Књижевне новине

ada je naš avion WrYistso i MDOčeo lagano da rula, izgledalo jeda ćemo se botpuno izgubiti. Probijao se ktoz medđoglednu i ma:ggled?potpu-. no haotičnu. mašu. wačinjenu od. druih aviona, kamiona i autobusa, neka» kvih- uređaja: i. ožnaka, idigalica i ma · Šina, iznad. koje, su viril:. raznobojni repovi opet drugih aviona, Isktrcali su nas i potrpali u aenodromsiki autobus, da: bi has dovezli đo pristanišne zgrađe broj 1, i ubrzo mo zaron:li pod zemlju, kroz neki tunel. Kađ mo izronili, negde s leve strane još sč& Videla naša „Karavela“, šćućurena me= đu većima od sebe. A. čovek se oseća sasvim sićušnim i potbuna 'je misterija kako uopšte teko može da drži u rukama ovakav mravinjak i kakvim se to čudom iz apsolutnog haosa izdvaja baš onaj aviom, koji treba, i upućuje a da se ni sa kim i ni sa. čim ne sudari, na pravu pistu, i da na nju tog časa nijedan avion mne silazi.

Na putu ka Londonu porasli su ogromni blokovi zgrađa, arhitektura koja je britanska koliko i maša, i koja remeti skladnost beskrajnih · ređova jednospratnih, udobnih kuća za stanovanje. Pred ulazom u uži London je ogromni, više Milometara dugi vijadukt nad gradskim Kkvartovima, koji se sada završava, i koji treba da zmiju tranzitnog saobraćaja dovede bliže centru a da se ona me zapetlja u klupče periferijskog saobraćaja i me mađe u kavezu svetlosnih signala.

Prošlo je skoro pet godina ođ kraja mog boravka na ovim ostrvima. Izgleda da se, bar spolja, mnogo što šta izmenilo. Kad je već reč o saobraćaju, to se posle potvrđuje. On je znatno porastao, mnogo je više vozila nego tada, ali je saobraćaj Mroz centralni deo grada lakši. Godine naučnog istra živanja i znatne pare utrošeni su u rekonstrukciju mekih gradskih arter:ja i prokopavanje podzemnih prolaza, tunela, ili građenie vijadukata, u izučavanje majboljih pravaca i regulisanje saobraćaja u pojedinim četvrtima i blokovima. Rezultat je zadivljujući, jer se dvostruko veći broj vozila istim, relativno uskim „mulicama, kreće brže nego pre pet godina, kada se i meni dešavalo da putujući metar po metar kroz grad, za volanom pročitam najnoviji broj „Panča“.,

Videh u novinama da danas 125.000 britansk:h porodica ima dva (ili više) automobila, Primio sam to ne kao podatak o saobraćaju, nego kao detalj, malu ilustraciju, koja govori o standarđu, jer fu brojku čini više od 1 odsto porodica. Ima, uostalom, mnogo drugih detalja koji govore o osetnom poraštu stamdarđa i pored znatnog poskupljenja svega i svačega, od kirija do povrća, od tarifa gradskog saobraćaja pa do tekstila.

Zan:mljivo je posmatrati ove promene spolja, spoljne manifestacije nji hove, pre nego što čovek zaroni u Kknjige, članke, tabele i grafikone. Pokušavam đa se Doslužim baš saobraća jem i da zapažam i zapamtim detalje vezane za mjega, pa đa kasnije, u toku boravka, pribavim i stvarne, ozbiljne pođatke. „Konstatujem da je nestalo praštarih krntija i da prosečna starošt automob:ila na ulicama sada iznosi oko dve godine; u moje vreme izno= sila je oko seđam. Broj velikih i luksuznih mođela višestruko je porastao i sada, bored glavnine onih srednjih, čini skoro punu ravnoiežu malim, majjevtinijim modelima.

Kasn:je će me iznenaditi što se u Škotskoj ta promena — u svim detaljima koji je manifestuju — | neuporedivo manje oseća; možđa meću pogre> šiti 8ako hažem da oni u MPĐđinburgu daju sliku malik ma London pre et godina. Sve io, pa i ova poslednja čimjemica, đobija Rkašnije potvrdu u štatističkim „podacima i literaturi,

pa čak i zapažanje da je mno> .

go mamji „procenat „Pondova“ i „Vokšhola“, tojest da je opao d“dticaj američkog kapitala u britanskoj automobilskoj industriji.

