Књижевне новине

Hal:

ip:

ODLIKE ESTETSKOG ČOVEKA

:# ai bb rema osnovnim delatnostima duhovnog života mogu se razlikovati ovi tipovi ličnosti: teorijski čovek, ekonomski, estetski, socijalni, politički i religiozni. Svaki od njih ima 'svojn pozitivnu i negativnu stranu.

U ređovima koji sleduju stavili smo ·sebi u zadatak da ogledđamo odlike i slabosti estetskog čoveka.

Dok za teorijskog čoveka život ima vrednosti kao teorijski rad, kao intelektualno shvatanje i uživanje, estetski čovek svrhu i ispunjenje života nalazi u estetskom uživanju. Njemu se umetnost čini kao vrhunac teženja, a posmatranje umetničkog dela kao najviše stanje u kojem se težnje i neispunjeni ideali čovekovi mogu da smire. On hoće da živi drukčijim životom, te žudi za fim da biće preobrazi u svet umetnosti, da se odrekne bića i život, ovoga sveta da žrtvuje u ime lepote. A lepota nije samo svrha umetnosti nego je i svrha života. I poslednja svrha nije lepota kao kulturna vrednost, nego lepota kao preuobličavanje haotičnog sveta u kosmičku lepotu. Jer lepota je velika snaga, i ona će spasti svef, rekao je Dostojevski. Umetničko uobličavanje nikako niie ograničeno na pravu umetnost: svugde, u svima oblastima duhovnog jspoljavanja, ima estetskih manifestacija — lepota kao uticaj na moć nije poređ života, nego usred „života, sve ispunjujući. I čovek treba da teži za tim da neguje to universalno obeležje lepote i svoj život njome da pzaruje. HTćstetska ponesenost i estetsro uživljavanje jesu najviše ispoljavanje snage čovekova unutvašnjeg života. A naidublii i najintenzivniji izvor estetskog uživania jeste ujedinjenje i čul-

nog i intelektualnog. imaginativnog i emocćionalnog zadovoljstva. TI

U jednu ruku gore ocrtani esteticizam jeste suprotnost naturalizmu Koji naglašava praktički ili realni smer života, a u drugu je suprotan i racionalizmu, koji, doduše. ističe vrednost Čovekove subjektivne strane, ali težište duha stavlja objekat te, prema tome, taj objekat „neposredno kaknuv jeste smatra svojom otadžbinom u kojoj se mora oyijentisati. I naturalizam i racionalizam razvijajiu oblike kulture kao oblike rađa i koristi, i smisao i vrednosi, života i čovekovu sreću nalaze u stvaranju objektivnih dobara i u neprestanom negovanju i razvijanju obiektivne kulture, a u tome slučaju čovek postaje samo oruđe jednog velikog procesa u kojem gotovo kao i da nema duše i podmirivanja njenih potreba. Zbog brige za tehnički.razvitak i napredak, za obogačenje i ceo razvitak objektivne kulture, naturalizam i racionalizam nekako sasvim u pozadinu poftiskuju brigu za dušu. Sa celim svo“jim duhovnim rađom čovek postaje rabotnik u službi kulture, pa kad se postavi pitanje radi čega je sva ia rabota, onda se pojavljuje težnja da se od svega toga nešto privede subjektu, rađa se težnja za nekim intenzivnije i dublje osećanim življenjem, za nekom radošću i nekom srećom u čoveku, a ne izvan njega, težnja da čovekov subjekt dođe do izraza, da subjekt ostane kod sebe, ali sve što radi da radi zato da sebe razvije i obogati.

To se dešava sa subjektom u estetskog čoveka. Što se liče njegovih odnosa prema ekonomskim vrednostima i uslovima života, „oestefski čovek je prema njima isto tako ravnođušan kao i racionalistički. U svom estetskom enfusijasmu on ođbacuje golo intelektualisanje života i traži samo izobilje i raznovrsnost doživljavanja. Ova težnja u ljudi naklonjenih esteticizmu dobiva kontemplativno obeležje. Oblik ovakva života koji ostaje pri subjektu nalazimo u Šopenhauera, samo je faj oblik u njega pomućen njegovim pesimizmom i po svojim metafizičkim osnova~– ma okrenut od realnog smera.

