Књижевне новине

DOŠAO JE ČAS kada i od kritike

valja istinu spasavati: postala je.

plen moćnih pohlepnika, cena lažnog prijateljstva, izgovor za amoralnost. Posledice su pogibeljne jer se eštelski sud srozava na Droizvoljnost, a i sa takve Dpiatformc Čini se da je još jedino oportuno · bo Savesti govoriti o malim i bezmačajnim ostvarenjima.”

Pomama za dramatizacijama upo-. Tmo nastoji da naš pozorišni živct prisili na podražavanje primitivnih i prevaziđenih scenških formi (što je posledica krajnje neobaveštenosti o tokovima dramske literature i umetničkoj nesigurnosti onih, koji c3 lučuju o repertoaru). „Lopov“ Ieonida Leonova je u tom smislu Častan „izuzetak, bar što se tiče samog izbora,' jer je reč o romanu izuzelnce lepote, dramske složenosti, unutarnjeg intenziteta i omamljujuće životnosti. Upravo zbog ioga estetika mora biti ravnodušna prema stepenu virtuoziteta kojim· jc izvršena eliminacija mnogobrojnih likova, pojednostavljenju situacijai

Premijere: „Lopov“

Leonida Leonova

aranžiranju fabule na melodramskom tonalitetu. Jer, to su vrednosti za kriterijume od pre nekoliko decenija. Za nas je bitno da ii posao Borislava Mihajlovića-Mihiza, izvedem za potlrebe Bojana Stupice i Narodnog pozorišta, odražava u svemu suštinu ovog popularnog dela. Ne! Melodramska hronika nem povezanih scena sa pedagoškim završetkom, kakva nam se prikazuje, mije ništa drugo do skrnavljenje romama: scena je lišena mogućnosti da u shemafskim i naivnim Konstukcijama zadobije oblik svesti o protivurečnostima života, istine u kojoj bi se ogledala stvarnost, iluzije izdignute do predstave o. Čoveku i njegovom nespokojstvu, što je sve neophodno da bi se razaz. mali raspomi vremena na kojima se jedino može proveriti vrednost postojanja. Roman nije preobražen u dramu kao što se ni dramatizacija nije približila svome uzoru ona više opisuje i oponaša nego ŠtO izražava, i ne polazi joj Za rukom čak ni da pobliže informiše o Leonovom neponovljivom delu. Prirod= mo, jer je Firsov sveden na reali'stičnu epizodu i lišen svog značenja.

Međutim, Bojan Stupica je Wdaleko i od romana i od same dramatizacije i potpuno se prepustio svom

već sasvim nepouzdanom sećanju.”

Zato valjda i nije u stanju da oseti i ono malo unakažene lepote što je ostalo u tekstu„ ravnodušan je prema potencijalnoj snazi određenih situacija i do kraja nemocan da učini bilo šta kako bi se vizuelni intenzitet Zbivanja izražzlo u formi ljudske ubedljivosšti. Da ovaj, u našoj sredini veoma cenjeni Treditelj, nije u sebi mogao da nađe odgovarajuću viziju za roman ili dramatizaciju, dokaz je i ona Operetska scenografija izrađena po njegovim sopstvenin nacrtima: nl!jedam njen elemenat ne asocira na autentičnost; već i osnovna lokacija UWrčme, izdignuta na podijum i Olvičena sa lukovima i nespretnim stilizacijama, liči najpre na karfonsku kutiju za nekakve ma?rio-

„LOPOV“ — POLOVIČNA DRAMA/IZACIJA

nete nego na mesto puno simbolič ne Ssurovosti na kome se sukobi strasti i očaja zaoštravaju do užasavajućčih obračunavanja množevima. Ipak, vrhunac neukusa i proizvoljnosti je enterijer Maše Dolomanove, neprihvatljiv čak i za

provincijski vodvilj. Lažnost ambi-.

jenia dopunjena je raznim drugim trivijalnostima, koje je Yvusko ·Dpozorišle odbacilo još pre pola veka, i kostimima Ljiljane Dragović, čije su plišane rubaške i čakšire podvlačile izveštačenu patetičnost,

