Књижевне новине

Moralističkai...

Nastavak sa 3. strane

Prihvaćaš jabuku hoju ti dajem spremna da je prineseš ustima. a,

Vidim izuzetnost i neponovljivost tog dodira. mehkoću uzajamnosti. OsjJećam kako se događa „nešto značajno, ali to izgleda toliko obično, tako svakildašnje: ti držiš jabuku igraš se njome,

A jabuka dolazi iz čitave prošlosti i upućuje na ono što se mora događati neprestano, U \tvojim rukama sada stoje sva godišnja doba, miješaju se u radosti boje slične tome licu.

Koliko čistoće odjednom! Kada vidim kako se igraš jabukom, svu skupljenost u njoj, nehaj koJim prelaziš prstima preko kore do udubljenja sa peteljkom, a onda je odjednom uhvatiš meko. kao neku malu životinjicu, osječam da će to, ovaj čas, ostati zauvijek u tebi, u tvojim budućim pokretima, tvojim rukama koje sada plođ prinose ustima.

(„7abuka“)

U cemu je, ipak, vrsnost ovog pesnika? ZaŠto nam se zapravo, kad po ko zna po koji put pročitavamo njegove tri knjige, do Kkrajnosti jednostavne čini nam se, a tako sveobuhvatne i složene, uverenje o njegovoj izuzetnosti potvrđuje? Da li zbog uspešne artikulacije, zbog oblikovanja supstance koju u sebi nosi, zbog same supstance, zbog svega zajedno — ili zbog nečeg trećeg? Kao i u Vvećini slučajeva kada je reč o izuzetnim pesnicima: zbog svega zajedno što je u trima njegovim knjigama i u svim njihovim slojevima moglo da se nađe, ali i zbog nečeg irećeg! Svakako, ne bi bilo teško pronaći pesnika koji je po umošnosti stihovanja atraktivniji, čija verbalna tehnika je izrazitija a leksika bogatija. Već i sama forma leksički i verbalno-komb natorski jednostavnog govora u njegovim poetshkim prozama svedoči da to nije jedna prenapregnuta, mada možda efektna i efikasna, verbalna konstrukcija, U pitanju je jedan, rekao bih, veoma jasno izražen irenutak poetske lucidnosti koji čini da se, kad do njega dođemo, uveravamo da je pemikova jednostavnost sve samo ne Hirivijalnost. Bilo koji lekst da ispitujemo suočićemo se sa lakvim jednim trenutkom. Uzmimo za primer „Kada je zemlja bila mlada“:

Kada je zemlja bjIm mlađa u rodu je bila svaka kap sa svakom Mabpl. Po istoj mjeri ravnao se sat sipe u moru i puževa na zem!ji.

I sve je bilo dobro u to doba njene mlađosti. TI poplava i suša.

Ali kasnije, kasnije među sve to došla je vijest o prostorima, o beskraju kojim še želi putovati. Od tada se sjene miješaju zajedno s ribama. Ribari su sretni uhvate li sjenu umjesto ribc

Sve je drukčije kada zemlja više nije mlada. ·U vrijeme radoznalosti i velike Želje,

I to će tako biti, kažu, dok zemlja ne buđe tiha kao mjesta koja su mapustili svjetlo, kamen i nelaka bića.

Centralno mesto svakako „predstavlja treći stav, preciznije, rečenice „Od tađa se sjene miješaju zajedno s ribama. Ribari su sretni uhvate li sjenu umjesto ribe“. Očevidno, u njima je i simbolički i poetski i iđejni naboj ovog inače nađasve jednostavnog teksta, one predstavljaju obrt koji celini daje dramatičnost i uopštavajući smisao i značaj. Taj poetski trenutak, obrt, osnažen sposobnošću pesničkog · gledanja i pronicanja u smislove okružujućih pojava, mogao bi da buđe osnov uspešnosti, Dragojevićevog načina pevanja. Postupka koji omogućuje da pesnikova opservacija oscilira od prividno „majjednostavnijih pojava u prirodi do apstraktnog filosofiranja, a da, pri svemu, ostane u posedu centra idejne zamisli pesnikovog poduhvata.

