Књижевне новине

OM M -L- 0

ŠTA UČINITI DO VUKOVE PROSLAVE.

Nastavak sa 1, strane

o čemu svedoči i njihova obimna koresponđencija. Današnji posmatrač na= Či Će svakako mnogo čega zanimljivog takođe i za naše vreme.

Poređ novog, potpunog izdanja Vukovog i Kopitarevog dela, koje bi trebalo početi objavljivati u godini hjihovog jubileja, dobro bi bilo da se za vreme proslave izda u Beogradu Vukov, a u Ljubljani Kopitarev zbornik. Možda još nije kasno. Takav zbornilc bi, poređ rasprava i članaka, mogao biti obogaćen i nekim likovnim matsrijalom, kao i raznim faksimilima, koji bi tekstove učinili još zanimljivijim. Do danas je, osim toga, još suviše malo razmatrano razdoblje između Vuka i Miklošiča, koji je posle Kopitareve smrti preuzeo njegovo delo i takođe podupirao Vuka u daljim nastojanjima, Ove godine isteklo je 150 godina kalo je rođen Pranc Miklošić (1813), jedan od najznačajnijih slavista. Vukova ĐOvezBnost u rađu Ba obojicom Velikih slavista i raznim ličnostima njeBoVoOE vremena, uključujući i Getea, kao i sama vredfhošt njegovog dela, prelaži

Radovan LALIĆ

Neorgan

okvir jugoslovenske lehjiževnosti, Sva trojica, svaki na sVoj. način, dokazali su da su naši jezici kulturno jednaki

· jezicima takozvanih velikih „naroda,

jako se na njima nije ostvarilo toliko kao na drugim jezicima, pošto Bu se naši narođi morali boriti za &lobodu i vlastiti opstanak, Vukova izdanja srpskih mnarodmih pesama dokazala su svetu veliku Uumetničku i đnacionalnu štvaralačicu snagu srpskog natođa. Vukovo delo je kao kulturno nastojanje ostvarilo po duhovho-umetničkoj zamisli srpslcu nacionalnu indiviđualhost, kao što su Prešernove Poezije ostvarile slovenačl, Sve Što se vremenom stvarslo i događalo kod naših harođa nastalo je iz sličnih ili, čak, potpuno jednakih maferijalnih, društvenih i nacionalnih osnova, koje su se integfirale u jeđnu krajnju težnju, u borbu za oslobođenje. Zato i dosežu koreni naše o810bodilačke borbe i revolucije do Velikih ličnosti riaše prošlosti, Vukov, Kopitarev i Miklošičev jubilej] duboko nas obavezuju pred našom i svetskom kulturnom javnošću. dr Bratko KREFT

izovanost i

i nerazumevanje

nketa „Književnih novina“ poVodom smti Vuka Karadžića podstiče veliki broj pitanja o kojima bi trebalo raspravljati u našoj jaV< hosti, Stoga i odgovor na dva Bo~

stavljena pilahja fužmo miora preći njihove okvire, ma koliko. inače bio kratalč,

Kad danas kažemo da je Vuk Kara= ažić Jedna 6d najVećih ličnosti srpske

ištorije, da ofi obeležava novu etapu ne.