Razumljivo je onda što se u fakvom ambijentu „Lopov“ nije uopšte mogao smestiti. Prošlo je vremc rediteljskih improvizacija i danas je veoma važno od čega je sazdana struktura predstave. Nije li ona samo preobraženje poznatog tkiva u vizuelno delovanje? Snaga kojom apstrakcija postaje realnost a misao život. Ako je melodramsko skaliranje sve ono što nam jOŠ, n# veliku žalost, Stupičin presahli duh može ponuditi onda on praktično više nije ni u stanju da pruži izvormnu Rreaciju. U njegovom Drisustvu Scene koje je ođabrao i dopunio Mihiz gube kontakt sa

celinom i zatvaraju se u samostalne.

delove iz jNRkojih je nemoguće sakupiti snagu potrebnu "da bi se sjedinili jedni sa drugim,

vazišli u kretanju i smislu, To još više potencira prazninu Pprostora unutar redosleda saopštavanja igparčane fabule,.pa otuda ona silovita poplava mraka kao kvazi ravnofieža, vremenska relacija i laž na oznaka dramske složenosti. Unutar tih izdvojenih zbivanja insi-

stira se na konvencionalnim Dpsi~

hološkim karakterizacijama likova, štimungu sačinjenom od nec}>uzdanosti i naturalističkih pojedinosti, tako da je sasvim logično što su tnutarmji odnosi ostali njeni. Ličnosti opijene izveštačenoš ću he uspevaju da se do kraja identifikuju sa istinom, a još manje da postanu pojmovi određene realnosti. Ništa od prave ruske

izmenili u nežio složenije i sadržajnije, pre~·

nerazjaš-

AZOV

stvarnosti, živola ili poczije Ssurovosti, ništa od pisca, već sve od reditelja koji na svet oko sebe gleda kao na naivne dečje igre. tvpica je jedan od onih kojima j« u našem pozorišnom životu sve dozvoljeno, čak i da na neuspesima gradi kult o sopstvenoj veličini —

zato i nema mesta sažaljenju i ob- .

zirima,

Sinonim ovakve rediteljske koncepcije je igra Mire Stupice. Njena Maša Dolomanova je u svemu Operetska videta: rutinerska raspojasanost isključuje svaku istinsku emocionalnost, mimika ima gimna– stičke pokrete, a glasovne modulacije ispinju se u silovitim, skKOkovima, pa rečenična intonacija dobija formu nečeg veštački i mcehanički oformljenog, što je opet nemoguće vezivati za istimski senzibilitet. Iz toga mnije teško zaključiti da ova darovita i popularna glumica uopšte ne igra nego uživa u svom privatnom egzibicionizmu, T'nateći se Rkapriciozno sa scenom, što je u osnovi nespojivo sa dramskom umetnošću. | Ako u ovdj predstavi postoje neke vrednosti onda ih treba iskiju čivo tražiti u igri ostalih aktera, Jovan Milićević je u svome Mićkj našao snage da unutarnje razočarenje „pretvori u Snažnu Ooporosšt koju stalno ugrožava iragičnost zbivanja. Zato je on, i pored smanjenog intenziteta, — uglavnom, verodostojan, sve do završne scene i plačljivog bacanja u Mašino naTučje. Mija Aleksić. kao Sanjka Babkin nije, međutim, izdržao ni foliko: počeo je u velikom zamahu, prebogat u gestu i izrazu, da bi posle definitivnog razlaza sa Mićkom naglo pokleknuo u mepotrebnu

· sentimentalnost, Senka u intierpre-

taciji Nade Škrinjar predstavljena je kroz jake emocionalne izlive. * *

Prosto je neshvatljivo kako su

u Savremenom pozorištu Marsela Ašara i njegovu „Glupaču“ shvatili ozbiljno. U takvoj atmosferi redi-

. bulevarskoj

· blagosti i vanredne

„Glupača“ Marsela Ašara

telju Aleksandru Glavackom, inače

predisponiranom za duhovita maš-

tanja, nije preostalo ništa drugo do da i protiv svoje volje preuveličava nekakve nejasne i·' neobavezne sallrične asociacije i da zabavi pribavi okvire socijalnog pam{leta. Otud je u predstavu uneto na silu mnogo više sivila (scenografija Živorada Kukuća), težine: i konvencionalnosti nego što sam pisac Traži, Igra Je ha mahove gubila na ležernosti i fempu, tako da sc nije na kraju znalo da li je to necobavezna komedija ili kriminalna igra sa lomično izraženim ozbiljnim fendencijama. Sve to, nije smetalo glumcima da postignu niz komičnih efekata i da u potpunosti zabave publiku. U tome su najviše uspeha imali Branka Mitić (neodoljive ljupkosti, sbretnosti u obrtanju delikainih situacija), Uroš Glavacki (ležeran, uvek na nivou događaja, duhovit, i bez ispomaganja spoljnim sredstvima), Žika Milenković (naročito precizan i efektan u prvom delu) i Vlasta Velisavljević (sa diskrelnom ali veoma izražajnom igrom u obe uloge).

