Књижевне новине

FORUM

DANAŠNJA HRVATSKA. POEZIJA | NOVEMBARSKI broj zagrebačkog | Časopis „Forum“, u kome se, u po| wlednje vreme, sve češće mogu naći zanimljivi 1 vredni materijali, između ostalog donosi i ogled Dalibora Cvitana „Suvremena hrvatska bpoe· Mija“. Smatrajući da su mnogi sta| vovi D. Cvitana u najmanju ruku · diskufabilni, „redakcija se ovradila ođ Cvitanovog teksta: „Objavljujući ovaj tekst, ređakcija FORUMA napominje da se ne slaže s mnogim autorovim zaključcima. Oni su rezul?Tat posve osobenog postavljanja pre+ mmisa, i u tom smislu logični. Ako tza Sve to ređakcija objavljuje ovaj prilog u cjelini, ona to čini stoZa što se radi o prvom sustavnom priRozu hrvatske poslijeratne lirike. Zato ograđa izrečena na početku nije uobičajena ređakcijska dosjetka, meo Želja đa se progovori šire o pitanjima o kojima bi i neki članovi reMdakcije uzeli riječ“. Time najavljena polemika o savremenoj hrvatskoj poeziji može da bude izvanredno zanimljiv prilog raz-

jašnjavanju nekih bitnih pitanja na-_

šeg savremenog „Književnog stvaranja. Međutim, s obzirom da se nagoveštava kao mogućna polemika sa stavovima i mišljenjima D. Cvitana, postoji opasnost da se principijelna diskusija ne pretvori u razgovor kakvi se, na žalost po pravilu, najčešće vođe u našoj današnjoj književnosti. Verujući u autoritet ređakcijskog ko iegija „Foruma“ verovati je da će polemika biti doista o postavljenom .predmetu, tim pre što je Cvitan svojim bez sumnje lično obojenim, · ali nimalo proizvoljnim, tumačenjima đao takav prikaz posleratne hrvatske lirjke đa se mjegovim stavovima neće raoći olako suprotstaviti proizvolj na improvizacija. „Podrazumijevajući pod suvremenom hrvatskom poezijom stvaranje onih pjesnika kojl su počeli pisati ili su formirali svoju pjesničku ličnost nakon rata“, Cvitan je na samom početku svog dosta obimnog i prilično obuhvatnog eseja naznačio da će govoriti isključivo o poeziji „koja može izdržati kritičku analizu vršenu najmodernijim oruđima svjefskih Kritičkih teorija“. Samim tim, ton koji je on dao eventualnoi polemici ne može a da ne buđe ozbiljam, studiozan i nače-

lan, i zato će se sledeći brojevi „Fosvakako očekivati A.)

ruma“ ljehjem. (G.

s nestrp-

YVO ANDRIĆ I BORBA PROTIV PROVINCIGALIZMA

IVO ANDRIĆ je jedan ođ najpoz» natijih + majcenjenijih jugoslovenskih pisaca u Bugarskoj. Ove godine su se pojavila dva njegova romaDR na bugarskom — „Travnička hromika“ i (po drugi put) „Na Drini čubrija“. Neki kritičari gledaju na Andrićevo stvaralaštvo kao na jeđan 60 „majboljih, primera „savremene Mnjiževnosti. U tom smislu je napi-

su one plodne za umetnost...“ Autor članka gleda ma Anđriča

„. kao na jednog od najznačajnijih ne

gatora nacionalističkog fanatizma i nacionalnog „mihilizma; „mjegova harmonije, koju svaki želi, a retko harmonije, koju svakiželi, a retko koji je postiže“. Dalje, T. Žečev nalazi š&ličnost između Andrića i buBarskog klasika Lubena Karavelova i razvija to svoje shvatanje.

