Књижевне новине

RUTINA

VELIBOR GLIGORIĆ: skupio je u jednu knjigu

pre rata objavljivao u „Politici“. Ti članci predgotovo Sve svoje društvene hronike koje je stavljaju jednu posebnu vrstu komentara tekuće beogradske skandalozne hronike od 1981. do 19936. godine. Sve ono što se događalo u beogradskom društvenom životu, ono o čemu su dnevni listovi pisali kao o događaju dana, iz različitih aspekata i u različite svrhe u zavisnosti od njihove društvene i političke orijentacije, Gligorić je komentarisao i u svemu tome video ne slučajne i usamljene pojave, nego događaje karakteristične za jedno društvo i jedmu sredinu. Kada se danas čitaju te hronike izvesna ponavljanja u izvođenju zaključaka mogu da smetaju, i smetaju, čitaocu koji pokušava da ove teme dana, novinske komentare, nužno osuđene na izvesnu efemernost, posmatra van društvenog konteksta u kome su nastajale. Jer Gligorić nije uzimao samo u pretres slučajeve bankara kriminalaca, malih službenika denuncijanata, sudbine otpuštenih radnika, pretučenih služavki i zlostavljanih šegrta. On je isto tako govorio i o besmislenosti nekih individualnih dobrotvornih akcija za smanjenje bede i dokazivao da se dobrovoljnim prilozima beda ne može ukloniti, nego samo jednim drukčijim socijalnim zakonodavstvom koje je pretpostavljalo i jedno drukčije društvo.

Gligoričevi napisi pisani angažovano išli su za tim da u čitaocu izazovu jedan određen efekat. Zbog toga oni koji poznaju Gligonićeve KMnjiževne i pozorišne kritike iz tog vremena uočavaju velike razlike između ovih dveju vrsta tekstova. Poneki put čitalac dobije utisak da oni i ne pripadaju istom piscu. Gligorićeve hromike su pomalo patetično intonirane, pomalo sentimentalno obojene, i njegova društvena kritika, iz čitavog niza subjektivnih i objektivnih okolnosti i razloga, Do nekađ i io ne tako retko, pomalo podseća na tekstove kakve su pisali utopijski socijalisti početkom devetnaestog veka. Gligorić pre svega apeluje na čovekovo osećanje pravičnosti, na njegovu savest i na njegovu dušu; on pre ide za fim da se čovek

LSRUAuuuuUIUL|1Um1-O_ 010118" n GG pi i ua

VERAN SVOM DOSADAŠNJEM, oprobanom. š efikasnom, pesničkom. postupku — poetskoi prozi — ovaj vrsni i sasvim osobeni umetnik ni trećom svojom knjigom nije čitaoca uveo u rasadnik plemenitog bilja sa uredno oivičenim lejama, u kojemu ga pouzdani putokazi vode ka najvrednijoj, pažljivo čuvanoj i uzgajanoj ruži, zbog koje posetioci obično dolaze. Shvatajući svoj rad i dalje kao alktivizaciju svekolikog bića, kao zanos koji zahteva potpunu predanost, a svoje delo kao jedan oblik života Kko= ji, identifikujući se sa svim njegovim tokovima, teče i protiče — on je pred sebe kao cilj postavio jednu totalnu viziju. Njegovi tekstovi, otud, i od čitaoca traže adekvatan napor, ka podiednako.j širini upućen pogled. Orijentir u tim neizdiferenciranim i uskim temama nesputanim tekstovima moramo, dakle, da tražimo sami, tražeći nastavak i (možda) razvoj idejne kon=> strukcije koju smo u svojoj svesti izgradili na= pajajući se poetskim fluiđom sa bogabog izvora koji nam je pesnik otkrio prvim svojim dvema knjigama. Ako je ranije pokušavao da rekrejra zakonitosti prirode nalazeći u neprestanom kretanju, njen vodeći pyincip, u. koji ljudsko biće mora da se uklopi sa svešću O svojoj privremenosti ali i sa uverenjem da u večitom traženju i Otkrivanju, u aktivnom odnosu prema žŽivotu, leži smisao njegovog postojanja („Kornjača i drugi predjeli“, 1961), ako je najbitniju čovekovu dilemu nalazio u sukobu dvaju svetova koji u njemu egzistiraju, u sukobu duhovnog i materijalnog, ideala i stvarnosti („U tvom sivarnom tijelu“, 1964) — ova je njegova Kknjiga pokušaj da se čitalac a i sam' pesnik, usmeri „ka nalaženju duhovne · ravnoteže. Stoga, knjigu „Svjetiljka i spavačć“ moramo shvatiti kao delo o smirenju, o putevima do smirenja, ali i o onome zbog čega nam Je smirenje potrebno. O životu, dakle.