samo i sfpskoj književnosti nego i u čitavoj Brpskoj kulturi, onda to ne sme biti ponavljanje. jedne stare istine ili, što je još gore, 8amo jubilana fraza. Govoreći 6 Vuku Karadžiću, mi bismo mofali osvetiti njegovu ličnost i hjegovu epohu iz današnje riše perspektive i ha osnovu novih izučavahja, Kao tvo= rac hovog književnoš jezika kod Srba, koji je dao ogroman doprinost stvaranju današnjeg našeč srpskohrvatskog književhioš ježika, kao skupljač .narodnog uBMnenog stvaralaštva, koji je ižfieo ni BVetlost dara neoćenjiva bogatstva našeg friarodhog dđenija, kao filoloč, einograBf, istoričar, Jednom rečju kao Veli= ki pisac i veliki naučnik, Vuk Kafadžić je najizrazitiji predstavnik mnacionalnei kulturne revolucije koju je srpski na= rod izveo u prvoj Polovini XIŽXL veka. On je obnovio i demoktatizovao srp= sku kulturu. Svojim radom, hapose ot< krivanjem fiarodne poezije, čija je vte= dnosšt na sšjajan način skoro istovre= meho potvrđena u delima Njesšoša i Branka Radičevića, a posle njih u de lima drugih naših pišaca vukovskoga prdvca (sad je hjegov pravac jedino i postojao!), Vuk je uključio srpski narod u jugošlovernsko kultufno zbiva= nje i u veliki slovenski i evropski ro= mahtični pokret. Po svom duboko na= rodnom duhu, Vukovo delo je i danas u najvišoj meri BHktuelno) ono miože i mora poslužiti kao značajah činilac u građenju današnje naše socijalističke kulture, Koliko ćemo crpsti iž toga izvora =* zavisiće od našeg ražumevanja njegovih vrednosti, od naše sposobno= sti i zrelosti.

Postavljajući pitanje o naučnom izdanju Vukovih dela, obično se nesvršeni poslovi objašnjavaju obimhošću posla i velikim matežijalnim izdacima koje taj pothv"t iziskuje, Ja nemam nameru 'a polemišem, ali se ne slažem sa izvognimi uverenjima vremenom štečehim: mislim na objašnjenje činjenice da ni đandđanas, sto gođina posle Vukove smrtii, nemamo naučno, kritičko izdanje njegovih dela. Uzroke tome ne

treba tražiti, po mom mišljenju, u o-

bBimriosti posla i u visini materijalnih

troškova, već u našim pogrešnim shva-–

6

tanjima, nerazumevanju za ovu Vrštu nalčriog rad8, ti neorganizovanosti. Kad bi se shvatila važnost i dalekosežnost tog posla, onda bi se dobrom organiza= cijom i anPFažovanjem velikog broja stfučnjalka savlađala njegova obimnost, a našla bi se i materijalna šredstva, jer bi bilo jaso da bi se takvo ulaganje stosštruko isplatilo (ne mislim time, naravno, na komercijalni efekat).

Kritika naših nedostataka ne treba da nam pomuti proslavu, već da joj da dublji i puniji smisao. Stogođišnjica

dr Miodrag POPOVIĆ

Vuka Karadžića treba da mam bude opomena i podsticaj za smišljenije i organizovanije prilaženje „problemima izučavanja ne samo Vuka Karadžića nego i čitavog našeg književnog i kulturnog nasleđa, Naučno izdavanje knji-

ževnih dela važan je oblik izdučavanja i korišćenja toga nasleđa i zahteva mnogo vremena, napo-~

ra i Btručnih snaga; za taj posao neophodne su književno-istorijske, specijalne tekstološke studije, Pre skožo 15 godina ja sam u ovom istom listu — heka mi se oprošti ova neskromnost — predlagao da se odmah pristupi radu na kritičkom izđavanju srpskih klašika i, na prvom mestu, Vuka Karadžića („Književne novine“ od 31. avgusta 1040). Ono što smo onda propustili treba da učinimo sada; đanas za taj rad imamo više uslova — treba sa mo da shvatimo njegovu neophodnost. Ali ga treba postaviti na mnogo širu osnovu, jer se stvarho ne radi Bamo 6 izdavahju dela ili o izučavanji Vika Karadžića, Treba napraviti preokret u gledanju na važnošt književno-isto#ij~

. skih studija, na važnost izučavahja knji-

ževnog hasleđa uopšte. Prvi korak u tom pravcu bilo bi osnivanje instituta za krijiževnost u Beogradu. Tek u takvoj ustanovi, u kojoj bi bila izvršena svestrana organizacija naučno-istraživVač=kog rada, moglo bi se pristupiti jednoni takvom ogromnom pothvatu kao što je izučavanje celokupnih dela Vuka Karadžića i ostalih srpskih pisaca XIX i XX veka, a napose objavljivanju potpune kolekcije narodhih pesama i bpripoveđaka (ne samo onih koje je Vuk sakupio), jer je naučna publikacija književnog stvaralaštva tipičan institutški posao. Mislim da bismo se ovakvim rešerijem problema ne samo n8jbolje ođužili velikom reformatoru Srpske književnosti, hego bišmo ištovremeno izvršili i jeđam od heodložnih kulturnih zađataka današnjiće.

