Књижевне новине

O MRTVIMA RADI

ŽIVIH

PONEKAD JE u interpretaciji i ocenjivanju književnih dela zaista teško namerno ne smetnuti s uma, bar za trenutak, da je dužnost kritičara da na osmovu SVOgS kriterijuma odmeri domet, umetnički i estetički, dela o kome je reč. Neki pisci impresioniraju nas dužinom puta koji su „savladali, divljenje u nama budi preobražaj koji je njihova ličnost doživela baveći se ljteraturom kao jedinom mogućnošću svoje egzistencije i mi smo spremni da, argumentujući njihovu vrednost, navedemo podatak koji pokazuje odakle su pošli, ne pretpostavljajući ga onome koji govori dokle su stigli. Pogotovo smo skloni to da učinimo ima–jućči na umu da smo okruženi pozamašnim brojem mladih pisaca, ne beznačajne reputacije, koji su imali tu sreću da već na samom polazištu u živoi Wnjiževnosti raspolažu i literaturnim i intelektualnim iskustvom — o kome su njihove kolege o kojima je reč mogle zbog različitih, uglavnom objektivnih okolnosti, samo da maštaju — a ne mogu se pohvaliti da su mnogo odma– kli od svog starta, uglavnom iz određenih subjektivnih razloga. Piscelma kao što je Mile Biskupljanin, o čijoj drugoj zbirci treba da „govori ovaj tekst, pripada zato sve naše priznanje.

Zemlja vatre ide u red onih pesničkih zbirki u kojima svaka pesma čini sastavni deo teme kojom se čitavo delo bavi. Biskupljanin je izabrao veoma inspirativnu temu — on pokušava da na jedan sintetičan način izrazi istorijsku poziciju svoje zemlje. Opsednut je njenom tragičnom i herojskom prošlošću i trenutkom sadašnjosti koji mu omogućuje da proročanski gleda u njenu budućnost. Reč je, dakle, o zemlji za čiju istoriju su vatra, vatra koja tazara ı ruši, i stvaralačke snage koje obnavljaju Ključni simboli, Pesmom „Ima negde takva zemlja“ Biskupljanim najpotpunije i najuspešnije oblikuje svoju zamisao:

Oštar je ledenjak ma mrtvo iseče Posyne \ Sustame

'AP me pada...

Ognjevit je zub smofnmo ižujede Uspravna

Preboli

Preodoli..,

Iz potaje godine zle maydu Noževa, sto i hiljadu, Umiranmja meizbroj..

Vatre joj žetvu pozobaju Pa. decu, samo možnjom, hyYami U guje i rise pyetvarn...

Kad. đam, se vw moć pretvoYi Vošjim, ih, mlekom, zadoji I tako:

Ili_—1I14i...

Žetva i vinograd, omanu 'AP groblja nikad...

Kad, svane

Mad se Yazdami Na. kostima seje Na, pepelištu zida...

I to je bezmalo sbč...

Ovom i još melolikim pesmama Bis" kupljanin je uspeo da prevaziđe granice detalja i da da jednu sliku sa Opštim konturama čija implicilma snaga nadmašuje bilo kako jarkim bojama i intenzivnim emocijama izražene Ppojedinosti. U tom smislu kao vrlo karakterističan primer treba navesti i pesmu „Skiti“. U okvirima predstave o stihij-

DIMČE 'KKOCO:. BESEDA

' mmogome opovrgnuti 'renutač 'shvatanja i naše efemerne kvalitative,

Mile Biskupljanin: „ZBMLJA VATRE“, Pančevo, 1963.

skoj snazi ovog naroda pesnik peva o svom narođu koji se vekovima bori za egzistenciju, posrće i ustaje, krči neprokrčene puteve, sukobljava se sa vremenom i savlađuje ga i otvara za sebe prozore svetlije budućnosti.

| Drugi zadataka pesnikov bio je da iznese svoje shvatanje pesničke vokacije u okvirima svog vremena i Dprostora. Ono se ukmatko može interpretirati kao uverenje da je pesnik deo naroda i kao takav odgovoram za njegovu sudbinu. Biskupljanin hoće priču „bez šarenih laži“, on želi da opeva svu težinu prošlosti koja savija pleća naroda, on govori o mrtvima „da bi sačuvao

žive“, Pesnik mora da se angažuje i da ,

se na svoj način, govoreći svoju pesničku istinu, uključi u kolektivne napore koji vode velikom cilju, Baš zato on svesno odbacuje i poluistine o svom vremenu.