Duhovni vodvig „Andrića je u borbi i u slavnoj pobeđi mnad jeđnom utvarom. Mijegova istorijska misao je proterala i senku snobizma,i senku provincijskog samozađovoljstva. U drugom đelu svoga članka Tončo ZŽečev, uzimajući kao primer savremenost i svaralaštvo Iva Andrića, oštro Kritikuje bugarske „moderniste“, koji svojim · provincijskim mentalitetom „kupuju“ sve ono što nosi

fimmu „mođerno“, 'Taj provincijski snobizam je majvažniji uzrok epiBonstva, a provincijska | „poniznost

preti da ponovo natera prozu da robuje starijim dogmama ili pomođnim antiumetničkim strujanjima. U tom smislu T. Žečev ističe đa bugar– ski pisci moraju imati za uzor stvara laštvo Iva Andrića, najznačajnijeg balkanskog savremenog pisca, koji je likviđirao utvaru provincijske poniznosti svojom vanrednom Mkulturom. (“. S.)

VELIČINA NEUSPEHA

POVODOM neđavno objavljene 1 preveđene ma italijanski knjige Pitera Noblea o Krihu fon SŠtrohajmu, Fabio Karpi na zanimljiv mačin piše o problemu „neuspeha“ nekih velikih mođernih umetnika. Svoje izlaganje on počinje tvrđenjem đa postoje dela i umetnici čija se vrednost jedino može meriti veličinom i značenjem njihovog neuspeha. Podseća na \Folknera koji je na pitanje o mnajžnačajnijim „modernim američkim wiscima odgovorio upravo da je jedini princip po kome bi ih mogao razvrstati „važnost 1 veličina mjegovog neuspeha“, te ie na prvo mesto stavio Tomasa Vulfa „jer je on pokušavao upornije od svih ostalih da priveđe kraju jedan poduhvat koji je izgleđao i bio nemoguć“. Odmah do Vulfa stavio je samog sebe. Karpi dodaje da, ako bi se isto merilo prenelo i na evropsku literaturu, sva kako bi trebalo na najviša mesta postaviti Džojsa i Prusta koji su se, iako na različite načine, podjednako kretali putem · totalnog. rizika.

Oni i svi koji za njima sleđe na ovom spisku imaju zajedničku neograničenu sveobuhvatnost i širinu dela, koje odbija da se prilagođi bilo kojoj tradđicionalnoj formi i šemi koJa bi htela da ga obuhvati. Monotonija i sklonost ka ponavljanju čine đeo mjihovog grandioznog i opsesivnog pokušaja da stvore ne jeđnu istoriju, nego istori]ju koja obuhvata sve ostale 1 koja dakle koincidira sa životom u mjegovom neprekidnom foku. Sveđočanstva Kac što je „Ulis“, „Traganje za izgubljenim vremenom“ ili „Čovek bez OSObina“ nemaju ništa zajedničko sa

pravilno građenim 1judskim Kou ko-

međijama prošlog veka,

Ban i obimni članak mlađog bugar+ |

skog MNritičara Tonmča Žečeva „Ivo Andrić 1 kraj jedne utvare“, objavljem u organu Saveza bugarskih pi&aca „Literaturen front“.

Glavna iđeja koju razvija „Žečev jeste da evropski duh Andđrićevih tiela potiče iz njegovog saznanja o veličini balkanskog duha. „U utančanom pođrugavanju provinciji mo» še se viđeti apologija provincije, veš tina da cenimo ono što je u ,našem građu... Andđrićeva misao, evrop-

ki eruđitska, ne može da se zbuhi

ni pređ kakvim evropskim mođama. Ona ima poverenje u balkansku ernotivnost, u mneponovljivost svoE osećanja za život. Ona tako dobro | mna Šta se zna u Parizu i Rimu, da majbolje oseča svoju vlastitu vređmost. Ona je formirana u jednom kutiću sveta,nepoznatom za eVvVropwku umetnost. Otuda dolazi i prijatma balkanska aroma u „evropskoj prozi Andrića.,. Najprivlačnije kod Andrića je to, što je on ponogvo' otkrio svoju otadžbinu posle magelanovskog OKO VEIKKOB putovanja kroz kulturu...“

