Књижевне новине

SA 7,

| TURIĐIMA

x

POVODOM Nušićevog jubileja kao što to re= dovno prilikom jubileja biva, govorilo se dosta; a kada se govori dosta onda se neminovno kaže i ono što je značajno i ono što je bez ikakvog značaja, i ono što je originalno i novo Osvetiljenje i ono što je puka konvencionalnost. Govorilo

se, dakle, o Nušiću na način kojim bi on mogao

da bude zadovoljan i načinom kome bi 5e on od srca smejao. Pronaiazile su še stvari koje je svakako trebalo pronaći, ali su se i videle Stvari koje se nikako nisu mogle videti. Pričane su zanimljive i nezanimljive anegdote i, jednostavno, bilo je bučno i veselo kao na svakoj jubilejskoj proslavi, Kao što se mnogo pisalo, tako se igralo' mnogo Nušićevih komada, Nušić je pisac koji daje velike mogućnosti glumcima da upečatljivo ostvare male uloge, i sudeći po nekim predstavama, koje su se mogle videti za vreme Nušićeve proslave, mnogi od glumaca su tu svoju šansu iskoristili.

Ali svakako najveći, praktični, rezultat Nušićevog jubileja je u tome što je Mušić pohovo svojim delom, „svojim pozorišnim postupkom, svojim humorom i osećanjem za tragično pružio mnogima priliku da o njemu razmišljaju i da se njime bave. Osetilo se u jednom trenutku da je Nušićev uticaj nešto što je prisutno, u 5Vesti svakog našeg čoveka i u svesti gotovo svakog čoveka koji se opredeljuje za humor i satiru kod nas. Gledajući rđave televizijske emisije, slušajući me naročito uspele skdčeve na radiju u emisijama „Vesele večeri“, čitajući po neki:put razne feljtone u kojima se pisac trudia da na silu „boga bude duhovit, naš prosečni televizijski gledalac, slušalac radija i čitalac novina postavlja sebi uvek jedno 'te isto pi« tanje: kako bi ovo uradio Nušić? To pitanje je najveći prekor onome i najveća osuda onoga koji to nije, kao Nušić, urađio i vrhunac negodovanja mirnog i spokojnog čitaoca novina, To isto pitanje, čini se, postavlja sebi i naš humorist. Ali postavlja ga sebi na potpuno drukčiji način no što bi mogao i smeo da ga postavi. Za njega Nušić nije jedan rezultat od koga se mora poći dalje. Za njega je Nušić ideal kome se ima težiti. Kada se oseti Nušićev uticaj, to nije zato što humorist nije umeo da ga se oslobodi, nego zato šlo mu se svesno i voljno predao. Za jedan veliki broj naših humorista, od Lole Đukića i Žike Živulovića pa do onih čija imena ne vredi pominjati, Nušić je obrazac duhovitosti, satiričnosti, dobrog humora i zdravog smeha, Oni se njemu predaju kao što se učenik. željan znanja predaje iskusnom ućčitelju i njegova tehnika pisanja, njegova tehnika gle-

danja na svet i sveta postaje njihovom teh- -

nikom. Oni misle na nušićevski način. Publika koja to oseća, oseća isto iako i to da je to izvestan epigonski odnos i ponovo postavlja Nušića kao nedostižan ideal.

Kod kritike Nušić je imao dugo neveselu sudbinu, Jedna od zamerki bila je i ta da se Nušić svesno priklanja ukusu publike, i to onom ukusu koji se ne može baš uvek nazvati dobrim. On dolazi do oporih, gorkih, užasavajućih podataka, i odmah posle toga, kao da se uplašio publike, skizne u trivijalan i banalan vic. Otuda je poletela i krilatica da Nušića treba spasavati od publike, iako»w se nama čini da je po ncki put bilo možda potrebnije publiku spasavati od Nušića. Nušić se nije prilagođavao ukusu publike, on je njoj nametao svoj ukus. Nušićevo delo kroz nešto više od 70 godina svoga ftrajanja formiralo je jedan određen ukus, jedno shvatanje smešngo, jedno osećanje za komično. Kasnije to je ličilo na neku vistu reverzibilne reakcije. Nušić je davao publici ono što je on hteo, a publika je mislila da joj on pruža ono što ona hoće. Pimajući njegove komedije publika je uveravala Nućiša da je dobila ono što je htela i krug se na taj način zatvarao. Dok je Nušić imao snage da taj krug drži zatvo= renim, stvari su bile u najboljem ređu. Kada mu je ponestalo snage onda je postajalo save gore i gore.

