Књижевне новине
| __Tatjana | _ARAMBAŠIN .
o R/ČO „KNJIŽEVNIH NOVINA" aga | Kraika priča
= J . _ e” ı 17 wo” } /
: ICE R&AKRVE BE ZELEO SRS
| } 255 nametne
(pisane na hridima) - .
DA LI JE kratka priča je“
dini oblik vašeg kazivanja?
Zašto ste 5e ža kratku priču
opređelili da «biste izrazili svet koji nosite u sebi?
NE SAMO kratka priča nego i duža proza je moj hačin izražavanja. Napisala sam
| •
A PLOČAMA ij i N V ı izbijeljenim norem i suncem, a fako glatkim BVOLJKO se okrene na bok napravivši mu prostora koliko
jie zauzimalo njeho tijelo. Podbočila je rukom glavu po= smatrajući djetetove ruke i nasmješi še ugledavši đa je ležala na Velikom uklesanom srću, u njemu bijahu slova Ni Bi đatum "7. IV, Dječakov kameh uđe u žljeb bojeći obrise srca crveno smeđe. — Što je ovo? — ubita majku. — Srece, netko ga je iždubio u kamenu igrajući se poput tebe.
tebužke Ja 0 ča u posebno tu donesehe za sunčanje, poSL ME ei ji žala žena, uživajući u vrelini ljetnog popodneva. VOS ad e CIĆEĆ d kojo e a OR prozirno, mođro<zeleno fRofe iz h i. su ponirale hriđi, bijaše tu predubolkec i opasno. Gore u šumici cvrčali su evrčci SVio ih j :0 Vijefhe,
| ) : . Lovi0 ih je neko vfFijen · bez uspjeha. Onda mu i to dodii PKI NIN UViEĆE ) Boje. O to je. Vratio se majci. Ona se uvijek kad mu je bivalo dosadno, mogla nečega sjetiti, što ga je babe
TATJANA ARAMBAŠIN
kratke priče pišu, mnogo Dpišu. Možda njihovi pigsći imaju premalo mogućnosti da ih
\ 'Tjalo. — Prič NREMONOS 4 eda aka — Je li i to priča? ai } 8 } ~ PRE pi nešto — reče, sjeđajući pokraj nje. wa eBf, Oupapdo di Wanda Bečka Bež pruže» čiiaogiiu — Priču. — Pričaj mi, vea, Rijeka, 1962. i 1964. go- S kakvim se teškoćama su= Sve SB - KI a Za co, ii — Srce znači ljubav — započne ona. dine. Sada pišem ireći'i čini ž i Cu Bi a ti več ispričala, ne znam ni jednu više. — Je li netko nekoga pojeo? mi se da je taj Oblik, #oman. OAEV - rama ra= Ne, ne mora se uvijek jesti. :poeodmiji da ižrazim BVe o RERNE
istinite.
rukom o hrid, osjeti da je njome pokrila udubinu veličine dlana. Osjeti pod prstima nekoliko kamenčića, koji su tu ležali. Ni ne pogledavši ih, vrati se u prijašnji položaj i pruži ih dječaku:
vori dijete mrzovoljno.
bočivši se, ona pogleda pregršt koju je izvadila između hridi. Bila šu samo dva, mala kamena, jeđan zaobljeh dugim valjanjem valova, ružičast sa tamnim pjegama, drugi hrapav, nejednak i šus pljikav, ođlomljen od hridi, zatim prazna, žavinuta poput puževe,
— Na mogu, prevruće je, — Izmišsli. — Pa ti si rekao da ne voliš izmišljene priče, već, samo
— Je li umro?
— Ni to.
— Pa kakva je to priča?
