Књижевне новине

KRITIČAR KAO

TUMAC VREDNOSTI

Petar Džadžić: „IZ DANA U DAN“, „Progres“, Novi Sad 1962.

KAD SE PREGRŠT novinskih Kkritika nađe među koricama jedne knjige, kad kritičar svoj hitri, spontani utisak o delu verifikuje kao pouzdan znak vernosti svom ranijem procesu kritičkog suđenja, tad njegovi tekstovi dobijaju drukčiji karakter samim tim što. se prema njima drukčije određujemo. Onome što je hitra reakcija ili tremutni utisak, onome što se danas čita da bi se sutra zaboravilo, može se mnogo šta progledati kroz prste. Ali

kad se od takvih tekstova napravi knjiga (kod nas se knjige više. prave no što se pišu), kad pi-

sac potvrdi da ono što je napisano kao članak u novinama ili časopisu nije bio samo izraz brzog kritičarskog reagovanja na jedno delo, već sud pri kome se ostaje, tada onaj ko piše o takvoj knjizi ima pravo da donese svoj sud ne samo o vrednosti i karakteru pojedinih napisa nego i O celoj kritičarevoj ličnosti, ili bar onom njenom delu koji se ispoljava prilikom bavljenja tekućom Kritikom.

Cilj ovoga članka je da se, na OSnovu knjige Petra Džadžića Iz dama u dam, u koju je autor uneo izvestan deo kritika, nešto članaka i polemika objavljenih između 1958. i 1962. godine, skicira kroki-portret njegove kritičarske ličnosti, a ne da se amalizira i ocenjuje valjanost Džadžićevih kKkritičkih sudova i stepen saglasnosti s njima.

REsej Kritika juče i damas, iz drugog dela knjige („Povodi“), uzet kao neka vrsta Džadžićevog ličnog kritičarskog manifesta u kome on, uopšteno, iznosi svoje poglede na kritiku i, na taj način, omeđava' prostor SVOE kritičarskog kretanja i obim svojih interesovanja, pokazuje na koji način on posmatra mesto i ulogu poziva kojim se bavi i od kojih načela polazi primenjujući svoju kritičku reč. Njegov osnovni stav glasi da kritičar treba da „govori o O-~

'hom što delo jeste, a ne u ime nečeg "Bto' Ono nije, ili što bi moglo da bude, ili što bi kritičar hteo đa bude“. Kritičar delo ne sme da „podvodi pod stakleno zvono unapred pripremljenih ideja“, ali, isto tako, mora da izbegava „i drugu krajnost, u kojoj je proizvoljnost jedini princip, i gde u centru pažnje nije delo već, manje ili više, narcisoidni kritičarev subjekt“. Odbacujući, dakle, u načelu mogućnost svake normativne kritike, ali i čisto impresionističko izražavanje svoje ličnosti povodom dela, Džadžić, usvajajući jedno od najopštijih, najkarakterističnijih na čela modđeme kritike, ističe da je Kkritika prinuđena „da dostojanstvo samouverenog sudije zameni za skromnu ulogu brižljivog tumača vrednosti“. Ali on, istovremeno, zna da je kritika „prinuđena da sudi i kad pokušava da odbaci svaku pomisao o suđenju“ i da je kritički proces... proces ogran ičenog razumevanja“. Mada nisu naročito originalni, ovi Džadžićevi pogledi na kritiku potpuno su prihvatljivi i u praksi veoma primenljivi.

Kad se osmotri Džadžićevo praktično kritičko delovanje, njegova sopstvena primena načela da kritičar treba da uzima u obzir „samo stvarno postojeće realnosti u delu“ i đa ih objašnjava i tumači, reklo bi se da se on služi jednim metodom koji bi se mogao formulisati kao dosleđnost sveSsnoj nedđoslednosti Om, naime, ne samo da izbegava svaki razrađeni i strogo određeni estetički sistem, već ne upražnjava dosledno nijedan kritički metod. Svesno opredeljen da bude kritičar-tumač, Džadžić iz kritike u kritiku potvrđuje svoju sposobnost prilagodljivosti delu koje tumači i pokazuje, na taj način. u kolikoj meri delo s kojim se suočava utiče na prirodu njegovog kritičarskog postupka. Uz svu svoju svesnu opredeljenost za kritiku kao proces tumačenja, Džadžić ne preza ni od impresionistički formulisanih sudova, ni klasičnog analitičkog tumačenja likova. Njegova, najčešće deskriptivna, kritika koliko analizira toliko i opisuje. On je često sklon da, govoreći povodom jedne knjige, skicira portret njenog pisca. Ponekad pribegava, uslovno rečeno, poetskoj kritici i maglovitim poetskim metaforama zamagljuje svoj kritički sud. Džadžićeve kritike

KNJIŽEVNE NOVINE

u nekoliko slučajeva imaju genetički karakter; tada, dok traga za korenima dela, om primenjuje metod psihološke kritike.

