Књижевне новине

SOWVPOIVRONĆ ... ČGooedlao

\

NEKE NACIJE same stvaraju ili samo doprinose stvaranju mita o sebi. Drugim . nacijama ostaje samo da veruju u te mitove, pošto im je uskraćeno samozadovoljstvo nad sopstvenim mitskim sadržajima. Ako. se pod pojmom mita u ovom slučaju shvati nešto što nije ni iluzija ni simbolika, već pre svega nacionalno osećanje o posedovanju neke sopstvene mitske suštine u našem vremenu, onda je uptavo Švedska to u kojoj, bar u očima, stranaca, raste i stasa mit o modernoj zemlji blagostanja i vrtoglavog životnog standarda.

Strancu, koji se iz ove zemlje vraća sa pre=·

gršt bajki i fantastičnih priča o najorganizova-

nijem i najracionalnijem društvenom sistemu u

BHvropi, ne može da promakne činjenica da su sami Šveđani neobično svesni da žive u' staklenoj krleci, ili tačnije izlogu, u koji su uprte oči sveta. I možda baš zbog te činjenice putnikovo viđegje Švedske, opčinjeno gotovo mitskim sjajem njenog neviđenog .ekonomskog napretka, ostaje zatočeno na površini stvari, na svetluca= vom staklu izloga koji je besprekorno aranžiran za njegove oči. Da je nekim čudom faj isti put-

nik poneo sa sobom, uz svoje impresije, i koju

knjigu romana, priča ili pesama savremene švedske književnosti, dobit bi bila daleko veća. Savremeni švedski mit dobio bi u tom slučaju u njegovim očima nešto od svoje prave dimenzije. Jer obratiti se knjigama koje se danas štampaju u Švedskoj, obratiti se švedskim piscima, znači zakucati na prava vrata onog mediuma koji nas za tili čas uvodi u samo središte tog modernog čuda u kome, kako kažu, nema više siromašnog sveta,

Švedski pisci danas nisu ništa manje svesni svoje nacionalnosti od bilo kog drugog svVOgE zemljaka. Strindberg nas je gotovo familijarno približio toj nacionalnoj svesti još u vreme kada se oči sveta nisu bile okrenule švedskom čudu na pomolu. No, ostavimo. Strindberga u čijem je slučaju uvek bilo teško izdvojiti jetkost i idiosinkraziju od društvene kritike, pa se okrenimo savremenom pesniku Gunaru EKkelefu, koji se u našoj zemlji inspirisao da napiše zbirku „Jedna noć u Otočcu“, pa da u njegovim rečima otkrijemo jadikovku nad pogubnim manjkom švedskog osećanja za tradiciju („Mi smo najveće oceubice“). Tako ova linija paradoksalno povučena od Strindberga do Mkelefa možda već unapred ukazuje na izvesnu nacionalnu otuđenost današnje švedske književnosti, druga jedna linija povučena od Selme Lagerlef

i njenog autobiografskog dnevnika do roman–

sijera velikih saga o švedskoj emigraciji Vilhelma Moberga, nesumnjivo ohrabruje naše otkriće veoma postojanog švedskog nacionalnog osećanja i svesti izražene u književnim delima.

Neposredno sa ovim zaključkom nameće se još jedan ništa manje značajan. U svom uvodnom pismu za roman „Baraba“ Pera Lagerkvista Andre Žid piše da će znanje čovekovog jezika „uskoro postati sastavni deo obrazovanja svakog čoveka koji sebe smatra intelektualcem“. U švedskom jeziku, u njegovom ftonalitetu i melodiji, „krije se deo baš tog nacionalnog izraza čije će otkriće, po Židovom lucidnom predviđanju, učiniti poznavanje švedskog jezika imperativom vremena.

Kada je nedavno američki psihijatar Herbert

VILHBSLM MOBERG

HARI MARTINSON SBIRJTS192 [act ai

Hendin došao da u tri skandinavske zemlje ispita motive izuzetno velikog broja samoubistava, po kojima Švedska. prednjači u svetu, on je nakon dužeg istraživanja poslovičnu švedsku rezervisanost i prikrivanje emocionalnog života pripisao nastojanju švedskih majki da svoju decu što pre nateraju na nezavisnost. Međutim, ovo otkriće doktora Hendina za nas i nije od tolike važnosti koliko njegov zaključak da u ličnim i porodičnim odnosima u švedskoj vlada fakozvano „tiho postupanje“. Ovaj neobičan društveno-psihološki fenomen vri ispod kože svakog švedskog književnog teksta kao njegova

inostrane |

|

# - , i —,

— PER LAGERKVIST

\ \

|L GUNAR' BKRLEP.