'Ali ovo mije ekonomski časopiš, a ja sam vrlo mekvalifikovan kao pisac o ekonomskim pitanjima. Dosta je i ovoliko, kao potvrđa da je i ulića otvorena knjiga.

dinburP je od svih britanskih Bras dova najbliži nama sa Momtinrenta. Opšti utisak njegove arhitekture (bez obzira na elemente koji stvaraju | “taj utisak) i temperament Škotlanđana uopšte, a posebno Edinburžana, tahkv: su da se čovek u njemu oOšeća kao, recimo, u Pragu, sa kojim inače nema šličnosti. Edinburg je, verovatno, prvi u istomrjji, pre jednog i po veka ili ra nije počeo da diže svoj Novi Grad, u .koji je trebalo pobeć: iz zgusnute i zagušljive aglomeracije starog dela . građa. Isušemn je Nor Loh, koji sada čini duboku dolju sa divnim parkom, i na njeFfovoj severnoj strani, prema mo Tu, podignuto je novo naselje puno svet losti, velikih prozora, zelenila u neo-

džordžijanskom stilu. Jedan đeo ovog .

novog grada, osobito glavna ulica, Pr:mses strit. između dva rata je upro~

pašćen miltićevsko-vladailićevskim stj-

Jom, ali je đobar deo ostao netaknut, kao malo remek delo savremenog MUrbanizm8. Stanovao sam na severmoj strani Ovog novog dela i sa prozora imao punu Panoramu, oštru siluetu starog grada. Nju je. na samom kraju, na istočnoj strani koja se vežuje sa živobisnim oštrim brdima, završavao jedan monsštruozn” solifer. dok su još trj istovetna u pripremi, R5sbitao sam se šta ie to: nove z8rade Fdinburškog univerzitetn!

'Uftisbk je kao sa soliterimna u Tifovnm Užicu, sa čijih se prozora samo

4

nikakve direktne ·

„BRITANSKI DVEVNIK

što ne može đa dohvati Šljiva ha obližnjem ćuviku. A da ne govorim kako ovaj soliter pristaje silueti koju čine stara tvrđava i zvonici srednjovekovnih crkava.

adinburškom festivalu ovo je bila osamnaesta sezona. Pre .ove, prisustvovao sam dvanaestoj. Ništa se bitno nije promenilo. ,Ostao je ist: visoki nivo muzičkih priredaba, operskih predstava, koncerata, pzresitala.

Dramski je deo i dalje promenljivog

| _—_——____—– IJ ___________________

Srboljub MITIĆI

Sudbina pesnika

udi pevači sivi mali grbavi zubati sa gladnim masrtljiim čirevima pod veđama crni kasačti po živom blatu ljubavi Do virovima plača igrači na pređama ~” sna O suvom zlatu patnje koja korača ivoićčom, sunca Koja je toplija i prodornija od sunea koja je plodnija od pepela i od lešina i gušća 6d · pamćenja pametnija od sreće bujnija od rašćenja zla i lepša od sakaćenja Kkrivđe

pevači sa očima od bistre bune koja

se upije u Kkičmu, da bi se hođalo uspravno da bi se puzilo uspravno da bi se bolovalo da bi „se ležalo uspravmo da bi se okretalo uspravno (kao weka Đesna zvezda bo svojoj sumovrathoj bĐutanji) po

putanji od

vođe u .

pakao od

vođe u .

sree zemlje od vođe u

raklje sna

kao kad ludi

kattem padme u pustu vodu

ipak. pevači 56, međuzbezdanim, d#lašem, 56, mastonim Tečima, . skitači sa

dragocemom glađu, na licu Sa

neobuzđanim fisijama, hrabrosti u | glavi Tbači s besnim vremenom 50, pokvanrenim, satom trajanja letači u : tesnim, mebesima mađeanja u malom blavom, brolazu prema beskraju đa

bi se nastavila

istorija đa bi se L osvemoćio mozak Ja bi se pokorilo ČUDO

đa bi še ; razmontihala 3m?t

ipak pevači sivi

mali

grbavi glavati.