Kada se ovim osobemostima doda veoma naglašen, do religioznosti predan odnos pesnikov prema čoveku, njegovim snovima i zabludama prema životu u svoj njegovoj složeno=sti i prema poeziji, odnos respekta, poštovanja i ljubavi, biće jasno zašto susret s Dragojevićevim tekstovima rađa u nama osećanja poput onih kad se nađemo u jednom hramu koji nam onemogućuje bilo kakvo drugo bprisustvo sem tihog. Nema sumnje, to je hram jedne toleranine religioznosti koji, đajući moralistički stimulans, omogućuje svakome đa kontemplira na sopstveni način. Svakome, pa i pesniku koji ga je podigao. Bez kolebanja, stoga, priklanjamo se njegovim kanonima, jer oni su i naši. Jer, pre svega, to je hram umetnosti, poezije.

Jezik života...

Nastavak sa 4 strane

Tntelektualna težina i filozofska nosivost Šoljanove povesti ne izviru iz njegovog pripovedanja kao spontana saznanja do kojih se dolazi kroz sudbine ličnosti od kojih je izgrađeno ovo romansijersko tkivo; oni mu se serviraju kao suviše deklarativno, esejistižki intonirano umovanje o ljudskoj egzistemciji,

Drugim rečima, jezik iđeja i jezik života govorili su zasebno, svaki za sebe, ideje nisu, usklađene sa jezikom života, govorile njime. Zato se i dešava da glavna ličnost, suviše eksplicitno i neumereno patetično, na poslednjim stranicama Knjige, saopštava do kakvih je istina došla po završetku jedne, u prvi mah ni po čemu izuzetne avanture, koja se završila sumomrmim ossmljeničkim „saznanjima, Prepuštem introspektivnim traganjima svojih intelektualnih čula i setnoj med'tativnosti svoje spekulativne mašinerije nadobudni izletnik čitaoca zasipa idejama koje govore ćudljivom logikom alegorijske proizvoljnosti. . .

Krećući se između obižnog i neobičnog, realnog i irealnog, direktnog i dvosmislenog, dđeklarativnog i alegoričnog, između jednostavne fabule i njenog dosta komplikovanog intelektualnog skeleta Šoljan je napisao knjigu koja me oskudđeva u literarnoj pismenosti i intelektualnoj veštini, ali koja je slabija nego što bi mogla biti baš zato što je suviše vešta i suviše literarna. Kabinetski ozbiljan i rutinerski hladan Šoljanov roman je u neđovoljnoj meri oplemenjen kreativnem spontanošću propuštenom kroz kompleksni filter teško uhvatljivog i još teže saopštljivog živoinog percepiranja,

Dušan Puvačić

NAI a

4

KONRAD FIDLER

db prosudivzminu dela likovme wwnedćmosti

Prevođ i predgovor Milan Damnjanović, „Kultura“, Beograd, 1965.

DO POJAVE ove knjige ime Konrađa Fidlera bilo je Botovo nepoznato našim. čitaocima. Oko dve stranice napisao je o Fidleru Beneđeto Kroče u svojoj „Estetici“ koja je prvi put objavljena na našem jeziku 1934, godine, i to je bio jeđini izvor iz koga su Se naši čltaoci mogli obavestiti o Fidlerovim estetičkim idejama sve do pojave knjige „Slika i misao“ Herberta

WHiđa, koji je ovim svojim delom pokušao da do- .

Kaže na razvitku likovnih umetnosti — počev od stva-> ralaš'va pećinskog čoveka pa sve do Kandinskog, Debifea i Hartunga — tačnost Fidlerovih osnovnih Kkoncepocija. Konrad PFidler spada među once estetičare koji su, PO Kročeovim rečima, „pokušavali da izgrade doktrine pojedinih umetnosti”. Pošavši od pretpostavke

da ne postoji umetnost uopšte već da postoje samo

posebne umetnosti, PFidler je svoje razmišljanje usredsređio na likovne umetnosti, baš kao što se svojevremeno poznati austrijski estetičar Biduard fon Tianslik, inače PFidlerov savremenik, bavio teorijskim osnovama muzičke umetnosti, a veliki francuski pisac Gistav Flober teorijom Književnog stvaralaštva. Poznato je dama su' docniji {eoretičari ovakav pristup umetnostima sasvim odbacili. Pa ipak zbog toma Fidlerove iđeje nisu izgubile gotovo ništa od svoje aktuelnosti. Naprotiv, njegova misao i danas snaŽno utiče na savremena strujanja u estetici (kao dokaz mogla bi da posluži opet knjiga „Slika i misao“ Herberta Rida, koja je gore već jednom maveđena). O osnovnim Yidlerovim idejama, Zbog prostora ograničenosti, ovde, na žalost, neće moći bi'i govora. Uostalom, PFidlerova misao bila bi sigurno znatno oštećena ako bi se pokušalo da se iznese u jednom ili, najviše, dva pasusa. Svima koji se interesuju za ovu oblast preporučujem da PFidlerov spis pročitaju u celini. tim pre što on iznosi manje od pedeset strana štampanom teksta. Š

