Књижевне новине

· POZORISTTB

TESKO JT, shvatiti pravu prirodu jubileja: počnu svečano, ljudski potresno, i kada se od. njih očekuje najviše plemenitosti, olako prelaze u patetiku i zamagljuju svoje sopstveno značenje. Da je proslava Viktora Starčića, velikog majstora Teči.i scene, ostala u granicama prigodnog programa, sve bi bilo u znaku lovorovih ven&ca, ali na nesreću kulminacija se nalazila u svečanoj predstavi „Agonije“ Miroslava Krleže, koju je pripremio ansambl Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Za nju ovakvu teško je: naći. opravdanje i zato se postavlja pitanje — da li je prećutati zbog izuzetne stiuacije ili potpuno. odvojiti od proslave i proceniti kao sasvim novo scensko ostvarenje. Pogotovo što tradicionalni pozorišni običaji nalažu da se u ova-– kvim prilikama svim silama iznalaze samo laskavi superlativi. .

Možda bismo bili nepravedni prema Viktoru Starčiću ako bismo ostali u senkama poluistina koje se gomilaju oko ove premijere. Jer, jako primetno uzbuđem, on je ipak uspeo da stvori veoma zanimljiv i nadasve ubedljiv lik, dajući starom Lenbahu neke nove, lično svoje boje i tonove, tako da se u mnogim nijansama razTjkuje od ranijih i nama poznatih interpretacija. Bilo je titu scena i trenutaka koji su do te mere plastično uobličeni da je Viktor Starčić u njima dostizao svoje najviše umetničke domete. y

Ali, upravo to saznanje, da umetnik, čak i u jubjilarnom raspoloženju, nalazi dovoljno shage i koncehtracije za tešku i delikatnu rolu, nameće pitanje — kako se moglo dogoditi da za. ovu priliku bude spremljena jedna potpuno jpertna i hladno neinventivna predstava u režiji Tomslava Tanmhofera (kakva zabluda „Jugoslovenskog dramskog pozorišta!) Režija je u svojoj umelničkoj ograničenosti pošla od saznanja da je svet „Agonije“, kao i čitav drain= ski opus Miroslava Krleže veš apsolumo scenski verificiram, da mu je nađen konačni izraz i da se sva njena funkcionalnost svođi na formalno oživljavanje utiska koji u sebi nosimo. o ovome delu. To se veoma precizno može da uoči već i ha samom dekoru: valjda opet zbog jubileja, prvi čin Je delovao mnogo bogatije i raz= novrsnije, sa nizom detalja koji su bili zanemaYivani u mnogim „dosadašnjim inscenacijama. Ali odmah zatim došao je nesrećni drugi čin u kome scenograf (Milenko Šerban) i reditelj odjednom iz neobjašnjenih razloga gube osečanje mere i dobrog ukusa, te se upuštaju u nemoguću patetično-kičersku predimenzionira– nošt koja je dala neadekvatan prostor pogodan valjda jedino za igranje groteski.

Nije to samo briga za faktografiju — već otpor prema svemu što je novo u pogledu tumačenja scene i psihologije likova, kao da se jednom demonstracijom preživelih manira i Tešemja htelo po svaku cenu reći baš u ovom čašu da delo Miroslava Kyleže pripada jednoj WObavadi generaciji koja nastoji da. se posvaku cenu sa njim do kraja identifikuje i završi na sceni, Zato režiji uopšte nije važno da li spoljno koncipirane situacije dovedene do izveštačenosti deluju na gledalište,) Đa «je režija nemoćna, to je isuviše vidno, ali niko od mlađih pozorišnih entuzijasta ne može se pomiriti da je i Krležino delo mrtvo! A ova predstava uporno želi to đa dokaže i stalno se suprotslavlia pomisli da se „Agonija“ može igrati na svcžiji i originalniji način, a đa pri tome ne izgubi ništa od svoje autentičnosti. Jer, nemoguće je jedno takvo delo pobediti i držati večno u rešetkama pozorišnih šablona, pa je krajnje vreme da se tome počnemo i organizovano suprotstavljati. Možda pristojnost zaista nalaže da se ovakva režija ne analizira u pojedinostima. Jer, kuda bi nas odvelo nabrajanje svih rogobatnosti poput onog trivijalnog Laurinog ubistva iza zavese. I zato glumačke sposobnosti Marije Crnobori i Steve Žigona ne freba ni gledati kroz ovu predstavu i odnose Laure i Križoveca. Utisak bi bio sasvim logično poražavajući i za njih i za nas, a to ipak niko ne želi, bar ne još u ovom tre-