— Priča o ljubavi. ·Dvoje ljudi šu se voljeli. Šetali su se ovdje i željeli da to uvijek traje. Bili su štetni i htjeli su tu svoju sreću ispričati, doviknuti svakome, pa su je zapisali. Netko to ufeže u koru stabla, hetko u našlon klupe, netko napiše pjesmu, netko sbremi cvijet koji će dugo pričati o tome. Katkada, netko io ufeže i kamenu. Kameri je najtrajhiji. Vidiš ova slova. Slovo N i sloVo B. To su pPočetha slova njihovih imena. Možda se ona zvala Nada, a 6n Branko... Voljeli su se, a bilo je proljeće... viđiš, đatum 7. IV. Mjesec tfavanj, mješec u komć trava zeleni, kad su dani svijetli, prozračni i sunčani. Jednog takvog dana on ju je čekao, veoma dugo i čekajući uklesao je OVO.
— Pa onda?
— Onda, ništa. — Je li došla?
Pomakne se da bi pomilovala dijete i oprijevši se lijevom
— Hoćeš li se igrati s kamenčićima? — upita. · — Kamenčići nisu igračke... a to i hisu kamehčići — oOdgBo=
— A šta je to val bacio u ovu uvValiću? Da vidimo. — I pod
što bih htjela reći, Ipak dogodi se i ne tako rijetko (upravo sam pripremila zbirku, koja traži izdavača) da napišem kratku priču. Ne opredjeljujem se ja posebno za nju, već ona za mene. Nametne mi se kao skica, kroki, isječak iz života ili, katkad, potpuna, mala, zaokružena cjelina. Kao i u slikarstvu, koji put se neki od nabačenih i skiciranih motiva ponavlja razrađen u nekoj većoj cjelini. Drugi pub opet ostaje samo crtež olovkom ili odvojen mali događaj.
U SVARODNEVNOM RADU nemam teškoća. Domaćica sam i sama sebi raspoređujem Vrijeme i način rada, a moja okolina ima za to potpuno rajumijevanje. Mislim da bi bilo suvišno, a i predugo, govoriti o iraženjima, nezađovoljstvima, sumnjama koje donosi sva ko stvaranje. Ne bih čak lo fi ridažVala teškoćom, jet je žapFavo nužhošt i nerifioVnošt svakog Ožbiljhog ada.
Prava teškoća ža mene hastaje tek kad je posao zaVršen, a zove se „objaviti, naći izđavača“, I još uvijek mi se čini đa ju je, mafije DOZ-
školjka nekog morskog račića, duguljasti komad opeke, dva drvća, jedno više, a drugo manie pougljeno.
— Imao si pravo, reče, da bi odobrovoljila dijete. #ŽZbilja nisu kamenčići, ni igračke. Ipak vrijeđe za igru, Vidiš, ovime možeš nešto nacrtati — i ona povuče svjetlo smeđu crtu komadišef obeke, bo hridini. — A ovo zamiehjuje pisaljku. Gledaj! —
~ I pougljenim drvcem povuče crnu crtu, pa ga pruži djetetu, sad već zaokupljenom novom zabavom. — Imaš i čisti bijeli list papira, veče prelazeći dlanom preko stijene, pa možeš pisati i risati.
— A što da pišem? — upita dijete držeći na. otvorenim dlanovima crnu i crvenu pisaljku, kao da bi vagao njihovu vrijednost, i njihove mogućnosti.
— Priču.
— Kakvu priču?
— Ohnakvu kakovu bi želio.
— 'foga puta nije, Đa ohđa obet jest, pa opet nije...
—. Pa opet jest... — upade dječak. | — Pa komačno više nije. Ostala je samo priča, uspomena na doba kad im je bilo lijepo.
— A kad im je bilo ružno?
— fo se obično zaboravija, jer ljudi ne vole misliti na ružrie stvari. ; Dječak je zamišljeno šarao, vodeći tanahe korće svojih misli i svog smeđeg kamena prema velikom uklesanom Bidru.:
— P{rfičaj mi 0 ovome...
nBtofi pišcu ili početniku, FOtovo hemofiuće savlađafi. (I ovđje bi bilo i ptedugo i nepotfebno navođiti Što me je
MISLIM da je baš vaš na- Sve dovečlo do takvog ubjetječaj najbolje pokazao da se đenja).