Džadžićeva kritičarska ličnost nije osobena po metodu koji om, tumačeći dela, primenjuje nego po tonu kojim su njegove kritike pisane. Taj ton obeležen je, pre svega, retorskom podignutošću rečenične temperature i patetičnom intonacijom njene strukture. Gotovo da se veruje da Džadžić svoje kritičke tekstove najpre izgovori pa ih potom, sa magnetofonske trake, prenosi na hartiju. Njegov stil karakteriše, kako bi to on sam rekao, „kapriciozna slatkorečivost metafore“ koja njegovim tekstovima daje izvestan poetsii preliv koji se ne retko pretvara u neizoštren i neprecizan sud. Jedna od posledica Džadžićeve sklonosti retorskom tonu je često pribegavanje citatima: oni, međutim, pre deluju kao neobavezne asocijacije ili eruditska parada, nego kao bitan, integralan i neotuđiv deo teksta i misaonog toka kritičke amalize.

Džadžićevi tekstovi lako se čitaju. Lakoća je, međutim, mač sa dve oštrice. Iza nje mogu se skrivati i plitkost i konvencionalnost, ali i zanimljivost i dopadljivost izlaganja. Džadžić, koji ume lepo da piše, lišen pomoći ali i ograničenja ubvrđenih kritičkih

kanona, prepušten sudu svoga senzibiliteta i svoje inteligencije, svom ose= ćanju za literaturu, kazuje svoje utiske o delima, izriče svoje sudove i vrši analizu sa zanimljivošću : dopadljivošću veštog kozera. Sklonost ka raspričanosti nikako ne podrazumeva da on ne poznaje tajne sigurnog sintetičkog karakterisanja, veštog uopštavanja, finu sposobnost da oseti šta je u delu najbitnije i da na tim temeljima gradi svoju kritičku građevinu traganja za smislom,

Opterećene mnogim neizbežnim manama koje brzina reagovanja i nedovoljna promišljenost prosuđivanja podrazumevaju — manama kojih je sam pisac svestan — kritike objavljene u knjizi Iz dama u dam ubedljivo potvrđuju pouzdanost Džadžićevog ukusa i njegov izraziti kritičarski senzibilitet. Premda se i u ovoj knjizi (mada su tekstovi dorađeni i dotfterani) oseća pone=

„kad odsustvo „akribijske pedamtnosti“,

kritike o knjigama potpuno se uklapaju u formulu koju je Džadžić, pišući o kritici, namenski postavio. Ovakve kakve su, Džadžićeve kritike mogu da budu sigurno ishodište dubljih, studioznijih, manje hitrih i celovitijih kritičarskih sagledavanja, koja su potrebna svakoj literaturi čija kritika želi da potvrdi svoju zrelost.

Dušan PUVAČIĆ

UVEK NOVI

Miroslav Slavko Mađer: „ANTENE RIJEČI“, Pododbor Matice | hrvatske, Vinkovci 1962. Ne

MIROSLAV SLAVKO MAĐER svo-= jom zbirkom stihova potvrđuje ne samo da je jedan od najznačajnijih savremenih hrvatskih pesnika nego i jedan od onih koji je uvek svež i zanimljiv, podložan menjanju, neprestano u istraživanju novih mogućnosti pesničkog izražavanja. Vrlo je teško, otud, kod pesnika koji se, kao Mađer, kreću u rasponu od poezije gotovo klasične inspiracije, egzaltacije prirodom i obe= lodanjenja ličnog emocionalnog sveta, do stihova sa estradnim „kvalitetima kojima pesnik pokušava u sebi da sažme trenutak čitave jedne generacije, kompleksnost svekolikog njenog življenja, primenjivati kriterij koji pod „pesničkom evolucijom“ podrazumeva sazrevanje putem osvajanja sve viših i ozbiljnijih artističkih instanca. Kao i svaki moderni pesnik koji odbija od sebe ukalupljene forme, uveren da mnogo autenftičniju ekspresiju svog predmeta može dati van njih, Mađer traga za egzaktnijom disciplinom sklada misli i osećanja, za disciplinom iskrenosti. Zato mi možemo biti i ubeđeni da je zbirkom U čovjeku, koja je prethodila najnovijoj, Mađer dao dosad najbolji i najzreliji dokaz svojih sposobnosti za poetsku sintezu, da zbirka Antene Yijr*i većim svojim delom, u tom smislu, predstavlja pad, ali mu ne možemo poreći određeni, relativan, ali nepatvoren uspeh u zadatku koji je pred sebe postavio.