Prikaz ove knjige ne bi bio potpun ako ne bih ukazao, makar u dve-tri reči, i na predgovor Milana Damnjanovića kojim je propraćen prevod ovog izvanrednog Fidlerovog dela U njemu ne samo da su dati osnovni podaci o Fidlerovim teorijskim razmatranjima, nego su podrobno i kritički prikazani njeBovo mesto i uloga u razvitku nemačke i evropske estetike i značaj koji je imao za savremenu estetiku.

Prevođ Migana Damnjanovića zaslužuje svaku pohvalu. Aleksandar A, Miljković

LEONID MARTINOV

Fočetnank ere

„Bagdala“, Kruševac, 196. Preveo Lav Zaharov

UTISAK koji se nametne pre svih ostalih i ostane u sećanju posle svih ostalih kad se pročita ova Kknjiga poezije. jeste jasnoća. Počev od pozicije pesnika, ođ njegovih odnosa prema svetu i njegovih pogleda na. svet, njegovih etičkih 1 emotivnih određenja i vrednovanja pojava, pa do značenja svake, njegove pesme, svake strofe, Martinov ni jednog ftremutka ne ostavlja čitaoca u neđoumici. Njegova osnovna ideja, njegovo najveće htenje je jedan svet očišćen od pređrasuđa prošlosti u kome sva materijalna dobra treba da služe opštem boljitku celokupnog života na našoj planeti.

Ta jasnoća, kao Kvalitet, međutim, može ponekađ da pređe u svoju suprotnost. Događa se, naime, da Martinov, ponet osnovnim patosom pesme, u Žže1lji dđa što sugestivnije kaže svoju istinu, ostane ma golom pođatku o onome o čemu wu datoj pesmi govori, na stihovanom prepričavanju stvarnosti. To se dešava najčešće u onim slučajevima kad pesnik za predmet svoga pevanja uzima epsku materiju, krupne događaje i grupne doživljaje, što je za tananu liršku formu gotovo uvek veliko opterećenje.

Čak i kađa je u plamju snažna pesnička individualmost, kakva je Martinov, ako se oblasti osećanja pripiše nešto što pripada oblasti ljudske svesti, teško da može da se ostvari ona neophodna sugeštivna moć poetskog kazivanja, ona Životna mneposređnost i uverljivost poetskog dokumenta.

ga

Volim.

Razlog to je

Iznova svet da stvorim,

NIEPREVIEDJENIE KNJIGE.

ELSA TRIOLET

•.Le (Grad dJiamznis“

Gallimarđ, Paris, 1965.

PRANCUSKA SPISATELJICA ruskog porijekla, inače žena Luja Aragona, poslije mnogih romana i no» vela, ođ kojih je jeđan dobio Gonkurovu nagradu („Le premier accroc codCte deux cen's franocs“, 1944. SJ, objavljuje „IL.e Granđ Jamais* (Veliko nikad).

Roman, vrlo interesantan po kompoziciji, počinje unutrašnjim monologom jednog mrtvaca, profesora istorije, Rićžisa Lalanda čija. je prerana smrt polazna tačka dugim mueditacijama spisateljice o mnogim temama iz života koncentrisanim, u krajnjoj instanci, na svijest o nemogućnosti čovjeka da spozna i uđe u suštinu jednog ljudskog bića koje se transformira u očima drugih, za Života i poslije smrti, os'ajući neuhvatljivo i zatvoreno, odvojeno od drugih nevidljivom, all čvrstom zavjesom '— zavjesom nerazumijjevanja i otuđenosti. Nemoćni smo pred kompleksnošću čovjekove prirođe i intime, ma kako velika bila naša želja za njenom spoznajom.