. nutku. i * * * i Gostovanje praškog Teatra na gelenderu. ili

popularnije Crnog teatra — već posle . prve

jedino i isključivo kao Vinjenica, pa dakle i yred noshi sudovi za nju predstavljaju samo socijalna data (A. Silbeymann), ili pak sociologija. umetnosti mora preuzeli od cstletike bitne odredbe umetničke vrednosti, tako da se sociološki rad u tom. pogledu nužno susreće s kritikom i teorijom umetnosti, | ___Prethodno pitanje: šta je umetnička. vrednost, mora se prepustiti estetici ili filozofiji umetnosti, i oyde samo treba imati u vidu razlikovanje estetičke od umetničke vrednosti, kao i tzv. autotelični i imanentni karakter umetničke vrednosti. To znači da ovde treba preuzeti onaj rezultat estetičkog razmišljanja koji govori o tome da umetnost može oblikovati i organski u sebi sadržati idejne (intelektualne), moralne, poljtižke, religiozne, vaspitne i druge tendencij, a da pri tom ipak ostane umetnost, drugim reima, da formalno savršenstvo, kao estetička vrednost, ne isključuje u uspelom umetničkom oblikovanju prisustvo drugih, ne-estetičkih vrednosti. BM

Iz tog estetičkog razmišljanja za sociologiju iumetnosti proističe, najpre, uviđanje da postoje heke čisto umetnike vrednosti koje su u socijalnom pogledu ne samo značajne, već nenadoknadive, Umetnost kao takva, to će reći po svojim unutrašnjim duhovnim vrednostima · koje nepostedno i odlučno opravdavaju sebe, predstavlja vrednost i u društvenom pogledu, a ne.samo kao posredna vrednost, po svojim socijalnim pošledicama i uticajima koje vrši u određenom društvenom poretku. Zbog toga je pogrešno smatrati posredne vrednosti umetnosti jedinim socijalnim vrednostima umetnosti (D. W. Gotshalk:

KNJIŽEVNE NOVINE

Sudbina oblika

.

PREMIJERA KRLEŽINE DRAME I GOSTOVANJE | PRAŠKOG TEATRA NA GELENDERU

NOV I NADASVE UBEDLJIV BARON LENBAH VIKTORA STARČIĆA

predstave pretaslo je u trijumf najčistije scenske poezije. Vizije Jirži Srneca i njegovih mladih prijatelja toliks su neodoljivo bDprivlačije gledalište da se,ono slapalo sa pozornicom i činilo jedinstvo u kome je poezija bila toliko dominantna, da, će, sećanje biti uvek prijatno i stalno i iznova podsticati potrebu za ovakvim doživljajima.

Reči da je to pokušaj da se stari kineski trik sa igrom senki, lutaka i predmeta, na kome se zasniva crno pozorište, brimeni na savremenoj sceni, nije dovoljno da bi se shvatio ovaj bezgranični entuzijazam. Pogotovo što nije reč o is-

kusnim i rafiniranim pantomimičarima. Nijeđan ,

od njih pojedinačno po svom izrazu fela ne može ni izdaleka da se meri sa bravurozhošću i sugestijom omih najpoznatijih evropskih timetnika. Ali, njima fo nije ni pobrebno i čini se čak da bi pomalo u kontekstu cele predstave smetalo. Pogotovo što se pojedinac kao živo biće u svemu izjednačava sa predmetima, pa utisak počiva na uzajamnoj povezanosti svih njihovih pokreta. Pri tome je karakteristično da svi oni pojedinačno, bilo da se rađi o predmetima kao što su svetiljke, čaršavji, šivaća mašina, fotografski aparat, kovčezi, cipele, krovovi ili o, živim akterima, imaju svoj individualni ritam i Tunkciju i neku, vrstu magičnog senzibiliteta koji se uzajamno prožimaju i asocijacijama sintetizuju u slike koje, sadrže toliko poetičnosti da je nemoguće zamisliti njihov život mimo ovog nestvarnog jedinstva.