Autor članka dokazuje da su tri Yvomana Iva Andrića „plod preživljenog. š madživljenog sloma iluzija „pobunjenih anđela'!, tragičnog osečanja otuđenosti i samoće, nepoverenja u religiozne zablude, ukroćeme balkanskom vitalnošću u godinama mudrosti, prođubljenim znanjem ljudske istorije i životne «sreće. Čak pesimizam Andrićev, pesimizam čoveka Moji viđi ljudske mapore ftroz mekoliko vekova, prožet je životnom rađošću... On vidi relativmost svake vrednosti, čak i ljudskog života,' iako nije relativista i skep-" +lk, Jer to je relativizam odbolovane đečje bolesti, To geteanstvo je feno-

men Balkanskog poluostrva; jčr kad se \tu” boluje od intelektualnih bolesti, te” bolesti retko prođu, retko

jima je rezultat gotovo uvek odgo» varao autorovoj nameri, ako me na nivou artističke kreacije, a ono svakako u smislu racionalne kontrole nad materijom.

Dela ovakve vrste, toliko česta u umetnosti dvađesetog veka da predstavljaju suštinu jedne kulture koja se već malazi ako me na izđisaju a ono svakako u onom trenutku jednog Istorijskog ftoka kađ će morati botražiti nov način govora o čoveku (ako ne želi da ga svede na čudovište ili na automat) međutim, veoma su retka u jednoj. umetnosti još uvek mladoj, ograničenoj interesima PDproizvodnje i upućenoj vlastitom prirodom na dokumentarnost: u filmu.

Brih fon Štrohajm predstavlja jedan od retkih izuzetaka, otkrivajući još jednom. i u ovoj Knjizi Pitera Noblea, svojim pismima i drugim zabeleškama, jednog umetnika predodređenog za „nesrazmeru“, i, sa određene tačke gledanja, za neuspeh. U jednom od tih pisama on se ovako izjasni O: „Verujem da sam mapravio samo jedan jedini film u, mome životu, film koji nikad niko nije ' viđeo, Bedni ostaci toga dela, pomešani i izobličeni, biće prikazani pod imenom „Pohjepa“,“

Karpi zajedno sa autorom \njige ·

smatra da i pored toga što je film imao možđa mnogo značajnijih stvaralaca i većih dela od Štrohajmovih, nijeđan ođ njih nije mogao da še meri s njim po sposobnosti za borbu 9rotiv kompromisa, konformizma i lakih uspeha, nljedđan nije toliko reskirao i nijeđan nije postigao tako veliki i tako značajan neuspeh. (T. K.)

PREKOR KAFKRI

NAJNOVIJI BROJ donosi između ostalog prilog pod. naslovom „Kafka, pjegova sudbina i njegovo delo", Autor članka nastoji da najpre obuhvati osnovne komponente Kafkinog dela a onda i da ih {ne mnogo ubedljivo) analizom objasni i. vređnuje prema svojim literarnim određenjima. .

On konstatuie đa 18 razdvojenost

| čoveka u Kafkinom „đelu „dobila „značenje univerzalnog zakona“. Ta razdvojenost i otuđenost prerasta u nepoverenje čoveka „prema čoveku koje rađa podozrivost a ova, u datom trenutku, izaziva ubeđenje o Potencijalnoj vinovnosti čoveka, ideju da čovek u svojoj duši skriva nekakvu krivicu. Na taj način, zaključuje B. Sučkov, čak i ako nije Kriv, čovek može da se podvrgne optužbi, mučenju, kazni. „U takvom jednom procesu, kaže on dalje, ne može biti i nema oslobođenih optužbe“. U svemu tome su, po njegovoni mišljenju, došli do izražaja Kafkini religiozni-teološki mazori.