L VO VE Na „1 uha veb Wr! Ž ć Šv. no U. ĆO WOGE NR OOOĆAJ okosnica, kao pokretač svih njegovih unutarnjih i spoljnih kretanja. Kođ znamenitog pisca srednje generacije švedskog pripovedača, Larsa Ahlina dovoljno je samo otvoriti stranicu knjige pa naići na značajnu potvrdu teze doktora Hendina:

„On je uvek želeo da drugi ljudi rađe ono što on želi, ali nikad nije govorio šta je to što želi. A kako bi iko to mogao znati ako on to nije hteo da kaže?"

Ova priča, koja je napisana veoma subjektivno, opisuje čoveka koji sam ističe svoju nes-

IŽEVNOSTI

pošobnost ili, šta više, svoje svesno odbijanje da opšti sa drugima, a to je baš ono što u ovom slučaju treba ištaći kao dominantnu preckubaciju švedske književnosti danas. Hendin je bosmatranjem i istraživanjem, a Ahlin svojom intuicijom, došao do nekih psiholoških karakteristika sveta koje nisu samo tipične za Švedsku već danas daleko prelaze njenc granice, U osnovi svih tih karakteristika, kao da hoće obojica da poruče, jeste opšte uzdržavanje od bilo kakvog izražavanja ljudske topline. Takva duhovna klima neminovno je morala da dovođe i do onog fatalističkog, beznadežnog tona na kraju ovih Ahlinovih redova: ·

„Ležali su i držali se čvrsto jedno uz drugo. (posle jedne svađe) i tako nastavljali da leže bez reči, satima i satima... On je znao, da se nikad neće da promeni. Ona je znala da će uvek ostati ista. Oboje njih znali su sasvim sigurno da će se ono što se desilo, desiti ponovo. Ali ovo saznanje više nije bilo njihova prepreka. Na protiv, ono im je pružilo dublje i potpunije osećanje jedno drugog“.

Upravo u ovakvim psihološkim relacijama zatvara se začarani krug savremene švedske književnosti. Unutar njega neurotični znameni „ličnih odnosa“ obojili su švedsku književnost tamnim bojama i fatalističkim tonovima, Tako Je uz ovo unutarnje, ili tačnije psihološko opredeljenje, švedska književnost počela normalno i logično da se sve više interesuje za samu temu smrti. I što je u tom celom razvoju interesantno, upravo je baš to tumačenje smrti u švedskoj prozi u kojoj se smrt ne tretira ni kao Beketovska kanta za đubre, ni saglasno evropskoj hrišćanskoj tradiciji kao kapjja za bolji svet u zagrobnom životu, već pre svega kao izmirenje koje brati „odbacivanje bilo kakve arogancije u ljudskoj nadi“. Dagermanov Yoman „Izgorelo dete“ počinje pogrebom čiji su simboli „u životu mi smo u smrti“, ali takođe i „u smrti mi smo u životu“. Dagermanov svet i heroji podjednako morbidno govore o životu kao i o smrti.

Švedski pisci su, čini se, u Evropi prvi nagovestili činjenicu da živimo u jednom isuviša objektivnom svetu u kome nema mesta subjektivnim vrednostima i osećanjima. Za ovakvo duhovno stanje oni su spremni da optuže nauku kojoj priznaju nesumnjiv napredak, jer ona nc= prestano uvećava ljudske materijalne moći, ali za koju oni ne propuštaju ni jednu priliku da kažu da bi ostala bez svoga oreola danas, da se u njenoj filožofsko-istorijskoj osnovi ne nalazi dobar deo baš onih emocionalnih vrednosti koje su prava suština svake. velike umetnosti. Nema sumnje da su švedski pisci još u prošlom veku anticipirali sve ono što” Će se u evropskoj i ŠVc= dskoj književnosti pojaviti kao avangardno i tako uvek pružali dokaza da nikad ne zaostaju za problemima koje muče naš svet,

Švedski pisci nikađa nisu bili toliko švedski koliko su danas i toliko tipični za colokupnu evropsku književnost u ibto vreme. No ono što u njima ostaje kao izrazito nacionalno obeležje to je baš ta zatvorenost i hermeftičnost u okviru sopstvenih psihičkih drama i protuslovlja koja danas obrazuju najinteresantniji društveno-psihološki fenomen u Evropi, u koji su danas više nego ikad zagleđane oči sveta.