Zbog toga i gubimo interesovanje za trik i

mehanički pokret kao da uopšte nije bitno na ·

N

„Umetnost i socijalni poredak“, 1962). Ovo saznanje je, naravno, proisteklo iz modernog razvoja umetnosti i iz položaja umethosti u današnjoj kulturi, kao i iz savremenog shvatanja same kulture. Moramo respektovati unutrašnju dinamiku svake kulturne aktivnosti i specifičnost različitih kulturnih objektivatija. Tek polazeći

od „same stvari“ tj., u. ovom „Slučaju, od,amet-. i mih“ i henametljivih; "pa: do! najekspli

ničkog dela, možemo razumeti FBOVU. SOCIijalnu „uslovljenost, kao i hjčBovu mogućnu. so ćijalnu ·akciju, hošto' se, S jedne,'strane, delo.

LA

vanje dziuštvenih' sila na”umetnost»može na raz,

Hčite šine izraziti u. inđividualnom: stvarala–, štvu. i pošto, s druge strane, umethičko delo!

„ija ispunjava :predxodređd!

1 sumnje da takva umetnos

koji način se postiže ta tajanstvena iluzija i poželeti Je da se ona iu, na granici između svetla i tame, zadrži što duže. Pogotovo što se animafori iz tame potpuno identifikuju. sa. pokrelima predmeta, tako. da njihovi statični, oblici

„Đostanu itekako organski, ritmički Prpojlizrapr

nama savršeno bliski, To se naročito osetilo u scenama sa muškim i ženskim cipelama koje su se volele isto onako sugestivno kao što to čine ljudi, zatm u prizorima sa malim · knojačem, sukobljavanju kovčega, posebno od časa kada počne da veći guta manjeg, a zatim dolazi onn nenadmašna egzibicija sa konjem od čaršava!

To je i ujedno objašnjenje uspeha. Teatra na gelenderu: mlad ansambl. izvanrednom. tehnikom, požrtvovanjem i majstorski kolektivnom igrom. (što je za nas često gotovo nedostižno, na žalost) uspeo je da stvori\ spektakl koji se sigurno nalaži na svetskom nivou. Na ovoj: pred stavi sačinjenoj od malih kolaža — dosetki i izvanredno lepih i suptilnih govornih inhliermeca, mogio se primetiti i niz pokreta koji govore o oplemenjavanju starih formi, modernim valerima iluzionističkog pozorišta i crtanog filma. |

Uspeh je zaista superioran, i zato naše simpatije i divljenje zaslužuje podjednako čitav ovaj ansambl, koji pored Jirži Srneca (rediteija, kompozitora, libretiste i glavnog pantomimičara) čine Prantišek Kratkohvil, Milada Dahnjelova, Eva Macalikova, Magdalena Ulrihova, Slava Daničkova, Jirži Andrle, Milan Melcer i Aleksej Okunjev. ć

| Nu Petar Volk

ataWieaiassnnnWRHHHhRENRHWRHRNRWHRHRHHRRNHHRHHNHNHRHRHRHHRHNRHHENNBNHENHHNNHNRNHHHNSMBWMNMWERRRNHBHNNEMMAMNANARRHNHHHHRHHWWWNMHHHHRRuRHRNMNNNHNMHNWFNNRRHHNHHMRMHWMNWNMWRpNNNHNNNRNEWWRWWPpRWMHRNWNNWNHFRRWRNNM

u pyibliženju socijalnog života umetničkom, baš "Zbog toga što se čovečanstvo najpotpunije iz·vražava u umetničkom oblikovanju.

Ali umetnost nije 'samo po sebi socijalna vrednost, već i kao kulturna sila koja je u stanju da socijalno deluje. Postoje najrazličitiji putevi sdoijalnog: utičaja umetnosti: počev od „nesves-

jeksplicifnijih i alnost“. je: ona ko= očijBiii žadatak'.| kona. taj, instrumentalah, Ra i, Nema nikakye

najdirektnijih. „Direktivna mi

totalitarne vlasti,se „hačin odnosa prema |

OSL SRETNI nje :moženizvrši sdcijalni., uticaj, i. da hekoliko ·

"može: ha različite načine socijalno! delovati. 30%); "djreliiyena rpetnati ia? 436 iy i: 2004 i-Na TS O Por a O O; GOIDVR UNA (0 a i direktiyna umetnost, ipak, nije-najsSavn= Ako še sad zapitamo, koje. su. o unutrašnje Šš ja (metoda utieanja „umelnosti na -dOBPJO J