Sem u nekoliko pesama Biskupljaninov pesnički postupak, iako sa karakteriše jedna opšta korektnost, ne može se obeležiti kao naročito maštovit. Veliki broj njegovih pesama na gotovo isti način govori o istom predmetu, ponavljajući i atmosferu i tempera turu, To naročito važi za pesme po ma-– niru vrlo slične narodnim tužbalicama i za one u kojima pesnik, pokušavajući da se izrazi na izvestan estradni načim, primenjuje beskonačno ponavljanje i nizanje pojedinih reči i izraza, u kome samo poneki stih i poneka figura odskače invenifivnošću i snagom. Om se često kreće u krugu istih simbola, a njegova vizija sveta veoma je simplikovana. U svojoj drugoj zbirci Mile Biskupljanin „objavio je nekoliko dobrih pesama kojima Te u potpunosti izložio i rešio pesmički problem pred kojim je u ovom trenutku stajao.

Rogdam A. POPOVIĆ

_ TJapiserija ili slikarstvo?

Ipložba savremene jugoslovenske tapiserije u Muzeju primenjenih umetnosti

TAKO u korišenju elemenata srodna slikarstvu, tapiserija u načinu nji-

hovog interpretiranja, koje pre svega”

uslovljava njena namena odnosno materijal, predstavlja izvornu umetničku granu. Tapiserija ima. vlastitu retoriku čija osobena snaga leži u sažetom izrazu, a lepoba u dekorativmoj čistoti oblika. Inače izvesna srodnosti tapiserije sa slikarstvom katkad je čak fatalna za njenu vitalnost, po njen kvalitet. Jer, ulcoliko teži da se u postupku i ckspresiji izjednači sa slikarstvom, a što nije redak slučaj ba» kod nas, ona ne samo da narušava svoju esteliku, nego neminovno dobija karakter imitacija, ostavlja ufisak reprodultivne umetnosti, a to joj nikako nije cilj. . Suočeni sa elhwponatima savremene jugoslovemske tapiserije opažamo, ma žalost, kod većine autora slikarski ma-

nir. „Ali, ne samo to. I u izboru motiva, mnogi kao da su izgubili iz vida da je u pitanju dekorativna Uumetnost, pa su se prepustili mekim idilično=narativnim |„mnadahnućima. Ovo je začuđujuće jer takvi elementi, ukoliko su se i provlačili kroz slikarstvo, odavno su prevaziđeni, a tim

pre su nespojivi sa dekorativnom u-

metnošću i to sa savremenom, Jer, kad je reč o tapiseniji, autor mona da vodi računa o načinu obrade motiva (tapiserija ima svoje svrsishodne stilizacije) isto, čini se, koliko mora da pazi i na izbor motiva koji želi da transpor” nuje. Na ovoj izložbi, međutim, ima dobar broj tapiserija sa nefunkocionalnim motivima, koji su, bilo svojom pretencioznošću sadržaja, bilo poplavom oblika, naprosto ugušili one najelementarnije vrednosti ftapišsenije monumentalnost i eleganci-

JOVAN KRATOHVIL: KOMPOZICIJA 1I

BOŠKO KARANOVIĆ: KOMPOZICIJA.

ju, Čak i ako je reč o velikim formalima, to ne znači da oni ovđe sami po sebi imaju i monumentalnu snagu, jer njima nedostaje ustvari onaj unutrašnji monumentalni zamah izraza, bez koga se ne može zamisliti nijedna prava i kvalitetna tapiserija.

Mora se, najzad, reći da ova izložba ima svetlih mesta, da ima autora koji su dosledno izražajnim sredstvi” ma ove kod nas najmlađe umetnosti umeli da pronađu adekvatne tonove njene jednostavne i ponešto svečane muzike. Interesanino je da među ovim autorima ima i takvih koji su gotovo preneli svoje slike u tapiseriju, ali ta okolnost im nije uskratila rezultate iz prostog razloga što je nji> hovo slikarstvo dekorativnog karaktena, pa u ovoj umetničkoj disciplini kao da su našli sebe.

Ako bismo hteli da tražimo najus= pelije radove ove izložbe, našli bismo ih u tapiserijama „Lazara Vujaklije, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Mateje MRodičija, Dragutina Cigarčića i Ankice Oprešnik.

