Књижевне новине

Nastavak sa 5, stranc

ba mu uputiti i jedan savet: samo se po sebi razume da se najveći broj mladih pesnika uči, a u većini slučajeva i inspiriše na primerima svojih starijih kolega. Ukoliko su primeri bolji, utoliko bolje po učenike, ali ukoliko je to očevidnije utoliko gore po njih, Matija Bećković izabrao je dobar, najbolji možda, primer — Branka Miljkovića. Prvo što čitaoci pađa u oči, i to u prvim pesmama (soneti iz ciklusa Dežurno tD0 sveta) ove knjige, to je veoma sličan, isti gotovo, ritam, Uverimo se, uostalem, na primeru:

„Piši mi cvete kad ne mogne više

Tvoja izlapela duša da miriše.

· Ko mastilom, svoje mane ispisuje

Tude pronalazi. Jao ako čuje

Ova pesma šta će misliti o meni

Dane u suzama lozinku, promeni...“ ili: „Kalemljeni cvete wu svađi sa semenom Proturi svoj miris pod tuđim imenom. Smrt je metafora. Jao ne izdaj me Srce kad te proti mene najme ...“

} (Bećković) „Prazno je dublje. Jao, vreme, gde te Plamen preseca. Osporemi svete!

ili još bolje „Sve je mestvavno dok traje i diše; Stvaran, je cvet čija odsutnost miriše I cveta, a cveta već odavno mema: Bespućem, do nade pesmu mi priprema, Kad izdan, još volim, owu koja spava. Uspomeno zlatni praže zaborava!“ (Miljković) Nije li tu sličnost nešto većih razmera nego što bi bilo dozvoljeno, pita se čitalac, zaintrigiran i sad već pomalo tragački naelektrisan...

„Hroz zelene cevi kada zvezde siđu Pravo u srce — teško onome koga mi· moiđu

Nesreće koje su mw, bile namenjene ...ć“ ne...“

ili

„Kad sidu |zvezdel kroz levak. u, zemlju, + nađu

Zakopano blago izmoremo glađu!...“

veli Bećković... a Miljković:

ee 3 MW s % #4 Pe „JVOĐOŽIĆO

Sprema u svemu viđenom, poraze

Oku i uhu dok sazvežđa silaze

Kroz levak cveta u zemlju, prestrodos.“ Posle ritma, metrike i metafora — na

red dolaze izrazi:

„Najviše ima praznine u stvarima...“

kaže Bećković jednim stihom, dok je Miljković to rekao na ovaj način:

„Nije li strašan let koji je dokaz Praznine u stvarima . • - . -

Bećković smrt i istinu naziva metaforama, a kod Miljkovića se zvezde ras= prskavaju kao metafore...

Kako prosečan čitalac nije profesionalni tragač nego jedan od malobrojnih. ljubitelja i poštovalaca ove umetnosti, uverivši se daljim čitanjem da se okviri uzajamnih sličnosti proširuju, uključujući često i obrt reči, način mi·šljenja, pa i same ideje, on postaje prilično indigniran nepoštovanjem njenih osnovnih kanona, ili jednostavno sleže ramenima... Slegnimo, ovaj put, i mi ramenima (umesto da kažemo: No, no, dečače... To nije lepo) i pokušajmo da poželimo mladom pesniku sređivanje utisaka i jedno opšte staloženje (mnogi veliki pesnik zadovoljio se i jednom idejom u dobro organizovanoj pesmi), seriozniji odnos prema problemima koji ga muče, manje „ponavljanja u svim vidovima i, iznad svega, pokušaj da se oblik identifikacije s. velikim primerom dovede do razumne mere.

i . * * *

Niko se, recimo i to na kraju, ne zalaže za odbacivanje mladih pesnika, naročito ne ako su talentovani. Lepo je, bez svake sumnje, kada pesnik i šuditorijum čine neku vrstu jedinstva, još je lepše kad taj auditorijum ispoljava spremnosti da čuje mlade, pa i najmlađe privrženike pesničke muze, a ima li išta lepše nego kad kritičari pomažu čitalačkoj publici da *u mladim pesnicima ofkriju vrednosti? Htelo se reći samo to da nije naročito podobno da istaknuti, pa i najistaknutiji Kritičari vade mlade poete iz đačke klupe ako nisu sasvim ubeđeni da oni nose nešto više od „osveženja“ bilo kakve vrste i od bilo čega, da njje naročito korisno karakterisati jednu književnu godinu dostignučima jednog od najvećih pisaca i jednog poletarca (uskoro će se, ako se tako nastavi, naša savremena književnost vremenski obeležavati „pre Spasoja i posle njega“) ı da je mnogo pametnije ako mlad pisac zaslužuje pažnju pokazati mu to ozbiljnim kriterijumom. Bogdun, A. POPOVIC

6

SRALPEIL u

ikivu misli

Boško Petrović: „DNEVNIK. NEMAČKOG VOJNIKA“, „Matica srpska“, Novi Sad 1962.

