Књижевне новине

vri} a LEE

SEKSPIRA

Kao što je poznato Sekspir je u Buri zaveštao svoj pesnički testament i oprostio se od scene i dramskog stva-

· ranja, a pukom igrom slučaja Bura je

poslednji prevođ nedavno preminulog Sime Pandurovića, jednog od najznačajnijih jugoslovenskih prevodilaca. Šekspirova kasnija saradnja sa Džonom Plečerom pri pisanju Henrija VIII i Pandurovićeva saradnja sa Živojinom Simićem pri prevodu Ukroćeme goro= padnice, koja je ipak usledila „posle Bure, čini ovu slučajnost još podudarnijom, Dugogodišnje iskustvo pri prevođenju Šekspira, koje kod Pandurovića datira od prevoda Hamleta iz 1924. i veoma plodna saradnja sa Živojinom Simićem, tim vrsnim poznavaocem jeczika, na još 14 Šekspirovih dela, našli su svoj najdublji. i najpotpuniji izraz u prevodu Bure. Ona je po dubini misli, po savršenstvu forme, po pesničkom uzletu i nadahnuču vrhunski domet ovih vrsnih prevodilaca i u isto vreme obrazac nadahnutog prevoda, često veoma blisko originalu. Dikcijski uzlet jambskog petostopnog blenkversa prevodioci srećno postižu ritmički smenjivanjem jambskog jedanaesterca i deseterca. Sem toga prevodioci su se ovde skoro potpuno osobodili tromog dvanaesterca, koji je obilato korišćen u svim njihovim ranijim ·prevodima. Njihovi jambi ipak nisu svuda najčistiji, pa bi oko dvadesetak stihova sva– kako trebalo popraviti za drugo izdanje Bure. Isto tako neophodno treba revidirati i prevod čuvenih stihova:

We are such stuff

As dreams are made on; amd our litlte lije

Is rouwhded with a sleep

(IV, 1, 155—1 57) koje je dr Svetislay Stefanović nadahnuto preveo:

Od. iste građe mi smo kao snovi

I naš mali život okružen, je snom a koji kod Simića i Pandurovića glase:

Mi smo građa od koje se prave

snovi, i maš mali žipot mam je snom ,

zaokružem. (IV, 1, str. 109) Mada je novi prevođ veoma tačan i mada: 'su: u njemu sačuayana oba Oopko-

račenja, očevidno. je. da..je ta-ista mi~ .

sao u starom prevodu znaino lepše i poetskije izražena. Ovde je potrebno podsetiti ostale naše prevodioce' da ne treba pristupiti · ponovnom prevođenju jednog dela ne upoznavši se sa svim postojećim i da je uzaludan posao iražiti nova rešenja po svaku cenu. Jer, zašto „prevodilac ne bi uzeo i čitav monolog (uz napomenu u fus-noti), ako je u starom prevodu to mesto original–no rečeno?

Vredno je napomenuti da je novi,

prevod Bure u stvari četvrti u Jugoslaviji. Buru je prvi preveo dr Milan Bogdanović 1924 (preštampana je 1951), zatim dr Svetislav Stefanović 1938 (preštampano iz Srpskog književnog glasnika za 1937.) i Oton Župančič 1942.

U istoj Knjizi zajedno sa Burom „Prosveta“ je izdala i komediju Vesele žene vindzorske u prevodu poznatog šekspirologa Borivoja Nedića, jednog od najboljih poznavalaca Šekspirovog opusa u Jugoslaviji. Interesantno je da je ovo prvi srpski prevod Veselih žena i u isto vreme Nedićev prvi samostalni prevod Šekspira. Počev od 1938. godine. prof Nedić je zajedno sa Velimirom Živojinovićem preveo pet Šekspirovih dela (Kako vam drago 1938, Julija Cezara 1949, Romea i Đulijetu 1951, Zimsku bajku 1951. i Antomnija, i Kleopatra 1953). Brižljivo ponira= nje u suštinu Šekspirovih misli, precizno nalaženje, odgovarajućih izraza i jezički bogato i skladno izvajana rečcnica, daju ovom prevodu posebnu boju i draž. Što je najlepše, ı sami stihovi. kojih u ovom dugom komadu ima relativno malo, gotovo da po lepoti ne zaostaju iza celine prevoda već sa skladno upotpunjuju i čine još pitkijim, Ponct sopstvenim veoma obimnim znanjem svega što je u vezi sa Šekspirom, prof. Nedić je dao samo uobičajena objašnj enja i komentare koji su neupućenom ipak nedovoljni, a to, pored nekih dvadesetak stihova koje ipak treba uglačati, treba mati u vidu pri opremi drugog izdanja.