Međutim, Maflino delo ima medđostatke koji dovode u pitanje 1 optcrećuju sve one kvalitete koje mu Sučkov inače priznaje, Pre svega, sama Kafkina koncepcija krivice i

okrivljenosti predstavlja „izopačenu, deformisanu, nerealističnu predstavu jedne društvene pojave — socijalne otuđenosti čoveka, čiju prirodu on nije bio u stanju da razume i osmisli“, Budući da tu svoju predstavu nije mogao da potkrepi konkretnim, realnim faktima, „živoina osnova njegovih dela je „potpuno uslovna i apstraktna“, Takav tretman sižea odveo je Kafku „osiromašenju karaktera likova, šematizaciji njihovih međusobnih odnosa i njihovog stava prema okolini“. „Opravđanje“ što je tragičan ishođ konflikta njegovih junaka sa životom „dobio karakter vanvremenosti, večnosti, fatalnosti“ Bb. Sučkov vidi u tome sto Kafka „nije hteo pa i nije mogao da shvati uzročnu vezu socijalnih pojava“. Takc je ispalo da „sud kođ Kafke nije ništa drugo nego personifikacija neviđijivih sila zla... čiji je odraz u čovekovom saznanju mistificiran i. prema tome, apstraktan“ a priča o Zakonu (koju vratar priča Jozefu K.J „obrazac sofističke „Kkazuistike koji ima za cilj da dokaže tobožnju beskorisnost čovekove borbe sa zlom u ime pravednosti koju označava zakon“, Svojim intencijama, iđejnom struk turom i pesimistićKom orijentacijom Kafkino delo je, po sudu i presudi B. Sučkova., „osiromašilo tradiciju romana XIX veka i Kafka se, pored Prusta i Džojsa, opravđano smatrnm začetnikom onog pravca Koji roman udaljava od poznavanja i reprođukcije realnosti i istorije“. Dok je Prust prekinuo vezu ne s racionalnim . saznanjem „sveta, nego sa saznanjem uopšte, dok je Džojs „zamaglio izvore i uzroke njemu savremenog antagonizma između čovekove stvaralačke misli i ustajale, koristoljubive, prozaične buržoaske sre dine“ i „poricao ne samo kretanje istorije mego i mogućnost đa se promeni njen tok“, Kafka je, odričući se realističkog, analitičkog ispitiva-– nja društvene sređine“, dao Kkrajnje jednostranu sliku sveta“. Podiznazanje administrativne hijerarhije ı uopšte vlasti na stepen simbola Sučkova dovođi u neđoumicu i on se đoslovce pita: „Neizvesno je čiju vlast on (Kafka) izražava i koji Dpoređak štiti“. (S. B.)

PIŠU: GAVRILO „ATANASIJEVIĆ,

GANČO SAVOV, TVRTRO KULE-

NOVIĆ, STANOJLO BOGDANOVIĆ YT ALEKSANDAR POPOVIĆ

GRORG TRARL —| PEDESETOGODIŠNJICA SMRTI

PRE PEDESET GODINA u noći od 8. na 4. novembar, umro je austrijski pesnik Georg Trakl. Povođom ove peđesetogodišnjice austrijski literarni časopis Wort in der Zeit posvetio je u svom oktobarskom broju veliki deo prostora Traklu. MEsejista

Oto Bazil raspravlja o Traklovim pesmama posvećenim sestri Greti. Profesor nemačke kKnjiževnosii na

univerzitetu u Getingenu Valtor Kili. koji priprema istorijsko-kritičko izdanje Traklovih dcla, piše o tome kako je nastala Traklova pesma „Melanholija“, Liričar i esejist Gerhard Frič piše o pejzažu u Traklovoj poeziji. A preštampan je i tekst Ludviga fon Fikera kcji je ovaj svojevreme no napiszo za antologiju „Suton čovečanstva“, Fiker je izdavač časopisa „Brener“ u Minhenu. On je otkrio i lansirao Trakla, a bio mu je vrlo bli ski prijatelj. Zato je interesantno, a i korisno, đoznati kako je 'rakla viđeo čovek koji mu je bio najbliži. O Traklu i o njegovoj poeziji je napisano mnogo, ali je nesumnjivo đa je ovih nekoliko Fikerovih crta dop-

rinelo tome da se Traklova poezija bolje sagleda Kroz prizmu koja u njemu prvenstveno osvetljava čoveka, a posredno, razume se, i pesnika.