IMA KNJIGA koje su kao život: banalne i, istovremeno, neponovljivo jedinstvene. Takav je i ovaj Dnevmik

koji, istina, govori o jednoj odvečnoj i,

već pomalo zloupotrebljenoj temi ratu, ali koji neporecivo deluje kao otkrovenje. Već na prvi pogled jasno je da ćemo u njemu muzalud tražiti klasične normative lepe književnosti: to nije roman, nije povest na kakve smo navikli i nije putopis: traktat o smislu i besmislu, racionalno determinisan, poetski intoniran i vanvremenski postavljen, taj po mnogo čemu filozofski spis čita se kao vrsna literatura. Autentičan dokumenat u zametku, ali najmanje po tome što je svojevremeno doista egzistirao kao požutela iskrzana sveska, definitivno prepuštena svojoj sudbini u nekom sveže izrivenom i, zatim, stravično ispražnjenom sremskom rovu poslednjih dana rata, Dnevnik je mneobično svedočanstvo o prosečnom nemačkom čoveku i njegovoj čudovišnoj metamorfozi u grotesknom krstaškom ratu za takozvani novi poređak, o njegovom bitisanju na evrop= skim i afričkim poprištima, o njemu, infimno, ispod zeljaste bezlične uniforme i čeličnog šlema sa amblemom sva= stike. Njegov tragični i antički opravdani finale na našem tlu samo je etapa velikog pohoda, slučajno fiksirana, a zatim „osmišljeno mupotrebljena kao

baza za dalje nadograđivanje i uobli- ·

čavanje.

Obično je inspiracija skrivena “u delu,.

nju naknadno istražuju, doista iznalaze ili izmišljaju istoričari literature. Boško Petrović otkrio je ishodište svoje inspiracije, iskazavši je glasno, kao ·prolog. "To je Ditrihov Dnevnik. Taj jednostavni, tako svakiđašnji i onovremski, ali i fascinirajući spis, sigurno ne bi mnogo kazivao savremenicima da je odmah bio obelodanjen; naprotiv: bio bi sigurno odbačen, zaboravljen, u moru specifično težih mtisaka i svakako aktuelnijih zbivanja, neprihvaćen, Ovako, na pristojnom odstojanju, taj već arhivski materijal. poslužio je autoru kao impuls za retrospektivne ali i živo savremene, saputnički prisutne meditacije, svakako intelektualistički rafinirane, o razmeri ličnosti, o dalekom liku u predelu, o zarobljenom čoveku i njegovom antipodu, slobodnom i neumitnom, prirodnom i prirođno određenom u logici stvari, nećoveku. Ali tu je dominantan i zapravo nametljiv humanistički ton.

NOI ea: M. Ca]

Tako Boško Petrović deklarativno osuđiuje i s gnušanjem ukazuje prstom na hiljadostrukog, bezlično automatizovanog zlokobnog uljeza, otelovljenog u liku jednog sasvim prosečnog i, reklo bi se, bezazlenog Hansa Ditriha, koji poslovno tumara našom zemljom i pedantno zavodi red na svoj poznati marodđerski način, iako i mi negodujemo i uzbuđujemo se zajedno s piscem, zanimljivo je da ipak nismo gnevni kad đočitamo zadnje retke. Sve je tu u plemenitim prelivima, bez zlobe, sine ira et studio, tako da Hans, mali pion, pro= dukt monstruoznog režima i, na izvestan način, njegov izraz, ostaje nekako izvan nas, neproklet, i čak pobuđuje razumevanje. Njegov intimni Dnevnik tako se "klopio u integralni tekst, da je postao njegov nerazlučni deo, pa deluje bezmalo kao komentatoreva impro-

' vizacija. Tako od pamtiveka prisutna

potraga za čovekom, đaleko prevaziđena u sećanju Protagoru, nadrasta običan simboL -

Dnevnik Boška Petrovića, jer to je sada zapravo njegov dnevnik vlastitih psihičkih trauma i isceljenja, uzima se u ruke kao fina publicistika, a odlaže sa osećanjem. da je pročitana valjana knjiga, Dakako, neodoljive su i neiz-

· bežne asocijacije na najbolja đela o ra-

tu uopšte i na njihove tvorce, kao što su Barbis, Ren, Remark, Erenburg ili naš Krleža (razume se, reč je u prvom redu o onim delima s kojima bi ova knjiga, po bližoj ili daljoj 'rođačkoj liniji, mogla biti u srodstv:)). Zajednička im je, bez sumnje, snažna deklaracija, ali i oni suptilni potezi skalpela kojim se secira materija.