Osim gornjih karakteristika, estetski čovek ima i fu karakteristiku što ističe da umetnost u neumornom radu i pregalaštvu daje trenutan odmor, relativnu fačku mira i zadovoljenja svih ideala, time što ona čoveka podiže i okreMljuje za nov rad i za novo pregalaštvo. Ovo svojstvo umetnosti, tj. umirivanje, dalo je nekim estetičarima povođa te su mislili da umetnost može zameniti religiju. Nema sumnje da umetnost može čoveka utešiti, da ona, štaviše, čovekovim pofrebama i raspoloženjima može dati izraz u prikazivanju ovapućenih ideala. Baš onako kao što je osnovna funkcija riligije da čoveku prikazuje tačku gde se njegove težnje ostvaruju. Ali poređ sve te srodnosti ametnosti sa religijom, pitanje je da li umetnost potrebu za ostvarenjem ideala na nekom mestu može podmirili do kraja. Poslednja reč ovog esteticizma nije drugo nego portae patent, a ona ne znači drugo nego što je bilo jasno i predstavnicima Kiveske filosofške škole: ako čovek za svrhu i smisao života uzima samo uživanje, pa bilo ono i najidealnije, onda je krajnja posledica toga odricanja od ižvota ili samoubistvo. III

U drugu ruku treba istaći da je esteticizam kao životni ideal, mađa nema uvek vedro obeležje kao što je slučai u Šopenhauera, i mađa nema aktivnog obeležja koje ga može prevesti preko pesimističkih konsekvencija, po jednoj

TONE EVN). - NIOVVEN:E

svojoj crti ne samo zanimljiv nego dostojan uveženja, a ta crta sastoji se u– stvari u tome što on težište života ne stavlja u objekat, što ističe vredmost subjektivne strane i što objekat podređuje interesima te strane. Dođuše, istina je da on ponajviše dobiva jako čulno obeležje, jer objekat smatra sredstvom za razvitak subjekta, a ipak taj razvitak na neki način ograničava na razvitak njegove čulnosti, ali uza sve

to mora se istaći da se u njemu zami- -

šlja oblik života u kojem subjekat ostaje zabavljen sam sobom, razvija svoje anutrašnje snage i sposobnosti, i u tome razvitku i zadovoljenju nalazi svrhu i smisao života.

Esteticizam, dakle, zamišlja oblik života u kojem vrednosni smisao proizlazi od subjekta i njegovih kvaliteta. Istina, on često dobiva izrazito individuilstičko i aristokctatsko obeležje. Gde ima toga obeležja, tu nema nikakva smisla za ekonomsku sadržinu zajednice, nema nikakve volje da se drugome prirodno ili duševno pomogne u životnoj nevolji, nego zajednica, kao i ceo život, postaju predmet estetskog uživanja i diferencovanog uosećavanja. Najvidljiviji estetski momenat pojavljuje se u obliku slobodne i lake društvenosti, bez ikakvih jačih uzajamnih obaveza. Viši i trajniji oblik tog estetsko-socijalnog: odnosa predstavlja erotika, gde se telesni momeno>+t pojavljuje kao izraz nečeg duševno i gde se uvek unosi suviše mašte, Kao individunlist i aristokrat, estetski čovek povlači se iz društva te postaje sam sebi dovoljan čim drugi ugroze njegovo držanje. Tada je njegova deviza: Odi profanum vulgus et arcen.

Esteticizam, dakle, zauzima stav suprotnn frndiciji i moralu i zamišljia oblik slobode koji s mnogih strana izaziya veoma oštru i opravdanu kritiku, ali što on ističe suverenitet subjekta prema objektu, što vrednost Života iraži i nalazi na strani subjektova razvitka i delanja, to je bezuslovno najvažnija njezova odlika.

IV

Razume se, ne možemo mimoići a da samo u najkrupnijim crtama ne iznesemo i neku ocenu tog životnog oblika.