Za to ponestajanje snage karakterističan je jedan detalji iz „Gospođe ministarke“, Raka, ministarsko prase, razbio je nos sinu engleskog konzula, Živka ministarka hoće da se izvine engleskom. konzulu. Ali ona neće da mu se izvini kao majka dečka koji je povredio svoga druga, nego kao ministarka jedne zemlje jednom inostranom predstavniku. Ona se, naime plaši da će to izazvati određene političke komplikacije između dveju zemalja. Kakav stravičan podatak o položaju i sudbini jedne male zemlje čiji opstanak može da zavisi od jednog razbijenog nosa. I umesto tu da stane Nušić, ne osećajući da je dostigao jedan tragičan vrhunac, počinje da daje objašnjenja da.je naš nacionalni običaj da jedan drugome psujemo oca i završava scenu maženjem preko telefona. Publika se, naravno, smeje ovom drugom delu scene, dok prva Drolazi potpuno nezapažena. Nešto je sližno i sa Zivkom na kraju komada. Ona je pobeđena, slomljena, svedena na svoju pravu, vrlo sitnu, ljudsku meru. I sada gde bi jedan veliki komediograf predstavu završio, počinje jedan neukusan razgovor sa publikom koji ona propraća gromoglasnim smehom,

Nušić nije bio mislilac, ali uporno je mastojao i da misli. Uvek kada je mislio, on je mišlio naopako, On je imao osećanje za situaciju, ali me i razumevanje situacije. Zbog toga je on posle svake situacije koja mu se Minila efektnom, skliznuo u banalnost da bi taj efekat pojačao. Čini se da je i u „Vlasti“ i u „Pokojniku“ bio isti slučaj. i

Ali baš zbog toga Nušić je mioa jedno vrlo istančano osećanje za nešto drugo. On je poznavao psihologiju i mentalitet svoje sredine i znao je na koji se hačin ona smeje. Zato

je oh i hteo đa se ona fako smeje jer je njemu bilo najlakše da je na taj način zasmejava. U jednoj Mopasanovoj priči, tokom noći, mrtvaci ustaju iz grobova i noževima siružu sa nadgrobnih spomenika pohvale koje su im, oni koji su ih wahranili, napisali, Verovatno kada bi mogao da ustane iz groba i pročita mnogo štošta što se napisalo o ozbiljnom Nušiću, Nušić' bi se i sam slatko i od srca nasmejao, pa onda

učinio ono što rađe mrtvaciru Mopasanovoj pri. či, Jer Nušićev svet je bio svet tašta koje ne

vole zetove, i zetova koji se glože & taštama, svet banjskih pantalona koje se do u beskonačnost skraćuju, malih sitnih porodičnih olajavanja, svet ožalošćenih porodđica i ministarkinih., rođake. On je živeo u tom svetu, on se srođio s njim, taj svet mu se negde duboko suštinski, od svih svetova najviše sviđao i on je bio pre slikar toga sveta, nego podsmevač tome svetu. "To što je on imao osećanje za komično, sasvim je nešto drugo. To je ona dobroćudnost koja prati šve priče o ovosvetskim neprilikama da bi bila neka vrsta odbrane od tih neprilika, Velika je zabluda da se Nušić sa nečim u našem društvu obračunava. Za njega je potpuno normalno i prirodno da policijsko činovrniištvo bude korumpirano i polupismeno, za njega je sasvim normalno da se birači pred izbore za narod-