Pitanje čovjekovog mjesta u savremenom svijetu, njegova otuđenost kao jedinke i indiviđue, vrlo je interesantna i za našeg čitaoca koji će u ovoj knjizi naići, manje ili više, na mnoga, njemu bliska, Ditanja. |

Samoća i nerazumijevanje ma koje Lalanđ nailazi za života, pratiće ga i poslije smr“i. Skeptik, bez ambicije, čiji je jedini smisao života bila ljubav i njegova mlađa žena (sve drugo lIomljivo je i prolazno), ostavlja za sobom mnogobrojne rukopise koji pobuđuju interes javnosti i, na osnovu interpretia-

DOD RNUJIDOA

Tačno je dam je u bit! čovekovoj da rešava i &vekolike Rkosmološke probleme. Ali mije uvek lako poverovati u ličnost koja nema i svojih intimnih problema. između ostaljh aktuelnosti, u ovim stihovima Martinova spominje 5e, na primer, i atomski reaktor („Granica“), U toj pesmi pesnik . savetuje čitaoću da ne misli da postoji samo u ovom našem vremenu i da, u svojoj mašti, pođe granicom „Koja deli prošlost 1 buđućeg stranice“, Na poslednjoj stanici na toj granici, u jendeku su BVĆ s'are stvari i stara /shvatanja, Posle sveša toga dolazi jedna simbolična vizija svih tvorevina ljudskog rada Wu jednom sveopštem životnom pokretu: traktor vuče tu budućnost građevine, hangare, stađione, cirkuse,

Tramove, panteone i, konačno, taj famozni reaktor.

„Valja ga prevesti eprezno, bež štete“, kaže pesnik, T to je sve. Ni traga ođ svega onoga što je ta paklena naprava izazvala u 1judskim duhovima, dušama i osećanjima, Nema stiha koji bi bio inkarnacija bilo kojeg od tih stanja,

Srećom, Martinov ima i pesme kao Što su „Vođa“, „Veruj nije ni meni bolje“ i njima sličnih, koje su autentična | projekcija žive emocije, motivisanc u svojoj tragičnosti i ·Pumanosti.

Stanojlo Bogdanović

VLADO DIJAK

.„afanmn Sane

Svejtlost, Sarajevo, 1965.

STOJI VEĆ godinama V. Dijak nekako po strani U nekom zaturenom uglu ove naše literature, i čovjek bi rekao da je u tom ćošku potibuno zaboravljen, da više ne pripada literaturi, jer! literatura ima svoje prednjake i čelnike, svoje bukače, nasrtljivce, glasnike, a Dijak je jeđan od poslednjih iltinskih smjjače u našoj književnosti kome doišta nije stalo ni do slave. ni do reklame, ni do buke, jednostavno želi da živi i piše kako mu u trenucima pođe za rukom, Mako želi. Javlja se ponekad po humorističkim listovima, to je sve. Inokosan, sa fankom zbirčicom stihova i tri kratka Krhka, pretežno humoristička romana, on je zaista zaseban glas u horu humorista koji nas umoriše svojim blagim, umilnim i servilnim osmijesima koji proviruju iz kozerija i koterija jedine, uglavnom literarne osrednjosti. MDijakov dar takođe nije izuzćtan, nije izazovan, bolje rečeno. On je jedan od onih usamljenika koji pišu nepretenciozno, iskreno, bez kaćiperluka i bez tuđih DOmada i namaza. Takav je kakav jeste, bosanski, krajiški šeret. Nije daleko od njegova zavičaja — srca Banja Luke — ponikao ni Zmijanjac Kočić. Is'Og su soja; istina, Dijak je mekši, Slađi, raskalašniji. Kroz njegovo pričanje proviri, prosvjetluca i suza (što jie osobina, odlika svih značajnih humorista). Gorčina. Naročito u romanu, onom simboličnom, o Smrti. „Crni konji“. Taj roman, vjerovatno kratka daha, kao i sve što je ovaj humorista mapisao, ali jake lirske sugestije i naklonosti, priča nam s gorčinom kako raste i kako se raspađa jedna ljubav u sjenci Smrti koju oličavaiu Cmi Konji čiji se topot približava, a mi, zagluhli samoljubljem, ne čujemo njegov surovi, neminovni topof. Smrt ide. No u prvom svom djelu — isključujući čistu liriku na kojoj leži i prvijenac: „Pionirske pjesme“, bajke — u romanu „Topovi i slavuji“ Dijak priča o uspomenama banjalučkog đaka koji pravo iz Crne kuće ide na Kozaru, u partizansku četu. To je Bmješljiva, topla” pr*ča koja i najsurovije okupacijske zgođe nekako zna da oboji veselošću. da i smrt izmetne u vic i lakrdiju. Već u sađašnjem romanu — „Kafana San“ Dijak kao đa od uspomena ide u pređjele snova, što nije isto. Uspomene uljepšavaju stvarnost, Snovi je preobražavaju. Kafana San ovđie je simbol jedne male učmale provincijalne stvarnosti s kojom se me može drugačije družiti nego u snovima 1 od snova. Drame — zaboga, čovjek se svemu smije. Sve su to bure u čaši vode. Zato. smijmo se — poručuje pisac uvođeći nas u svoju Kafanu Sam iz koje mi eto zurimo u taj mali, okrečeni, stješnjeni svijet u kome nema ni komedija ni tragedija, u kome še život živi kad se o njemu može da ispriča vic. Međutim, ne živi ovo djelce samo ma tom planu. Ono nije iščašeno iz stvarnosti Tu zaista živi jedna čaršija, jeđam mentalitet, jedna provincijska hronika koju pisac slika veđro, ne podvlačeći njene poroke nego ih blago sjenčeći humorom. Primitivni mentaljitet naših polugrađana, maših lijenih, komotnih, javašljiiskih sugrađana, zapravo portret te maške, savremeno rečeno, deformacije, zaista liči na nekj prototip, ali i na Dijaka koji se sočno smije, ruga, kako tim dobroćudnim zemljacima 1 njihovim ma nama, tako i samom sebi. Ima u tom humoru i či-

