Књижевне новине

BPOŠLE VI KONGRESA SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE Uloga i mesto književnika u socijalističkoj izgradnji

Nastavak sa 1. strane

trebe sve konkretne probleme da rešavamo u datoj našoj situaciji, prema našim mogućnostima, ali da ih rešavamo. Pitanja su se nagomilala, i mi ih moramo češće nego do sada, otvoreno i smišljeno, iznositi u javnost sugerirati njihovo temeljitije razmatra nje i povoljnije rešavanje svugde gde je fo potrebno i gde može da bude korisno, mamećući svoje mišljenje, Domažući u dogradnji sistema, boreći se za ono što smatramo da je is= pravno i dosad upušteno, od traženja mogućnosti da pojačamo svoje učešće u poslovima koji su za nas od vitalnog interesa, do eventualne :zmene instrumenata kad je reč o izdavačkoj delatnosti i drugačije namene odgovarajućih fondova, kako bi se stvo Trio izvestam razumam automatizam u prilivu sredstava koja ostvaruje Kknjiževnost u celini.

niji mada nerado, jer je to teško bez dubljeg razmatranja i svestranijeg izučavanja, naročito ako ne želimo samo da ukažemo na postojeće stanje, već i da sugeriramo neki izlaz. Zadržimo se ma pitanju honorara i fi=

| OKUŠAĆU da budem „konkret-

nansiranja imjiževne delatnosti. (Usput da napomenem: majveća teškoća u rešavanju ovih bpitanja nije samo u malom razumevamju drugih već i istinski malom interesovanju samih književnika za ovo pitanje; oni ne pišu radi honorara, to je očito — ko u to ne veruje, neka pokuša da živi i radi sa honorarom Moji književnici ~ dob:jaju — i uglavnom ne prave pitanje od toga; oni bi pisali čak i bez ikakvog honofara: nije bilo naročito davrno, kad se tako činilo, Ali ako nema pobrebe za tim, ako se književni rad priznaje kao i svaki drugi rad, ako je svaki rad plaćen odgovarajućom nakmadom, i ako već govorimo o Tome, recimo onda bar približno pravu reč, pokušajmo da razbijemo štetne nesporazume i neošnovane fame.) 3 Ako uzmemo da se jedna knjiga u Droseku piše tri godine, u obimu od 19—15 autorskih tabaka, plaćenih bo najvećoj stop: od 30.000 dinara, za težak i dugotrajan rad, za rad koji je u stanju da apsorbuje celokupnu radnu sposobnost jednog čoveka, pisac može da realizuje dohodak od 10—12.000 dinara mesečno u odgovarajućem Vremenu. Ako dakle, uporno i bez prešstanka radi, ako uspeva da svake treće godine završi po jednu Knjigu, što je' gotovo nemoguće, ako ne postane nobelovac ili njegoševac, a to su nedostižni vrhunci, ili ako me piše krim:nalističke ili ma koje, trilere, ako dobije najveći honorar, jednom. rečju ako postigne optimalne uslove, naš pisac može da ostvari prihod upola. ma> nji od mnajnižeg dohotka nekvalifikovanog radnika, koji zajednica postepe= no likvidira kao izuzetno nizak. Čovek se stvarno zaprepasti kad izvede ovu prostu računicu i vidi stvarnu društvenu neodrživosi goa Oe a lepim imenom autorskog hono: . Primedba, koja se ponekad čuje, a su prihodi književnika ipak veći, 1 a književnici ne žive od književnosti, 80govo je cinična. Prihodi su veći, SO kako, to je notorno, ali od delatnosti na koju je svako 0 nas OVAN koja ide na štetu književnog Trac“. da? književnici ne žive od književno rada, i to je valjda notorno, JeT iko : čevidno nemoguće. A bilo bi idea 28 (samo je to želja koju možemo