U želji da subjekat oslobodi od svake vezanosti za objekat, esteticizam prikazuje taj subjekat toliko suverenim da se može oteti ne samo uticaju okoline i tradicije nego i obzirima morala. No bez obzira na to koliko je ovakav ideal slobode prosto nemoguć, i to iz psiholoških i socioloških razloga, majvažnija je stvar u tome što je, po nje= mu, subjekat, ragkidan u veoma mnogo

momenata u kojima nema jedinstva... On je, dakle, istakao važnost momena=

ta, a život sam učinio nizom raspoloženja. U takvu obliku života sloboda toga subjekta postala je ustvari iluzorna, jer se on i neprimetno podvrgava objektu, kreće se prema njemu i sasvim mu se predaje. U frenutnom raspoloženju i ćutljivom · fteženju čovek je kud i kamo zavisniji od objekta negoli od svesnog hotenja. U želji da životu da individualistički oblik, esteticizam je uhvatio vrednost momenta sa sasvim krive strane. Život ne može imati vrednosti ni smisla ako je on sa= mo zbroj ma kako intenzivnih momenata, nego može imati vrednosti samo onda ako je svaki momenat uzet zn sebe po mogućnosti potpun izraz žŽvotnoga totaliteta, a svi momenfi zajedno izraz intenzivnog i dinamičnog žŽivotnog jedinstva. To isto važi sa shva– tanje individualnih sposobnosti m tome smeru.

Esteticizam je često ekstremno individualističan i vrednost života nalazi u negovanju i razvijanju individualnih sposobnosti i raskošnom bujanju individđualnih svrha. Nesumnjivo je da su konkretna bića međusobno individđualno različna, i ova različnost kao urođena sposobnost ima svoju vrednost za izigravanje životnog oblika, ali je ne može imati u onom smislu u kojem fo šini esteticizam kad prosto traži razvifak tih sposobnosti, nego je može imati samo onda ako se iz njih kao prirodnih obdarenosti razvija inđividmalisana slika celog života. Sam za se, individualitet je kao psihološka obdarenost uvek haotičan. Svoju vrednost đobiva on tek onđa kad se ova obdare-

OLIVERA-GALOVIĆ-PROTIĆ: SUNCOKRETI - Crnom- peva lovac dama de pet «...

Vr

nost stavi u službu individualiteta kao svrhe, Svoje sposobnosti treba razvijati tako da one postanu 'što jasniji mikrokozam, što jasnije ogledalo makrokozma jijli indiviđualni pojavni oblik universalnosti. Iz individualnih SspOsoObnosti treba svojim radom izgrađivati individualisanu sliku života, iz individualnog materijala razvijati i stvarati simfoničan, indiviualitet. Tako nužno nastaje iđeal harmonično izgrađene ličnosti. Razume se· da za ostvarivanje ioga ideala treba imati na umu da nijedna sposobnost ljudska sama po sebi nije zla, da svaka, dakle, mi celini života mora imati svoje određeno mesto, a koliko će joj se oblast i kolika moć za u-– obličavanje života pripasti to zavisi od organske veze kojom se ona podređuje celini života. Zato se moraju odbaciti svi oblici individualizma koji precenjuju važnost čulnog i nagonskog života, ali i oni njegovi oblici koji slobodu ljudi nalaze u prelaženju svih granica Ssocijalnih veza i moralnih obaveza. Pri-

mer izvitoperenog estetskog čoveka predstavlja, na primer, Oskar Vajld. Najdragoceniji cvet esteticizma, on u

isti mah veoma živo. ilustruje njegovu izopačenost, jer mije imao unutrašnje snage za istinski preobražaj, te je SVOjim jndividualnim sposobnostima, mesto iznutra, prilazio s periferije.

Kako se i u kojem smislu ima da shvati sloboda pojedinaca, i kako će individnaalne težnje uskladiti s opštim zahtevima morala i potom sa Ssuperindividualnim uslovima socijalnog života, to je pitanje koje se rešava u etici, gde se pojavljuje i pitanje o odnosu estetskih vrednosti prema etičkim vredno~

stima

Miloš N. ĐURIĆ

Branuslav

PETROVIĆ

STARAC ZVANI OSTRVO

N" TĐUSLO JDunavo, _ ik . odboačem, po M.NOA:A ko gaće:

ribara iđe brade zadoji me mivom! Taj svet što se rađa,

jedmog dama,

znaće,

rane koje otkrih,

na tom staYTcu,

živom.

Riba avomturu zavYši ma, ŽaYU,

Ko čovek.

Ko čovek.

Slavam, po svojoj gladi.

Bela ruska lađa wz tugu prastaYu, tegli iz Mađaske benzinske buYadi.

Miriše starac ma konja, ma cvet.

Kutlačom, pomaže vatri da čorbu skut

Tu se skrasio da okonča let.