Tiker kaže da se Trakl! uvek teško Si lazio u spoljnom svetu, dok mu je izvor pesničkog stvaralaštva sve više bujao... Trakla, koji je vrlo ninogo pio i gutao droge, nikad nije napuštao plemeniti duhovno neobično očeličeni stav. Nema čoveka, veli Tiker, koji je Trakla video da' u pijanom stanju makar samo i posrće ili da povisi ton, mada je njegov blagi način govora i njegova neizreciva za muklost u kasnim noćnim satima pri vinu umela neobično da ogrubi i da postane isl:ričavo pakosna. Ali pri tome je često više patio on sam nego oni nađ čijim glavama su oštrice njegovih britkih reči zasjale, jer on je u ovakvim trenucima bio obasjan istinoljubljem zbog kojeg je njeSKovo srce Krvarilo. Trakl je — po rečima Pikera miran 1 ćutljiv čovelh ali -je zato ipak s običnim i neusiljenim ljudima, ako im je srce bilo „na pravom mestu" od najviših do najnižih socijalnih slojeva — a naročito s decom, umeco prirođno i na najčovečniji način da raspolaže. Po kazivonju Tikerovom, a on mu je bio najbliži, Trakl jedva da je ioš irrmno imetka. Pasedovanje knjiga činilo mu se sve suvišnije, tako da ic „respačao“ i svog celog: Dostojevskog, koga je majplamenije poštovao... A tad je izbio rat i Trakl je morao u svom starom činu, kao lekarski sarađnik da pođe s, jednom letećom bolnicom na front u Galiciju. Isprva je izgledalo. đa se! raskravio i otrgao ođ sete ali uskoro posle povlačenja kođ Grodska Fiker je đobio nekoliko karata od Trakla iz Krakova, kuda je ovaj poslat radi posniatranja njegovob duševnog stanja. Ove karte su — veli Fiker — zvučale kao zov u pomoć i zato se on brzo

* i

odlučio i odmah otputovao k njemu. To je bilo poslednje i potresno vi-, đenje s nezaboravnim prijateljem. Neposredno po povratku u Beč stigla je Fikeru vesti da je TraWi posle jednođnevne agonije u noći između 3.

4. novembra 1014. godine umro, verovatno pod dejstvom prevelike doze otrova koju je uzeo.

Povodom 50-godišnjice smrti GeorBa Trakla „institut za istraživanje Austrije priređio je u vremenu ođ 31. oktobra do 3. novembra ove gBodine, u dvorcu Segua kođ Laibnica u Štajerskoj, svoj, četvrti literarno« istorijski „saštanak pod „naslovom „Georg Trakl!l njegovo vreme“, Re-

ferate su, među ostalima, „održali

profesori Univerziteta dr Leo Gab«rijel i dr Robert Miler ·i esejisti Oto Miler, Edvin MHarti, dr Hajnc Rider (A.

dr Harald Kau fman, O

7 ala | E +l .