Jovan Angelus

Hi II III HI IN IIE III Ia: IRI III HI IRI HI IRI IHN HHHIRHHHIIHHHIHHIIIININIHHINIIIIHIIHIHINHN

Kambodža. Napisano na senci jednog popodneva

UDALJITI SE, što manje ođ {iišime, — osnovni je napor ljudi u ovom svetu. Tišina je sadržaj ove zemlje, istovremeno, ona je njen kult. Sa tišinom se sreće u privatnim domovima, prilikom. raznih obreda, u džunglama, na obalama mora i velikih reka. Rađanja, svadbene svečanosti, fizički bolovi, sve se ođvija tiho; jedino su pogrebne povorke bučne što otkriva da, u ovom slučaju, bežeći od tišine, ljudi žele da se zavaraju i pobegnu od nečeg, Uvek, kada gođ naiđete na buku, slobodno se zapitajte: šta se to želi sakriti?

Vozeći se drumom prema Kepu, savlađujući serpentine Bokora, ploveći džunkom duž Mekonga, svejedno: zaustavite začas disanje i sklopite oči: osetićete kako tonete duboko, na samo dno fišine. Kao da ste na nekoj još ncoikrivenoj pianeti, ili, kao da ste u svetu u

kome se zaustavio život. A taj život je svuda

oko vas, vi znate da je on tu... Dole, u slojevi-·

ma neprohodnih vlažnih prašuma, u žutim neprozirnim talasima reka, u kristalnim dubinama mora. Stigli ste na taj put tišine i koračate njime misleći na cilj kome vodi, na razloge koji su ga usekli...

Danima ste posmatrali ljude: oni koračaju kao da lebde, njihove reči nemaju u sebi ničeg što se nameće; možete ih čuti, ako hoćete, ali i ne morate. Te reči dolaze iz potpunog mirovanja, iz smeška koji se izvinjava što je pokrenuo tišinu oko vas, Gledajte ženu kako sprema kuću (niste ni čuli kada je ušla): ona pomera predmete gotovo bez šuma, pokreti su joj hitri, sigurni, ali aki i zaobljeni. Tim finim. mekim pokretima ona će ljuštiti bananu, čistiti ribu, postavljati sto, i neće biti zveke.tanjira i posuđa, ničeg što će remetiti neki sklad, harmoniju neophodnu da se ostane čitav na okupu, uvek prisutan za svesno delovanje, za neokrnjenu misao. :

Da li je njihova nečunjost, ovlašnost njihovih pokreta, samo posledica. podneblja, samo odbrana od iscrpljujuećg sunca, od vrelih omamljujućih isparenja koja cede snagu i, tupe otpor? 'Kretati se što sporije i tiše, oduzeti govoru svaki intenzitet, ne znači li uštedeti na jednoj strani ono što se na drugoj gubi neumoljivošću priro-

de koja ne zna za tiha i spora nestajanja, za”

blage prelaze iz jednog stanja u drugo, za poštede?! Ili je ta Tišina, ta nečujnost, jedini siguran put do sopstvene prirode?

Povlačenje u tišinu ovde nazivaju „meditacijom“. Pre no što uđe u život, pre no što osnuje svoj dom, pre no što preduzme kakav značajan korak, ovdašnji čovek povlači se u ćeliju kakve pagode i zaogrnut monaškom rizom m editira. Šta je to razmišljanje, u stvari? Uzajamno i potpuno prožimanje čoveka i sveta u stanju njihova potpuna mirovanja. Ta emanacija i to upijanje ne traže saradnju Volje koja je potrebna mnogo kasnije, posle etape sagledavanja, tog strpljivog procesa ispitivanja i samoispitivanja, oslobođenog privida i obmana, tog procesa koji i jeste cilj izolacije. |

Iz tišine se rađa misao a iz misli saznanje. Tišina je ogledalo u kome se odražava duh čovekov i treba da bude potpuna kako bi odraz bio čist. U tišini koja dugo traje, čovek gleda kroz sopstvene oči u sopstvenu ·dušu, što inačć,

·kao fizički bol?