EO 8 __ i adi aidkdiiiiaini
ŠTA vi mislite o šituačiji u kojoj se kratka briča kođ nas danas nalazi?
htio ratovati, radije bi mirno živio. Ali rat je rat, a vojBka vojska. Nemoguće je pitati što bi tko želio, a još manje moguće uđovoljavati takovim željama. Doveli su ga ovdje, u one Rašarhe poltfaj kojih prolazimo svakoga dana i počeli ga učiti kako se puca, kako se ubija. Rekoh ii već, bijaše mu t6 mtsko,i kad poda je mofa6 ofi jie dolazio ovdje, gledao željno u modrikasšte daljine koje Sl skfic vale njegov grad i želeći uvijek samo svoj mirni život, črtao svoju gondolu...
Dječak zamišljeno zagledan u plavičaštu daljinu 6bzorja, baš na ono mjesto kojemu se sunce priklanjalo, pokuišavajući đa žamisli taj grad čije ulice su isto oVo more, i po kome plove ovakve gondole, malim svojim prstićem prolazio je kroz udubljene konture crteža u kamenu,
= Sad moramo ići, mili — reče majka. |
— Samo još malo — molilo je dijete, — Pročitaj još OVO,
=. Žena se digla i hodajući po hridinama čitala:
— P J 1998, kako je to daleko! More je gotovo sasvim žbrisalo slova i godinu. A to je baš godina u kojoi sam se ja ređila... Đin6, obet neki Talijahac... Srće između dva inićijala CS i MB... \eliko slovo A, samo, na valovito uzdipnutom dijelu kamena... 1980 FI... Pogledaj, Bat! Kako brižljivo izrađen sa rimskim broje" kama, a kazaljke pokažuju Bedam sati . .. Barokno iskićen i zavinut monogram EM i zamisli! pogledaj Ovo, o je bila neka Veščla družina — bačva, prava mala trbušasta bačva &ha šeliezniM Oobtučima i pipeem za točenje... I još jedno sfće! I Opet jedfio, brobodeno strijelom... Slova... Vidi! Sasma svježe ucrtano NB, a tu je još i oštro zašiljen kamen, 5 kojim se ucrtavalo, io je netko danas uradio... .
— Mama, pričaj, pričaj...
— Previše tu ima priča, ostavićemo ih za sutra. Hajđe, sad, da se obučemo.
Dok su še oblačili dječak je pitao:
— Hoćeš li mi sutra sve ispričati?
<= Hoću.
O je sidfo. Neki mormar sjeđaše tu gledajući u pučinu 5
mišlju na puteve koji ga čekaju, na odlaske, na dolaske,
koji su značili njegov život. Bio je u našoj luci kratko, samo dok še teret natovari na brod i u jednom isto ovako sunča– nom i tihom popodnevu kasnoga ljeta, gledajući more, mišljaše na jesenje oluje, krož koje je prošao, a i na one koje ga još očekuju, mišljaše, kako ovo isto srebrnasto modro zrcalo zna pomahnitati, uzavrijeti, propinjati se, uzdizati, više i jače od najvećeg „btoda, gutati, uništavati... boriti se sa njim i njegovim drugovima... a to isto more je mornareva ljubav i mornareva smrti... I „ma koliko on sebi priželjkuje mirnu luku u kojoj će se usidriti ipak se uvijek opet otiskuje u neizvjesnosšt... tako je nekako mislio morhar klešući ovo sidfo i svoja početna „slova i godinu, gle, kako odavno je to bilo 1935. prije četvrt stoljeća...
— A poslije što je bilo...
— Poslije je otputovao na svom brodu.
— A poslije,
— Ne znam. Možda neka druga hridđ u nekoj dalekoj zemlji žna za nastavak ove priče... ili možđa mere... Oslušni malo, i ao 0 ono nešto govori... i ŽiE 0
— Ja he čujem.
= Čuješ, ali ne razumiješ, jer si još mali.
