Књижевне новине

Oton Gliha

Salon Muzeja savremene umetnosti

TAKO VEZAN za konkretnu temu, za bakarske i krčke gromače, Oton Gliha je se ropski ne pridržava. Naprotiv — razrađujući jednu specifilmu melodu u tumačenju pejzaža, koji će se u NWvajnjoj konsekvenciji pojaviti u vidu „sublimirane vizije „plastično umnoženih ritmova, ovaj će pcjzaž u Glihinim slikama predstav-

ljati samo aluziju na viđeni svet. Ali u tom |

pejzažu neće biti zaobiđena njegova iskonska dimenzija, onaj uzbudljivi faktor koji nas emo=tivno angažuje „pre nego što počnemo čulno da Yazaznajemo njegovu morfološku strukturu likovno definisanu. Ovaj elementami plan naročito je evidentan u Glihinim slikama iz 1961. i 19862. — Gliha se na ovoj izložbi predstavio slikama nastalim u razdoblju od 1961. do 1965. — a mplastično je transponovan prilično jednostavnim sredstvima, no ne i primenjenim sistemom: svctlo-sivi namazi plošno naneseni na tamno pozađe koje se probija u obliku širokih linearnih arabeski koje se kreću u svim pravcima vijugavo i uglasto i koje, u stvari, sačinjavaju grafički skelet slike, njen dinamiČno-ekspanzivni elemenat. S druge strane, ta famna mreža i između nje razapeti sivi, kao sumcem opaljeni, tonovi prerasta u mobilni plastičmi svet jednog surovog primorskog pejzaža, u kontekst artikulisanog prostora simboličnog značenja.

U novijim slikama Otona Glihe (od 1963. do 1965. god.) ovaj dinamični sistem postaje složeniji i likovno širi. Plošni tretman je zamenjem sočnijom {akturom, štaviše visokom pastom, tamno-svetli tonalitet ustupa mesto polihromnom registru u kome svojim sjajem zvuie. zeleni, crveni, oranž, ljubičasti i beli tonovi, Čiji međusobni odnosi čine jedam Kkontinuirani kompleks plastičnih znakova izrazito dinamične strukture. U takvim rešenjima naročito dolazi do izražaja akcioni moment, ekspanzija dobija svoje puno dejstvo — forme jasno liksirane polifonog zvuka intenzivnije se kreću, ubrzavaju se u prostoru gotovo bez ograničenja. Uočljiva asocijacija na pejzaž, u ranijim &likama, sada se izbrisala i mađa je Glihin koncept u osnovi ostao isti njegov se prosede na izvestan mažin promenio: vizija gromača se potpuno Preobrazila u apsirakmo prešenje specifiŠme i Vrlo jasno određene plastične štrukture.

Suočeni sa. ovim najnovijim platnima Glihe možemo zapaziti da ona ponekad, po akcionoj snazi i dinamičkom radijusu, podsećaju na slike Džeksona Poloka, s tim što je i razlika, koja nije irelevantna, uvek uočljiva; ona postoji u organizaciji slike i njenoj arhitektonici koja je u Glihe izdiferemncirana. forme-znakovi su čvrsto omeđeni dok su u Poloka impulsi drastiČniji i emotivniji, pa ipak, u efektivnom dejstvu slike, ak u prirodi tog dejstva, kako je već rečeno, sličnosti postoje. ,

U celini uzevši, ova izložba poznaiog zagrebačkog slikara na svojstven način je pokazala jednu od poivrđenih transpozicija viđene stvarnosti, u ovom slučaju pejzaža, vrlo suvereno prevedene u savremen. plastični jezik dosledan postavljenim principima primenjenim na relaciji od asocijativnih predstava do apstrakcije.

Miodrag Rogić

Galerija Kolarčevog narodnog univerziteta

DOK SE apstraktno slikavstvo trenuino nalazi u stadijumu mirovanja, bar što se tiče novih formalnih rešenja, dotle figurativno slikarstvo stupa na likovnu scenu; naravno, ovde mislim na njegove premijerme predstave. Time mislim na movo shvatanje predmeta koje se sve više ispoljava u pokretima tzv. novi realizam i nova figuracija. Ove pokrete, međutim, ne treba shvatiti kao određeni stil ili školu, pod ovim pojmovima · se podrazumeva jedno slobodno shvatanje predmeta, antitradicionalno, antidogmatsko; taj predmet šio skreće sve više umetnikovu pažnju, u koga su sve više i više uprte njegove oči i koga srećemo sve češće naslikanog, oblikovanog pa i apliciranog jeste predmet — iz naše svakodnevne upotrebe, predmet doskoro beznačajan, ignoyisan kao umetnički motiv. Ali taj i takav predmet ili objekt u eri industrijske civilizacije postao je čoveku prisan; umetnik, u stvari, sada ne mašta o novom predmetu već o novom odnosu prema postojećem svetu predmetnosti.