Nada a MARINKOVIĆ

·

NA DNU TIŠINE

nije slučaj, Treba woleti tišinu i treba je se bojati. Postoje toliki načini da čovek pobegne od nje: šumovi drugih života, iskušenja muzike, Ponekad je tišina ona srećna OI što lutajući brod dovodi do njegove prave luke. Tišina nema zamki ali ona može imati očajanja i praznine. Pre ičega i posle svega jeste tišina. Prava reč tišine nikada nije izgovorena ali ona postoji i oseća se kada dođe njen čas. Treba dugo ćutati da bi se iskazala prava reč,

reč koja u sebi „ne skriva kajanje“; to je mu-.

drost istočnjaka. Možda i zato ljudi ovde govore Vrlo malo? Mnogo reči su nepotreban sloj

oko misli, one je zamućuju, razlažu na sastojke

uništavajući njenu neposrednost i pravi cilj. Nije li složeni život našeg sveta, koji traži složeni izraz misli, samo dokaz nepreciznosti naših osećanja, razbivenosti naših ličnosti?! Dovoljno: je uroniti u tišinu, spustiti se do tame njenog dna, i neometan ničim, otkriti. kako nam se delić nas pričinjavao celinom čak i čitavim našim bićem, samo zato, jer je u agresivnosti svojoj delimičnoj, sabrao snagu otetu od drugih istovrednih delova, za trenu-

tak pasivnih! .

Zbog svega toga, i mnogo čega drugog, tišina u Ovoj zemlji postaje dragoceno otkriće i, istovremeno, šok. Duboko, na dnu te tišine, čovek{iražilac brestaje da veruje i u nju. Postoji -li ta tišina? — pita se. Da li je ona samo privid, naša koncentracija ostvarena određenim uslovima, ili je ta tišina stanje isto tako realno

,

„Iza ostaje Kampot, živopisan grad na reci preko koje se u luku nadnosi srebrnasti most;

*

ostali su njegovi bungalovi sa rascvetanim baštama i terasama prekrivenim asurama u boji, kineska pijaca s brdima voća i jakim mirisom na biber. Drumom uz reku krenuli smo prema tamnoj zavesi šuma što su se stepenasto pele ka brdima. Mimo su proletali seoski „pajoti“, šačice naselja u koja se ulazi kroz monumentalnu kapiju drečavo išaranu, mimo kineskih grobnica-mogila, pagoda čiji krovovi lepršaju u vazduhu, opet čajdžinica i improvizovanih restorana gde su ljudi, svijeni oko činijica sa hranom i raznobojnih boca sintetičnih sokova, klimali glavama i širili usne u bezazleni osmeh pozdrava. Tada se reka izgubila i sasvim uz put, prekrivena teškim vencima neke rascvetane puzavice, ostala je poslednja taverna ispred koje je istaknuta tabla s francuskim pismenima: „U svako doba ima leda“. Put dalje više nije bio asfaltiran, usecao se u crenu zemlju s mu-– kom oslobođenu korenja, uporno,i nemilosrdno otimanu od prašumske nemani. To je već džun-. gla... Sa strane puta diže se u nedogled kršno drveće opleteno jakim lijanama što se zapliću kao konopci isušeni na vetru, kišama i suncu, pocrneli i čvormmovati. Visoko u Rkrošnjama, kroz koje svetlost propada u mlazevima i krpicama što nemirno podrhtavaju, vide se tamna gnezda: imela i čvrsti zagrljaj grana koje kao da su se zaklele na večnu vernost. Iza okuke, desno, pogled propada u ambis prekiven nejednakim oksiđisanim kamenjem između ”.ojeg se, tu i tamo, svetlucaju jezerca vode. To je korito Kam-čaja, velike prašumske reke čiji je izvor nedaleko u brdima što su ostala za nama, i koja, u periodu kiša silno naraste, sve do useka koje pogled s mukom otkriva na strmoj obali osvojenoj rastinjem. Posle desetak kilometara, reka je već Jepa, čeličnosiva i glatka kao prelivena uljem s famnim profilom šuma nagnutih nad njene vode, Ovde je ispružena ruka žyzemlje

KNJIŽEVNE NOVINE: