Књижевне новине

|| || tribina tribina tribina, tribina tribina tribi

na tribina tribina

tribina tribina tribina

UČESTALI SU u skorije vreme razgovori o posleratnom periodu naše književnosti, u kojima se dele mesta piscima; jedni se proglašavaju za konzervativce, a drugi za napredne. Sa osečamnjem samozađovoljstva, kao pobednici koji su vodili teške bitke i dobili ih uprkos svemu,

šesnici u tmm razgovorima, osećajući da su se učvrstili ma vlasti, međusobno se obasipaju pohvalama; umorni od borbi, od napora, smatrajući da su zaslužili odmor i lovorike, ovenčani, slave na stranicama časopisa i listova svoj najslavniji i najraskošniji Dpir.

· Treba, međutim, začas prekinuti zaglušno glavlje, gde se jedni pisci samo proklinju, dok se drugima, moćnima, upućuju samo ode i himne; prekinuti i reći da nije bilo sve tako kao što

hoće da se predstavi u tom manihejskom si-.

stemu vrednovanja, u kome je jedna grupa pisaca već od samog rođenja bila predodređena za glupost, dok je druga videla stvari jasno i progresivno od prvog trenutka. Tačno je da su nekadašnji madrealisti, a i neki drugi pisci koji se sada mnogo ne pominju (Oto Bihalji Merin, Eli Finci, na primer) mnogo učinili za prevazilaženje kompleksa provincijalizma i izolacije, za vođenje modernih „ikritenijuma i vrednosti u našu književnost početkom. pedesežih godina; zaslužni su i za definitivno odbacivanje anegdotskog realizma. Te im zasluge niko ne može osporiti. Ali nije tačno da su se suprotstavljali vladajućim shvatamjima! Njihova revolucionarnost, njihovo slobodarstvo nije

imalo ničeg mulčeničkog, strađalničkog kako oni ·

to hoće da predstave. Naš celokupni politički i duhovni razvitak posle 1948, tekao je u pravcu prevazilaženja dogmatizma u svim oblastima života. Prema fome, nekadašnji nadrealisti samo su pravimo wcenili pravac daljeg kretanja, ali nisu bili nikad pobumjenici koji stradaju radi svojih ciljeva, koji ne znaju mni za kakav kompromis. Jednostavno su osetili kuda duva vetar i pustili se niz struju, Što je ta struja bila pozitivna, išlo je samo njima u prilog. Ali, zašto oni imaju stalnu, rekao bih gotovo neurotičnu potrebu da ističu, u svakoj prilici, svoj antikonformizam, svoje buntovni= štvo, liberalizam, duhovnu nezavisnost? Zašto oni uporno sebe proglašavaju za jedine pređstavnike napretka u sferama misli? Može li se to objasniti starim, predratnim duhom metolerancije, Ivastom luzajamnom. povezanošću mpri-> padnika jedne jake i agresivne grupe, koji sve pisce van te grupe žigošu i ismejavaju? Pravila grupaške igre mogu da budu zanimljiva sve dok se igra odvija ma stranicama časopisa i u ypolemikama. Ali ona postaju. mnogo ozbiljnija i opasnija kada nosioci te igre, ponekad zabavne i duhovite, osvoje goOtoOVO SVE pozicije sa kojih ocenjuju našu književnost. proizvoljno, Ććud]ljivo, razdražujuće nepravedno. Ko nije njihov isto= mišljenik proglašava se za budalu, ili se pak ignoriše. Nekad su to bile nervozne reakcije jedne grupe intelektualaca koja se borila za svoje estetske koncepcije svim sredstvima, počev od ozbiljnih, kao što su eseji i knjige, pa do infantilnih kao što su omalovažavanja, pre-. ziri, teatralni besovi. Ali sada kađa oni imaju na raspolaganju sva sredstva informisanja, gOotovo sve tribine usmene i pismene reči, njihova mervoza gubi svoju prvobitnu privatnu, razmaženu ćudljivost i postaje opštevažeći sud jedne sredine! Svako protivljenje oni osuđuju kao povampireni konzervatizam, kao avetinjski glas starog realizma, kao mefistofelski pokušaj da se unese razorna sumnja famo gde su oni Zaveli red i poslušnost! Njima mora svako da se divi ako neće da bude ućutkan! I zaista, postupno, otpor je bivao sve slabiji, ne zato Što je nestala potreba za borbom, za suprotstavlianjem jednom estetskom “olalitariznmu, CC zato što se pokazalo đa je olpor iz dana u dan sve manje mogućam.