Peta samostalna izložba slika i crteža beoDgradskog grafičara i slikara Miodraga MRogića upravo je jedna od takvih pojava u čijem središtu nalazimo raskid sa tradicionalnim fretmanom predmetnog „sveta, odnosno težnju da figurativnost dobije jedno sveže i savremeno obeležje. Svežina koju donosi Rogičeva izložba ogleđa se,. pored ostalog, i u smelom uvođenju niza rekvizita i predstava Moji su smatrani nedostojnim umetničkog uobličavanja: mrtve prirode s telefonom i lukom, džez ansambli, košarkaši, automobili i slično. Naravno, ne .mislim da je Rogićeva originalnost u inaugurisanju pomenute tematike, niti da njemu pripada primat u tom smislu, mada su u nas slične pojave retke, svojevrsnost Rogićevu vidim pre

Nastavak na 10 strani

Vladimir Rozić

Dora DIMAN

{-{-{•| M{[-

ne | a/A[5[5300

Jula meseca 1923. godine Kafka je napustio Prag. Nastanio se u Berlinu, rešen da se nikada više ne vrati u roditeljski dom i da se

sav posveti pisanju. Tada je sreo Doru Dima, ·

ženu sa hojom je osnovao dom za ono kratko vreme Jeoliko mu je preostalo da živi. O tim poslednjim „mesecima mjegovog života Dora Diman priča:

JA NISAM, JA NE MOGU da budem objektivna. Ima više od dvadeset godina kako je Kafka olišao, ali meni je i danas teško da govorim o njemu.

Srela sam ga prvi put na Baltičkom moru, u leto 1998. Ja sam onda bila sasvim mlada, imala sam jedva devetnaest godina, i radila sam u jednom omladinskom letovalištu, u Miricu, u blizini Štetina. Jednoga dana sam na plaži videla porodicu — roditelje s dvoje dece — u igri. Naročito me je privukao muškarac, Nisam se mogla osloboditi utiska koji je on ostavio na mene, Čak sam ih pratila do grada, a kasnije srela još jednom, Jednoga dana, u letovalištu je objavljeno da dr Franc Kafka dolazi na večeru. Ta sam toga dana bila dežurna u kuhinji. Kada sam podigla oči sa posla — soba se zamračila, neko je stajao napolju pred prozorom — Dpoznala sam muškarca sa plaže. Ušao je unutra — ja još nisam znala da je to Kafka, a da je žena s koiom je bio na plaži njegova sestra. On je vekao blagim glasom: „Tako nežne ruke, a tako krvav posao rađe“. (Kafka je tada bio vegetarijanac). Uveče smo svi sedeli na klupama za dugim stolovima; jeđan mali dečak je ustao i bio toliko uzbuđen da se sapleo i pao. Kafka je rekao, dok su mu oči sijale od divljenja: „Mako je vešto pao, i kako je vešto opet ustao!“

Kafka je bio visok i vitak i mrke puti i Wlatio se u hođu, tako da sam najpre mislila da mora biti upola Indijanac a ne Evropljanin. Malo se gegao, ali se držao pravo. Jedino je glavu držao uvek nagnutu na jednu stranu. To

je bilo karakteristično za njega. Kafka je imao ·

držanje samotnog čoveka koji je uvek u odnosima sa nečim izvan sebe. Nije to bilo baš osJuškivanje,. Bilo je neke čudesne nežnosti u tom njegovom stavu.

Na njegovom licu najupadljivije su bile oči, širom otvorene, ponekad i razrogačene, bilo da je govorio ili slušao, Nisu one prestrašeno buljile, kako se govori: pre je to bio izraz zaprepašćenja. Njegove oči su bile tamne i stidljive. Kad je govorio, one su blistale; bilo je u njima humo>a, ali ne toliko ironije koliko nečega mangupskog -— kao da zna nešto što ostali ne znaju. Pričao je vrlo živopisno, i voleo je đa priča. Njegova konverzacija jie bila prepuna slika, baš kao i hjegovi spisi. Ponekad, kađa bi uspeo dobro da izrazi ono što je želeo da kaže, videlo se na njemu zadovoljstvo umetnika zbog toga. Članci njegovih ruku bili su tanki, a prsti dugi, eterični; bili su to rečiti prsti koji su pratili i uobličavali ono što je govorio.