· ne poslanike potkupljuju, da se privatan i lični

život baci u arenu političke borbe za male i sitne ciljeve. Ćeda Urošević obara svoga tasta da bi se osvetio svojoj tašti preko društvenog skandđa-

la. To nije osuda jednog društva, to je pri- ~

kaz jedne porodične svađe. Štaviše, ministar koji podnosi ostavku iz razloga zbog kojih podnosi ostavku, Sima Popović, izgleda pre simpa= tična nego nesimpatična ličnost, Društvo koje takvu ostavku od Sime očekuje, ukoliko jc očekuje, ima vrlo istančano osećanje o pravdi ı pravičnosfi, o moralu i moralnosti, i nikako nije ono što Nušić želi da osudi, Zike i gazda. Milisava, Milan Đoković: je, ne

znam ni sam kako, video sukob između građani- ·

na i vlasti i razneženo govorio o građaninu Milisavu koga zlostavlja vlast, U stvari pijani Žika je moralnija ličnost od gazda „Milisava., Gazda Milisav hoće dva puta da naplati jedan isti dug, a Žika ga u tome onemogućava. Poruka bi bila pre „kakvi ste vi Englezi, takav sam vam ja Gledson“ kako je rekao sedamdesetih godina u Narodnoj skupštini jedan srpski minista?, nego da vlast ne valja a da su građani dobri; pre dokaz da građani u tome provincijskom gra* diću, upravo, imeju vlast onakvu kakvu zaslužuju a ne da ih vlast zlostavlja i kinji. Sava Savić teško može malverzacijama „da pravi karijeru. On može da na taj način osvoji ministrovu sestru usedelicu, ali ne da pokoleba samog ministra. Nije to dakle osuda jednog svefa, nego jedna blaga slika ljudskih deforma~

cija kakvih nijedan čovek na ovom svetu nije '

lišen.

Skerlić je u oceni Nušićevog đela imao nesumnjivo pravo. Ako se ono posmatra kao politički angažovano delo ono je angažovano lu jednom nedemokrafskom smeru. Jevrem Prokić je, najblaže rečeno, ograničen ovek, Njega kandiduju za narodnog poslanika. To se dešava zato što on hoće vlasi ali i zato što parlamentarni sistem ne valja. Između Kkozerije Milutina Garašanina „Parlamentarizam“ i Jevrema Prokića postoji vrlo mala razlika. Naime, Jevrem Prokić je vladin kandidat, a ličnost Garašaninove kozerije je opozicioni poslanik. Inače i jedan i drugi su maloumnici, I kao što se iz Garašaninove kozerije mogu izvući vrlo jasni politički zaključci o njegovim koncepcijama, tako ni Nušićevi zaključci ne bi morali da budu daleko od Garašaninovih. Jerotije na kraju strahuje od ministra. On je pokvaren, ali ministar će

· kra

U sceni između ,

Predrag PROTIĆ

| ILI VARIJACIJE NA. | JUBILEJSKE TEME

ga kazniti zbog te njegove pokvarenosti, Nije dakle kriv jedan sistem, nego je kriv jedan čovek„ A to je sve daleko od toga da bude meki dembkratski i slobodnjački bunt protivu biro: a i birokratske stege. j;

Nušić je bio adikal, Bio je radikal onda kada je radikalna stranka imala iza svojih leđa bunu u timočkom laju i Kraljevicu; a ne onda

· kada je stajala pred Kraljevicom. Žandarmskim

hicima na Kraljevici nije ubijeno samo nekoliko desetina radikalskih prvaka. Bila je ubijena i svaka borbenost radikala. Ti pucnji bili su signal da se pređe na polje. „realne“ politike, A Nušić je tada postao radikal, ne naročito veliki. Njega je u zatvor oterala jedna pesmica uperena protivu kralja Milana, ali pod kraljem Milanom su mnogi ljudi išli u zatvor ni za' šta, Uz to treba imati na umu i to da je bio u pitanju jedan preoseiljiv i sujetan čovek, da je povod bio krajnje beznačajan i da se sve to pre moglo okvalifikovati kao sitni politički bezobrazluk nego kao znak moralne i političke hrabrosti, ie) :