3 j se

tempiramo na budućnost, tj. da je S ože živeti od knjl-

odreknemo), da se može ino bav-

ževnosti, jer samo profesiona

kojem

ljenje književnošću, a to znači merasipanje pažnje ni na što drugo i netrošenje „energije ni na što drugo, može da osigura punu meru i realnu vrednost. Osim toga, i to je najvažnije, i to je jedini način na koji možemo da razgovaramo o svemu ovome, književni rad se ne može tretirati dručkije nego kao svaki drug: rad. Ne merimo se sa piscima drugih zemalja, njihova mera za mjih, a političke slobode kojima se obilato rekompenziramo dovoljna su nam nadoknada. Ali naše domaće relacije ipak moraju da nam budu neko merilo. Čak ako i pristanemo na takve uslove, neka to bude naša volja a ne tuđa odredba. Ako nam i nije bitno plaćanje, bitan nam odmos, i pravo koje nam u ovoj zajednici pripada. Možda bi trebalo reći kakva će situacija mastati sada, posle odluke Savezne skupštine da se izvesni doprinosi ostave na slobodno raspolaganje radnim organ:zacijama. Do sada su izdavačka preduzeća, od :zdavačke delatnosti, davala doprinos u fond za kulturnu delatnost, odakle se jedđan deo vraćao književnosti u obliku dotacija. Sad su, međutim, „izdavačka preduzeća „oslobođena tog doprinosa, koji ostaje u opštem poslovnom fondu preduzeća. Time je popravljen položaj izdavačkih preduzeća, a položaj Kkmjiževnosti i Kkmjiževnika postao je još neodređen:ji. Pre svega, izdavačka pre= duzeća nisu u stanju da sama reše sva ova komplikovama pitanja, a sađa neće biti dužna da izđaju nijednu Knjigu, bez obzira na njenu vrednost, ako bi morala da je dotiraju iz svojih sredstava. To je njihovo mesporivo pravo, i niko i ne misli da ga megira.

Ali ostaje pitanje fonda za kmjižev nost: on tek treba da se formira,

EPTO, ostavili smo da mnoge vre=

mena proteče, pustili smo da se

mnogo pitanja nagomila, i jedva smo se odlučili da povedemo ove razgovore. Ali mislim da su oni došli u pravi čas. Osmovnim zakonom o finansiranju društveno-političkih zajednica određeni su opšti principi načina formiranja i raspodele sredstava za podmirenje potreba obrazovanja, „nauke i kulture. Kako ističu odgovomi rukovodioci, „sada je od velike važnosti praktično raščišćavanje odnosa između pojedinih . delatnosti, s jedne, i društveno-polikičkih' zajednica, s druge strane, ma “već: stvorenim osnovama donetom zakonu“, To znači „uspostavljanje efikasnijih i stalnijih ekonom= skih instrumenata“ koji bi uticali na osamostaljivanje svih društvemih delat nosti, ma poboljšanje materijalnih ušslova radnih ljudi u toj oblasti, i na razvijanje samoupravljanja. „Kako se ta značajna pitanja nalaze u fazi prak» tičnog rešavanja, naši razgovori trebalo bi da stvore osnovu za konkretne pre=dloge koje bismo mi mogli da učimimo, Pretpostavljam da bi trebalo poveriti jednoj grupi da prouči celokupnu materiju, kako bismo, nakon ozbiljnih diskusija u našim organizacijama, mogli đa izađemo sa obrazloženim stavom. Ne prejudicirajući taj stav, koji treba da proizađe iz analiza i mogućnosti u okviru opšteg zakona i njego-

ve praktične primeme, možda bi se 8oglo težiti da se, u ovoj situaciji kad se likvidiraju stari načini, oformi jeđinstveni kunjiževni fond, iz jedmog dela sredstava koje stvara kmjiževnost, celokupna književnost, zatim od dela poreza na kmjiževne honorare itd., što. bi osiguralo sfalniju ekonomsku bazu za razvitak književnosti i rešilo pitanje dotacija.

Ovom složenom problemu treba prići, čini mi se, tako da se obuhvati sva njegova društvena suština, da se sagleda kao kompleksan društveni odnos. Svako drukčije prilaženje značilo bi parcijalno i privremeno rešavanje, prema tome rđavo. Rešavanje konkretnih zadataka, od slučaja do slučaja, u hodu po mukama od dobre volje do nerazumevahija pojedinaca, biće nepotpuno, češće neuspešno mego uspešno, biće i pogrešno: učinimo da sve te propratne pojave budu ono što jesu, rezultat jednog odnosa koji treba da uspostavimo, socijalističkog po pravu koje nam se daje, i po suštin; koju treba da ima.