i Vladimir ROZIĆ

_ KAPETANI TEATARSKIH GALIJA

VREMN mimih avgustovških vetirova, vreme stišanih strasti, zaboravljcnih poraza i izglađenih okršaja navodi i autora ovog napjsa da' uobičajeni medusezonski registar prošlogodišnjih teatarskih vezultata sroči u drugačijem duhu no što su lo osveštane rang-tabele „po redu dolaska na #“ilj“, koje učesmike jednog umeiničkog nadmetanja, po pravilu, svode na nivo prolagonista kave nemilosrdne mavatonske trke, u kojoj pobednicima pripada lovor, a pomažemima podsmešljivo saor sećanje. Po mašem mišljenju, u OVOm, pomalo zakasnelom, fremutku, umesto suhih post-sezonshih bilamsa, mnogo celishodnije je potražiti i definisati tokove kojima su tu minuloj sezoni pozovišni kapetani upućivali posade svojih čamaca, Nekoliko izrazitih rediteljskih individualnosti i u protekloj godini došlo je do izražaja, Nijhov značaj, njihova otpornost pred vremenom i mjihovo drugovanje s običnom ljudskom srećom još uvek su neprocenjivi, još uvek zamučeni burnom zadihanošću sadašnjice, ali već sada bez kolebanja može se reći da će režiseri apostrofira ni u ovom napisu primiti na sebe teret beograđske teatarske decenije koja je

pređ nama. Dakako, buđućnost će u naša trenutačna

ali to neće biti prvi put da se budućnost nasmeje recenzentima u lice, mi prvi put da se recenzemti kite perjem

vizionara.

Imajući u vidu taj opaki Damoklov mač, nastojaćemo da ovaj napis sačuvamo u mirnim „vodama sadašnjosti kojima su uglavnom strani drastični preokreti, ali u kojima je mogućmo već nazreti straćene živote, prene romioce i srčame, tvrđdoglave plivače. ia R

Reditelj i je m protekloj sezoni na scenl : venskog dramskog pozorišta postavio Šekspirovog: Hamleta, 'Prokletu avliju, Andrič-Ćirilova i Banović Strahinju

Jugoslo-

Borislava Mihajlovića-Mihiza, spada u

red onih retkih i mudrih stvaralaca koji me ispuštaju iz vida onu prastaru, uvek. zaboravljamu, isgbimua koja kaže-da: je-u-mmetnosti neuporedivo lakše

davljenike sa” slamikom n zubima, mezimce sreće, vis--

uspeti no na strašnom mestu opstati. Reditelj. Mata Milošević već destlećima odoleva podmuklim naletima vromena, i topovskim plotunima i korama od banane, koji su za to vreme zbrisali s lica zemlje mnoge podjednako značajne individualnosti, Mata Milošević, i pored prirodnih povremenih kreativnih padova, obezbeđuje sebi fu stamenost neprekidnim pasioniranim rva> njem s determisanošću i siromaštvom klasičnog &censkog volumena, · sa zagušljivošću pozomice — Kutije i 5 još neistraženim kinetičkim fenomenima ljudske mase na pozorišnoj sceni. Pravo je čudo kakvu mladđalačku bujnost i svežinu ispoljava ovaj #eteran u svojim „poslednjim režijama, inspirisanim filmskim masovkama, brojgelovski, bošovski zaošinutim, proključalim kao grotlo živog vulkana. Reditelj Miroslav Belović,kapetan istog teatra, neku ruku komplek snija je ličnost, putnik,moreplovac, pomalo' i Kolekcionar,koji jem svojim režijama združio maizgled apartne tekovine pozorišta Stamislavskog, američkog i britanskog teatra. Neizlečivi realist, i u dobrom i u manje dobrom značenju te reči, Miroslav Belović je divalj kao i jedan Bojan Stupica, ali i ftamhoferovski strpljiv kada to ustreba. U našem gavremenom pozorištu teško je naći impulzivniju ličnost, nalik na one španske ljubavnike koji su kadri nevernoj ljubi grlo da prerežu i da je odbrane od čete drumskih razbojnika.

Dalkako, Belović je u teatar zaljubljen, ,

i zato kada čini ludosti, čini ih usija-

nim srcem, Na toj vatri još često on Će.

se oprljiti, ali zar je gvožđe mogućno kaliti kada nije vruće?

'Bojan s tupica, trenutno reditelj ·

Narodnog pozorišta, ličnost je bez pre-

· sedana u mašem savrememom teatar- . - VT a - skom iskustvu, ličnost, bez sumnje, S Mata Milošewić, koji”

najizrazitijom individualnošću, konstruktivist u inscemaciji, ekspresionisf,

u scenskom kinetičkom ftretmanu,i zaburnih i bajnih ljudskih osećanja. Reditelj Bo-

kasmeli romantik u amalizi

jan Stupica nalik je na onc prgavec i tvrdoglave kapetane galija koji do krvi šibaju svoje posade ma domaku neistražemog ostrvlja, ali koji se ne libe da | zarad. istog.cilja. mazohistički propuste

i svoje telo kroz šibc. Taj tvrdokorni Sizif nikada se neće ugruvafti ni u jednoj provaliji, u kojima njegov stvaralački put ne oskudeva, i u trenucima najvećih slabosti priređivaće nam najsjajnija iznenađenja, da jednom zavniši svoj ljudski vek, vrlo verovatno za rediteljskim pultom, psujući nespreine statiste i pletući jedan od svojih vratolomnih kovitlaca. Na glavama 5 toliko čvoruga veoma teško se odđžava pobednički lovor; Bojan Stupica, po svemu sudeći odmeće.ga zgužvamog i zaboravljenog u nekom sporednom dže“ pu hlača.