U jiscrpnom i znalačkom Nedićevom pogovoru nalazi se i javna zahvalnost prof. Josipu Torbarini za „nekoliko srećnih rešenja, u njegovom prevodu“, koja su mu pomogla da nađe sopstvena; ovo je vredno spomena zato što su naši raniji prevodioci Šekspira obično mudro prećutkivali ili čak poricali ugledanje ·-na svoje prethodnike.

Nedićev prevod Veselih žema je treći po redu u Jugoslaviji. Pre njega ovu divnu komediju su prevodili dr Josip Torbarina 1948. i Herbert Grin 1955.

U drugoj „Prosvetnoj“ knjizi Šekspirovih prevođa pojavi su se dva lirska. đela iz ranog perioda stvaranja velikog pesnika: komedija Nenagrađemi ljubavni trud (po Vilsonu napisana 1593) i istorijska tragedija Kralj Ri-

120 ·

JNOVIJI PREVODI

V. Šekspir: BURA, preveli Živojin Simić i Sima Pandurović i ŽENB VINDZORSKE, preveo Bori-

VESELE

voje Nedić

NENAGRAĐEN LJUBAVNI TRUD, preveo Velimir · Živojinović i KRALJ RIČARD II, · preveli Živojin Simić i Sima Pandurović, „Prosveta“, Beograd 1962.

čard II (1595). Vreme nastanka i lirska izdašnost jedini su opravdavajući razlozi što se ova, ipak raznorodna, dela nalaze u istoj svesci,

Briljanina. komedija „Nenagrađemi ljubavni trud, po Hartu „jedan od najdivnijih komada koji su ikad prešli preko scene“, sada je prvi put prevedena na jedan od jugoslovenskih jezika. Po obilju briljantnih pesničkih uzleta ova komedija je bliska Romew i Đulijeta (1594), a po duhu i maštovito sti zapleta Snu letnje moći. Taj vrhunski lirski domet izuzetne lepote tako vešto ukomponovan u vilinski suptilno dramsko tkivo, obilje rimovanih stihova bogatih i jezički i figurativno, stihova svih vrsta počev od osmer–ca do četrnaesterca, i konačno šest lirskih sastava (od kojih su tri soneti) najstrožije forme, čine za prevodioca ovo interesantno scensko delo jednim od najtežih u svetskoj literaturi, Sem pomenutih feškoća čisto pesničke prirode, kako je izračunato, u ovom delu ima 250 višesmislenih aluzija i igra reči, od koji su po Hartu danas mnoge nejasne i za same Šekspirove sunarodnike. A skoro sve te probleme Velimir Živojinović je rešio zadivljujuće uspešno. Taj čarobnjak stiha, taj vrsni prevodilac nekoliko stotina hiljada stihova sa više evropskih jezika, srećno je prebrodio sve scile i haribde ovog čudesnog pesničkog putovanja i

za sada dao svoj najuspeliji i najljup- .

kiji prevod Šekspira — prevod u kome

mladalačko lirsko nadahnuće, ironični

prelivi i suptilne igre duha čine tako nežno tkanje da je pravo uživanje pratiti to mladalačko brzopleto odricanje od ljubavi i upadanje u njene zamke. Nepravedno bi bilo tvrditi da je prevodilac to beskrajno more problema, tu mrežu gordijevskih čvorova baš svuda najsrećnije razrešio, da nije prevideo poneku mogućnu varijantu onih višestrukih igri reči i da se kod dobrih tri~

„lirika u

desetak stihova neuglađenost i nategnutost ne bi mogla izbeći. Ali, s druge strane, mora se odati. najveće priznanje što je pored svih nedaća našao individualni rečnik za gotovo sve najvažnije karaktere u delu. I na kraju, sred nedorečenih pohvala, moramo priznati da izmena naslova nije baš najsrećnija. Uvažavajući sve prevodiočeve razloge, čini nam se da je sam izraz Nenagrađeni ljubavni trud, malo previše tvrd i materijalan za ovakvu nežnu građu. Šekspir ipak ima pravo kada stavlja Love s Labowr's Lost, dakle: izgubljemi ili još bolje uzaludni, jer taj veliki poznavalac ženskog srca ne zaboravlja da posle jednogodišnjeg rastanka mladima predstoji ponovo udvaranje i osvajanje.