a aa a O i , \

LONDON — VAJTHOL

kvaliteta, od predstave „do predstave. To nije ni čudo, jer ako se doveđe na gostovanje Pitsburšk: orkestar, Šarl Minš, Svjatoslav Rihter ili Rudolf Serkin, tu nema mesta velikim iznenađenjima: sve će to biti bar korekino, ako ne i zaista izvanredno (a često je i ovo drugo). Ove godine su na repertoaru bila dva Šekspira i kod nas viđena, „Henri V“ i „Izgubljeni ljubavni trud“, u izvođenju bristolskog Old Vika, i jedan Šekspir koji je izazvao buru: „Henri IV“ ı postavi taJentovane, „originalne ali svojeglave Džoane ULitIvud i nje pozorišta iz JIstočnog Londona, Kritika je premije„ru, kako se u našem žargonu x„diRaže, „isekla“ bez milosti. To sam viđeo iz štampe pre dolaska u Bdinburg. Kad sam bio već na putu, pročitao sam u „Tajmsu“ izjavu l1orđa Harvuda, umetničkog direktora festivala, koji očigledno takođe nije video prem:jeru, da

· mu se repriza švidela, Na dam kad

sam ja imao da gledam predstavu, "Tom Drajberg, laburistički poslanik i poznati televizijski i pozorišni „Rkritičar, nad svoj izveštaj iz Edinburga stavio je naslov: „Džoanmsm zaprepašćena, njeni glumci:počeli»d& glume!“

” Predstava koju sam ja gledao mije .

bila nekakvo pozorišno remek delo, ali je bila dobra i veoma zanimljiva. Umesto da se posluži praksom onih koji prave jubilarne, reprezentativne predstave, i da za svaku ulogu angašžšuje najpogodn:žeg, „najboljeg i najslavnijeg britanskog glumca, Džoana Litlvud je veliki broj uloga podelila malom broju članova svoje rupe, i po dve-tri istom glumcu, pa čak dve uloge i nosiocu naslovne role. Izostavila je svaki đekor, a kostime nije pri: premala već iz fundusa mprobrala što je moglo doći u obzir, Glumce je naferala da govore ne mrazgovetnim, savremeno-književnim izgovorom Šekspitrovog feksta, već arhaičnim đdijalekatskim izgovorom prema tome ioje lice iz kog kmnaja zemlje dolazi. To je, dakle, pokušaj, đa se Šekspir igra pod uslovima i ma mačin ma koji se u njegovo vreme mogao igrati. · Lošija je bila savremena drama. Predstavu komađa „Zlatna legenđa o Šaltsu“, od škotskog pisca Džemsa Brajdija, vrlo popularnog #riđesetih godina ovog veka, čovek je teško mogao da idogleđa do Maja, toliko je to bledunjava literatura i Pplitko izvođenje. | ; Možda me je prisustvo dve predstave bristolskog Old Vika materalo da pravim poređenje sa Đubrovačkim letnjim igrama, Nisam dospeo đa u Dubrovniku letos viđim „Otela“ ni novog „Dunđa“, ali ostale predstave znam.

Đo tome što znam lično, i po onome

što sam čuo i pročitao o pomenute dve predstave, poređenje je nedvosmisleno u korist Dubrovnika. Uostalom, uopšte, a osobito ako se uzmu u obžir muafter:jalne mogućnosfi, poređenje između ova dva festivala je takvo da nemamo razloga da crvenimo. Pri iome, ništa ne može đa nadoknađi čar prirodnog ambijenta đubrovačkih predstava i koncerata. Ponekađ ne umemo da cenimo đovoljho ono što imamo i što možemo.

ostoji ipak nešto zbog čega može-

mo đa crvenimo,

Fdinburški fest:val, kao i svaki drugi, ima tačno i mesecima unapred utvrđen program, izvrsmu organizaciju.

Ali, pored ovog zvaničnog, postoji i,

jeđah nezvanični, raznovrsni, šareni,

zanimljiv: prostam koji ne ulazi u kataloge, Po malim salama, šuterenima i ·

ftavamima, u improvizovanim ambijen=

tima, priređuju se moenođrame i kon-

certi, književne debate i liutkarške pređstave, Sšlikarške izložbe i resitali, drame i pantomime, sve i svašta iz oblasti reprođuktivnih umetnosti. Sva-

ko ko ima šta da saopšti svetu, ko ima

istinske umetničke ambicije +— 0O8ROvane ili ne — smara da sam treba ·da se bori za afirmaciju i me čeka da

' tačna

'

mu prvo padne pečena ševa sa birokratskog neba. Ne ide da zapomaže okolo kako ga zvanični ne priznaju, he traži dotacije i subvencije. A. sve što je istinska vrednost bude zabeleženo i priznato — kad se ustanovi da jeste vrednost.

rošli su vekov: otkako su Škot-

lanđani izgubili punu samostalnost.