Reditelj Ar&a, Jovanović, pro” tagonist naše najmlađe generacije, imteresaniftam je u ovom trenutku pre s6vega kao inspirator i istraživač jednog mesvakiđačšnjeg modernog stakato ritma u kome se ogleda zadihanost ı žustrina. još neugasle mladosti. Pasioni” ram prvenstveno anvamgardnom engleskom dramom, u poslednjoj svojoj režiji, Monterlanovoj Mrtvoj kraljici, Arsa Jovanović pružio nam je dokaze i veštine svog muziciranja na starinskim instrumentima, duboko strnamim džeziranom pulsu našeg doba. Zbog nekog nevidljivog, podzemnog trepeta, koji je gotovo nemogućno formulisati već sada kadri smo da prepoznamo predstave ovog mladog reditelja, što smatramo fenomenom od silmog značaja. Nekoliko godina mlađi od Jovanovića, reditelj Boda Marković zaslužuje poseban osvrt već i zbog svojih ne” skvakidđašnjih, originalnih tematskih opredeljenja, ali i zahvaljujući inter-

'pretacijskoj osobenosti tretmana, Op- sesija Bode Markovića bila je i ostaće,

verovatno, poezija u teatru. Taj zagriženi i vredni poklonik poezije, ·čiji sc rezultati gdekad nepravedno podcenjuju, danas u nas, jedini je pažnje vredan prevodilac jezika literature na jezik pozorišta. Samo onaj koji je makar jednom pokušao da pretoči poetski u scenski medijum znaće i umeće da ceni Markovićevo posleništvo, ·to opsenarstvo koje tera šegu 8 agregatnim stanjima umeilnosti, to nervozno, iskričavo svedočanstvo nađrealnih, neurotičnih, „podsvesnih, mikroskopskih, shizofrenih" krikova.-našeg doba. Bez

Bode Markovića, o nama samima i našem vremenu imali bismo u teatru neupotpunjenu sliku.

Jedan od ponajčešće „kamenovanih ljudi za protekle dve sezone, reditelj Milenko Maričić, lakode s punim pravom zaslužuje da se svrsla među značajne individualnosti, uprkos

nekolikim zidovima koje je nedavno rođenom glavom porušio, Ućenik Bojana Stupice i Huga Klajna, Milenko

Maričić u prvim svojim režijama, pre nekoliko godina, srećno je združio silinu emotivnog udarca i prefinjenost psihološkog sondiranja, ali odneđavna ovaj umetnik, koga je sudbina obdarila dvema najkapitalnijim teatarskim vrlinama, hotimično lišio se jedne od njih, one bez koje se i najprodornija intelektualnost gasi i obezvređuje, kao dinamitski štapin bez detonatora. Shematičam, hladan grafičar, kakav je bio u proteklim mesecima svoje krize, Mi* lenko Maričić će se uskoro, bez summje, vratiti jarkim bojama ljudskog mesa, o čemu nam svedoči fragment iz Ašarovog Hoćete li da se igramo, koji smo neđavno sa zadovoljstvom gledali u izvođenju mjegovih studemata.

Protekla beogradska sezona, imače, iz ovog aspekta „izgleda nam interesantna i po nekolikim rezultatima koji su izvršili bitne prekvalifikacije pojedinih stvaralaca. Režiser Braslav Borozahn, u izvanrednoj „sopstvenoj inscenaciji. ma Maloj sceni Narodnog

pozorišta, prezentirao nam je Dugi ži“·

vot kralja Osvalda Velimira Lukića na

3. va Za -

kb. a! Yi a a MEK: WM 0 a

U Mia lad e

način dostojan velikih šereta i ekvili“ ~

brista, naučivšivnas da hodamo po žici, ironiŠmoj i premazanoj sapunom, ~ od grotesknog „do realnog, od bezazlenog do satiriŠnog i opakog. Predrag Bajčetić, reditelj Klodelove Raž« mene, s retkom osećajnošću i rafinmanom, otvorio nam je vrafnice poetskih fikcija i simbola, pravog osveženja za” naš vid, doskora sviknut samo na opo“ re realistične forme. Reditelj Soja Jovanović, najzad, posle odsustvovanja, s FPrišovom Amdđorom vratila nam se i navela nas na pomisad da je apstinirala samo da bi prikupila staru svežinu 1 snagu. :

dugodi E

vuk vučdad i -