— A veliki? .
— Ima i velikih koji sve čuju, a malo što razumiju. ''reba naučiti slušati, htjeti fazumjeti. — Dječak ju je slušao, vidljivo se naprežići đa Shvati i očito ne shvVaćajući. |
= gShvatićeš kašnije, reče mu smiješeći Se... pogčleđaj ovo. Mira i Beba. Velika štampana slova, duboko urezana.
— Tko je to? ; ı
— To su dvije mlađe djevojke. 1950. Prošle godine... Voljele šu ove hriđi. Sunčale se tu čitavog ljeta, Sanjarile su. Pređ njima je bilo šiz0ko otvoreno mofe, prolazili su brodovi, pogledaj, baš kao šađa'...
= Kakav je to brođ, fazličit od onog prije? —d upita dječak gleđajući bijeli, veliki patobrod.
— Ono prije bio je ratni, a ovo putnički... Tako Bu Beba i Mira gledale brodove, mislile na putnike, na mornhare, na Yiba« re, na cijeli veliki svijet, na sve ljude koji prolaze i koji će doći, a među njima će biti netko tko će tražiti baš Bebu, i netko drugi, baš Mifu...,
—- Hoće li ih naći?
— Možđa, ljuđi se nalaže katkada ...
AO da je već dugo određeno nešto zamišljao dječak počne K šarati po giatkom kamenu, čas crveno, čas crno. U sredini
između njegovih zamršenih šara ostala je prazna školjka. Žena je ponovo legla igrajući se šubpljikavim kamenom i gledajući u herazumljive dječakove poteze.
— Vidiš li? — pitao je dječak. — Vidiš li ovu priču?
— Vidim, ali ne znam što kazuje.
= Račić je pobjegao iz kućiće... — tumačio je dječak sli“ jeđeći svoje risarije — ... pobjegao pa... — crtao je nekakve duguljaste oblike i gledajući ih ona upotpuhi:
— Pa ga je pojela riba.
— Pojela riba — ponovi dijete crfajući upravo kođ maijčinć ruke. Pogled mu se zaustavi na njenim prstima koji su đobovali po:'prošupljenom: kamenom, — to to'imaš u ruci? ; .B3% 4. Rubičašti kafaefi 0. BVJE MI „KO
— A sašto je takav? | -%
— Jedna školjka ga je prosvrdlala da bi u njemu stanovala,
· — Pa gdje je sada? |
— Netko je razbio kameh i izvadio je.
— I?
— T pojeo je.
— Netko je pojeo školjku — poha o je i usput činio mnogo crta crnih i crvehih sve je „Tako on sebi predstavlja feđušsobho žderahje“, brateći mu pokrete. | a ROI i e — Svake nešto jeđe — reče djećak aaa eno i batač je sve sušće i Pušće 'ubirući jako crnim drvcem dok ga ne S omi. x: _ — Ne smeta, tješila ga je majka, milujući ga. Tzgledao {e veoma ražalošćen. — Imaš još crvenu bisaljku. Ona neče puknuti, a i ljepša je.
— Zašto je ljepša?
— Jer je crvena, a crveno
— Crna nije lijepa? e ; L
— Kotkada je'i lijepa, ali uvijek ozbiljna, tužna, Cimo je boja smrti. -
ı — Što je smrt?
vljao je dječak pjevušeći dnu preko druge. mislila je majka
OKRAJ njih ležao je čitavo vrijeme čovjek, glave pokrivene novinama. Valjda je zaspao, pomisli žena pogledavši ga, još uvijek u istom položaju. U tom času oh skime B lica RO
vihu, oktene 86 k njima i rekne nabusito, gotovo ljutito:
— Punite đjetetu glavu „glupostima, bričićama o sreima, O ljubavi, o dobrim ljudima koji nikome hisu neprijatelji...
Žena sasluša začuđeno nepoznatog i Hotovo htjede prčButjeti odgovor. Ipšk, uvlačeći bose noge u Bahndale, upita?