ođina đama nas razdvaja od da-

tuma koji obeležava stogodišnji-

cu smrti Vuka Karadžića. Doži-

većemo tađa iz našeg vremena

svestrano sagleđano i njegovo reformatorsko i revolucionamo ~delo. Pred nama će oživeti njegov lik ozračen narodnim ustankom, životom naroda i njegovim genijem. Što se vremenski više udaljavamo od njegove smrti, lik nam postaje sve gorostasniji. U njegovoj ličnosti personificirana je umna, duhovna snaga koja je prirodnim darom čudesno iznikla i izrasla sa tla ustanka, oplođena njime, divovskom rešenošću naroda da se, oslobodi tame ropstva. Čitav reformaforski i revolucionarni podvig Vuka Karadžića nadahnut je tim istorijskim činom, Njemu je istorija poverila misiju da ispuni duhovnom sadržinom ustaničko delo. Sve što je učinio, ono „njegovo neumorno i bez predaha istraživanje i sakupljanje narodnog duhovnog i poetskog blaga, ona njegova dalekovida, upoma i neustrašiva borba za izvoOTrTnost i čistotu jezika, kao da je zavetovano ustankom. Tu je u njegovom delu i svest narođa o sebi samome, o svojim moćima i dostojanstvu, tu je ogledano i biće naroda sa tragičnom i viteškom povešću,sa tugom robovanja i veličinom uzleta slobode, U njegovom delu je i svest narođa o snazi svoga dara osvedočenog na vlastitom đuhovnom i umetničkom blagu, "o osvedočenje je Vuk Karadžić nepošredno prikazao i svetu, impresirajući velike evropske duhove svoga vremefia osobenošću i pleminitim sjajem naTodnog genija. Vuk je dalekoviđi protagonist borbe za sopstveni preobražaj Rulture narođa i njen sopstveni izraz.

Ustanak je nadđahnuo u Vuku i tu vidovitost, ono čulo vida i sluha za Kretanje istorije u XIX veku, za njesove duhovne revolucije i reforme. Njegovo delo je u velikoj meri i predvodničko. „Vuk je pokrenuo celu narodmu kulturu ma osnovima koji su

Značenje vukovske misli

\ išta nije rietačnije neBo Vulkovu misao Vezati Za Selo, dati joj 2 isključivo folklorni vid. Kao dđeij čak i Vuk je, kao i Njegoš, čuvao

ovce, ali u životu sve je bio: učitelj, pišar, carinik, izdavač, pisac, novinar, prevođilac, naučnik, lektor,

korektor, vaspitač, student, diplomaf,

suđija, trgovac, penzioter, „posednik, član Zakonodavne komisije, politički savetnik, prvi predsednik · Magistrata varoši beogradske i počasni građanin grada Zagreba — sve samo he Seljak. Iz rodnog sela otišao je 1809, a došao natrag u posetu zaVičaju tek posle 36 godina. dj.

NjeFovi putevi vodili su iz ustanka, preko Beča, u Evropu: Lajpcig, Jena, Vajmar, Prag, Berlih, Peterburg, Krakov. Ka duhovnim izvorima kojima se, tada, napajala napredna inteligencija, Učitelj mu je bio Jernej Kopitar, intelektnalac svetskog formata. Delo nemačkog filozofa Herdera uputilo ga je na narodni jezik i poeziju, Adelung je zastupao ista praVopistia načela koja

i Vuk. S Leopoldom Rankeom zajedno je pisao istoriju srpskog ustanka, sa Geteom prevodio naše narodne pesme na nemački jezik,

Vukova ljubavna pisma su na nemačkom, ostala prepiska na slavenoserbskom, srpskohrvatskom, nemačkom i ruskom jeziku. Venčao se usred Beča u katoličkoj crkvi, slavu zabatalio, pisao podjednako dnbro latinicom i go“ tićom kao i ćirilicom, kojom je zapisivao pesme od trgovača, hajduka, profesionalnih pevača,