Kafka je bio uvek veđar. Voleo je da se igra i bio divan drug za igru, uvek spreman na neku mangupariju. Ne bih rekla da su neraspoloženje i potištenost bile u njemu dominantne crte, osim pre nego što bi počeo da piše. Uvek je iza njih stajao neki uzrok koji se mogao otkriti, Na primer, po povratku iz građa. Tada je bio više nego potišten; to je bio skoro revolt. Bilo je vreme inflacije. Kafka je teško patio u tim prilikama. Njegov stav prema samom sebi je bio sirog. Ma šta se događalo oko njega, on nije imao prava da se izoluje od toga. T tako je odlazak u grad za njega uvek bio kao Golgota. On je prosto fizički propadao pod tim doživljajem. On je mogao satima stajati u redu, ne samo zato da bi nešto kupio, već prosto iz osećanja: krv teče, pa i moja ima da poteče. Tako je saučestvovao sa nesrećnim ljudima u jeđnom nesrećnom vremenu. Ja to vidim kao temu „Procesa“, u kome om osuđuje K.-a jer je pokušao da svoj život vodi drukčije. Najviši od svih sudova ne oslobađa nikoga. To je moja interpretacija. „Kako bi ikađa moglo biti drukčije?“ vekao mi je u to vreme, Postoje Helfe-

rich, Hilferding, Rathenau — ali ne-

ma spasa (Hilfe), ni saveta (Rath).

Kažem li za njega da je pisao po dve nedelje, to znači da je pisao po četrnaest uzastopnih večeri ili noći, Pre nego što bi počeo da piše,

hodao je unaokolo, teško i nemirno. Tada je

govorio malo, jeo bez apetita. ništa ga nije inferesovalo, bio je, sumoran. Tražio je samoću.

U početku mi je sve to bilo nerazumljivo; kas-

nije sam uvek predosećala kada će početi da piše. Obično je pokazivao snažnu osećajnost čak i prema najobičnijim stvarima. Ali u takvim danima ona je sasvim iščezavala. Te dane i njihove različne napetosti mogu da poređim sa bojama: purpurni, tamno zeleni, ili plavi dani. Kasnije, voleo je da ostanem u sobi dok piše. Jednom je počeo da piše iza večere. Pisao je vrlo dugo i ja sam na sofi zaspala. Električno svetlo je gorelo. Iznenada je on seđeo kaj me-

ne: probudila sam se i pogledala ga, Njegovo

lice je bilo vidno drukčije. Tragovi duhovne napetosti bili su fako urezani u njega da su Ba potpuno izmenili... Uvek iznova mi je goVorio:• „Pitam se da li sam umakao avetima?"

U tom imenu je bilo sažeto sve što ga je proganjalo do dolaska u Berlin, U Berlinu je mišlio da se oslobodio tiranije svoje prošlosti. Ali nekadašnji problemi su bili odveć čvrsto ulkani u njegov život. Mučio ga je strah da ne počne opet da zavisi od svojih roditelja. Otud njegova škrtost, Hteo je da privikne sebe nn npartanski život. U Berlinu je neko vreme vevovao u mogućnost spasenja svog života, u lično, inđiviđualno vešenje spoljašnjeg i unutfrašnjeg haosa. Hteo je da bude kao svako obično liudsko biće, sa samo nekoliko potreba i želja. Wolike smo planova pravili! Tedno vreme smo govorili o tome da otvorimo mali restoran. On bio bi kelner. To bi značilo videti sve a sam ne biti

viđen, biti pravo u srcu svakodnevnog života. Ali on je to već bio, na svoj način.

| Voleo je da ide u kupovinu; voleo je obične ljude, Njegova prilika sa korpom ili kanticom za mleko bila je uobičajen prizor u našoj ulici. Izjutra bi obično otišao u šeinju, sam. Njegov dan je bio strogo isplaniran, sve je bilo podređeno pisanju. U šetnju bi uvek poneo i beležnicu, ili ako bi je zaboravio, usput bi kupio

;

inesiiame teme

drugu. Voleo je prirodu, ali ga nikada nisem čula da je izgovorio tu reč. 3

Poklanjao je veliku pažnju brižljivom odevanju. Smatrao bi za nedostatak učtivosti da nekuda ode bez savršeno vezane kravate. Odela mu je šio najbolji krojač, i uvek mu je trebalo dugo vremena da se obuče. To nije bila taština. Sve je to bilo činjeno da se ne uvređi svet.