Hari LEVIN

I TRADICIONALNI

ne postane kategorićan. Verovatno je zbog

toga Benedetto Croce, rigorozni Kkritičar a odnosu na sve Mwritičke kategorije osim svojih vlastitih, otvoreno izjavio da reč nema značcnja. Strogo učzčevši, ona pre označava relaciju nego kvalitet, uhljučivanje — 3sadržavajući. u sebi — i isključivanje, Pošto ona jasno razlikuje jednu vrstu predmeta, od svih ostalih iz nekog nepreciziranog razloga. njeno određeno značenje proizilazi iz mjenog „konteksta i varira, s njim. Izvorni kontekst, naš lacus classiečcus u punom smislu te reči, često je navođen is Aulusa Gelliusa, iako se obično zaboravlja da je sam GehHius citirao Frontoa. Govornik je savetovao onome ko proučava starine da, s aqbzirom ma izvesne nerešivosii Jatinske gramatike, potraži merođavne primere kod nekog prvorazrednog i istinskog autora Koji nije proleter: „Slassicus adsiđuusqaque sBcriptor, non proletarius“. Govorna figura u požledu književnog sfafusa, posuđena od rimske klasifikacije poreskih obveznika, jeste otvoreno društvena i dovoljno skorojevićki ekonomska da zadovolji i najernje sumnje marksističkih istoričara. Ova osobila upotreba adjektiva classicus, koja izgleda nema drugog primera iz starog ili srednjeg veka, neće postati Krilaticom sve do bumanisličkog oživljavanja, klasičnih jezika. Onđa ju je Melachithon, kako navodi Pauly Wissowa, mogao upotrebiti nkazujući na Plutarha; a samo jeđan mali korak vodio je otuđa ka narodnom govoru, s načelima obrazovanja baziranim — kao Miltonova — na „delima, klasičnog značaja“.

Objašnjujući neobične slučajnosti koje su oblikovale mašu terminologiju. Ermst Robert Curtius postavio je pitanje: „Šta bi modđerna estetika učinila w pogleđu jednog opšteg poima koji bi obu'bvatio Raphaela, Racinea, Mozarta i Goethea, da, Gellius nije živeo?“ Pitanje, ukoliko nije negaciis, podstiče na dva oprečna oblika odgovora. Prvi je đa bi se, bez sumnje, s obzirom na važnost pojma isto tako kao i mestalnost termina, neki drugi mogućno bolji termin pojavio da, ispuni prazninu. Drusi je da, se, 5 obzirom na grupu figura fako heforogenih n vremenu i prostoru, međijumu i stilu, ma šta oni imali zajedničkog, može, takođe, pokmzati kao stvar slučaja pre negoli bitnosti. Profesnr Curfius očisleđno nije tako mislio; on je pojimao klasično kao jedan apsolut koji iranscemdira ovakve razlike; fako on skoji na suprotnoj strani od one ma Rhojoj se nalazi Crosce za koga je razlika sačimjavala ono «„esemcijalno. Naš nredmet razmatranja obiluje ovakvim polaritetima. Klasično se, u većini slučajeva, kao i tri svom prvom očitovanju. pojavljuje u obliku antiteze. Prvobitno ono se koristilo implicitnom komparaoitom sa klasičnim; oli, u kasnijim godinama myžmijia je sve više i više padala ma stranu klasičnog. Uzmimo u obzir, u današnjem muzičkom govoru, zalikyoine tonove klasičnog suprotne popularnim,

Opozgitna kategorija s kojom se klasično najčešće sukobljuje jeste romantično; a romantično uživa istorijsku prednosi 05pOrivši, pojavljujući se kao inovacija, slatus quo opisan klasičnim. Ošfuda je, u stvari, romanticizam „definisao samog sebe, kroz niz polemičkih proglasa, kao gotovo sve ono što klasicizam nije bio. Kada su samozvani romsnfičari iskazali svoje zahileve, koji su se razjlazili, istakli su kao nužno neodređeno, neizrecivo i beskrajno; đok je njihovo polaganje važnosti na individualnosti odražavalo osećanje ograničenja prema svemu onom protiv čega 5U oni reagovali. I upravo se na tu sklonost ka određivanju počelo gledati kao na iznudćenje

Kklasičara, koji su prihvafili đa njihove tvrdđnie buđu ograničene {iksnošću i kruiošću njihovih vlastitih, sve više skučenih formula. Bomantizam, mada je bio izričita manifestacija svog doba, ispoljava, se kao inherentina snaga ljudske

(oboe ne može govoriti o klasičnom a da

KONTEKSTI

prirode; osim toga, on je dramatizovao svoj protivrečni stav prema, kasnom i oslabljenom klasicizmu kao da je on predstavljao obnovijenu akciju u večnoj borbi između duha i slova. Ali kao što je posmatrač koji se potpisivao sa Stendhal jasno primetio, možda zboy loga jer sam nije bio zainteresovani romantiičar, romanlično je ječnestavno postalo savremeno u onom ftrenmmtku Kkađa je Mlasično bilo trađicionalističko: ono što je odgovaralo čitaocima iz dana njegovih pradedđova.