cija Wjegovih wčenika, om se tramsformirs u jednu novu ličnost, nespokojnog vjernika i skrupuloznog istoričara. Tokom romana obogaćem novim verzijama Lalanđov lik postaje raznovrstan i Kkontradiktoran, sve neuhvatljivlji i stran, čak 1 pred svojom ženom, Madilen, koja uzaludno pokušava đa o njemu sačuva sliku koju smatra istinom, U nju se uvlače mespokojstvo 1 sumnja, „Zar je moguće da je provela deset gođina pored njega, ne znajući ništa o njemu?“, Ovo pitanje ukazuje ma centralni problem romana i shvatanje autora koji smatra da ne poznajemo jedni druge i da se u našim stremljenjima, u odnošu na ostale, cijelog Života malazimo pred jednim VELIKIM NIRAD.

Ovakav, odnos autora prema glavnom junaku Dpobuđuje interes čitaoca ı malo po malo ga vodi ka kraju romana koji, donekle razvučen i opterećen nepotrebnim detaljima i digresijama, ipak koncentriše našu pažnju i povećava u nama želju da upoznamo stvarnog Lalanda. No, dosljedno osnovnoj koncepciji romana, naša nastojanja ostaće uzaludna. Madlen napokon dolazi do spoznaje da ne može spriječiti Talandove učenike u transformaciji njegove ličnosti. Ona preživljava drugu smri muža, mno> go teže nego prvu. Za nju je to bila katastrofa pred kojom je sve drugo gubilo svoj značaj. Progoni je pomisao da je „sve loše vidjela, prosudila, osjetiia, pošto je živjela sa čovjekom čija joj je sama suštinn izmakla“. Madlen se osjeća poraženom pred nemogućnošću izmirenja psihološke istine i samosvijesti istoričara. Ispračajući klošara sa svog kućnog praga osjećala je da je i sama „klošar u duši.. Bila je je> dna od onih koje su odabrale tu strašnu slobodu osamljenosšifi koja ne traži ni od koga ništa .“.

Nezavisno od osnovnog bitanja postavljenog i obradenog u romanu, Biza 'riole, u vidu mnogih digre-

Raiko | SJEKLOĆA

PEŠČANI SAT ·

D VA vremena, bomirena: 40 vreme peska — oblikovano ogromnom, težinom, vode prebrojava talase talase koi prelistavaju ebo i šteru, daleko hladno sunce nemirnom, povrišnom,

i vreme Koje meri proticanjem, ogromno neuhvatUjivo vreme jedini način kad, zgusnuko šummni eoni otkucavaju

naše sekunde

Smrtonoša

B. Miljkovićt,

UMA se zaniha, pokretom, njegovog tela, i dnteki moćni svet magmut nad njim prihvati vitam, igYe

Sve je bolovalo mjegovom, bolešću, i visilo o njegovoj krhkoj grani

Te wvezde mekada dal'imomn,

činile su m'egovu, Tneru sYeće | sada na dohvatu Yuke smyt mn učiniše kao otkrovenje

uskračeno večnom, njihovom, trajamju Suma se Ššurmnma wjihala i daleko meUbo klatilo