Indukcija i antikompozicija karakterišu Petrovićeve zahvate. Uočljiva je i pomalo neobična smena metođa u oblikovanju, na granici negde između na-

učnog, hladnog i odmerenog, i impul-

sivnog umetničkog postupka. Tako mestimično đeluje koketerski, simbioza akademskog kritičkog aparata u fusnotama sa slobodnim interpretacijama u intimnoj stvaralačkoj radionici, u celini mislim, đeluje veoma uspelo. Veliki deo vrednosti ove tvorevine i jeste u tome što predstavlja otvorenu knjigu geneze pisane reči, pa se u tom smislu, pored njenog nesumnjivog literarnog značaja, može posmatrati i kao feorijski do-

prinos. Milorad, ŽIVANČEVIĆ

· prazni,

oliko uzaludnih viđenja, koliko izlišnih· susreta, koliko nepotreb= no pročitanih knjiga! A nije to stoga što smo bili premalo prisutni, ni stoga što smo bili malo moćni. Možda i jednog i drugog bijaše u izobilju. Svejedno: opiranje nas nadjačalo: odosmo Dani koji su slijedili bijahu dani obračunavanja, pretraživanja. Ako nam se posrećilo pa nađosmo, zaključak je redovito glasio: gledasmo odveć moćno, premalo je poniznosti bilo u našem htijenju. Sjetimo se samo SsVOjih promašenih djela. Nikađa ih nismo promašili zato što bismo bili nadvlađani svojom mišlju, jer čovjek sebe nadvladati ne može. Ako mu se to slučajno dogodi, onda je sve zauvijek gotovo, naša se ruka diže na naš ispražnjeni, zauvijek ispražnjeni duh. A nije to. Nego promašismo iz želje da ne promašimo. Jasna nam misao, jasan početak i svršetak, jasno događanje, a ipak ništa. Lovljeni nas ulovio — kako bi to mudro rekao M. Nastasijević. Budimo dosljedni: ni to nije hitac u prazno. Ali mi hoćemo plod, hoćemo svoju žrtvu

| očigledno svlađanu, hoćemo je sebi pred

nogama, da se veselimo, da se radujemo svojoj pobjedi i svojoj snazi, koja ponovo odatle započinje svoj put u novu postolovinu. Takav je čovjek kad ratuje s dušmaninom i kad se bije sa svojom mišlju. Ne gledajmo u tome ništa što bi nas moglo diskvalificirati.

Pred kim diskvalificirati? Jasno je, da bez neprijatelja živjeti ne možemo: om

je potvrda nas, mi potvrda njega. Čovjek i misao dušmani su, pjesnik i pjesma dušmani su. Uzajamno se potvrđujući i poričući biva jedan odnos koji nas nosi svijetom i koji nam konačnu pobjedu nikađa neće udijeliti. Kazasmo ranije: ako bi se to dogodilo, onda je gotovo. A smijemo li nakom ovoga u-

stvrditi da smo: nemoć? Ako nam je do prođaje duše đavlu onda smijemo, jer i tako je svemu kraj. Ali mi smo dovoljno u nadi, da bi to mogli. Stoga: život uvijek pripađa pobijeđenima. Ništa veličanstvenije i ništa ljudskije negoli biti pobijeđen. Na stranu kršćansko podmetanje vrata jarmu. Nije o tom riječ. Riječ je o jarmu za koji treba žestoko vojevati, koji treba izboziti. Kako? Porazom. A dogodi li se da pobijedimo? Da pobijedimo svojom pjesmom svoj otpor iz kojega je ona i nastala? Opet dvostruk odgovor i zato samo jeđan ispravan. Naša je pjesma, bila ona prava ili promašena, uvijek naš poraz. Krivo se tumači misao nje= mačkog romantičara Hamana, koji je jednom rekao, da on svojih pjesmotvora ne razumije, da su njemu potpuno nejasni vlastiti njegovi simboli i njihove kombinacije po kojima pjesma i biva pjesmom. Ne plediram ovdje za mistič-= nost poezije, ali za mističnost, bolje,

VUK NARODU -NAROD VUKU

ONA SKROMNA KUĆICA, podignuta na” temelju rodne kuće Vuka Karadžića u '"Tr-

šiču, delo je privatne inicijative. Isto tako, i škola u 'rršiću je rezultat napora poštovalaca Vuka i njegovog dela, pa makar što je između prvog i drugog — podizanja škole i obnove rodne kuće — vreme izno”

silo nekih triđeset godina. Danas je škola”

oronula, a rodna kuća jedva se održava.