POFZIJA BEZ KOJE SE NE MO/E

Julijan Pšiboš: „MESTO NA ZEMLJI“, „Bagdala“, Kruševac 1962;

POEZIJA JE SNAGA oduševljava~– nja svetlom, napor pronicanja u šumu simbola izdvojenih u obične, neprimetne reči, kako bi se suština uznesenog pesničkog akta postigla u njemu samome. I još: dokazivanje da su prethodni pesnički glasovi samo. odjeci sećanja, da pesnik mora biti uvek novi stanovnik uvek nove planete, i da proživeti jedan pesnički život sa ovakvim mislima upravo znači prilagoditi smisao umetnosti smislu svake druge aktivne, dinamične egzistencije,

To je iridesetogodišnji, neizmenljivi pledoaje vodećeg poljskog pesnika Julijana Pšiboša, njegov uvek obnavljani manifest; u njemu je određeno mesto i poeziji i poetici, koje su, i kada samo postavljaju jednostavna, iskonska pitanja, uvek govorenje, šum safirnog mlaza emocija i proniknutih misli. Pšiboš-=teoretičar, jedan od vođa nekadašnjih poljskih avangardista, isto je toliko poznat kao i Pšiboš-pesnik; po mišljenju samog pesnika, teorijski prilozi poetskog manifesta samo su dokaz istrajnosti i pouzdanosti izabrane linije. A ova je, kako pokazuje skromni „Bagdalin“ izbor, sračunata na upoznavanje jednog preseka poezije predviđene za odbranu od svakakvih gromova 1 mora ovoga sveta, kadre da izdrži i odgovornost vlastitih pozicija, i nemilice merila drugih, u životu i u umetnosti. Pšiboš je pesnik koji od svojih početaka teži doživljaju sklada, celine; ostvarivši u životu neophodni spoj prisnosti prirodi (kao dete seljačkog porekla) i vezanosti za intelektualno sudelovanje u rešavanju problema sveta, on nastoji da ovaj ishod postigne i.u poetskom domašaju. Poslednja njegova zbirka tako se i zove: Proba celine — ali to nije uverenje da je ostvaren rezultat: Pšiboš je celog života sagledavao celinu u sfremljenju „naviše“ (zahtevajući: „od pojave — munju, od stvari — izgaranje, od zvukova — staklo što pršti u ognju...“), kao što akrobata-amater celog veka:'ispituje čvrstinu užeta koje mu je postalo spona sa životom.

Danas ga smatraju možda najozbiljnijim poljskim pesnikom dvadesetog stoleća, u svakom slučaju — najoriginalnijim, „najneočekivanijim, i .istovremeno, danas, on postavlja sebi pitanje, strogo i bez sračunatosti na efekat, na olakšicu: da li je ostvaren zadatak poezije — ugledati trajanje nečeg postojanog, ili je pesnik prinuđen da vidi i obuhvati „samo ono što

čim počne — nestaje“? Odmah da naglasimo: ovo pitanje je postavio pesnik sa „okorelim“ pesničkim navikama, i ono nije plod nekog doživljaja bola; Pšiboš je snažan optimist i kada dotiče najbolnije mesto zemlje, pa je samo on mogao da sazda jedan od najsamosialnijih ciklusa rodoljubive, antipatetičke poezije iz doba drugog svetskog rata. U pesmi „Pokušaj“ sa zajemčeno skromnim nazivom, ocrtava se pesnički put kao afirmacija večitog irenutka („Samo u pesmi, ma šta da čujem, ma šta da želim, osećam trenutno za uvek“); samo poezija je — prodiranje u tkivo nečega-svega, splet nedovršenih pitanja i zadovoljavanja odgovorom: poezija je večiti gOVOr, govor sa razlozima i iz dubine ljudskog postanja. U osnovi pozitivni odgovor Pšibošev na glavno pitanje o nameni poezije, međutim, ne isključuje mogućnost njenog razvijanja, i okviri ove mogućnosti su upravo u nečem što Pšiboša izdvaja od gotovo svih pesnika koji neguju spoj emocionalnog i inteJlektualnog, čineći ga u izvesnom smislu pesnikom svih, pesnikom ove i buduće zemlje: on stavlja pod lupu svaki detalj života, ne bi li ga preobrazio za neku neizvesnu priliku — od elemen= tarno-svakodnevnog do socijalno-političkog i naučno-tehničko-filosofskog.

