni faktor što u određenom smislu znači usavršavanje sredstava informisanja, usavršavanje, svestranosš i samoslalnost novinara i njihovu veću afirmaciju kao društveno-političkih radnika. U savremenim uslovima socijalističke izgradnje štampa i radio ve više postaju svesni Svoje uloge koju im je još Lenjin iormulisao: svesnog, kolektivnog propagatora i organizatora socijalističke ideologije.

Činjenica je da su društveni odnosi najpresudniji faktor koji deluje na formiranje svesti, te samim fim i na formiranje i uobličavanje sredstava informisanja. S druge strane sredstva informisanja, u zavisnosti kako beleže i emituju faktore društvenih ođnosa svakako na posrednjiji način utiču na pravilno Ooblikovanje socijalističke svest u celini. U našem demokratskom sistemu sredstva in{oTmisanja nikako ne smeju da ostanu inferiorne transmisije koje prenose odluke i stavove od viših organa do nižih. Ona sve više postaju instrument stvaranja Javnog mnjenja. Pisac dalje ukazuje na potrebu izgrađivanja individu alnije Woncepeije dnevnih 1listova, kao ı na potrebu usavršavanja i studioznije ražmatranje problema NAŠE INFORMACIJE i njenog delovanja na javno mnjenje.

U svetlu Mayjyksovih postavki o problemu dohotka kao i na osnovu nekih pojava u savremenom svetu, Živojin Rakočević piše o dohotku i dezin-

tegraciji robne vrednosti.

Na osnovu aktuelnih materi jala za rad društvenih organizacija Prvoslav MRalić piše o konstruktivnosti socijalističke društvene Mritike, Navodi pozitivnu funkciju kritike pre svega kao ukazivača i pomagača da se određene slabosti poprave.

U svom osvrtu Miloš Nikolić sumira iezultate i proble-

me kojima se bavilo Kulturno-prosvetno veće Jugoslavije, naglašavajući naročito napore Veča u jačanju uzajamnij veza i uticaja naših naciona-

Inih kultura. (O. Đ.)

PREVEDENI.

Artur ADAMOV

savPremenoTı

„Prošlo je vreme kada je bio običaj da se prikazuje samo jedan aspekat života“, pisao je Son O'Kejsi, I ja smatram, kao i on, da je to vreme prošlo i da jedno pozorište, odlučivši da bude savremeno, mora da se oslanja samo na želje i ostvarenja savremenog doba. A koje su želje i ostvarenja i kojih vrsta? Ima ih više: ekonomskih, političkih, društvenih, psiholoških, pa i psihopatoloških ta kod e.

„Totalno pozorište“ nije nikakva lakrdija, kako su ga neki nazvali: nesaglasna mešavina mime, pesme i igre. A takođe ni pesma, ni muzika, pa čak ni igra, razume se, ukoliko oni nemaju svoje mesto u pozorištu. Ponavljam, ni pesmi nema tu mesta, osim ako, kao kod Brehta, nema SVOJU tačno određenu funkcionalnost: da prevodi gledaoca iz jednog plana u drugi, s plana anegdote na plan pouke.

* * *

Često mi kažu: „Nije mogućno svesti pozorište na politiku kako vi to želite“. A da li sam ja ikad to kazao? Rekao sam samo, i to govorim još uvek, da neću više pozorište koje nije postavljeno nigde, pozorište odasvud i niotkud, pozorište zvano „no man's land“. Ponavljam, takvo pozorište ne može dodirnuti stvarnu publiku: publiku iz naroda, mladu publiku; takvo pozomište odgovara samo onom redu građana koji čitaju „Figaro“ i koji su najzadovoljniji kad se nešto događa izvan Alžira, izvan Francuske: neka radnja koja mora biti veoma zanimljiva, ali ipak i „tragična“ —/ i to samo toliko, u onolikoj meri, da se može kriviti sudbina, a i kriti od sebe uvek oni tlajni problemi koji nju lično (tu publiku) uznemiruju. Ovo sam rekao u jednom predavanju u Zapadnom Berlinu. Da li je potrebno da dodam da se gotovo čitava sala pravila da me ne razume? "Po se nije desilo zato što sam govorio o Alžiru; da sam govorio o granici na Odri i Nisi ona bi me još manje razumela.

* * *

Antonin Atto, u „Pozorištu i njegovom dvojniku“, hapadajući pozorište koje se svelo samo na jedan izraz, govorio je, između ostalog, da ništa nije loliko poetično kao scena koja se ispunjava i prazni. 1 u spektaklu pozorišta Alfreda Žarija, u komadu „Čenči“ naročito, on se starao da pozornicu ispunjava i prazni, da je prikazuje naizmenično čas crno čas belo. I ta metamoxfoza scene, ostajući uvek nepromenjena a nikad ista, bila je deo „magijske” operacije, inače neophodne pozorištu; i to je ostalo i do današnjeg dana neosporno. Ali ono u što sam danas mnogo manje siguran, to je da li se i danas može ta metamorfoza —kao što je činio Arto smatrati za izvesno ostvarenje. Mislim na sovjetske filmove, na one najbolje, one iz epohe građanskog rata, u. kojima su ulice Petrograda (da se ne podsećamo na most „Potemkina“) bile čas crne i pune naroda, čas bele i potpuno puste. Samo, to puno i prazno nije dolazilo slučajno: bio je to čitav jedan stil i posle brisanja tog utiska. Ukratko, nije tu bila reč o napuštanju svakog formalnog traženja, već samo o nastojanju da se istraživanja uvek stavljaju u službu izvesnih prilika, i po mogućstvu što više u službu jedne određene ideologije. U svemu ima i suviše suprotnosti, pa zašto ih onda trpati i onde gde ih nema. Nikad nisam Vvideo potrebu za koniradikcijom između oblika i suštine.