Izgubili su, praktički, i jezik koj: sada spada u mrtve jezike, iako ga još govori jedan mali broj porodica u nekim planinskim krajevima... Pa ipak, postoji u atmosferi izvesna blaga crta nezadovoljstva.

Ponekad je ono komično. izraženo. Video sam više automobila na kojima pozadi stoji ozhaka GB, i ispod toga „KBcosse“, ili čak samo ova reč. Škotska narodna banka izdaje „sopstvene novčanice od jedne funte. Ranije nijednu nisam video. Kad mi je sada prva došla u ruke, ja sam, tobož, naivno zapitao da l: ona važi i u Engleskoj. Sredovečna negovana dama, koja je, ne zbog novaca, nego iz počasti neka vrsta domaćice u #jfestivalskom pres-klubu, wrlo. ogorčeno je izjavila da naravno Nai ali da se u Lonđonu prave neveši ćad- dobiju ovakvu novčanicu, a oni, Škotlanđani, eto, nikad ne prave pitanje kad primaju engleski novac. Ne mislim, ipak, da ovakve izjave i raspoloženja, imaju dublje veze sa pojedinačnim ispadima neuravnoteženih lica, kao što je gađanje jajima britanske kraljice prilikom otvaranja novog mosta preko Forta, baš u vreme mog boravka.

zgleda, zaista, da gluposti · lakše

osvajaju svet nego išta drugo. Kod

nas se stekao utisak da je oko gostovanja Afričkog baleta, čije članice u nekim tačkama mastupaju u „topless“ kostimima, tojest nage od pojasa ma gore, došlo đo skandala. Ničeg ·sličnog, međutim, nije bilo. Mene je,.doduše, začudđilo đa je britanska pozorišna cenzura, koja je zaista zastarela, to đozvolila, Ali, jedan ili dva lista su ovaj detalj zabeležila pod senzacionalističkim naslovima i sa fotografijama, i bo je sve, Niko nije ozbiljno dđigao glas protiv, na predstavama nije bilo ni traga nekog inciđenia il: ma-– kar samo meodobravanja. Žašto kod naš ovo pitanje, prilikom. gostovanja istog ili sličnog ansambla, niko ni pominjao nije — a sađa še servira mec interpretacija gostovanja u Edinburgu? Naše sopstvene predrasude o drugima, verovatno.

ije me sramota da priznam „da

me je, na Svoj način, ha festivalu

osobito interesovalo „gostovanje Marlene Dittih, kraj toliko drugih izvrsnih programa. Nisam pogrešio, Video sam to čim se njena vitka, mlađa= lačka (da!) prilika pojavila u krugu reflektora, i čim je brogovorila svojim osobenim glasom. osmehnula sa karakterističnim osmehom, i očima, takođe, i rekla nekoliko na brvi pofleđ ša-

Brana CRNČEVIĆ niš 00 ||| (iliš

\ ostao mršav.

na dan.

on bos.

sata.

Ubica prošlosti — to je postalo profesija. Debeli ljudi ne razmišljaju ko je zbog njih

blonskih, a vrlo suptilno duhovitih i ironičnih rečenich. Iz nje govore i pevaju istinska, večno mlađa živoina radost i ljubav prema životu, a i superiomo iskustvo i nimalo površan duh. Plenila je dvoranu svojim interpretiranijjeem raznovršnog „repertoara, od „Plavog anđela“ pa do današnjih pesama, Mislim da nikada nisam video nikoga ko tako prirodno, dakle, iskreno, a iskusno vlada scenom i čiji je nenametlj:vi šarm tako neodoljiv, a sredstva delovanja i scenskog držanja tako rigorozno svedena na reč, notu, nijansu, osmeh, iskre iz očiju, i nikad više pokreta no što zahtava uzdržani gest jednom rukom, Takođe, ne· verujem da ću ikada

. sresti drugu ženu njenih Podina koja fi

zički: izgleda kao u loj meri poželjha njena ćerka. Posle onoga šio sam vi« deo i čuo, ža mene Marlena Ditrih hi<. je samo umetnička ličnost več pomerena 1 miuzej prošlosti, „nego nešto više: jstinski fethomeh.

tvama kruna Edinburškog festi.

vala ove godine došla je iz Pra-

ga. Praška opera imala je zaslužen uspeh. Izvodila je samo dela nacionalnoš repertoara (na čemu joj je= dino možemo pozaviđeti), pa i pored toga što u mnogim detaljima ne hi bila blizu svetskim vrhovima, ukupna vrednost jeste svetskog nivoa. Vredi zabeležiti da je sobom donela, i u Pret« hodnicu poslala, veliku Kkoličinu' struč« ne literature, propagandnog matefijala, i svega drugoga što je podstakla interesovanje i omogućilo upoznavanje čehoslovačke umetnosti i ove umetničke kuće. Repertoar se kretao od Smetane i Dvoržaka do Janačeka („Ka ća Kabanova“, „Mrtvi Dom“, Glagoljska Misa) do Jana Cikera („Vaskrese«nje“). Ovakvo pripremljena gostovanja imaju dvoštruk: efekat. Nauk i za nas. |

pse u Londonu, potražio sam na vrlo kompetentnom mestu savet

koja dva pozorišna komada da gle dam preoslale dve večeri, Želeo sam da vidim ono što je najbolje, Predložen mi je jedan Pristli koji se daje već duže od godinu dana, i komad koji Je ove godine dobio nagradu kritike,

Pristlijeva dramatizacija jeđnog romana ismevanje je američke mođae psihoanalize Moja prelazi i, na brk tanska ostrva. Inače, u ovoj Rkomeđiji svako sa svakim spava, polubrat · sa polusestrom („ali mi imamo različite očeve, sasvim pyrazličite“), a žena na kraju beži sa muževljevim mlađim bratom, pošto mu se jednom d#ratila posle bekstva sa svojim psihijatrom. Komad se simbolički zove „Odrubljena glava“ i, pored sve beslovesnošti, ipak tu i tamo ima duha.

Onaj drugi je, međutim, užasan i još mi je ostavio gadan ukus u ustima. Zove se „Zabavljamo gospodina Sloana“, Kad bih se usudio da detaljno ispričam fabulu, naš nepuritanski javni tužilac bi s razlogom zaplenio ovaj broj „Književnih 'novina“. ' UkYhiko, jedđšarP '16po' Yvayvijeni' maloletni kriminalac nađe se između sestre nimfomanke i brata homoseksualća koji sć o njega bore. Kad im on ubije Oca, nimalo se ne uzbuđe, već su srećni, jer oboje misle da je to prilika da ga ucene i time za sebe vežu. Ali kako ie to namera njih oboje, nema izlaza dok im ne padne na um ideja da ga dele. To je poenta i kraj komađa. Publika frenetičho aplaudira.

Ne želim da ovim pođacima bilo šta dođajem. .

S rećom, nestajanje puritanskih shvatanja može na ponekom mpolju da

d& i prijatnije rezultate. Više nije takav problem popiti čašu biva, osim u ona dva kratka perioda u toku đana kađ je „dozvoljeno fočenje alkohola. T jede se mnogo bolje. U Londonu su kao pečurke posle kiše porasli bezbrojni „kontinentalni“ restorani, modđerni, higijenski, umerenih cena. Još pre pet-šest godina bilo je skoro nemoguće pojesti nešto wulkusno #»a skromne pare. Danas to više nije problem. Milioni Britanaca odlaze svake godihe ma letovanje u zemlje poznate po dobroj hrani, u Italiju, Francusku, Španiju, Portugaliju, Austriju, Jugoslaviju. Nema nikakve sumnje da #6 i ukus i navike pod ovim uticajem menjaju. I mnoga shvatanja. Od potrebe za centralnim grejanjem do načina ishrahe, Nema nikakve sumnje đa upoznavanje dovodi i do „približavanja. Po nekim usputnim susretima i ražg#0= vorima, u Lohdenu i u Bdinburgu, sa takozvanim. običnim ljuđima, rekao bih da sada, zahvaljujući velikom broju britanskih furista koji ovamo dolaze, o nama više znaju nego ikad, i đa je turizam bio efikasniji od svakć druge propagande. Više znaju, i imaju više simpatija. .

Lečite se od iskrenosti, uzimajte laž tri puta Siromašan čovek čeka leto da ne bude samo

Otišao sam u bolji život, vraćam se za pola

KNJIŽBVNE NOVINE