Najzad, i Vukov sabor, svake godine u sep- -

tembru, došao je na inicijativu znamenitog šabačkog profesora i poznatog prosvetnog radnika Žike Popovića, kome se može i

'sahvaliti što je temelje Vukove. rodne kuće

— koje je preko četvrt sata obeležavao veliki hrastov krst skriven korovom —o Zamenila skromna zgrada u stilu „jadarske seoske arhitekture s početka XIX veka. Ali, u tome je bilo i neke silbolike i lepote. i spomenici Vuku bili 8#u, uistinu, narodni spomenici, jer su oba građena sakupljanjem priloga po školama (u prvom redu), među građanstvom, po ustanovama, što je ondašnjim prilikama bio i jedino mogući put đa se dođe do potrebnih sredstava. Karađorđevići nisu trpeli Podrinje, koje se smatralo za obrenovićevski kraj, a Jadđar u Skupštini — od znamenitog fribuna Svetoandrejske skupštine Ignjata vasića Dre rata nikađa nije imao čoveka od uti-

caja, koji bi zainteresovao državne vlasti za neshvailjiv nemar prema uspomeni ve= likoga Vuka. U svemu tome simbolika je što je mnarodđdnome Vuku narod obeležio rodno mesto — lepota je u tome što se tvorcu narodnog jezika odužio sam narod.

·Đa bi se danas moglo ili sličnim putevima i do potrebnih sredstava doći na isti način? Makar za njom i ne bi bilo potrebe, makar se sredstva obezbedila staranjem države, republike, sreza ili komune, makar što bi takva akcija mogla naići na različita tumačenja, njen značaj ne bi bio u muaterijalnoi strani. Jer, ma koliko bila i složena i neizvesna u pogledu Mrajnjeg rezultata, ona bi povod bila da govorimo O Vuku, podsećamo na njega i nJegovo delo i u svakoj školi, na svakom mestu, što bi bilo praćeno nizom manjih priredbi, a sakupljanje dobrovoljnih priloga samo bi bio sitan, skoro beznačajan spoljni vid širokog pothvata na popularisanju Vuka i podsećanju na njegovo delo, Nisu ovde, dakle, u pitanju mogućnosti zajednice, već Je u pitanju svenarodna akdija u kojoj bi se Vuku i ovom prilikom odužio sam narod. U skladu s tim, zašto se uređenje 'ršića ne. bi moglo obezbediti jednom akcijom, 17=graditi šlcola, prilazi i put, koji se nije

izmenio od Vukovog čobanisanja po Ka? radžovači i padinama Gučeva? Jedna takva akcija mogla bi se uskladiti i s konzervisanje manastira Tronoše, da bi se Vukovo rodno mesto i njegova prva škola (što Je, inače, vanredno lep, pitom Kraj) povezali u jedinstven objekat dostojan pažnje poštovalaca Vuka i interesovanja „budućih, nađajmo se brojnijih izletnika.

Kao član Odbora, i sam učestvujući u akciji obnove Vukove rodne kuće, na desetak godina pre rata u više prilika sa raznim, grupama i pojedincima posetio sam Tršić. To osećanje nemara često nas je dovodilo u priliku da pred nekim gostom pocrvenimo i zastidimo se. Ali, ako smo u onim vremenima mogli tražiti i nalaziti, opravdanje, danas takav nemar ne možemo pravdati, pogotovu navodeći iste ili slične razloge. Jer, zemlja koja je na dvadesetak kilometara oko Vukovog rodnog Tršića mogla po? dići takve gigante kao što su. hidrocentrala Zvomik i „Viskoza“ u Loznici, u njegovom Tršiću mogla je podići bar skromnu školu od nekoliko odeljenja, ako ne i Štogod više.

Da se, kađ dođemo u taj mali Tršić, okruŽžen „brežulicima i sklonjen od puta, ne sećamo samo Vuka, već i đa se osvedočimo dđa ga nismo zaboravili.