Petar Volk

no i forsirano, bez polrebne ironije, lik. Prve maske i Julijima muža, a dotle je Josip Maroti s nijansirano realističkim izrazom plastično pri-. Wkazao jednostavni duh i lik krčmara Antuna. Hrvatsko narodno kazalište napravilo je konačno dobar repertoarni izbor u svakom pogledu s premijerom drame suvremenog francuskog DIsca Vercorsa „Zoo ili ubojica filantrop“. Autor je svoju dramu, nastalu na temelju njegova romana „Odrođene životinje“, oznalžio kao „ZOološku i moralnu sudsku komediju“, i tako već u podnaslovu istakao dva različita pristupa u određivanju razlike između životinje u ižovjeka, koji su sadržajno-idejna okosnica drame te izvor svih zapleta radnje i naučno-filozofskih dilemia. Tema i radmja očito su sasvim. iskonstruirani — do prividne nevjerojatnosti u smiješnoj apsurdnosti motiva i odnosa. Ali ispod te na-. izgled namještenc naučno-sudske lakrdije izvire bujno vrelo životnih istina, koje u izvanrednom nizu kontrapunkta otkrivaju dramatski gusti splet stvarnih činjenica i egzistencijalnih problema čoveka, osobito rasnog pitanja i neljudskih odnosa prema ljudima u'primitivnijem stanju razvoja, Autor na kraju afirmira tezu da čovjek mije određen zoološkim, to jest tjelesnim karakteristikama, nego duhovnim, fo jest moralnim impulsom, da se čovjek postaje tek kada se Životinjsko biće izdvoji od prirode i na meki način pobumi protiv mjenih okova i ograničenja. To je ne samo veoma aktuelna i zanimljiva drama od trajne humane vrijednosti, nego i neobično Wuspjelo i zrelo scensko djelo. Unatoč ponekad pretjeramoj upotrebi naučnih termina, dramatska” napetost razvijena ic vješto u stalnim građacijama čvornih tačaka i iznenađujućih obrata kontradiktornih dijaJoga i ideja u atmosferi dinamičnog sudskog procesa. Režija Vjekoslava Vidoševića ostvarila ie pumtu scensku uvjerljivost jedne nevjerojatne teme, afirmiravši pravu ljudsku ie i hum oruku ove drame. Na · gotovo praznoj O OD 8 minimohaien dekorom od Aleksandra .ugustiničića, režija je dobrom upotrebom

KNJIŽEVNE NOVINE

osvjetljenja izvlačila u prvi plan živo komponirane prizore retrospekcije prošlih događaja iedne naučne ekspedicije u Novoj Gvineji, a samefscene u sudnici odvijale su se u mapetom tempu sugestivno razrađenog dijaloga. Drama nema izrazito glavno lice, a neke uloge predstavljaju samo nosioce ideja, bez određenijih psiholoških karakteristika, dok su druge opet zacrtane & plastičnim ftipskim oznakama, koje su i režija i gluma scenski vrlo izražajno priRazale, Komad ima velik broj lica, osim staista čak 26 uloga, koje su uglaviom ujednačeno ostvarene sa Ssuptilno nijansiranim pojedinostima. Osobito su izražajnu masku i impresivnu glumu, ponekad neodoljive komike, pokazali predstavnici raznih tipova učenjaka: Ilija Džuvalekovski, Zlatko Crnković, Dragam 'Knapić, Jovan Ličina i Amand Alliger, koji su imali i najzahvalnije uloge.

Kuripidova „Medeja“ sada je prvi put izvedena od hrvatskih glumaca,i bio je to poslije Eishilova „Agamemnona“ u Gavellinoj režiji dosad najteži pothvat s izborom jednog antičkog teksta u Hrvatskom narodnom kazalištu. Za razliku ođ “shila i Sofokla, treći klasični predstavnik antičkog teatra Kuripid unio je nove, Više realističke i psihološke dimenzije u Sscensko tumačenje ljudskih sudbina i pobuda pod neumitnom sjenkom neba grčkih bogova. gpuripid „prikazuje ljude onakve kakvi jesu, a ne kakvi bi trebali da budu“ u uzvišenoj uobrazilji Tishila i Sofokla, pa je tako otvorio putove psihološkog i realističkog teatra budućih vremena. Takav je i tragični lik mjegove žestoko emotivne barbarke Muedeje, koja iz povrijeđena dostojanstva žene i napuštene supruge Ubija ne samo suparnicu i njezina oca, ego i vlastitu djecu. Furipid je tu divlju, primitivno osjetljivu ćud Medeje nastojao Dprikazati u njezinim unutrašnjim grčevima i proplamsajima materinskih osjećaja, koje nadvladava meobuzdana erupcija podsvjesne želje za barbarski nehumanom osvetom ojađene i duboko povrijeđene žene. Režiser Božidar Violić nasto-