· Tako je Kafka najviše voleo da ostane sanf, posete su bile ipak česte. Jednom je došao Verjel da Kafki čita iz svog novog dela. Dugo su ostali zajedno. Zatim sam videla Verfela da odlazi plačući. Kada sam ušla u sobu, tamo je sedeo Kafka potresen i, mrmljajući za sebe, ponavljao: „Kad samo pomislim da tako šta može uopšte postojati!” T plakao je. Verfela je pustio đa ode a da nije bio u stanju da mu kaže ni jednu jedinu reč o njegovoj knjizi. Svako ko se predavao Kafki u ruke ili je odlazio čudesno ohrabren ili očajan. Nije bilo ničega između te dve krajnosti.

Nikada se u njegovoj blizini ljudi nisu osćčali nelagodno. On je svakoga privlačio. i bilo ko đa je došao k niemu činio je to nekako svečano. Svi su horačnli kao na vrhovima prstiju ili po mekom tepihu.

+. * *

Na Božić 1993. Kafka se prehladio i nekoliko nedelja ležao sa upalom pluća. Za to vreme je mnogo čitao, a bio jako zauzet i korekturama „Umetnika u gladovanju“ koje su upravo Stigle.

Više se nije oporavio.. Znao je koliko ie bolestan. Jedan ujak, koji je bio lekar, došao je da ga odvede u Prag. Kafka nije želeo da i ja dođem u Prag, u kuću iz koje su potekle sve njegove nevolje. On je svog oca mrzeo, a OScćao se kriv zbog toga! Za to vreme svakodnevno sam dobijala pisma od njega. U jednom od njih, Kafka pominje „tehničke greške“ koje Čovek čini prema samom sebi. On je tada bio obuzet Tolstojevom borbom za sopstveno oslobođenje i u lomć je otkrio izvesne „tehničke greške“, Jednom ranije ispričao mi je jedan svoj san, Razbojnici su ga odvukli iz niegovog berlinskog prebivališta, zatvorili ga u šupu wu nekom dvorištu i zapušili mu usta. „Znao sam da sam izgubljen, jer ti ne možeš da me nađeš“. A tada najednom čuje da je ona još u blizini, pokušava da vaskine veze, misli da je već slobodđan, čak je uspeo da izgura čep iz usta. Još samo da ona čuje njegov povik — ali u istom trenutku razbojnici ga opaze i ponovo mu zapušavaju usta.

Ostavio je Prag bolestan ozbiljno, ali čio duhom. Sestra sa ie dovela u sanatoriium u Bečkoj šumi, i tu sam ga ja ponovo svela. Tu je prvi put postavljena diiagnoza: fuberkuloza larinksa. Kafki je bilo zabranjeno da govori. U sanatorijumu je ostao tri nedelje. Kada se bolest pogoršela, odneli su ga specijalisti u bolnicu, u Beč. Tamo je ležao u zajedničkoj sobi sa puno teških bolesnika, Svake noći je po neko umirao, On mi je „govorio“ o tome pokazujući na prazan krevet. Jednom mi je pokazao jednog bolesnika koji ie puno šetao, voleo da jede, i u grlu nosio cev. Imao je brkove i blistave oči. Kafka je bio oduševlien što on ima tako dobar apetit, Sutradan mi jie pokazao njegov prazan krevet. Kafka nije bio toliko potresen koliko je bio liut. kao da nije mogao đa shvati da čovek Koji je bio fako. veseo mora da”

umre. Nikada neću zaboraviti njegov malicio-

zan, ironičan osmeh.