Rađivoje MARKOVIĆ

j P.JHESNEIKROOVA MOĆ ENEMOĆC

Skica za esej

metafizičnost logike svakako. LL opet: ne zato što bih ja to htio, nego zato što to tako jest. Ima li išta stvarnije, konkretnije, u sebi i izvan sebe logičnije, od jednog kamena koji stoji i čeka, a gdje je zapravo njegov smisao, gdje se sastaje naš i njegov zajednički smisao? Na ta i slična pitanja može odgovoriti samo pjesma. Može odgovoriti pitanjem, a ne odgovorom. Odgovarati pitanjem na pitanja najveći je domet imaginativnog ljudskog duha. Ništa lakše nego uspostaviti sistem, u celofanu servirati zakone i onda blaženo preživati njihovu tobožnju ispravnost. Jalovost je to. Ne dopustiti događanje makar i u priviđu, dokazom je naše sustalosti, neispravnosti rasuđivanja, Upravo stoga dijalektika i jest krajnji domet čovjekove misli, koja se nigdje tako ne odjelotvoruje kao u pjesništvu, uopće u umjetnosti. Dijalektika, koja i sama podliježe dijalektičnosti: afirma– ciji i negaciji sebe samo, Jasno je, da ovo što napisah nije ništa nova, da su ovo zapravo školski primjeri odstva-– renja ljudskih iskustava. Njihov je jedini smisao u događanju, a ne ni u svršenosti niti pak u svršnosti.

Ovaj sam zapis započeo s drugačijom namjerom, htio sam ispričati tri male pričice, tri svoja viđenja koje sam dugo molio, dugo hlepio, a oni mi se nametnuli kad se uopće nisam nadao. Nezgodno je u svemu, što se možda može pomisliti đa se prsim nekakvim otkrivenjima. Ne, nije io. 'Uostalom evo:

Žarki dan u Dalmatinskoj zagori Kolovoz i suša. Sva krajina spržena, svedena u najgoliji oblik svoje patnje, zbijena u škrgut, psovku i molitvu zajedno. Autobus zastao na nekakvoj pržinavoj visoravni između Sinja i Imotskog. Žedan. Moj prijatelj pruži znojnu ruku, pokaza mi tri izvaljena stećka nedaleko puta. 'Tri obična kamena. Odavđe ne vidim njihovu likovnu obradu. Ali vidim i znam da su pod njima tri trula kostura, suha koštura, tri sudbine, tri negdašnja čovjeka koji ovdje nisu slučajni, čiji je smisao upravo u postu, u paklu ove visoravni, ove zemlje, ovih cvrčaka i ovog narančastog neba krcata sunčanih noževa. Krajina i čovjek jednoteisto, sudbina čovjekova i sudbina ove sažežene pustoši jedno su. Tko ih može odijeliti, rastaviti, pa im onda dati različiti smisao? Nitko više. I prvi put mi bi jasno da je čovjek od zemlje, da je zemlja od čovjeka, da odvojeno ne postoje. Bi mi jasno i io zašto seljaci u mom kraju takve grobove smatraju svetima i nepovredivima, zašto su upravo u stećke pozabadali križeve, koji su im stajališta kad se molitvom kreće u ophod žednim poljima. Bi mi jasno da se jedino može živjeti po sudbini i od nje, da je sudbina i buna protiv sudbine, da fatalizam ne postoji, da je sve tako stvarno 1 toliko u čovjeku, da nitko ne može na svoje dno, nitko zagledati u svoj suhi studenac, da je odgovor SVemu moguć jedino onda kad je pitanje. Stojim tako na stotinjak metara od tih stećaka, koje sam do tada vidio makar deset puta, oko kojih sam u sebi pleo priče, kazivao ih sebi i drugima. A sad ništa, sada gola šutnja pred tom nagosti i ovo malo, sasvim malo saznanje što me tjera da zašutim sasvim, da 56, ako mi to bude dopušteno, sasvim po istovetim s ta tri kamena, 8 ta tri zna“ ka da je tu nekada nešto bilo, ali ne mnogo drugačije nego je sada.

Autobus odlazi, moj prijatelj mi kaže: „Da bi se ovo iskazalo, treba jezik, koji nije ovaj kojim govorimo“. Nisam ga sasvim shvatio, pridodao sam: „Može svaki jezik, samo ne može svaki smisao, Ima samo jedan, a taj je: da najprije šutimo, da se sukladimo, da še · najprije oznojimo poput ove kamene košćurine, da nam jezik bude isto ono što su onim drevnim mrtvacima stećci. Samo to, Tri gola, nijema kamena što viču do u nebo, a glas se neobavljena posla opet vraća k njima i stalno ih uvjerava da je nezgodno vikati kad se mora a ne može šutjeti“,

Ostale dvije pričice ne bi trebalo ni pričati, Učinit ćemo fo jedino stoga, da

Nastavak ma 7. strani

KNJIŽBVNE NOVINE

[i]