TRENDKHAJL,OV. manifest, i mafičarima; oni nisu bili ništa više od skrbničkih duhova koji vrše nadzor mad dijalektikom koju jie nemački romanfticizam naučio od Kessinma, Meposredni pbovod za Stendhala, bila, je diskusija u Francusl:oj akađemiji o tome da li reč romantiqte freba wvesii u njen zvanični rečnik francuskog jezika. Svakalho, reč elassiquc se već tamo nalazila, ali pobrkana pogrešnom etimologijom: „gui est en usage dans les classes". Iako je reč le vomanftisme pronašla svoje' mesto u izđanjima koja su wusleđila, začudo reč le classicisme to nikada nije postigla; i mada su općenito obe reči uveđene u jedan više slobodouman lexicon de Littre, le classicisme je ta reč koja je bi!a, obeležena, kao neolomiznam. Ovo kao da wkazuje na činjenicu da termin, dotle dok je pojam prevladavao, niie bio veoma nužan; i samo onda kada je Klasično bilo suočeno s dijalektičkom altermafivom moglo se posmatrati kao suparnički pokret a nec kao večni red. Podsticaj je podržan činjenicom đa je reč khlasicizam bila wveđena tv emgleski, zajedno s nizom drugih reči na — izam, od strane nad-romanličkog i filo-germonskog “Carlylea godine 1837. Nemačka Kkniževna istorija, upućujući na svoj osamnzesti vek kao Klassizimus, a na svoj post-romantički periođ Kao Klassik, poseća nas ma to da Klasicizam ne mora uvek biti klasičan.

Ova distinkcija kao da sledi Goetheovu jedinsfvenu karijeru preko mladenačkog Btrum ind Dranga do klašične — ili, svakako, Bicdermeirske — zrelosti. Faustovo mapuštanje Gretchen može nam izgleđajži autentičnijim za kasnije pesnika bila je mogućnost jednog eklekličkog izbora, progresije od planina Harz do Fhargsalianske ravnice. Pobliže označiti kakvo bitnije obeležie koje Klassiche Walpurgisnacht deli sa Parnasse contemporain u francuskoj poeziji, ili anglo-američkim uskrsnućem koji je predskazac T. EK. Hulme, a koje se inkarniralo u T. S. Eliotu, osim opšteg reagovanja protiv romantizma, „predstavlja teškoću. Ali ukoliko savremeni pokreti nisu uspeli u ponovnom uspostavljanju klasičnog, oni su ga spasli od uloge onog koji prima. batine umesto đruSog. Klasično je izgleđalo staromodno s odgovn= rajućeg „slanovništva „romantičara: gledišta BStendhalove primedbe koju je Walter Pater proširio do stepena generaliznzcije đa je „sva dobra umetinost bila romanlična ww svoje vre-

. me.“ Ishod bi, održavajući reiroaktivno u rav-

noteži zahteve za trajnošću prema čarima novina, priznavao svu dobru ume(inost koja se održala nakon svog vremena kao klasičnu. Tako je Goethe smatrao Shakespcarea, klasičarem usprkos sebe samog. Ta celokupna ideja, usprkos sebe same, je relativna. Muadi toga i mi je možemo razumeti na najbolji mogući način dovođeći je u vezu s drugim idejama i okolnostima koje su se menjale.

KNJIŽEVNE NOVINE

„Racine et 'Sha~· kespeare“, nije mnogo rekao o ovim dfa-”

bilo ·