i'bitne vrednosti, umetnosti, koje 'su' od največeg "socijalnog, značaja, onda možemo :reći 'da! umet”" nosti. donose. sa Sobom ·obogačenje · socijalhog, 'ivota,u određenom. bogledu, tako da su umet niške: vrednogti, od prvoga časa; kuljurne istori

je „Čovečanstva, nezamenljive i/neophodie :So- ,

M :: 'cijalne vtednost njima, upravo, i započinje: ta kulturna, isto ija, Umelnička/; dela su najinte\gralniji izraz Čovečnosli, :jef "obuhvataju .oho šlo je neposvedno (čulno) dato, materiju, i oho' to je \distanćirano i, posre 'iednom "obliku koji ima prednosti kako u odnosu Ha 'pojmovni,{naučni) oblik, {akoi ma.

· golu: neposrednost prednaučnih izraza iyobjek-.

tiv O o i najvažnijih razloga 28. poš života, Težnja za,pravednim i „u idealnoj, ljudskoj zajednici najrealnije, se izvažava, {i unetnič} ZO POM. MovVLMIYAZ 4440

av x | OMAN M] A

tojanje društvenog,

(cija. Umetnost Je, stoga jedan. od. najboljih .. SLANOJ OB TOVA RV : cija 2 | a od. najboljih , ov}juje i tako predstavljaju implicitno socijalnu.

osrednO (ideju), dub, u ·-

. \ '

m oblikovanju te zajednice,

6 »

+ hi

'pošebno. lične, hrani smisao. za „ljudsko. došto..\Janstvo, inkarnira lični j

Ba, nei is&rpljuje listu metoda. Koje umetnost dma ha'raspdlaganju za tu svrbu (Go{shalk). Tu „istinu. šu. uvide, Marx i” els, ipa su Se u-svojim poznalim fragmentazrnim razmišljaTOMB OL M ai Wek, izjašnjavali. a impli· Kifbu ili in irek(nu metodu umetničkog delova–

„bj

\einost kao socijalna sila unapredujedru'Stveni život u više~pravaca: razvija: sposobHostj:

'(emocionalne i "dr.), uždiže/.prave vrednosti. a

janatvo, in ı lični i društveni, ideal itd. Po mišljenju Gotshalka, „lepe umetnosti, preobra-

'žavaju sve ono što socijalna akcija svuda ote-

icistihikić i aVOROBNI 7: silu samim stvaranjem | procenjivanjem, objeka-

ita :koji služe Čisto, ebtetakim 'ViHamat, No pošto ON) "Naštavak" na ji „Stani, PONI

Word

{hani 5}

Laku MN Ae 5 eg JM #9 VW 002 televizijsku noć! O TOME kako naša televizija, uspavljuje naciju, može Se govori na Više načinB. Beogradski list „Spot“ izabrao je onaj, koji se tiče tela. Mene bi naravno, mnogo više zahimao onaj način koji bi se ticao uspavljivanja, duha i mogu da kažem, da. bi anketa o uspavljivanju duha tćelsv'zijskim putem bila daleko zanimljivija, jer smo za

ovo kraiko vreme otkako je, telovižija postala „hleb naš nasušni daj nam večcrFas“

dobili masu uspavanih T>rnoružica, koje ra-

dije gledaju život na ekranu, od svoga SOpstvenog života ispred njega. i

Televizijska kritika bila bi izvesna vrsta Princa, koji ih s vremena na vreme poktužava razbuditi i otrgnuti od Đtnagnetogkobskogk dremeža. Svet mi ponekad izgleda .veomh čudno — večeri su prepune sanjalica koje umesto svoje sopstvene dileme, Šlo se krceče izmsđu večnog Da ili, Ne, upolrebljavaju onu čuvenu emisiju sa istim naslovom,

No, vratimo se „Syvetovoj“ anketi, koja razmatra način na koji naš građanin freba da zaspi. Evo iskaza jednog televizijskog spavača: ,