Kao što

je bio radikal u vreme kada je

oportunizam bio glavno radikalsko obeležje, Nu- ·

šić je bio i konzervativac. I kao što se opirao novim porodičnim odnosima, tako se opirao i novim političkim ustanovama. Pozicija sa koje Nušić kritikuje parlamentarizam u Srbiji nije progresivna nego konzervativna. Pozicija sa koje kritikuje birokratiju nije konzervativna ali nije ni progresivna. To je jedan relativist ižija pozicija nije mnogo originalna, ali koja može da mu pruži izvesnu sigurnost i spokojstvo. U svetu postoje i dobri i rđavi ljudi, pa su i policajci u nekim njegovim komadima rđavi. Zbog toga što postoje takvi ljudi, a ne zato što je rđavo ono što ih je stvorilo. ~

Naravno da slika sveta koju Nušić daje može da inspiriše na neka razmišljanja o jednom vremenu koja za to vreme neće biti naročito ohrabrujuća i naročito povoljna, Ali isto lako čovek može, ako koncentrisanije misli, da o tome vremenu stekne jednu, relativno, optimističku sliku i da mu se čini da su ta stara vremena bila dobra. Srećući, recimo, između ratova stotine Jevrema Prokića u Narodnoj skupštini čovek se sa,nostalgijom mogao sećati vremena kada Jevrem „Pyokić nije mogao da postane narodni poslanik. Čitajući u novinama o aferama raznih ministara, čovek se sa setom sećao vremena kada je Sima Popović morao da da ostavku zbog mnogo manjeg i sitnijeg skandala. Zavisi dakle od onoga. kov misli. kakve će zaključke iz Nušićevog dela i o Nušićevom delu izvući, Mnogo više nego od samog Nušjćevog dela. Kada se insistira na ozbiljnom Nušiću, onda se Nušiću daje jedna interpretacija koja odgovara našem shvatanju vremena koje je Nušić prikazivao, Naše shvatanje toga vremena je, dobrim delom, ispravno, ali Nušićeva interpretacija tog vremena sa savremenim shvatanjima nema savršeno ništa zajedničko, Velika

Nušićeva popularnost, i uticai koji je on izvr-

šio na ljude naveli su i zaveli fe ljude da u

Nušiću vide jednog progresivno opredeljenog ;

pisca koji ni u kom slučaju nije na onim Dpozicijama na koje je Skerlić hteo da ga stavi. Meni se čini da su oni koji ga obožavaju stavili Nušića. na pozicije na kojima on nije bio, i na kojima izvesno nije ni želeo da bude.

To sve, možđa, nema neke uže veže ša samom vrednošću Nušičevog dela. Ali, i ovakve interpretacije sa kojima smo pokušavali da se obračunamo nemaju mnogo veze za Nužšićevim delom. : ida

BRANISLAV NUŠIĆ

Vlado PULJIĆ

AVGUST

U . podne corčak.na bajami gine... . : Jezik sunca ubi

i guštera na kamenjaru,

U podme poskok kukavicu ljubi,

dok ja, sboju žeđ. kazujem, usahlom, bunaru, a om mi glas ponavlja iz pyYazne dubihe,

Još jedino poskok sumcu odolijeva —

Oni su majintimniji u podne, .

u. OVO avgustovsko podme niko više he pjeva postala je rućak zmiji onesviješkena šebq, ·

Grlo mi se pretvorilo

3, Slamu, ranu

koja i pošsljednu Wap Snage luči, U oghnjici .

vidim. oblak kao spasonosnu granu, ali ruka moja ne može da je dokučćči.

U podne ma pustom kamenjar,

u. mom, grlu pjesma gine

U ognjici | i buncam, Svoju žeđ wsahlom bunaYu,

a oh. mi glas ponavlja iz brazne dubine, I ništa se me čuje wiše |

dok vana zsadmju kap snage luči

mem se ii da Šume Kapi kiše,

GRIJESNI AUGUSTIN

D ođe smrt meočekivamo,

po griješnog Augustina i povede ga u pravcu kiše. Jzabrala je baš ovog veselog dana · kad se probaju mlada vina da ga iz bratije sikteriše

Neko pokuša da je pokoleba. ironičnom grimasom, ma ustima,

ali prema grabežljivoj utrobi neba smrt podiže jadnog. Augustina.