* * *

Između mnogih izlišnih pozorišnih prepirki, ona oko „pozitivne ličnosti“ osobito razdražuje. Zar nije jasno da u izvesnim slučajevima takva ličnost nema nikakve potrebe da se pojavljuje? Nju gledalac treba sam da zamisli i da je u sebi izgradi. Pa kako ne vidi da se takođe apsurdnost osuđivanja a priori pozitivne ličnosti? Tako pozorišni komad „Paolo Paoli“, koji ima za cilj da prikaže ujdurme, opiranja i nesposobnosti izvesnog dela francuske buržoazije u početku XX veka, vrlo je dobar primer: u njemu ličnost radnika Martoa sama predstavlja radničku klasu nasuprot klase gazda, i ja sam uvek žalio što sc ta ličnost pojavljuje. Ali isto lako očigledno je da sam, nekim slučajem, u svom komadu „Proleće 71“ udaljio pozitivne ličnosti, kao što sam to mislio da učinim u izvesnom irenutiku zablude, ograničio bih se na Pariz vidđden samo iz Vensaja i pogrešio bih neoprostivo. Bilo je preko potrebno da tu budu radnici Pariza, onakvi kakvi su, veseli, vredni, bučni i neustrašivi. Ali trebalo je prikazati takođe i one i onakve kakvi su među njima postali njihovi polkazivači posle once krvave ncdelje. * * kk

„Politika otpadaka“ uzeta je iz jednog kliničkog slučaja. Nisam čak ni naslov izmislio. Doktor Minkovski je taj slučaj opisao, i baš tako nazvao čitav događaj. Pa u ćemu Je ta psihoza? Bolesnik je u užasnom strahu pred mnoštvom stvari: mnogo ima svesa u svetu, suviše godišnjih doba, suviše dana u godišnjim dobima, suviše časova u danu, suviše vozova, suviše bileta, suviše šaltera na kojima se te bilete buše... I on je izbezumljen naročito svim onim otpacima: ostatku vode ili vina u fiaši, cigaretama koje se povlače po zemlji u obliku opušaka, strugotinama, korama, ljuskama, izmetom. I on dolazi do uverenja da su svi ti otpaci njemu namenjeni, da ih on mora sve pojesti, i on se protivi.

Taj klinički slučaj nije moscao biti potpun siže jednor pozorišnog komada. I ja sam tada izmislio da taj preplašeni čovek, taj bolesnik, pripada lavoriziranom delu jednog stalJeža u kome je strah opšta i sve jača bolest koja stvara specijalnu psihozu. Ja sam za ovaj slučaj izabrao mesto, kao neku zemlju Južne Afrike. zemlju „aparhejda“, u kojoj Beli stepe pred sve većim priraštajem Crnaca. I izmislio sam transformaciju jednog osobenog slučaja neuroze u kolektivnu neurozu. Moja ličnost Džoni prelazi sa straha od otpadaka na strah od Crnaca, 'jer kako ima mnogo otpadaka tako ima mnogo i Crnaca koji bacaju te otpatke. I od te činjenice ima samo jedan korak, Džoni ga prelazi: on ubija Crnca.

Istorija bi se mogla zavšiti ovde. Ali ja sam hteo da pokažem kako je na pogodnom zemljištu najslabiji obično najbolesniji i najopasniji; hteo sam da pokažem takođe da taj ubica uživa imunitet od kažnjavanja, jer je njegova klasa ovde se klasa i rasa mešaju — jača. Otud čitav komad predstavlja jedan slučaj mnogo važniji nego sam zločin.

kd # k | Skrećem pažnju i na početak drugog kliničkog slučaja, koji je izneo doktor Minkovski u „Proživljenom vremenu“ (u glavi pod naslovom „Psihološke i fenomenološke osobine u slučajevima melanholične shizofrenije“):

„Slučaj se odnosi na čovek starog 70 godina, koji je u melanholičnom delirijumu, mučen idejom gonjenja vrlo širokih razmera.

a. Bolesnik nosi u sebi ideju propasti i krivice. Pošto jc bio stranog poreklo, sebi prebacuje što nije ranije optirao za Francusku: i u tome vidi ogromnu krivicu; uobrazio je isto tako da nije platio porez i da nema više ni pare. Užasna kazna očekuje ga za njegove zločine. Ruke i noge svim „njegovim najbližim u porodici biće odsećene, a posle izložiće ih sasvim nage na nekom Trgu. A i on će doživeti sličnu sudbinu: zabiče mu jedan veliki klin u glavu i ubaciće mu sve mogućne prljavštine u stomak. a zatim će ga sakatiti na najstrašniji način. U velikoj povorci biće odveden na neki vašar i ostaviće ga tamo da živi. pokriven gama-– dima, u kavezu sa divljim zverima ili sa pacovima u gradskim kanalima dok ga smrt ne oslobodi muka. Svi znaju

:–—ZI“.TkT | __----_--_ _—____—_____________________________________.,—

| KNJIŽEVNE NOVINE