Da bi izbegao didaktički ton, kome obično podležu tekstovi sa moralističkim „pretenzi-

NOVI ROMAN Antuna ,ŠSoljana „Kratki izlet“ počinje kao jednostavna, nepretenciozna, pomalo cinična povest o zajedničkom. letovanja jedne grupe mladih ljudi, a završava sc kao alegorično intonirana istorija puna dvosmislenih nagoveštaja (čije je dejstvo Mesto retroaktivno asocijativno) i pompezne meditativnosti, Radnja vomana dešava se „negdje prvih godina po slije rata, možda oko pedesete, kada se svima nama činilo da svijet počinje iz početka“, kad se verovalo „da se 8Ve može iznova otkriti, O5VIietliti novim smislom, i da se tu na ovom komadiću fila, može odigrati potpuno nova drama“. Nekoliko mladića i dve devojke, pripadnici generacije razapete, kako to pisac kaže, između nanike i apatije, pokušavajući da odgovore na u to vreme vrlo moderno pitanje „odale smo došli“, kreću u Istru, tragom „umetničkih stanina. Grupa koja se u Istri više oduševljavala pršutom i vinom nego freskama 1 kamenim ruševinama, za svoga vođu smatrala je Roka, jednu od dve glavne ličnosti ovoga dela. Roku, kao izuzetnoj osobi, pisac posvećuje nekoliko uvodnih stranica svoje knjige, a 1 dalje, tokom. romana, prati ga sa izuzetnom

pažnjom, i prikazuje kao ližnost koja magnetski. ·

privlači ljude, superiorno se prema njima odnosi, zvači energijom i Vitalnošću, imponuje aikcijom i strašću za promenom. „On je, htjeli smo to uvijek vjerovati, imao cilj. Nikad nije o· njemu govorio. Ali tko da ne misli da čovjek koji tako energično nešto radi, mora imati cilj.“ Jednog dana, se bili SDREE 0 5obiop i izlet, Usput, po | odi, Dodan i jedan" član grupe OC a otpadaju, nezadovoljni ROKOVI ZEPS ia stremljenjem ka zagonetnom ci : Na aj ostaju samo Roko i mladi novinar koji, u stva ri, i priča o svim tim događajima. („Ali nesposoban da donesem odluku, beSpopiot ii sam mahnuo rukom i prihvatio put“.) Njih LOofca, naposletku, dolaze do jednog polurazr nog manastira, gde. nalaze memljivi Šo MBO pasti raspadanja, uništenja i nes ajanja,

iz, istarskog gradića gde su oko je poveo svoje društvo na

KNJIŽBVNE NOVINE

obpavljanju i ponavlj anju

eno, društvo se sma

bi ostala prizemna.

u

\

potrese, pa tek onda zamisli nad onim što sa je potreslo, mo što sam mnoge stvari maziva svojim pravim imenom. Neke formulacije su uopšteme, neke konstatacije rečene su ezZOpOVskim jezikom i medorečene do kraja; ali baš takve kakve su predstavljaju interesantan i gotovo dragocem dokument o vremenu kada su nmastale, o vremenu kada je ezopovski jezik bio gotovo jedini jezik ljudskog sporazumevanja.