„Ugasim televizor i legnem. Pokušavam da zaspim, ali mi se u misli stalno vraćaju one vesti. Pitam se — zbog čega li je onaj avion pao, hoće li rudari biti spaseni. . Mislim, mislim, prevrćem se u krevelu, a vreme prolazi. Pogledam na časovnik -—. ponoć već odavno prošla. Počinjem da se nerviram što još nisam zaspao, ustajem, PU-: šim, šetam po sobi... Opet legnem... Zar je zaista nemoguće da se posle tih vesti negde oko 22 časa —, prikazuju „Tomi i, Džeri“, Pluton ili neki drugi crtani filmovi, koji se inače vrlo često emituju uz reklame, između 18 i 20 časova?“ j

L. Đ, inženjer Beograd,

Inženjeru, jeste li čitali knjigu „Kome. zvono zvoni?“ ;

Ako niste, okrenite njenu.Žwvu stranu, i saznaćete da je svaki čovek, deo kontihenta, deo zemlje. I ako mote odnese grud zemlje, Evrope je manje, kao da je odnelo kakav ri, posed vašeg prijatelja ili vaš vlastiti i smrt svakog čoveka smanjuje vas, jer ste obuhvaćeni u čovečanstvu, inženjeru; i zato nikada ne bitajte kome zvono zvoni; vama zvoni inženjeru, ono zvoni svima nama, inženjeru!

Zbog toga je dobro što ne možete đa spavate inženjeru, kađa čujete da je neki avioh pao, da su neki rudari zatrpani, ili da su neki crnci ubijeni. I ne treba da spavale inženjeru! I ne treba da gledate vragolije crtanog Tomija i obojenog, Džerija.„aAko. u tom trenutku, neko plače; jer za vaš blace inženjeru, i zamene, i„za MMaurednika, i za sve nas! /

Toliko smo daleko otišli u svojim zahlevima za udobnost. da nam nije svejedno ni kako nam televizija kaže laku moć. Bia sam dečak, kada televizijski aparati udoše prvi put u naše sobe, Bilo je i suviše drugih stvari koje su nas zabriniavale. da bismo mogli misliti kako ćemo se najlepše uspnvati. Bile su tačkice za hleb, bile su Baline patike. i UNRIN margarin od ldkirikija. Sada je sve u redu! Imamo električne abs-· rate i razmišljamo kako da ih imamo još više. Imamo Tašmajdan i devojčice sa slupim klizaljkama. Imamo Knjige na smetljištu Otpada. Imamo razmažene zahteve za' televizijsko laku noć! Još jedan korak. i moči ćemo mirno reći: „Ako nemate hleba, jedite kolače!“ I tada će biti gotovo. '

U ovoj istoj rubrici napadao sam viziju iz broja u broj.

Izvinjavam se za sve napade. Čestitam! Preklinjem: Ole a pr:

Dajte u poslednjim vestima, što više, ne sreće, što više ubistava, pokažile,\kako. živi ova planeta, ne dajte da građani spavaju, neka puše do zore, neka uzimaju pjlule protiv nesanice, neka zaborave na „svoje elek-., trnčne aparate, neka zaborave na svoje sutrašnje ručkove, neka se sete vremena: kada su bili gladni, kada su išli u Batinim ·palikama! \ Te

tele-

pera

Neki divni Nemci Posmatram esesovske islednike iz drame u dramu.

Poslednjih mesec dana, viđeo sam najmanje nekoliko friceva, koji su izuzetno inteligenini i izuzetno svirepi. Ne mogu ništa da kažem o esesovskim islednicima, jer sam na početku rata imao četiri i po godine.

Zbog toga gledam televizijske: drame.

U početku smo imali crmo-bele Nemce. Sada su oni lukavo opisani. Kobajagi pametni, kobajagi vrše svoju dužnost, kobajagi Ssvirepi. Pisac, zaljubljen sam u sebe, govori tokom cele drame: „Pogleđajte kako ja sve razumem! Čak i klasnog neprijatelja!“ Islednici govore ilegalcima Vi, prave izuzetno duhovite obrte rečenica, obično su prefinjeni cinici, a u Prankfurtu na Majni imaju arheološke zbirke, Kako divan rat! Neko usput i pogine, ali sve se odvija na nivou, i svi mu govore vi, čak i kada ga. tuku. ) ;

Proverio sam koliko su pisci i | :68 dina kada je bio rat. | PU |P

Suviše malo da bi u njemu učestvovali.

Zbog toga verovatno i ne znaju sasvim dobro kako su izgledali pravi esesovci. }

_ Momo Kabor