Želja za gospodarenjem ne ide uporedo sa stvaralaštvom. Onaj ko hoće đa mu sve knjige budu uznošene mora mnogo vremena da posveti ućutkivanju pisaca koji nisu skloni samo da se dive. Uostalom, ti pisci prestaju da budđu za njega pisci, i postaju neprijatelji koji mu ugrožavaju vlast, slavu, pozicije. Kada se on konačno uspne, učvrsti u vrhovima grupe, onda

mu ne ostaje ništa drugo nego da proglašava

postojeće književne prilike za savršene, SVOJE Wnjige i Knjige svojih jednomišljenika za 8BČnijalne. Mehanizam masovnos hipnotisanja kultĐarne javnosti stupa u dejstvo: uzajamno CItiranje, hvaljenje, dodeljivanje nagrađa, itd. Laž se nameće kao istina. - i

Nisu bivši mnadrealisti i njihove pristalice isključivo krivi za ovo stanje. Ovakvo tvrđemje vodilo bi u nove crno-bele podele, samo OVOBa puta izvedene sa suprotnih pozicija. MD mnogi takozvani realistički pisci osećaju duiboku čežnju za muonopolističkim položajem Mmjiževnosti. Ali, za razliku od takozvanih. realista, koji nemaju mogućnosti da ostvare svoje aspiracije prema centralnim položajima wu kulturi, nekatašnji madrealisti koriste se pruženom šansom da ispolje svoje monopolističke ambicije. 1 „dok

takozvani realisti nemoćno Škrguću zubima, takozvani mođernisti su uzeli stvari u svoje ruke, Realisti, modernisti... AVaj, prinuđeni smo da se služimo rečima čiji tačan smisao ne odgovara više datim prilikama; jer ima pisaca koji su pedesetih godina pripadali onom 'krugu koji smo navikli da mazivamo realističkim, koji su izrasli Uu istinske mođerne stvaraoce, Pija vizija i fehnika pisanja ne predstavljaju Roja dela velikih modernih. autora, ali su im po smislu i duhu bliske (slučaj Mihaila Laliča, na primer). „ULelejska gora“ | Ha iBkto maju nikakve sličnosti sa zastarelim rea ističkim formama. Stvarnost je u OVim romanima halucinacijom | deformisana, atmosfera strave i usamljenosti lišava je racionalističke i poziti-

KNJIŽEVNE NOVINE

Pavle ZORIČ i

vističke dimenzije. Tragični i dramatični svet „Hajke“ i „Lelejske gore“ izgrađem je talo moćno i nezavisno, jer se njihov tvorac ni u jednom tremutku nije upitao kome će ugoditi, neće li se ovakvim ili onakvim Wrazrešenjem konflikta kome zameriti. irnpoerativi umetnosti su mu nametali rešenja. 'On nije pravio, kompromis između svog iskonskog stvaralatikog bića i ideoloških zahteva; ako je opisivao samoću i pabnju, bacio se u njihove dubine, želeći da im nađe dno. „Svadba“ je bila plod cpskog mita; „Zlo proljeće“ je domnosilo čaroliju lepih sećanja. Tek prvo poglavlje „Raskiđa“ opominje autora kuda freba da krene: u oblast agonije čoveka koga je rat pretvorio u biće načinjeno od bola, straha, nesreće i očajne, čežnje za lepotom i pravdom koje nema. Ali velika tema je samo maznsčena: dalja poglavlja „BRaskida“ izbegavaju dramatično zaoštravanje i vuku na površinu, u konvencionalnu prižu. Ponori su se ukazali, mi ih vidimo iz daljine, mpiribližavamo im se, čak. se začas u mjih i spuštamo, Tek „Lelejska gora“ znači potpuni prekid sa uuobičajenim, tradicionalističkim gledanjem ma stvari. Pisac je rešio da mađe svoju reč, da izgradi svoj svet, da sluša samo glas svoje istine i da ga sledi do kraja. Nikakva konvencionalna sredstva kazivanja, nikakva apriorna idđeološka verovanja više mu me stoje na putu. On je sam, u meizvesnosti, suočen sa velikim izazovom originalnog stvaralaštva! Rezultat je poznat i po mnogo čemu jedinstven u nas: „Lelejska gora“. Ja ne usvajam mprovincijsko mišljenje da jedan pisac, da bi bio dobar, mora mpodražavati Prustu ili Džojsu, na primer, ali ako iražimo ostvarenja prožeta dahom modernog izraza, onda bi ga „Lelejska gora“ oličavala u najvećoj, meri. Tako 'je ovaj autor, koji je počeo kao tradicionalni realista postao naš veliki mođerni stvaralac. Mnoge godine su protekle pre nego što je to postigao. Samo zahvaljujući preprekama koje je morao da lomi, nerazumevanju, pogrešnom etiketiranju, razvio je u prkosu i stvaralačkom. buntu svoj/veliki dar.