Đom njegov bio je u Beču, u pređgrađu Landštraše. U njemu je godinama saborovala naša demokratska in teligencija: srpski, hrvatski i slovenački pisci i naučnici: Ljubomir Nenadović, Jovan Ilić, Petar Petrović Nje866, Branko Radičević, Đura Daničić, Vatroslav Bogišić, Inmibro 'Tkalac, Ivan Kukuljević, Ivan Mažuranić, Dimitrije Demeterf, Josip Štrosmajer, Vattoslav Jagčić, Jernej Kopitaf, PFram Miklošić, Fran TI,evstik.,

Gordana TODOROVIĆ K([ilt}h VP

| e li to moja pesma, stopa gušćih od zvezda, o, belo drveće made, o, ono Što sbi traže? O, neđozreli poljupče oblaka, je li to moja ljubav, kad rosa mi ma, čelo stihove slaže?

Je UH to naručje beskraja što krož Teme teče, što cveta kao boćaka granje?

Je li to brdo, breneseno u moje zemiće,

je M to Žžubor, topao kao oranje?

To su krilate vatre. ustreptalozračna,

koje kroz dane nosim da kitim govor temlje,

to su Do zemlji rasuti praznici sYcm,

đa bidem sumce govora u maslačku suncostremlja. To je vlat, topla kao otlimak krvi,

boca za bratstvo što smeg časova Čuva,

pijane grlice ruku u suncu zagrljaja

da beru razlatičenog neba, pupoljak pri.

Vukovi protivnici, klerokrati i konzervativni graždani iz južne Ugorske, mrzeli su u njemu naprednog građa=nina, Beč, tj. Evropu i njen demokratski odnos prema nauci i kulturi, koji je ovim ugarskim provincijalcima oduvek bio stran, Nemocćni, u besu, napadali su ga kao primitivca, seljaka, pisca i naučnika koji je i idejno, i mentalno, i psihcloški, i načinom života bio više građanin od njih.

Kompleksirani inferiorci sve do današnjeg dana, u raznim recidivima, teŠko se mire s istinom da je vukovska misao u našoj kulturi građansko-demokrafska. a ne patrijarhalno=folklorna. A ona je to bila, jeste, biće, Vuk je govorio da plemensko-patrijarhalno društvo, kao varvarsko, mora da propadne da bi nastalo novo, prosveće=ho. Kad je skupljao duhovne tekovine patrijarhalnog sveta. činio je to kao napredan građanski naučnik koji uspostavlja kontinuitet u duhovnom razvitku svoga naroda, a ne iz tradicionalističke privrženosti selu i folkloru.

Vuk je, govorili su doskora naši narodnjaci, uneo selo u grad. U stvari, ovaj sin jadarskog seljaka, a unuk guslata iz Petnice pod Durmitorom, voć je bio građanin, naš koliko i svetski, Budućnost, možda i današnjica o stogodišnjici njegove smrti, slaviće u Vuku malog čoveka iz predgrađa velikog evropskog građa koji je svoj vek proveo očiju uperenih u Kragujevac i Beograd, Zemun i Novi Sad. Vukovar i Đakovo, Varaždin i Zagreb, Rijeku i Sinj, Dubrovnik i Zadar, Trst i Ljubljanu, Kotor i Cetinje, u buđućnos. građova u kojima je boravio ili se u njima zadržavao na svojim „stalnim kruženjima po južnoslovenskoj zemlji,

Svuda tamo ostali su tragovi njegovih stopa na drumu za Evropu La=-

tiničko „j“ a ne pravošlavno „debelo

jer“ bio je Vukov amblem.,

VELIKOM PROSLAVOM

tek docnije potpuno primenjeni i drugde u svetu“, piše na jednom mestu Aleksandar Belić.