— A što mislite đa bih mu mofala reći?
je veselo, živo, nasmijano.
opet crtao komadićem opeke ve spirale, a ona je o | sama da li je Ta a gta i je
ju bezbrojni juteva, 2dok1 i ya llepaMi (i da li uopće ljepota) kao što je njen mali Bin nesvjesno crtao. /
— Smrt? Kad riba pojede raka.
— A kad čovjek pojede školjku?
— I to je smrt, ali za školjku. 5 — A za čovjeka?! Ima li smrt za čovjeka?
— Ima.
— Tko ga pojeđe?
— Ne mora sa nitko
Dječak ju je gledao velik
— Kako je to?
— Ne znam. :
— Je li lijepo? — navaljivalo je dijete. -
— 13 naj ali sigurho Znam dđa je lijepo živjeti. |
=- Lijepo živjeti — pohavljao je zadovoljan odgovorom o
like i male ru OOJUBE. i i
; { ke gledala, Pi
507 oluolvo ai alo tBhb zamršen labirint, u
nedokučiva, nedo
— A zašto ne uvijek?
= Možda zato što je svijet prevelik. I Mira i Beba bojale Bu se foga. Zapisale su svoja imena... da se ne izgube, da ih 1akBe nađu.
Dječak je pizao po hridinama tražeći naipiše,
jesti. Čovjek umre. — Evo još! — vikao je. — Mama, dođi.
ih zhatiželjnih očiju. ~ RNA se lijeno digne, na lijevoj nozi i na prsima bijahu ioj otisnute dvije pruge Od neravnina kamena. Dječak je ka— žiprstom pratio udubljen crtež orla, a pođ njim stupac imena: Vlado, Mića, Dane, Murga, Živac. — Što je ovo? ~— To su bili avijatičari. Kad Bu imali slobodan dan, dolazili sti ovafno 8 aerodrofna. Bili šu složni drugovi. Sjedeli su iu, igrali karte, bjeVali, pfičali, pogleđavali djevojke. Bijahu nefaždvojni. Onda, ipak ih je jeđan napustio. U nekom maglovitom jutru srušio se sa svojih avionom. Ova petotica koji su ostali, Bjeđili Blu iužni toga daha, nisu ni pjevali, ni pričali, ni zadirkivali djevojke. Ullesali su ofla i voja imeh8,,da bar iu oBtanu zajedno. — Pa jesu li ostali zajedno? — Ovdje jesu, a u životu? Tko zna!? Možda je još neki Sita 0.8 - 335 dao, drugi prepea ore Oe se ei a možđa o još OVA Pepea ia i O a CL 7 sastanu, ili neki prošeta ovuda i sjeća se minulih daha. Ljudi 5ć | MADE NOCI || PA POM Vole sjećati, pogotovu kad su stariji i kad im vrijeme ne n08i novih PB OLOTI ORS doživljiija. Tada doživliuju svoja sjećanja, pFekrajaju ih i DteFaMO UAE OI IO SO đuju, žive u njima i od njih... Pogledaj Ovo —o| m pokazivala „je NI 07. NA (| nožnim palcem — prava venecijanška gondola. Taj 8šć faručio odi NC ya POLL a dok ju je udubio. : (api) |, SOM U — Tito je to bio? O APN ba ODL — Jeđah gohdolijeF iz Venecije. To je Brad u čijim je ulicama mofe i po rijima se voži ovakvim gondolama. = A gde je taj grad? i — Po prilici ovdje negdje, preko — reče, pokazujući brema otvorenom moru. , J + — Kako? — čuđio se dječak. i =- Kad bi odavde plivao ravno, avio, došao bi u Veneciju ili Regaje i blizinu, u Ttallju. — Jesu li nam fo neprijatelji? + — Nisu. Mi ne bismo htjeli đa nam iko bude jieprijatelj. |W Svugdje ima debrih ljudi. \ — Je li onaj koji je crtao gondolu bio dobat? — Jest, Njega su ža vrijeme rata ušeli i vojsku, Oh to Bije htio, ni želio, bijaše mu Žao ostaviti kuću, Bad, gondolu, Nije