Ali sve ovo, sva ova neizbežna praktična strana pitanja. čifem rešavanju treba da se posvete prvenstveno naše organizacije, ne bi smeli da nam apsorbuju svu pažnju, ni da nas odvoie od mašeg sređišnieg društvenom zađatka; da ne samo svojim delom, već i svojim neposrednim društven:m učešćem opravdamo 1 učinimo vidljivijimm svoje prisustvo, da oživimo u sebi po= ftrebu da opet budemo postavljači uz= nemirenih pitanja, da sebe i svoja đela učinimo meophodnijim i đuiufticainijim među mašim savremenicima, da alktivno suđelujemo u stvaraniu povoljnije kulturne almosfere ne čekajući da to uradi neko drugi, da budemo branitelji humanizma, koji je naš veliki zajednički socijalistički cilj. Tu i u tome naći ćemo wWvoje pravo mesto i svoju pravu ulogu.

Ovaj referat Meše Selimovića, podnet ma VII kongresu Saveza književnika u Titogradu, objavljuje se s neznatnim skraćenjem.,

FESTIVAL KAMERNE MUZIKE.”

Nastavak | sa #&,. strane

zao je, na istom visokom nivou izvo= đačke veštine, Osterčev cerebralno sna žni Duvački kvintet i onu čuvenu „Ma= 1u kamernu muziku“, opus 24, br. 2, Pa+ ula Hindđemita u kojoj, još od 1925–26, godine, vrća kamerni humor, svežina i svakovrsno jedro muzikanstvo najčistijeg kova. l

Kao stubove mosače razvoja savremene jugoslovenske kamerne muzike, kao simbole neprekinute filijacije 1 izrastanja novog na utrvenim putevima preteča, rađenski festival je i ovog puta postavio Osterca i Slavenskog. Moćni i zreli ton Igora Ozima, najvećeg današnjeg jugoslovenskog violiniste, u radnoj zajednici sa našim nenadmažnin, klavirskim pratiocem Marijanom Tii> povšekom, prikazao je bujnu „Slavensku sonatu“ Josipa Slavenskog, a ljubljanski ansambl „Slavko Osterc“, pod rukovodstvom Iva Petrića, realizovao je — avaj, tek sada prvi put u Jugoslaviji -—— Slavenskovu „Muziku“ za nonet (gudački kvartet sa kontrabasom i klasični sastav đuvačkog kvinteta), delo u su kondenzovano rezimirani svi izražajni obrasci krajnje ličnog stila i jezika Slavenskog, delo koje bi bilo njegova vrhunska labuđova pesma (1938. godine), kađa se u sedam godina kasnije komponovanom „Simfonijskom .eposu“ ne bi nalazio lagani stav „Tužbalica“. i)

Najviši domet đuha i muzičkog jezika savremenosti na ovom festivalu ja vidim u filozofsko-poetskoj viziji Iva Maleca za bizarni. sastav malog kamer= nog orkestra, u kompoziciji nazvanoj „Tri stećka“, Posle „Pesama prostora

Ljubice Marić, ovo Malecovo delo iz 1962—1963. godine isključivo instrumen= talnim sredstvima klasičnog orkestra uspostavlja jeđan fotalno novi zvučni kolorit, svojstven modernoj elektron-= skoj muzici, a taj novi tembrizacioni e fekt, potresan i duboko human, ekla= tantan je argument u teorijskoj apolo= giji nove muzike kao novog vida iskazivanja drevnih, prastarih i večitih istina čovekovih u svakom muzičkom je= ziku i sistemu, kada se njime služi sna= žna i duboka ličnost. oo

Program rađenskog festivala obu= hvatio je i dva solidno i temeljno spre mljena referata: jedan kompozitora Pa> vela Šivica o jugoslovenskim kamernim delima muzike iz poslednjih triju gođi<na i drugi Danila Pokorna o stvaralačkom liku Zoltana Kodđalja. |

Neutralnost je znak i beleg kojim su ovde prikazane raznovrsnosti, pa i đu= blje stilske, jezičke i estetske suprotno sti u savremenoj kamernoj muzici. Ta objektivnost demonstriranja karakteri= stičnog u postojećem bila bi, čini mi se, korisno i plodno dopunjena odgovara= jućim tonom simposijumskih diskusija. No i bez ovih, ljudi koji su došli, za tri dana, u rađensku rustičnu tišinu vra= ćaju se sa povećanim i proverenim is< kustvima u svet urbane graje, tutnjave i dinamike, i ja mislim da se upravo u mirnom kutku može uspešno svesti bi= lans unutarnjih doživljaja iz sveta bur nog pulsa, a zatim, po povratku u „džunglu na asfaltu“, jezikom zvukova i tonova iskazati otkriveni smisao ili besmisao tog uzavrelog, razmahanog, uskomešanog sveta.