Na tvoračkom reformaftorskom delu “Muka Karadžića neposredno i organski prirodno izrasla je naša filološko-lingvistička nauka. Sve ono što je urađeno u ispitivanju i istraživanju narodnog folklora produžetak je njegovog dela. No ono se ne zatvara u te obJasti. Mnogo je šire prostranstvo njegovog stvaralačkog dejstva. Vuk je otvarao oči i književnosti da se dublje i životnije zagleda u duševno, poetsko i etičko biće naroda. Još je nedovoljno proučen i osvetljen njegov udeo, zračenje njegovog duha u ob lasti srpskog romantizma i kasnijeg realizma. A u tom zračanju sadržano je i ono ustaničko, patriotsko, nadahnuto prvim uzletom slobode. Književno zrače i ona njegova Ssvedočanstvn. o ustanku u kojima blista portret Hajduk Veljka.

Ustanički duh oplodio je i njegove kritike koje je onako umno, snažno i rečito izrazio u svojoj reformatorskoj borbi, a takođe i u književnosti svoga vremena. Taj ustanički duh njegove istmoljubive kritike zrači u XIX i produžuje se u naš vek, i bodri nove umne i darovite snage na slobodno, otvoreno, muževno kazivanje i ispoljavanje svojih ideja, pogleda i stavova. Nalazimo ga u srčanim istinoljubivim borbamna Svetozara Markovića i u hrabrim satirama Radoja Domanovića. Pismo Vuka Karadžića knezu „Milošu je klasično. To narod piše tužbu na samovolju i nasilja, tužbu ustaničku. Ljubav .prema slobodi, privrženost istini, patriotizam, demokratičnost i humanizam, upisani su u Kkritičku reč Vuka Karadžića koju je, kao živo zaveštanje, predao potomstvu.

Verujem da će proslava povodom stogodišnjice njegove smrti dati plodnog podsticaja za nova razmišljamja i osvetljenja njegovog dela i njegovog zračenja tokom povesnice i u našem vremenu. A Vukov duh nije se zadržavao samo na ilu Srbije, njegove akcije i dejstva prostirale su se i u druge krajeve Jugoslavije. Vuk je veliki i kao srpski i kao jugoslovenski pisac i Jrulturni tvorac, O njemu će govoriti povodom proslave i naučnici: filolozilingvisti, istoričari, etnolozi, književnici i kulturno-prosvetni radnici širom Jugoslavije. Ogromno je njegovo istorijsko delo i još veće njegovo dejstvo. Njegova proslava ne može biti samo datum stogodišnjice njegove smrli. Njegova je čitava 1964. godina,

Filološki fakultet u Beogradu poduhvatio se da Vuku posveti veliki simpozij koji će okupiti naučne radnike iz Jugoslavije i inostranstva. „Pokrenuo je akciju u tom smeru. Od tog simpozijuma mogu se očekivati novi rezultati u naučnom osvetljavanju njegovog dela. Akademija projektuje „Spomenicu“ posvećenu Vuku u kojoj bi objavila naučne i književne priloge. Ona projektuje i izdanje Vukove ostavštine. I druge ustanove i organizacije pristupiće pripremama da se što plodotvornije proslavi Vuk, Ta proslava obavezuje čitav naš kulturni, naučni, književni i društveni život,

Proslava obavezuje u prvom planu i na sistematsko i organizovano izdavanje Vukovih celokupnih dela. Ovo izdavanje zahteva angažovanje zamaŠšnih muaterijalhih „sredstava i izbor najboljeg i najcelishodnijeg puta da se taj pothvat izvede. To pitanje, već đuže vremena postavljano, traži neođložno rešenje. Vreme teče brzo i prestiže. a izvođenje ovog posla moralo bi se vršiti sa najvećom naučnom brižljivošću. odgovorno i pred Vukom. i pred istorijom, i pred našim vremenom. U obaveze prema Vukovoj proslavi idu i izdanja rečnika srpskohrvatskog Enjiževnog i narodnog jezika i obezbeđivanje blagovremenosti priprema, izlaska i populaurizacije tih izdanja.

Ujesen ove godine proslave su Voelike Škole i Njegoša, u idućoj gođini je dug prema Skerliću, i Matošu. Vukova proslava traži najšire pripreme. Veome je korisno da o njenim pripremama javnost već sada iznese prvu reć, svoje podsticaje, preporuke, predloge i sugestije

KNJIŽREVNMW NOVINE