Kao što je već spomenuto, u istoj knjizi sa ovom lirsko-ironičnom komeđijom doživela je svoje drugo posleratno izdanje istorija Kralj Ričard II u prevodu Živojina Simića i Sime Pandurovića. Zašto se izdavač odlučio za preštampavanje ove lirske drame kada drugi neobjavljivani prevodi poodavno čekaju svoj dan, to baš nije jasno; kao i to zašto prevod za drugo izdanje nije korigovan? Mora se priznati da su brojni lirski pasaži prevedeni sa pravim majstorstvom, ali je zato ostalo dosta ne baš neophodnih dvanaesteraca, koji su. uvek malo tromi za Šekspirovu dikciju.

Sem prevoda Simića i Pandurovića,

"koji je prvi put objavljen 1953. godi-

ne Ričarda II preveo je. Matej Bor 1960. godine.

Sve rečene i nerečene primedbe mogu biti ispravljene u novom kompletnom izdanju Šekspirovih dela, koje ćemo (kao što nas je pozivom na pretplatu kompletnog Šekspira nedavno prijatno iznenadila beogradska „Kulfura“) najzad dobiti pre jubilarne 1964. godine.

Dušan, MIHAILOVIĆ

BIMAT OMUDJAVA

IAKO KOD NAS nije dosad prevedena nijedna njegova stvar, Bulat Okudžava ipak nije sasvim mepoznat našem čitaocu. Uz imena ostalih pesnika nove raznih listova iz Moskve u više navrata pisali su i o poznatom poređ ostalog i po tome što svoje pesme najčešće peva uz gitaru. U svakom slučaju, zajedRoždestvenskim, i Belom Ahmadulinom, Okudžava je najčešća meta domaćih i stranih komentatora savremene Među brojnim poštovaocima njegovog stiha, u njegovoj zemlji, malazi se i jedan od veterana ruske sovjetske poezije Pavel Antokoljski. Nedavno je Okudžava objavio i svoje prvo prokratki antiratni roman „Budi koji uskoro treba da

generacije, dopisnici

ovom pesniku,

no s Jevtušenkom,

Voznesenskim

poezije.

zno delo, mi zdrav, školaru“,

se pojavi i na našem jeziku. Okudžava je poznat i kao odličan prevodilac s nekih nacionalnih jezika Sovjetskog Saveza, a autor je i tekstova za

filmsku muziku.

ljonki Karnljay

dvorištu gde je svako veče svirao U gramofon, gde su parovi u prašimi plesali, bez kraja, najuvaženiji međ, svim bio je om ı mi mu dodeliswo zoamje Kralja. Kao svi kraljevi, i oh je bio svemoćam i — je li teško nekom drugu, onako svetao i meporočam, on mu odmah carski pruži svoju ruku. A kad meseršmiti zakričaše kao čavke, ubivši našu pesmu i mašu tišinu, umesto krune, waš kralj nataknu kačket i ode da brami domovinu. Ponovo svira gramojfom . zenitu. Neko i njegovu smrt mora da ožali. Zato što' je maeš kralj bio jedimstvem, izvinite, on mije stigao mi da se ožemi. Ali — ma gde da pođem, žureći, oslovnmo, ilh prosto tako — u promenadu, za svakom, okukom u ovom gradu ja čekam glavom da iskrsne on. | |

i sunce je w

ruske,

Inače,

Zato što u ratu, pored, ostalog, i ubijaju, negde je i Ljonkima carska glava pala, ali ja nikako me znam da zamislim Moskvu bez jedmog kao om kralja. (Prepevao Izet SARAJLIĆ)

D pismu fRadoju Domdangvića

Druže uredniče,

U BROJU 188. „Književnih novina«, od 11. I 1963. godine, u rubrici „Neobjavljena pisma“, pod naslovom „Bez ulepšavanja stvari“, objavljeno je pismo Radoja Domanovića od 31. januara 1901. godine upučeno Milanu Saviću, uredniku „Letopisa Matice srpske“ u Novom Sadu.