Za razumevanje Gligorićevih društvenih hronika možda je- neophodno poznavati pojave koje je Gligorić komentarisao. Ali, i bez tih pojava koje se pominju u jednoj ili dvema rečenicama čitalac dobija utisak o jednom bolesnca društvu u onom smislu fe reči koju bi joj dao TBrih From. Ti napisi su svedočanstvo o jednoj dubokoj moralnoj, i ne samo moralnoj, krizi jednog društva koje je bilo potpuno izgubilo sve oetičke orijentire i utonulo u jednu stravičnu ravnođušnost prema svemu onome

"jama kakvi su i ovi, Dragojević je svoju zamisao osnažio fikcijom. To je, razume se, fikcija u onoj meri u kojoj se ovaj pesnik njome obično služi: dovoljno čvrstim nitima privezana za zemlju da bi bila konkretna, ali i dovoljno maštovita i iz poetskog zamaha proizašla da ne Priča će biti simbolički shvaćen međijum, to uostalom i pesnik naglašava („Priča o priči“), u kome će se naći i polazište i kraj pesnikove vizije, ona će biti i način da iz široke freske izroni željeni smisao. Govoreći o životu pesnik svojim „pogledom obuhvata čitavu jednu civilizaciju od njenih prapočetaka, shvatajući je kao jednu pro= laznu efapu u kosmičkim kretanjima. 'Do, naravno, ne znači obezvređenje svega kratkotrajnog i prolaznog. „On čak ume đa svoju pažnju koncentriše na jednu jedinu kap na

kaludera koji je bez-

starog uspešno pokušavao da se odupre uništavalačkim silama Života. Roko se ravnodušno miri sa saznanjem da otuda vodi samo jedna staza, ona kojom su došli. Kod njegovog saput-

i jednog

nika počinje da se javlja sumnja u Rokove predvodničke sposobnosti („A šta, preplašio sam Be, ako Roko nije ono što smo mi u njemu vidjeli? Osjećao sam se odbačen.“) počinje da mu prebacuje da je zloupotrebio poverenje ljudi, ali, Roko se brani: „Ja? Vodio? (...) Ja sam bio samo organ!zator, da tako kažem, izvršitelj. Svi ste vi htjeli da se nekamo ide. (...) Ja nisam nikoga tjerao. Ja sam, čovječe božJji, išao svojim putem. (...) Putovanje je važno. Treba uvijek ncko da organizira putovanje, da ga vodi. Čovjeku ne ostaje ništa drugo nego da pokušava. T da se na kraju uvjeri da nema ništa.(...) vraga 5am ja koga zaveo! Svak ide svojim putom. Ja sam išao svojim. Naši su se putovi jednim malim dijelom podudarali. I to je S5VC.

Savesti

nevremenu Velibor Gligorić:

„HRONIKA JEDNOG DOBA“,

„Srpska književna zadruga“,

Beograd 1965. |

što se meri isključivo etičkim merilima. Jedan poredak okrenut brzom i lakom uspehu, besomučnom sticanju bogatstva, sav u težnji za društvenim prestižom davao je ljude koji misu birali sredstva da do svega toga dođu. Istovremeno fo društvo je imalo čitav organizovan mehanizam koji će ga. braniti u slučaju potrebe, koje će dokazivati da je ono zdravo, ako to neko ospori, koje će ga svakodnevno snabdevati podacima umesto građanima, kreaturama umesto ličnostima. I tom sistemu služilo je sve; svi profesionalni redovi, svaki na svoj način. Čovek se uništavao, nestajao i propađao. Cela Gligorićeva knjiga je u stvari jedna beskrajna

priča o iznevetavanju čovekove liŽmosti, o gubilku čovekove suštine, onog boljeg sebe koje

je čovek gubio u onom. frenutku kada je kretao u život. . :

Iz Gligorićevih nedorečenih komentara namečće se još jedan zaključak. Kao što karitativ-

Danijel Dragojević: „SVJETILJKA I SPAVAČ“Ć, „Naprijed“, Zagreb 1965.

vlati trave, koja ne služi ničemu „doli za raskoš .