O starče,

meka te šakal iz Kenije čuva!

A beg meka ti kupuje cigare + brašnc

I sapum.

I tamjam.

I mrtvački veš. .

Genijalni stayče! — biće, proričem, strašno,

Kad 1sus

s meba

siđe

da uzme

fvoJ

leš.

Neka ti sumce besplatno pere i kuva. Slavuj mek ti peva umesto gyamojoma Vetar sa severa oči mam, duva,

kroz lobanje ko kroz vagom iz Londom Koristi nesrećđu ko čaj, komenergiju. Prohujaki žipot kao ribarsku, mrežu. Tugu kao duvam, voće i Yakiju. Smrt iskoristi kao ravmotežu.

PARTIJA ŠAHA

D va penzionera igraju šah, a šestorica Kkibicuju. Osam, grobova za jedmim, stolom

to je i za pesnika mnogo.

Beli puca e četiri. i

Crni mije dete — zna.

Drugovi iz detinjstva

na kapiji večnosti

ali oni igraju šah.

ako igraju kao da prevode sa latinskot

i muzealci

AKO JE SLUŽBA zaštite spomenika kulture ta koja treba da štiti ugroženu baštinu proteklih kutura, onda je došao odsudđan trenutak da ona to učini u Skoplju. Ako je poziv konzrevatora i muzealaca zaista plememitiji od pojedinih drugih zanimanja, i u tom slučaju je došao odsudni trenutak da se to dokaže u ovom času koji je sudbonosan po dalji opstanak mnogobrojnih dragocenih spomenika koji u samrtnom ropou očekuju spas od svojih čuvara. Kada je komsiija Društva konzervatora Jugoslavije i Saveza muzejskih društava Jugoslavije na licu mesta videla nezapamćenu nesreću koja je između ostalog zadesila kulturno nasleđe oVvOga grada, nije s preterivanjem podvukla činjenicu da su svi spomenici kulture i muzeji sa područja „Skoplja uništeni ili u jačem stepenu oštećeni, tako da su imtervencije na spašavanju ono malo čega je ostalo meophodne i veoma hilne prirode.

Makedonski zavod za zaštitu spomenika kultare, sa svim svojim radjionicama i bogatom arhivom, više ne postoji. Nalazi se u ruševinama, u smrftnom zagrljaju sa ostacima čuvenog Arheološkog muzeja. Istorijski „muzej, Državni arhiv i Narodna biblioteka imaju sličnu sudbinu. U ostalim jače ili slabije oštećenim muzejima i galerijama zarobljeni su brojni ekspomati kojima se u sadašnjem frenutku i ne može DriGI,

ta tek da kažemo za 'nezaboravni kompleks kod Kuršumli hana, gde su izvanredmi arhitekftomski oblici amama i džamije prtevoremi u gomilu ruševina iza kojih tužno zjape razvaline te” ško raniemih svodova samoga hana. Suli han je sravnjen za zemljom, a od turske čaršije pitanje je da li se šta može spasti. Kameni zidovi srednjovekovne'ftvrđava, koji su se još doskora gordo prsili nad Vardđdarom, sada su

ne pali diuškane moj ajde malko nazad kako ti je sad __Šuh. šehb/'a. tebi |

AL je lepa venecija ajde malo šah nemoj tako strogo tući će te mama · draugaYi iz života.

na samoj ibici mištavila,

ali oni igraju. šah,

ljudi moji

užasmo hrabru varijantu.

Pešak e tri

skakač ef šes

kibiceri trljaju dlamobe Nemačka se maovužava

Zbog te đavolje partije šaha . izgubih voz za Grčku. A šestorica Kkibicuju!

Dama de četiri pešak ha tri

Pedeset

milijardi

grobova ,

% Ooselom, Yaspoloženju to je zaista, veselo.

Skakač ef tri Skakač ce šes

NAPUŠTAM OSTRVO NA KOME ŽIVI STARAC ZVANI OSTRVO

Zbogom psi i starci! zbogom, · besposličari i hauljel Tu sve je pesma i pesnik suvišam, je. Pesnik je meophodam, ma asfaltu sred vrulje. Među ljudima koji osam sati provedu za radmim, stolom i žive u procemtima „priznanicama i tome slično i memaju vremena da ostaju masamo ) sa spojm, bolom, sa svojim, nasušnim, | zagaYanmtovamim bolom. | % dam zelemi kad, se eo narod i vojska i rukovodstbo udvara Jednoj žemi.