U interesu istine i ugleda „Književnih

novina“ molim da u jednom od narednih.

brojeva obavestite svoje čitaoce da jc' potpisani pomenuto pismo objavio u beograđskom listu „Republika“ (br. 530—531, Str. “, 27. XII 1955. godine). Miloje R. Nikolić Beograd, Zemunska 14

=

KRALJEVO NOVO ODELO

„DUGI ŽIVOT. OSVALDA“ Velimira POMOĆ

ća na Maloj sceni Narodnog pozorišta

NALIK NA ONE SKUPOCENE INSBKTB čiji je vek sačinjen iz dvojakih agregatnih stanja, iz dvojakih inkarnacija, Mala scena beogradskog „Narodnog pozorišta“, već po pravilu, budi se iz, svoje sanjive litargičnosti larve tek na kucanje, samo na dodir pesnika i dramatičara Velimira Lukića. Njegovo ime i ime tog malog pozorišnog poprišta združili su se u toku protekle dve sezone u jedan pojam i jedinstven trepet. Pre gođinu dana stotinak potresnih srdaca bili su svedok pesnikovog tragedijskog debija, stihovane drame Okamenjeno more, inspirisane monumentalnom MKuripidovom 1figeni-

jom na Aulidi; neđavno, međutim, Mala

scena „Narodnog pozorišta“ ukazala je gostoprimstvo naličju Lukićeve medalje, tragikomičnoj farsi Dugi život kralja Osvalda. Na prvi pogled i po oceni brojnih recenzenata ove predstave, Lukićevo novo delo plod je i no> vog žanra i nove inspiracije. Sticajem okolnosti, Lukićevi interpretatori predvideli su činjenicu da je pesnik i ovog puta zamočio svoj žalac u isto vrelo, u bogatu helensku mitsku riznicu. Kao polazna tačka za Dugi život kralja Osvalda poslužili su mu prvi i drugi deo Eshilove Orestije, tragedije 4gamyemnom i Hoefore. Dva cveta čiji prah kroz duge milenijume vetrovi još nisu stigli da razduvaju!

Ako je Okamenjeno more, kao ptica pred iragedijsku buru, lebdelo tik nad površinom antičkog mita, prateći pomno tok tog iskonskog talasa, farsa Dugi život kralja Osvalda letilica je koja donosi nesporazume i koja izneverava tlo s kojeg se vinula u visine, Dakako, ona još uvek sadrži mitske atribute Klitemestrinog i Egistovog ubistva Agamemnona, Orestovog ludila i strašne osvete, ali njen duh već lebdi na drugom nivou stvarnosti, prkoseći analogiji između MEshilovog Oresta, Klitemestre, Elektre i Lukićevog Dominika, Konstanse, Emilije. Velimjr Lukić svojim hovim delom dao nam je povoda da poverujemo da je njegovo

predano teatarsko posleništvo, mada protkano iznenađenjima i prevratima, ipak smišljena i konsekventna ekspez dicija, trag dijamantskog šiljka kojim se nešto buši, kovačnica u kojoj se lije dosad neviđena legura helenskog

i savremenog železa. Posmatrana s tog

stanovišta, tragikomična farsa Dugi žipot kralja Osvalda prethodnica je te ekspedicije koja Velimiru Lukiću mo. že osvedočiti originalnost i ne samo u jugoslovenskim nacionalnim relacija

ma. Dramaturgija Kralja Osvalda po.

, )

svojoj lakoničnosti i simplificiranosti · veoma je slična dramaturgiji Okame- , njenog mora i vaspitavana je na naj=«

boljim tekovinama helenske tragedije,

Odsustvo karakteroloških i psiholoških ·

valera u gradnji likova, tako karakte'ristično za antičku dramu, prisutno je · i u farsičnim, grotesknim likovima — ·

simbolima Velimira Lukića, ali u Osovaldu, kralju ono je izraslo u jedan

novi mođerni kvalitet teatarskog psi-.

hologizaranja na ivici apsurda, pred-.

stavljajući i najcrnohumornijim pasažima drame (kraljeva uniforma) duhovitu anti-parafrazu poznate bajke o nagom kralju i kraljevom novom odelu,

Reditelj i scenograf Branislav Boro+

zan, došavši na mudru ideju da čitav prospekt Male scene prekrije zidom ogledala, stvorio je iluziju teatra u krugu i veoma se približio farsičnoj :1 autentičnosti Lukićevog dela, udvostru-

čujući u zrcalima

likovc glumaca i

udvajajući voluminoznost njihove igre, Istini za volju, pokatkad se i sam, za- plitao u te nevidljive niti, poigrava=

jući se sa svojim realističkim ogleda lima kao vašarskim konkavnim staklima. Najveći glumački domet ove predstave, pored uspelih rola Antonija Pe-

jića, Ksenije Jovanović, Ljiljane Ris- 0 tić i Mirka Milisavljevića, dosegao je Dragomir Bojanić, umetnik kome sudbina nije dodelila kratki sjaj komete, već mukofrpno i časno uspinjanje i vrhu, postojani žar koji sc 10. Sodind" u godinu Sve više razbuktava, koji. JE već vatra, koji će tek biti plamen.