ovog jutra“. To znači poseđovanje svesti o pravim razmerama života i čovekovih moći. Imajući upravo ta ograničenja na umu, večitu omeđenost smrtima, pojedinačnim i opštom, pesnik. pokušava da otkrije mogućnost smirenja, situaciju u kojoj bi svi ljudi mogli da imaju „iste običaje: u proleće cvijet u ustima, Jagano gibanje između dva zaborava“. Priča, dakle, počinje upravo tom pradavnom, legendom i mitom .obavijenom idealnom i idiličnom situacijom, težište ima u tenzijama ispunjenom našem vremenu, do koga se došlo s pozitivnom verom u Smove i iluzije, a poenta njena sadržana je u moralističkim implikacijama Dproizašlim iz jednog kompletnog iskustva. Čitava Dragojevićeva knjiga, počivajući na tematskoj i problemskoj širini i odišući drevnošću, Kkla-

ne organizacije ne mogu ukloniti bedu i nesreće koje ona sobom donosi, tako ni individualni bunt ne može izmeniti situaciju u kojoj sc čovek nalazi, Kao što su besmislene dobrotvorme akcije, pokloni siromašnoj deci za materice i TBožić, isto je tako besmisleno i ubistvo denuncijanta iz markarnice, pokušaj ubistva bankara koji je upropastio čitave porodice, itd. i i. sl. Time je Gligorić posredno otvarao vrata u jc· dan drugi i drukčiji svet, sistematski stvarao nezadovoljstvo savetom u kome se živi i Vršio jednu blagotvornu ulogu: u oslobađanju zabluda čitavog niza čitalaca lista koji je u to vreme, mesumnjivo imao najveći društveni ulicaj i najveći društveni ugled. Nesumnjivo je isto tako da je tom ugledu i Gligorić mnogo doprinosio.

Zbog svega toga dobro je što je „Sıpska književna zadruga“ izdala ovu knjigu. Pored komentara koji govore o čitavom jednom svetu trebalo je, ipak, u jednom posebnom tekstu malo opširnije govoriti i o događajima koji su te komentare izazvali. Neki napisi Velibora Gligorića o lekarima, advokatima, prosvetnim radnicima i o njihovim grehovima, prema onima koje bi imali da štite, izazivali su reagovanja tih krugova. Zanimljive su ličnosti koje su na Gligorićeve. komentare odgovarale. Gligorić je pogrešio: što-u svoju knjigu nije uneo i svoje odgore ma ta reagovanja, jer bi odgovori u JjOŠ većoj meri pružili jednu određenu i jasnu sliku društva .koje je samo pisalo jednu strašnu mračmu istoriju u kojoj nije bilo ni jednog trenutka vedrine!

Ali i ovakva kakva jeste. Gligorićeva knjiga predstavlja svedočanstvo O jednom vremenu, svedočanstvo o jednoj moralnoj ličnosti koja je imala hrabrosti i kičme da u vremenu, kako bi to rekao Skerlić, „kađa jc beskarakternost bila karakteristična“ jednom društvu govori Uupravo ono što je ono naimanje želelo i najmanje bilo spremno da čuje.

Predrag Protić

Moralistički tekstovi

sičarska je u najboljem smislu te reči, pa je i „Frešenje“ koje pesnik nudi kao finalni deo svoje, nazvao bih je tako, pesničke trilogije, potpuno u skladu sa celinom. Traganje za spasonosnhom mudrošću, za unutrašnjom harmonijom koju spoljni svet neće moći da poremeti, kao jedinom mogućnošću uspostavlja nja stoičkog odnosa prema spoljnim pojavama, ideal je star koliko i moralistička literatura uopšte. Priroda Dragojevićevog rešenja je, međutim, dvostruka: unutrašnji sklad, svest da je čovekov opstanak nezamisliv bez prilagođavanja sebe samog drugima"

Uzmem li je u ruke, vaga se neče promijeniti. Ako je nagnem lijevo-desno, pomaknem tamo_-amo, os joj uvijek ostaje u sredini Otoka, jedan šRrak u pejsažu, drugi u mom tijelu, mojoj nutrini. Ne mogu kazati: manje na fom kraku na kojem stoji sva graja izvana; težina može rasti koliko želi. Ako je graja velika, krak se u meni diže i reže me gornji oštri brid, a je li graja malena, pada 1 siječe me donja oštrica.

"Treba da dodđajem ili ođduzimam na svojem. kra, ·'ku, toliko da nam se oči susretnu na istoj ravni

(Kada je ravnoteža postignuta najopasnije bi bilo zaspati. Isti tren sve sc remeti, i jedna i druga strana skače).