Pavle STEPANOVIĆ

LIRIKA U PREVODU

POL ELI{AR

Pablo Pikaso: Crtež Elijara u pet žaza

| JA ŽIVIM VEČNO

seo sam, bež ustezanja ma val Te daleke reke protkam, zracima, zelenog sunce, Drveta su slavila zvezde i moć

Video sam, jasno u noći sasvim, magoj

U noći sasvim, nagoj kakva žena Pokazao, mi lice pokaza se magom,

Njena zrela lepota bila je još ozbiljnija, Nego zakomi neumitni meizbežnošću,

Protivu nje odeće prirode detinjaste Upravljale su svoja večna oružje, Od gvožđa od, mermera od soli

IU borbi protivu, nje dijamant, mebesmi, OtupljiDao se i tammio

Pa ipak bila je to lepota

Od peska + mahovine i sutona Bila je to lepota

Od puti jezika i zemica

Lepota pupoljaka i godišnjih, đoba

Lepota koja se gasi bod nejasnim, susreti, T ja sam, Yazdvajao zaljubljene e Ružnije kad, su zajedno mego odvojene .

Da bi ih, spasao materipqo sam, i samoću dea beoe, Razbijao sam mjihove usne o kamenje

I sušio sam, vyYemena imao sam, da sušim, Cvetove me kajući se zbog laži

I sasvim, sveža đubrišta koja su suzila,

I zore loše probuđene

Ali zasmejavao sam komedijaše najgorče.

Koji misle da su magi a suviše su dobyo ođevemi Koji govore tiho dok im, oči blistaju bez topline

I govore onako kako bi udobnije stavili

Gradioce svojih tamnica podmazanih, đobro ušuškawih. Nosioce lanaca lisica ma rukama i kapa kaluđerica

Sa plavom krvlju jednog bezbojnog sveta Na krovu su a mjihovi smobi u, podrumu Oni sanjaju samo o večnosti

Moje srce i moje oko

| Pod netaknutim, prostorom, bili su zamvzsnati

Odakle li ste došle vi slike bez nebeskog plavetnila, Vi posmatračice koje gledam, č . · Ako ne iz mene sama koji spava tako loše na tvrđoj stelji Odakle li ste izašle dodiyujući tle tako pYisno Da stalno pratim, vaše 'korake po pločnicima, ulica,

Ili sam, se dosađiDao tako često ili se gubio

I pored svih, kažiputa koje sam, postavljao sbesštov, Kađa sam bio mlad, i obazyiv

Kad je u meni crvema senka počivala,

I napajao se samo prozračnim, vinom,

J} »i ste potpuno upravljane tom, puti

Koja je i moja ma, \ici praznine Podrhtavale ste samo

Na bomisao da izbegnete meophodmom, svetu Vi nepostojane uprkos moje made đa živim,

Nema mesta podsmehu

Nema ničega što bi se izvrtalo

Ako to nije samo slika bez jarkog svetla Koja se nameće moći wa, sredini

Ove reke ma kojoj sam, se postavio

Živim, još vek + razdeljujem»

Žito hleb lepote

I samo tu svetlosti rađanja i postojanje Vas vrlo niskih i vrlo visokih,

U nagoti severa i. juga i u, jednom, trewu

Vinjaga života je između w&s Naše rađanje iz žeme je očigledmo 4 evo i trave koja raste u našem, detinjstbt,

Da li si bolestan, ili umora, Da li bezuman ili samo Nesrećniji nego obično Nemam volje da odgobayam,

Je? se veoma bojim da tu odgovoru Doživim sudbinu onih, khockara Koji budzašto stavljaju na kocku, I svoje želje + svoje bolove

Promašao sam, korisnu hyamu

Za svoju glad, da ne bih umio

4 s ohe strane života zaboravljam, snove S one strane života želim, samo smrt.

JEDNIM POLJUPĆEM

PDoeju khođ kuće a moću, ulicom, Ulični sviyači ·

Sviraju da zaglume mi?

Pod, tamnim, nebom, mi jaswo viđimo

Lampa je buma naših, očiju,

Mi žipimo u našoj dolini

U našim zidovima našem, cveću našem, sumCU, U našim bojama i našoj svetlosti

Prestonica sunca : Sazdama je po slici nas samih I u skloništu maših zidova Naša vrata su vrata ljudi.

Preveo: Nikola 'TEAJKOVIĆ

KNJIŽEVNB NOVINE