Nad kolevkom njegove 3mrti prastara dadilja koščato lice hadnosi

Iz srpaste daljine naštupala je brza vojsku jutrc O obešen bi o prečvrttu gramu

Omamljeno snom, čvormovato je drvo sakupljaln međ mienovih 'godina Među obiljem, života

jedino je on bio temeljito mrtav

Sunce zaviri u mw'egovw, okatu tamu. i i s polomljenim, kopljima uplašeno odskoči tu bi:

Kroza nj je dom prolažio kao dubokom, vodom zamišljena, 8em,

VE U E UN. stog Wlošmerovskogs lakrđijašenja, ali i istinske satire. Recimo, ona priča sa urednikom i novelom koju valja prepravljati prema raznoraznim savjetima ražnoraznih savjetnika: zaista nije nova, nje ima i kod 'wena, i kod iljfa i Petrova, ali je ipak,. iako idejom ponovljena mekako “sočna, svježa. Ona je plastična, živa. A epizođa sa otvaranjem čitaonice — doista je jedna ođ onih visprenih. dobro pogodnih, nađeni} tema iz naše svakidašnjice dam cjelinom dJeluju lcao o'kriče. Ili onaj dembelan Tufo koji je nekad bio ı nekoj delegaciji u Holandiji — pa sad živi na ra-

čun toga, drži pređavanja kako valja raditi i kako se rađi u „Olandiji“ a sam ne rađi mišta do povlači

se po kafanama i mudrijaši — to je samo jedan ođ uspjelijih detalja ove simpatične hronike naših navavi koja po treći put otkriva jaku posmatračku i osmatračku sposobnost svog autora, kao + dar smijača koji ne šteđi smijeha, ali i prilično spontanmu, mekadvu i tanjušnu literarmost ove proze. Naime. Dijak kao da preko volje pris'upa literarnom bosiu, kao đa mu je težak. jednostavno sredstvo koje valja što jednostavnije upotrebiti, Možda je u tome i razlog Što njegova literatura nema onakav odjek kakav bi mogla | trebalo da ima | ako uostalom i zaslužuje: medđostaje joj prođubljenost, zamah, snažnije ukopavanje u motiv, u detalje, u cjelinu.

MWusto 'Trifković

Msi a UA aaa a ina a auu ua nn ana Mdi abaabia n i u na Gui ik uu diana rasi ai RAI

alja, tretira i druge teme koje su za mas i te kake interesantne. Tako, na primjer, uloga i mjesto tomana, bri čemu ističe važnost autorovog mastojanja da uspoštavi saradnju sa čitaocem i da zajednički teže, putem romana, ka boljem poznavanju stvar• nosti koja |I dalje bi'iše, van mas smmih, meprestano mam izmičući. Ta težnja romanopisca da se približi stvarnosti, što istinitijoj i potpunijoj, treba da bude zadatak umjetnosti. „Umjetnost je ta kojoj ja bbo> klanjam svoju vjeru, Jedino ona posleduje sve vtline koje sam bezumno tražila drugdje“. U želji da napiše taj roman sutrašnjice koji sada može samo da pređosjeti, spisateljica jasno iznosi svoj stav u odnošu na novi roman: „Htjela bih otići ispred movih konvencija, vidjeti roman kako napušta svoja žeijezno kruta pravila, ono što je maše jedinstvo mjesta, vremena i radnje, koje mi čak'i ne zapaŽamo, toliko smo se navikli na naše okove“,

Ova i slična Pitanja K. Triole je u romanu samo dotakla jer, hako sama Maže: „To je pramen jeđne velike frizure — književnosti. koja će vjerovatno su e biti drukčija od današnje“, Jer roman slijedi ivot, bez obzira kakve su veze između njega i žŽiVota, jače ili slabije. Na kraju, da završim porukonı koju aufor ostavlja drugima stavljajući to i sebi ni a „Neka romanopisac u svom domenu DO s a da probije barem jedan mali otvor u zidu našeg ograđenog prostora...“

Ova knjiga, koja posfavlja mnoge i ne bnš jedno-

sta vne Droble' v e p n me, rio toplo j rim1lje' koj. Jena u Franm

Gorđana, Hadžiđamjanović

KNJIŽEVNM NOVINE=