(„Vaga“) podržana je saznanjem da je tu poziciju mogućno uspostaviti jedino bogaćenjem svog unutrašnjeg života čistim emocijama. Ma koliko bio na privatnom emocijama zasnovan, breći ciklus ove Kkniige svojim uiedinjuiućim značenjem i optimističkim zvucima dostiže sveprisutni nivo opštosti. Jer, čak i kad govori o svojoj Ćerčici ovaj pesnik ne gubi iz vida totalnu viziju života koju je preduzeo da izrazi: |

· Nastavak ma 4. strani

Bogdan A. Popović

K_o – – ––ZIZ– sa – L__

Jezik života

jezik ideja Antun Šoljan: :

„KRATKI IZLE :: „Prosveta“, Beograd 1965.

To ti je ta naša slavna zajednica.“ Ne želeći da se pomiri sa saznanjem da ga je Roko doveo do mesta koje je i kraj i početak, da joe ceo put bio uzaludan, novinar odlučuje da pokuša da nađe novi izlaz, i porušenim sštepenicama spušta se u mralni, zagušljivi podzemni hodnik, gde susreće „Ššutljivu vojsku“ svojih predaka: „I znam sada da moj put, moje traženje nije bilo besmisleno, jer nisam sam nego pripadam ovoj rijeci Što neprestano leče, i nastavljam ih, nastavljam „njihov put, ne šamo svoju malu privatnu staziću kroz besmisleno vrijeme nego i njihovo stremljenje prema cilju koji mi još nije dano da vidim, ali koji mora postojati. Oni će u meni doći korak dalje preima tome cilju, kao što sam ja u njima došao dovde gdje jesam. Kao što ću ja možda jednosa dana u svome potomstvu doći do šamoga cilja.“ Na izlazu iz mračnog podzemlja očekuje ga pusti kameni pejzaž bez ijednog živog bića. („Cinilo mi se da nije dovršen samo jedan kratki izlet, nego cijeli moj život. Sada mi je

preostajalo samo da odvegetiram do kraja u ovom bešummnom, magličastom, sivom svijetu bez smisla, bez puta, bez čovjeka. Šta se mo že, rekao sam samome sebi, možda nikada nijc ni bilo drugoga svijeta. Možda sam u ovoj pustoši od početka, možđa smo svi u njoj od početka, samo mi nije bilo dano da je vidim tako jasno kao sada u ovom trenutku." Svi docniji pokušaji da se nađe stari manastir bili su uzaludni. I Roko i svi ostali koji su krenuli na izlet da se nikad sa njega ne vrate netra· gom su iščezli, Ono što se tražilo nije postojalo. Postojala je svest da su dva učesnika neobične avanture „samo malo dalje od drugih otišli u nigdinu“. I uverenje da se ipak nešto može učiniti kako bi se do izgubljenog došlo,

. jer „čovjeku uvijek ostaje kakva-takva nada.

Dvosmisleni, ezopovski jezik ove So!janove parabole krije poruku koju pisac nije hteo noPosredno da iskaže i Čiji Smisao, stoga, Svaki čitalac sam za sebe treba da traži. Ova šturo prepričana fabula i nekoliki citati mogu da ukažu na osnovne elemenic piščćevog Dpripovedačkog postupka, intelektualnih sklonosti i me=ditativno-filozofskih ambicija. Primetno je da jie intelektualni naboj dela mnogo snažnijc

prisutan na kraju nego na početku. Sto se rQ-

man više primicao kraju pripovedač je sve više uzmicao pred intelektualcem koji pokušava da se igra filozofa. Jedna životno sasvim verovatna i prihvatljiva fabula pretvorila Sc, pod pritiskom intelektualnih ambicija, u' knjišku kon'trukciju u kojoj je, nema sumnje, pisac vidco jedinu mogućčnosi da alegoričr«1i i misaonofilozofsku potku svoga dela razvije do kraja.

Osnovna mana ove Wnjige. koja je mnogo zan"mljivija po svojoj koncepciji (da se Kroz kolektivno iskustvo o jednoj generaciji dođe do sopstvenih iskustava) nego po realizaciji, jeste ta što pripovedač i intelektualac sa filozofskim pretenzijama | nisu delovali kao jedna ličnost.

Nastavak na 4 strani

Dušan Puvačić

Š