Tz bolnice je Kafka prenet ı sanatotiium u

Mlostemoiburg --— ,m IKirling. u okolini Beča. Tu ic živeo u divnoi. uvek sunčanoj sobi sa balkonom, „Ostala sam sa niim, a kasnije je došao njerov brijateli d» MKJopšfok. Posetio ga je Maks Brod, koii ie svoi dolazak Wwamuflizao oredavanjem u Beču. da Kaf}ja ne bi primefio koliko je zabrinut za niegovo stanie. Dok je bio u sanatoriiumu, Kafka nije ništa pisao. . Vršio ie korekiure ı veče moči smyti. U čefiri sata izjufra nozvala sam dr Klomštoka. jer je Kafka počeo dn diše teško. Dr MKlopštok je smesta pbvepozn”n Vrizu i probudio dežurnog lekara, Woii ie Kafki stavio vrećice s ledom ma grlo. Sutvadan. oko nodne, Kafka je umro, Bio je treći jun 19954, godine,

Preveo Stevan Ljatković

=> PROBLEMATIČAN · ·” TEKSTI PREDSTAVE

PRVA PREMIJERA Zagrebačkog dramskog ka-

zališta dobar je primjer kako na jednom sla-.

bašnom scenskom tekstu može invenciozna režija da nadogradi impresivnu i dobru predstavu. Poetska drama Ivice Ivanca „Julija“ ima malu literarnu težinu i tanahnu misaonu dubinu, sva je sastavljena od zamuckivanija, polurečenica i nejasnoća, težeći očito za heymetizmom i ne-

.suvislim izrazom francuske antidrame apsurda.

Ali lišena bitnijih životnih problema i jasnije unutrašnje okosnice, iako je zapravo sva građena na atmosferi podteksta, djeluje više kao stenografski, istrgani i iskonstruirami sinopsis apstraktno transponiranih ljubavnih maštarija, nego kao čvrsto komponirana i sadržajno razrađena ili bar do kraja osmišljena. drama. Starš tema o ljubavi Romea i Julije samo je asocijativno nabačena i čitav problem svodi se na poetizirana maštanja dvoje ljudi u zrelim godinama o ponovnom proživljavanju čistote mladenačke ljubavi u raspojasanom i grubom okviru jedne karmmevalske noći. Osim nekoliko problematičnih i nakalemljeno aktuelnih monologa, kao što je onaj o precima koji su sve srušili, pa svojim umucima nisu ništa ostavili na čemu bi mogli graditi, i koji zato današnju generaciju Drave budalama, tekst visi nekako izvan vremena i prostora, bez veze sa stvarnim tokovima suvremenog života, Da nema Tipično telegrafski nježnik, mogao je nastati pod svakim podnebliem i prije sto godina, ali ne bi ni tada donio ništa novo, jer su sve te poetizirane ljubavne Žžalobojke, koje su ponekad limski meke i. ganutljive, već bezbroj puta i na bolji način

%

: plativnom stanju klasičnih ljubavnika.

izražene u starim literaynim i dramskim tek-

. stovima.

Na takvom nedorečenom sinopsisu ostvarila je režija Božidara Violića potpuno dorečenu predstavu, iako nejednakih glumačkih karakteristika i kvaliteta. Režiser je svojim intervencijama u tekst i u odnose među likovima jasnije postavio i razriješio zakučasto Šifrirama mŠmjesta, tako da je scenska igra postala čitkija i čistija. Osnovnu dramatsku suprotnost teme i napetost scenske igre shvatio je i postavio kao konstrast između grube realnosti kreme u bučnoj karnevalskoj noći, što simbolizira vrijeme ili život uopće, te irealnih stanja zanesenosti podsvijesno proživljavanih „reminiscencija idealne ljubavi, U dekoru Miše Račića to je mizanscenski vrlo uspješno rješeno postepenim nestajanjem dijelova realističkog namještaja krčme u priZorima kada Romeo i Julija proživljavaju irealne maštarije jedne mogućnosti u naslućenoj i žuđenoj ljubavi. Pred apstraktnim šarama pro-

„jiciranih slika u pozadini, koje se diskretno

\zmjenjuju pod različitim osvjetljenjem, pretvara se tada „Scena u mestvaran proslor unulrašnje projekcije ljudskih stanja i uzbuđenja. Grupa karnevalskih maski igzražajno je postavljena i maskirana, kao dinamički kontrapunkt kontem: Vjera Žagar ostvarila je sugestivno i s malo riječi, ali „previše oštra i odrešita glasa, vezolutniji tip Julije u namještenoj igri, a Ivan Šubić tumalio Je & broživljenim i širim izrazom, ali malo pretiho i prigušeno za razliku od Julije, lik povučenog Romea. Dok je Timil Glad dao previše ozbilj=-

KNJIŽEVNE NOVINHBH