Jedan drugi pisac krupnog falenta mašao se mubrzo, posle prvih ostvarenja, na mnizbrdici, jer nije išao za glasom svog stvaralačkog bića, već za konjunkturom,. Posle uzbudljive „Pesme“, „Hane“, „Višnje za zidom“, došao je jedan dramatičan trenutak koji Oskar Davičo nije prebrodio bez posledica po svoju umetnost. Izgubio je želju da se bori, nije više hteo da stoji usamljem, okružen ravnođušnošću, nerazumeva~– njem ili otporima, Hoteći slavu, uspeh, trijumf, učenike odmah, bez odlaganja, krenuo jc putem

misa: stvaralački podsticaji bili su spu-

ani ideološkim obzirima i mormama. Davičo je

istinu govorio delimično, polovično, čim je osetio da postoji opasnost od razdvajanja mjegove umetničke vizije od ideoloških standarda, nije

se usuđivao đa iđe đalje u otkrivanju sveta kako ga je om spontano video i doživeo. „Beton i svici“, „Radni naslov beskraja“, „Robija“: sve sami grčeviti pokušaji da se stvori lik pozitivnog junaka. Postulati jedne prevaziđene estetičke Goktrime, poznate pod imenom socijalist:čki realizam, koja propoveda, perspektivu, optimizam, idejnost ponovo su, po ko zna Koji put,. postali aktuelni; ali sve je bilo uzalud. Tu čak ni izuzetna obdaremost mije mogla da pomogne: mi kitnjasti stil, makalemljen na shematski datu materiju. Struktura dela ne može da podnese proces nasilne iđeologizacije, a đa pri tom ne prestane da buđe živi, celoviti sistem “ vrednosti. Apologetski ton je nespojiv sa istinskom mjiževnočću. I kao što Vuk Rsavac i ostali idealni junaci Davičove proze dolaze u sukob sa stvamošću, tako se i samonškla slika sveta ovog pisca počela u jednom tremutku razilaziti sa mjegovim molitižko-idđeološkim komcepcijama. Ovaj konflikt autor je izbegao podređujući svoju viziju premaglašenim ideološkim shvatanjima. Umetnost je morala da strada od ovakvog razrešemja.

Ono što se čini nesumnjivim, to je Rkonfor= mistički duh Književne politike bivših nadrealista,, osobito iz poslednjih godina mjihovog tri= jumfa. Mnoge zablude, laži i mitovi vladaju “u mašoj MKnjiževnosti zahvaljujući dobrim delom i mjihovom uticaju. Početak je bio u znaku jednog pogrešnog silogizma: madrealizam je jedan od najznačajnijih pokreta u evropskom duTiovnom živobu ovog veka; ja sam bio pripadnik nadrealizma; prema tome, ja sam značajan. Ova= kvo zaključivanje je isto toliko ispravmo, kao i kada bismo rekli da je Miloš Perović bio dđobar pesnik samo zato što je msvojio izvesna mačela moderne poetike iz vremena Dulića, Rakića, Pandđurovića i Disa. Svaki pokret ima svoje velike i male majstore, i sama činjenica:

da neko pripada jednom poznatom književnom pokretu, ne govori ništa O mjegovoj vrednosti.

Među ostvarenjima naših mekađašnjih nadrealista i mjihovih istomišljemika ima i dobrih, ali ima isto tako i neuspelih ili prosečnih, Ali, autori o kojima govorimo ne dopuštaju ovu razliku, jer hoće da budu svi podjednako dobri, zapravo izvrsni, I kada im se kaže da Miloši Perovići postoje i mt njihovim redovima, oni se zgražaju, ljute i pribegavaju odmazdi. A za što se i ne bi žestili kađa su oni jedini nosioci avangardnog duha i stvaraoci mođemih književnih vredmosti? |

U to bar hoće da nas uvere. Da li zaista

sve što je amtitradicionalno, nađahmuto, novo iv

uzbudljivo pripada sarno njihovim perima? Jesu

"Ji svi ostali osuđeni da tumaraju kao aveti po”

ruševinama realizma, odakle diskopavaju meke prastare Mmjiževne uzore koje podražavaju bez imalo dara?