Nimalo slučajna igra

„IGRA LJUBAVI I SLUČAJA“ Pjera de Marivoa u Jugoslovenskom dramskom pozorištu

U NASTOJANJU da svoju repertoarsku paletu obogate novom i dosad nekorišćenom komedijskom bojom, sta-

rom više od dva veka, umetnici „Ju-

goslovenskog dramskog pozorišta“ prczentirali su nam na svojoj subotnjoj zimskoj premijeri Igre ljubavi i slučaja jednu anemičnu i depigmentiranu sliku znamenitog francuskog komediografa. Taj čin, nalik na putovanje nejakih pikturemiF hemika' kroz stoleća, razočarao je premijerskog gledaoca baš kao bledo platno starog majstora, upropašćeno nemilosrdnom patinom vremena. Ređitelj Branko Pleša, izvrsan glumac kome su inače sasvim nepotrebna rediteljska samopotvrđivanja, raspolagao je na ovom poslu veoma tupim restauratorskim skalpelom; njegov napor da Marivoovoj pitoresknoj slici vrati autentični sjaj izvrgnuo se u bledu i neadekvatnu kopiju. Predstava koju smo imali prilike da vidimo u režijskom pogledu u podjednakoj meri izneverila je duh rokoko epohe i strasna Muarivoova interesovanja za tekovine commoedie del] arte. Bila je to do= sadna i štura rekonstrukcija, geometrijski koncertno mizanscenirana, i nije bila rekonstrukcija, Iz sasvim razumljivih motiva, simptomatičnih za trenutnu telesnu temperaturu „Jugoslovenskog pozorišta“, reditelj Pleša nije pošao od ambicije da otkriva bilo šta u pozorištu, već je svoj zadatak shvatio u okvirima rada i rezultata matičnog teatra. Zahvaljujući tome, njegova režija hotimično se lišila svakog novator stva, kao što je nehotično zaobišla željenu autentičnost. Putujući međašima umišljene odgovornosti, on je urezao za sobom pustu kolotečinu konformizma. Rediteljevi sledbenici nejednako su

sproveli u delo tu slabašnu, suvu nit.

Stojan Dečermić presekao je konac —'

putokaz i bezazleno odskakutao Marivoovim labirintom. Njegova kreacija najbliža je bila piščevom vragolanstvu i del artnoj varničavosti. Pretvorivši se U arlestinsku praćku, on je bacio svoj duh i svoje telo nebu pod oblake i dočekivao ih na zavrzanski štit. Ako

qW 7

1

je pokatkad delovao kao da mu je to vino udarilo u glavu, bilo je to stoga”

što su ga okružavali apstinenti i tre»

zvenjaci. Stevo Žigon, tumač Doranta, ~

vlasnik kod nas tako potrebne srednjevekovne scenske kulture, nas je izuzetnom osećajnošću, skupo

cenom i dragom kao što su stare tamDe .

tkanine. 1'jegov setan, suzan pogled bio je pečat otelotvorene krotkosii i dobrote. Irena Kolesar bila je u ovoj pred» stavi pronalazač umiljatog duha i znala je da zasmeje, da ozari. Bez nje Igra ljubavi i slučaja bila bi možda samo. muški napitak.

Svršetak ovog napisa, poslednju zdravicu , sačuvao sam za umuetnicu Miru Glišić. Njena inscenacija, otmena i sjajna, satkana od zelene, žute i plavičaste game, primer je znalački stilizovanog rokokoa. Lišena muške scenografske oporosti, ona je ponovila lirsku ı pastelnu fakturu iz Žiroduove Lukrecije. U toj prozračnoj čaši od kristala kostimi Mire Glišić smenjivali su se kao snoviđenja, naišavši iz davnih vremena neokrnjeni i jarki, baš kao da ih je veče pre toga satkala maštovita ruka francuskih dvorskih krojača. Inspirativnim stilizacijama Mire Glišić kao da nema kraja; danas u jugoslovenskom teatru ona je namesnik jed-

nog basnoslovnog sna koji putuje krož..

istoriju.

Vuk VUČO

KNJIŽEVNE NOVINE

osvojio