riefazumljiva,
— Malo se pomakni — molio je dječak. — Pa imaš tamo toliko mjesta. — Moram hacriali baš td; i
| PIN
0
TLUSTRACIJA. MOME KAPORA
KNJIŽEVNE NOVINE
~ Naučite ga đa Bu ljudi zli, da se mrže, đa mrze ličpntu, dobrotu i jeđan drugoga. Da kasape stabla i klupe, pa čak i Rkameh, da bi ostavljali uspomene na 8Voje sićušne bijede, a i, jer ne mogu podnijeti ništa lijepo i cjelovito. Sve moraju samazati svojim nečistim želiafma, svojim malim jađnim ličnostima. Dijete vas je pitalo jesu li se pojeli, za neke ljubavnike. Ne, rekli ste, to jč priča 6 ljubavi! Ljubav! Ha, ha, ha! Morali ste reći: Jesu, jeli se čitavog života ne mogući se pojesti i ostavlijaiuči još malo za sutra, baš kao vi vaše pričice. Jeli su se, jer su ljudi ioš uvijek ljuđožđe= ri, ti ljubavi, u prijateljstVu, takozvanom prijatelistvu, svugdje: Tome naučite dječaka. — Moram ga naučiti hajprije da ljepota postoji, ireba je znati pronaći i prepoznati da bi je mogao poštovati i Štititi, Dječak je začuđeno posmatrao čovjeka i he reazumevniući sasvim njegov govor, ali razumijevajući po tiofiu i načinu, đa on nešto predbacuje majici i to veoma liutito, je isto tako ie izgledao jednom čuvar u parku, kad ga je tužio nami da irči bo travrninku, a bijaše samo pošao bo loptu koja fhu se tamo otkotrliala, on se, kao i uvijek, s punim uvjerenjem da majka ima pravo, pribije uz nju, tražeći joj ruku. i . — A kako mišlite da će poštovati i štititi liufe kad sasha da nisu ohakovi khao što ih vi opisujete = sVi dobri, svi srca Yiiko nikome neprijatelj, sve šamo želja ž#a khiasotomi; \ — Ako buđe vjerovao meni on 66 itažiti takve liude i nnći ih. e Dosta sam stariji od vas, pa ih nisam našao, nastnvliao je uporno. Samo jedno sam našao uvijek i sigurno — gzloču i pakost. — Mora da ste veoma nešretni = reče žena s iskrenim žalienjem. Ipak i zli postaju katkad od dobrih, rapočnrnnih, a bez nade da i dalje traže i vjetuju... a katkađa opet dobri ostaju od zlih, koje je neočekivano iznenađila i zapliusnnla dobrota: ___-—- Beđastoće! Bedaštoće· kakvom ne treba zaglupljivali điiete, Pričajte mu radije o atomškoj bombi, o ljudožderstvu, O ludilu koje će uništiti svijet. . „gi — I takove nemihovnosti će sažnati, a kad god to bilo, biće
Pprertano,·. Moje je da mu pričam priče. uliievam nježnost i vjeru
u ljuđe. To će mu biti veoma, veoma potrebng.
__Za dječaka je taj nejasmi i došadfii fapgovor Predugo tra)ao;
Odvojio se od majke i uspentrao stifhitiom i to Baš na ohothn mje«
stu gdje ne bijaše staže. Žena polako bađe ža hiijm & kamena ma
kamen, po prirodnim stubama. Čovjeli, khoji bijaše poWfivem novi« nom i koji ju htjeđe uvjeriti da su liudi zli, gledao ie ža niima,
Zalazeće Buhće pozlatilo im je obrise doM su Re peli. Tzašavši na
puteljalc, uhvatili su še za fuke, zlatni i mirni, sretni, Glednitući ši 70 motao se hasmiješili u tre\utku kad su nestajali iža
orfova,