KNJIŽEVNI TBNROR VRŠL SE I NEVIDLJIVIM MASTILOM

SVEVIDEĆE OKO BLIŽNJIH

Ja volim ranog Daviča, pesnika i prozaistu, stare eseje Marka Ristića, „Dedinca maročito; ali ne mogu da prihvatim, pod pritiskom, sve ono što su oni mapisali, ili što preporučuju kao dobro, tim pre što mi se njihova tablica vređmosti, osobito poslednjih godina, čini me samo u mmogome jednostranom nego i arhaižnom. Čežnjivo zagledani u davno prohujalu mladost, oni postepeno postaju fanatici: ne primaju očigledne činjenice. Ristić uporno poriče književno postojanje Miloša Crnjanskog. od sredine tridesetih godina naovamo. Za šta se zalaže, brotiv koga se danas buni Marko Ristić? Najnovija faza mjegovog duhovnog razvitka je sva u znaku mepomirljive, „državotvorne“ budnosti i isključivog racionalizma. On čak nalazi u svom članku „Politika u Kmnjiževnosti“, dosta reči opravdanja i razumevanja i za sam socijalistilki realizam, dopuštajući mogućnost ideološko-političke kritike poezije, razume se samo u nekim slučajevima... Za Ristića je nadrealizam, jedno romantično razdoblje mladosti koje u svojim uspomenama poetski evoe'ra. Ali šta je sa duhom revolta protiv mrtvih formi života i misli?

Aleksandar Vučo, autor proze „Koren vida“ i nekadašnjih pesama ispevanih u maniru crnog humora, 'koji je trebalo da buđe potpuno izrugivanje svemu i svačemu, danas piše romane socijalističko-realističkog smera („Zasluge“). Od nekadašnje poetike ostao je samo bujni, metaforični stil. Suština, cinično izazivanje, patetični

pozivi na traženje novog u svim domenima, na.

pobunu protiv Ronformizma — ta suština je nestala. Umesto nje mi vidimo, u „Zaslugama“, melodramsku varijantu socijalističkog realizma, mrtvu, hladnu, neubedljivu apologetiku izraženu napirlitanim rečenicama. Vredelo bi ispitati R%ako se desilo to da se mi i danas srećemo u delima nekih reprezentativnih pisaca sa temama Gocijalističkog realizma, mada je on kao teorija đavno odbačen?

Velika moderna Književnost je sve drugo samo ne prilagođavanje, stvaranje zatvorenih i makostrešenih grupa, uspostavljanje Kmjiževnog terora, mpropovedanja društvenog i estetskog konformizma. Moderna, avnagardna, originalna, stvaralačka literatura našeg doba je u prvom redu fakva, jer govori Msplamtelim jezikom hrabrosti, rizika, bunta, srljanja u nepoznato, uđaranja glavom u zidove oveštalih, lažnih, ukočenih i mrtvih verovanja, jezikom odbacivanja postojećih kulturnih i svih drugih standarda koji su izgubili razlog opstanka. Moderna književnost prestaje to da bude onoga časa kađa se pretvori u zvaničnu instituciju; tada postaje novi akađemizam, zapravo novi oblik terorizma. Knjige, čak i najpoznatijih pisaca, tu su da se o njima raspravlja, da se vatreno uzđižu ili silovito napadaju. Ali onoga trenutka kada se pretvore u kanone, njihovo pravo dejstvo je umrtvljeno.

Moćnici pišu velike Kmjige, samim tim što sm moćni; nama ostaje da se divimo i dokazu» jemo njihovu izuzetnu snagu. Kao u sholastici: egzistencija božija je nesumnjiva, ali postoje mnogobrojni dokazi o čijoj se relativnoj valjanosti može raspravljati. Napisane su megativne kritike o Sartrovim, Kamijevim i Malroovim romanima, ali o Davičovoj „Robiji“ nije nijedna. Je li to znak naše blažene sloge, ili simptom bolesti naše književne klime? Alen Rob-Griže žna. u zemlji gde je modema umetnost rođena, da njegove romane neće hvaliti Pjer-Anri' Simon, kKkvjličar „Monđa“, najuticajnijeg lista u Trancuskoj. A kod nas? Kad se

· pojavi roman maćn'ka, književni prostori trešte

Nastavak na 11. strani

5