Ja memam, boljeg predloge radniku za mašinom,

nego da mašinu po nmjušci Yaspali, po zubima, | po čelu,

jer, . . ja. sam, ljubio. dyagamu, belu, eo \

alu m ·_”— —• IK onzervatori

e. 3 o, e u Skoplje!

tužno skršeni pored ove reke. Prikosna vitkost brojnih minareta svojom pore=

mečenom statičnošću sbravično ugrožava preostale delove svojih „džamija i

prostora oko njih. Mnogi značajni pred-”

meti kojima se dičila svetska arheologija, „najdragocenije srednjovekovne ikome i sve ono ostalo što se naziva inventarom kultura mnogih minulih epoha jedva životari u nepodnošljivim u” slovima — ako se to uopšte i može nazvati životom! Poznati duborez Svetoga Spasa, iako za sada manje oštećem, može svakoga časa i teže da nastrada u prepkloj crkvi.

Skopski komzervaftoriimuzealci nisu

u mogućnosti da u ovom trenutku bu ·

du svuda gde to spomemici zahtevaju, Oni su sasvim priodno, obuzeti i SVOjim subjektivnim neđaćama, pa i smrtnim žrtvama među njima samima. Nemaju ni čime da priteknu u pomoš svojim ranjenim spomenicima. Nemaju čime ni da dokumentuju nesreću svojih štićenika... Vreme odmiče... Samitarne i druge komunalne potrebe zahteva-– ju brzu akciju. Brojni potresi koji i dalje uznemiruju Skoplje, kiše i druge atmosferilije koje se svakog časa očekuju, uništiće u potpunosti i ono malo što bi se dalo spasti.

Konzervaftori muzealci trebalo bi što pre da pomognu svojim kolegama u Skoplju u spasavanju jedne velike i bogate kulture čije ostatke ne smemo propustiti sudbini događaja. Ako smo zaista konzervatori i muzelci, u najboljem smislu tih pojmova, pokažimo se u ovim odsudnim trenutcima kao takvi! Budimo dostojni čuvari tužnih ostataka nekađašnjih vrednosti našeg uništemogs Skoplja!

Dr arh. D. St. PAVLOVIĆ predsednik sekcije arhitekata

ČETIRI PESME

istoričara Društva konzervatora

Jugoslavije

u, slami,

u zvezdama,

jedmog

leta —

svaka čast svim, zvezdama

i svim,

slamama,

sveta?

KAKO SAM SE. OSEĆAO KAO PILOT AVIONA IZ KOGA JE ALBERT AJNŠTAJN RASUT PO ZRAKU

večano, svečano sam, se osećao. Taj divni starac, ta, šaka, pepela. Aviom punom snagom prema zbczdama, sjajna mašina, imstrumenti besprekorni.

Udaljavamo se od zemlje, od mjego»bih Yradmih, soba.

Od mjegovc Jizike, od njegove poezije, od, mjegovog Dpsa.

Zbogom, devojčice sa kojom, sam, DYo”

šlog proleća,

pod lažnim, imenom,

pod lipama,

večerao!

Alberte,

čikaalberte, mahni devojčici!

Ne može:

Svedem na pravu, meru. Kao dobar pismeni saslav: sažet.

Pojmite?! —

ALBERT AJNŠTAJN

ni kao kesica pudinga.

Ja držim, ručicu, ja kontrolišem instrumente, krila aviona moja krila,

mašina najsjajnije marke uspravlja se

i sad letimo polagano

uporedo sa mjegovom zemljom, mjegovim, snom,

njegovim privoyememnim, boravištem.

Neki dečaci, dole ma zemlji, trče

zža nama. (Odvažniji lete.) Sve podseća ma' zaprašivanje komaraca u močvayYnoj Dperijeriji. i

Ja nisam, filozof,

nisam, mi zemljoradnik, —

ja sam, običan pilot —

pa ipak,

svojim, mervima odlično bladam: ali

kad, službenici pogrebnog preduzeća otvoyiše majušni kovčežić, i kad prah, prhmu,

kao smrt ptičice,

kad prhwu svet! —

da ne bi boce sa džinom, ljudi moji,

svašta bi bilo!

Kako sam se osećao? A kako bi se ti osećao?