'U čemu je to obilje pesničkih tema i kakav pesnički stav ono anonsira? Pšiboš je, pre svega, pesnik grada, sa izgrađenom filosofijom i pojmovima o novini sredstava ekspanzije, koji nije zaboravio da vraćanje zavičaju, prirodi, nije samo motiv izazvan impulsima sećanja. Svet prirode je za njega obogotvoren u jednom stalnom pokretu, čija uhvatljivost predstavlja srž pesničkog poduhvata. Kritika je istakla Pšiboševu velikodušnu metaforičnost; ali to nije puki trik briljancije izraza, ne=go istinski smisao poezije: „Smisao reči u modernoj poeziji, — kaže pesnik, uvećan je zbirom značenja svih ostalih reči u pesmi. Svaka reč vrši značajnu funkciju unutar celine. Uklonite jednu i pesma se otići dođavola“. Padaju u oči stihovi u kojima povratak selu nije bekstvo nd sivila i grubosti urbanog, nego jedan pređah u očekiva= nju biljnih zr kova opštenja sa svemirom. I pri tom Pšiboš polazi od jedne pesničke slike, završene i precizne, koja ostavlja i razlog njegovog vraćanja drugom redu simbola; u pesmi „Luk“, prezentaciji zađivljujućeg „sukoba“ realija prirode, zavičaja, i taštine paradnih gradskih marševa okamenjenih u istoriju, u krajnjoj liniji simbolika se gra=

preveo Petar Vujičić

di na relaciji: pismo od matere — pro= davačica sa visibabama — golubovi na Trijumfalnoj kapiji, dakle, na utiskivanju tople krvi prirodnih žamora u sklerotično bilo grada. I u drugim pesmama ovog žanra Pšiboš je isti: za njega je ovaj isprekidani dodir nastojanje da se oživi pesnička rekreacija, đa se obogati simbolika pesništva. Opsednut zlim glasovima Pšiboš pribegava sanjama, koje su podjednako namenjene voljenom „biću, zavičaju, poeziji i burnom doživljaju grmljavine u detinjstvu. Iako je svoju muzu posvetio praćenju čovekova rašćenja naviše, ka uzoranim gorama pesničkih oblaka, on je jedinstveni, prevashodni pesnik sećanja, i možda su mu najbolji oni stihovi, u kojima ga pogađaju i zaprepašćuju hitre strele dalekih odseva detinjstva (“Sunce sa gvožnjičkih brda“, „Svet se udaljuje“). Ne čini li se to primernom kaznom pesničkog re= da za onu preciznost, za onu težnju ka preciznr,sti, koju je Pšiboš ispoljio u svom dugogodišnjem pesničkom ekspozeu?! Svet se udaljuje s godinama, i mnogo šta nije u njemu onako kako smo hteli i mislili da vidimo, i taj svet nam se podsmehuje novom, izmišljenom trkom za novim, izmišljenim zna=kom čarolije — Guskajem, ni pticom ni listom; istovremeno, u pradrevnom kraju detinjstva uvek „ima dosta zemlje za reč poslednju“, — dovoljno razumevanja za nesporazume naših uzdanja i naših šansi.. Pšiboš poznaje ovu jednostavnu mudrost, kojom se meri težina svih njegovih metafora, iznenađujućih obrta, neviđenih poetskih slutnji. Zato on i piše poeziju, kao da piše istoriju: na koncu, biće reči i o njemu, o porazu preobraćenom u pobedu. Tu je sve podjednako važno: i doživljaj i sećanje, i iznenada iskrsla slika i misao koja ne da mira; Pšiboš je letopisac strpljivi, koji je ostao tamo gde je i počeo, radeći važan posao na jednom mestu zemlje. Suština njegovog eksperimenta — jer kako drukčije da se nazove ova jogunasta doslednost, održavana i pored iskazanih slutnji poraza?! — neponovljiva je: njeno pravo ime je — poezija bez koje se ne može, poezija naša, poezija u nama samima. Milivoje JOVANOVIĆ