Poput ranjenc grlice 5 dvije vuke mnostalgično zagrliše temelj weba, a bratija prosu suze nemilice i na žiot buđav od vina i hljebq.,

Te krenuše za Augustimovim, duhom, uspraymo

u. prabeu kiše.

Nikad ni jedma povorka mije izgledala, tako tužno a tako slavno;

Ljudi se u žalosti zbratimiše

ne znajući da srodnici su odavmo,

ba pobjednički zapjevaše opijelo

koje spokojstvo ište

za. griješnoga, Augustima

kad, ga. spustiše

u 9ječno konočište,

|ai | Obeležje pesništva i povesti

po Aristotelu

„što ga moguće po zakonima verovatnosti i nuž- · nosti: |

POŠTO JE u svom spisu „O pesničkoj umetnosti“ istakao i obrazložio da dramska „radnja treba da ima završenost i celinu, jedinstvo i veličinu (gl. VII i VIII), tj. da se u njoj ništa ne može premetati a ni oduzimafi, Arištotel u gl. IX prelazi na objašnjavanje pesnikova zadatka da izlaže ono što se moglo dogodili, a ne ono što še istinski dogodilo, da opeva ono | t

Miloš

„Jer povesničar i pesnik ne razlikuju se po tome što prvi piše u prozi, a drugi u stihovima — jeP bi se i dela Herodotova mogla dati u stihovima, pa bi ona isto. tako bila povest u stihovima, kao i u prozi — nego se razlikuju po tome što jedan govori o onome što se isfinski dogodilo, a drugi o onome što se moglo dogoditi. Zato i jeste pesništvo više' filosofska i dostojnija stvar nego povest, jer pesništvo prikazuje više ono što je opšte, a povest ono što je pojedinačno. Opšte je kad „Rkažemo đa lice s ovakvim ili onakvim osobinama ima da govori ili dela ovako ili onako po verovatnosti ili po nužnosti; a na to pesništvo i obraća pažnju kad licima daje imena, Pojedinačno je kad kažemo šta je Alkibijad uradio ili doživeo“. :

Iz naveđenog jasno se vidi zašto dramska radnja treba da bude opšta. Takva radnja ne ograničava se ni na pojedino vreme ni na pojedino lice, nego predstavlja opštosti radnji, parađigmu, tip, uzor onih radnji koje su istovrsne po licima i po okolnostima. Dok Platon uzima da umetlnost podražava prirođu i ljude ropski, Aristotel smatra da umetnost može i da je dužna podražavati stvarnost prirodnu i ljudsku, ali načinom koji stvara paradigme, fipo-

,

N. ĐURIĆ —

ve, uzore. Parađigmu srđovita „nepornirlivecm predstavlja, na primer, Homerov Ahilej, kao što

. Šekspirov Otelo predstavlja parađigmu ljubo-

mornika, Koriolan paradigmu plemenita vojskovođe, ali i ohola plemića, koji plebejcima neće da prizna sva prava koja oni fraže za sebe, a Romeo i Julija paradigmu dvoje dđragih. Paradigmatičnost Sofoklova Ajanta kao radikalnog samovolje sastoji se u tome što Je on sasvim osobita, inđividualna ličnost, kao da stvarno Živi, a opet kao uzoran primerak predstavlja celu vrstu onakvih ljudi.

Sasvim u duhu svoje definicije Aristotel uči da umetnost prevazilazi kopiju stvarnosti i da prikazuje prirodnu i ljudsku stvarnost kakva ona treba da bude, tj. kako ona odgovara šVOjoj istimskoj ideji. Umetnosti nije predmet ono što se realno dogodilo, ili što se događa, ili\što postoji, nego ono što bi se moglo dogoditi, što je potpuna jedinstvena celina, u kojoj se po jedinačne radnje i pojedinačni događaji podudaraju jedni s drugima i nužno, tj. po zakonu uzročnosti i posleđičnosti, po zakonu mogućnosti ili verovatnosti, izviru jedni iz drugih.

Svojim umefničkim štvaralaštvom — a to je pravi smisao Aristotelova izraza „podražavanje“ (mimesis) — pesnik preobraža konkretan

lik, i to preobražavanje predstavlja ono \što

KNJIŽEVNE NOVINE ·