jao je da ma suvremeni scenski mačin razvije elemente antičke tragedije, u prvom ređu ulogu

kora kao tumača mišljenja tađašnje javmosti. ||

jednog civiliziranog društva, kako bi današnjem gledaocu prikladnije i pristupačnije otkrio sve vanjske i unutrašnje vrijednosti i psihološku problematiku jedne fipične „trageđije sudbine“ — kojoj šovjek ne može izbjeći. Ostvario je zanimljivu i snažnu predstavu, u impresivnoj, amfiteafiralno stepenastoj inscenaciji od Zvonka Agbabe i sa stilski previše mneskladno šarolilikim kostimima Zlatka Boureka. Ali bi se moglo diskuftirati o scenskim i stilskim Yješenjima, osobito o koreografskoj postavi i ulozi kora u radnji. Kor je, naime, za razliku od svoje antički određene, zapravo predodređene statičnosti, previše razgiban u geometrijski zamišljenim formama i figurama, pretvorivši se, u inače zamimljivoj koreografiji Ivice Boban, u gotovo samostalnu koreografsko-plesnu vrijedmost predstave, izgubivši tako svoju funkcionalnu dramsku ulogu. Iako ima miz impresivnih i skladno rješenih prizora, tako izrazito koreo= gSrafski postavljen kor ne samo da posve vizuelmo odvlači pažnju gledalaca od unutrašnje dramafike i intenziteta psiholoških proživljavanja, nego je ponekad i svojim življim plesnim pokretima u neskladu s mračnom «težinom tragičnih Rkorskih recitacija, Zato je ponekad ostajao bez odjeka dublji emotivni smisao fragimme radnje i almosfere, u kojoj je, kao i u svakoj antičkoj tragediji, bilna unutrašnja snaga i dubina pooetski ozvučene dramske riječi. Nesretnu sudbinu Medđeje tumačila je Ivka Dabetić sa sigurnim vanjskim zamahom i ponekad snažnijim unutrašnjim freptajima, jako joj takva uloga baš poipuno ne leži, pa zato nije ni mogla dati puni profil jedne divlje i tvrde barbarke i — lavice, kako je naziva Jazom,

. Njezina pretvorljiva i samoljubiva muža Jazo-

na ostvario je Vanja Drach u smirenijem i

ižistijem izrazu samouvjerene „beskrupuloznosti. da

Vlado Mađarević

prolazi kroz ogledalo

Alisa OVAJ PUT to je jedna reportaža o Osijeku.

Sasvim obična reportaža. Ovaj put, to nije ni drama, mi oratorijum, ni sastanak intelektualaca koji se trude da nadmudre jedan dtrugoga. T najzad — ovoga puta, to je čista televizija! Televizija u obliku u kome je sanjamo i želimo. Kako je život čudan! Trudiš se da mapraviš umetnost, zapinješ iz sve snage da to postigneš; mc ide, me polazi za rukom, šta da so radi, zatim move drame, nova razmišljanja i nove noći u kojima se svađamo oko loga šta freba da bude televizija — i gle, u jednoj sa'svim običnoj, ali sasvim, sasvim običnoj subotnjoj reportaži, dobra vila televizija, otkriva svoje velove i kao da kaže:

„Evo me! Dolazim! Najzad sam tu...“

Zašto? KO OD NAS ne pozna one male gradove izgubljene u ravnici, pod kišom i raskaljanim drumovima, gradove u čijim kapijama stoje bes= posleni momci, ne znajući šta da počnu sa svojim danima? Ko od nas ne pozna jesenju dosadu vlažnih poslastičarnica i bloskope u kojima filmovi dolaze sa zakašnjenjem od tri godine? I one čudne starce, koji poput nestvarrih medijuma zaboravljenog vremena žive na tavanima, među svojim siromašnim zbirkama laštine, sa mišlju da bi možda proveli uzbudljžviji život da &u negde olišli, da ih je neko otkrio, 1 Toma meke čudne lepote u glasu lokalnog pevačkog genija, kada se nađe pred caklećim pogledom kamere, kada ga uzbuđenje stegne za gušu, jet samo ovaj put, samo ova tri minuta u mjega će biti uprte oći nekoliko miliona gledalaca, u subotu uveče, i samo ovaj put on ima šansu da uspe isto onako kako je uspela Piransoaz Ardi ili neko drugi, možda će biti i reflektori i fotografija nedelje u nekom zabavnom listu, možda tuce .crnih odela i dirigent koji udara palicom o pult, možda, ko zna?

Šta smo videli te večeri? TRI REPORTERA. pod otvorenim kišobranom na koji pada sneg.

Ulice, seljačka kola,'khoja su i pored uđaljenosti, zamirisala u našim sobama na seno.

Profesoricu muzike, koja je izvela ma scenu dve devojčice sa violinama, koje su bile preplašene kao zečevi, |

Čuvenog psihijatra koji je, obučen u najbolje moguće medeljno odelo, sedeo pored svoje omiljene vaze od kineskog porculana, pored svojih slika i svojih lampi. . PROETE

Jedmu staricu, koja skuplja razglednice, jer ne može da putuje.

Jednog starca koji skuplja flaše različitih oblika i boluje od astme,

Tri, četiri momka, koji obožavaju Bitlse i ljuljaju se na njihov način, a grad prestaje da bude Osijek, i postaje vrišteća dvorana Bostona.

Iyutajučeg reportera „Vjesnika u srijedu“, koji se tako divmo smeška Junjajući kroz građove i sela, otkrivajući mala čuda.

Petra Smajića, velikog naivnog vajara, čiji se atelje nalazi na jednom panju pored štale, vajara, koji se nikada nije požalio na komisije i otkupe.

Slatkogriog fenora koji obučen u preveliku belu uniformu. američkog oficira iz „Madam Baterflaj“, dovodi usedelice do milog delirijuma tipa „Ah, ti muškarci!“

Jednog vojnika koji je pevao makedonsku pesmu misleći na nagradno odsustvo, koje će mu dđati komandant.

I na kraju: ·

Gordanu Boneti, spikerku, koja je prošla kroz sva ta čuđa, podsećajući na malu Alisu, koja. je nekom zabunom ušla u tridešete godine,

U čemu je stvar?

OVAKVE EMISIJE su dragocene iz mnogo raz= loga.

Evo mekoliko njih: . Snimajući jedan grad, od njegovog predsed' nika opštine do klinca koji sedi zadivijen u sali u kojoj reva njegova sestra o tome kako je napustio mlađić, snimajući jedan grad, od skup= ljača flaša do violiniste kome su za gudalo zakačili petohiljadarke, stičemo jednu potpunu sliku o mestima, koja vidimo jedino kroz pro-

zor vagona.

Ona nam se približavaju na neslučeno lep način. Ona nas vnaćaju u naše gradove, iz kojih smo nekog istog takvog jesenjeg, jutra otišli u svet za cirkusom ili grupom komičara iz Glavnog Grada. :

Ovakve reportaže otvaraju mogućnosti onima koji žele da prave umetnost, otkrivajući im neslućene svetove, uvlačeći se u zabranjene domove osamljenika, slikajući skrivene uglove misterija. -

Zbog toga reportaži o Osijeku ne fneba zameriti njenu rasparčanost i raznolikost u tematici, kao što su joj izvesni kritičari zamerili. Ona je dobra, jer je raznovrsna. Ona je korišna jer je raznovrsna. Ona je dragocena iz is razloga. i

Ona je istinita, jer nije stilizovana u ime neke ideje. Njena ideja je clastičnost i radđoznalost. .

Na kraju, postavlja se pitanje: da li će se televizijska drama približiti ovakvom načinu slikanja istine i događaja koji kriju istiu, Hoće li napustiti svoj kamerni azil i svoje scene razbiti u hiljadu komadića razbijenog ogledala, koji će u svakom svom delu, odslikavati jednu ljudsku subdimu. rr i

Dosadile su mi pouke. Hoću da mi televizija pruzi mogućnosi da sam zaključujem o onome' što sam vidoo. Hoću prizore. Mnogo prizora.

Ako život piše drame — zašto da ih i ne

ežiSa? režira? Momo Kapor

7