Supstanca, skelet poezije koji tokom poetskog procesa dobija telo, može da bude sve što reči mogu da označe: jedna etička situacija, strast, tok misli, pejzaž, stvar. Supstanca nekolikih ciklusa („Rapsodija riječi“, „Bregovita pjevanja“, „Papiri, kako ste?“, „Rapsodija lirskog rasipnika“) najnovije Mađerove zbirke kao da je reč kojoj. je gotovo sve podređeno: sveobuhvatnost reči i njena snaga u pesmi. Kako je poezija umetnost koja se služi najplastičnijim materijalom, ljudskim govorom, talentovan i maštovit pesnik — a Mađer to besumnje jeste — ima bezgranične mogućnosti za pesničku igru. Ako neko želi odgonetku smisla tih ciklusa naći će je u pesnikovom vjeruju:

„sve treba živjeti u ime pjesme

pomoću snažnih i ludih horda riječi

pomoću ćušaka psovke i bljedila

sve iskazati sve izboriti isporiti ižreći

u ime oduševljenja produženja svih raspoloženja,

a ako traži razrešenje problema stila i pesničkog manira pesnik će ga jasno uputiti:

„kujem sve rečenične oluje iz kojih, se diže buka pozivam, na bumu plemena riječi

truljenja cvileći s njima sam.u, stroju u boju u čudesnoj aritmetici sav raspet od šapata do jauka od mrava, do pauko,

pletem mrežu plesa od papirmatih tjelesa”

Nekoliko navedenih ciklusa zbirke Antene riječi mogli bi se najadekvatnije nazvati jednim raskalašnim slavljem jezika i pesme. Poetski sladokusci koji traže ekonomiju izraza, sintezu misli, „svemoguću metaforu“ ili upečatljivu sliku, sve ono što su u pregrštima mogli da skupljaju u zbirci U čovjeku, biće razočarani, jer pesnikov postupak upravo je obrnut: ovde je nejgova snaga u stihiji, u neograničenom mnoštvu asocijacija, u preobilju atributa. Čak i kad postoji metrička shema, kad je ritam pravilan i rime gotovo geometrijski raspoređene, to je sve samo ne pesma koja se zadovoljava jednom idejom. To je uvek, kako pesnik kaže, „đavo i anđeo riječi“, asocijacija na asocijaciju, ritam na ritam. I to u tolikoj meri da stihovi u slavu reči po= staju gotovo porok reči, koji kao i svaki porok neodoljivom snagom privlači one koji u njemu uživaju. Otrežnjenje nas okreće drugoj krajnosti, sve više sumnjamo da je svesno izmišljanje usled preobilja snage dovoljan argumenat, navodi nas na postupak podjednako jednostran kao i nekontrolisano čitanje i zadovoljavanje muzikom reči: počinje razmatranje problema funkcije reči u pesmi, sagleđavanje pesme kao sklopa čisto verbalnih i fonetskih kombinacija. To, za pesnika Mađerovih sposobnosti i talenta, svakako, znači simplifikaciju, ali njen vinovnik često je on sam.

„Poezija je — rekao je jedan veliki pesnik — otvaranje i zatvaranje vrata pri čemu se prepušta onima koji proviruju unutra da nagađaju šta su za trenutak videli“. Nekolikim „pesmama ove zbirke (iz ciklusa »Komponente«, „Putnik u mislima“, „Potajna igra“) Mađer je dovoljno sugestivno omogućio čitaocu da nagađanje pretvori u saživljavanje — a to verovatna i jeste jedan od pesnikovih ciljeva — 3 prevashodno sentimentalnom mođernom pesničkom ličnošću, opredeljenom za osećajnost, sklonom snevanju, sa ličošću koja se feško snalazi pokušava jući da odredi pravi smisao života, koja se pesmom brani od tegoba, a u ironiji nalazi jedini način da potisne svest o životu kao igri opsene i, slučaja. A ciklusom „Komponente“, u većoj meri oslobođenim preterane retoričnosti i nastojanja da iznenadi, a obogaćenim jednom kontinuirano sprovedenom idejom, vanrednim ritmom i kompozicijom, Miroslav Slavko Mađer nagoveštava da je i ova birka jedan od trenutaka njegovog menjanja, bez obzira što traje skoro osam godina, i čini nas zairteresovanim za njegov

novi lik. Bogdan A. POPOVIĆ

-- 3