Књижевне новине

hvi J Prilog periodizaciji | istorije književnosti .

· JEDNOSTAVNO I SHEMATSKO prilaženje knji! ževnom razdoblju onemogućuje đa se ono sagleđa u svim prelivima, nijansama i sukobima. Ma kako bile srećno izveđene lNmjiževnoistorijske periodizacije i ma koliko čvrsto bile povučene granice između pojedinih pokreta, pra-

- 'vaca i škola, ipak upravo fa strogost u postav· lJjanju vremenskih međa osiromašuje književnu ' "epohu i oduzima joj mnogo šta od njene misPone i umetničke osobenosti. Mi imamo, bar za 'srpski deo „novije“ književne istorije, od kraja XVIII do svršetka XIX veka, pa i preko toga vremena, neke do danas neizmenjene datume: '1848, 1872, 1900. — ltoji označavaju početak i · kraj romantizmu, realizmu, mođerni. Međutim, 'Rkađ smo prinuđeni da proučavamo pisce i dela jedne od tih epoha i kad treba da sagledamo šta je u njima „romantičarsko“, „realističlo“ ili „moderno“, osećamo se i nemoćni i zbunjeni što nismo u stanju da sve elemente jedne škole ili pravca svedemo u korito vremena koje im je određeno istorijskom periodizacijom, jer se mnogo šta prelilo, izmešalo i ukrstilo tokove. Malo je uspešan pokušaj da se dve epohe

u našoj književnosti, koje su inače najjasnije izražene, bez pogovora postave wu okvire koji 'su im neprikosnoveno nametnuti dosadanjom 'periođizacijom. Da li srpskom romantizmu za-

ista treba tražiti početak u 1848. godini ili taj ·

datum povući za trideset godina ranije kada su se pojavile Vukove pesmarice i Riečnik i "da li zaista treba gleđati kraj ovom pokretu i romantičarskoj epohi u 1872. godini, jer najistaknutiji romantičarski pesnik, Zmaj, i ne samo on, đaje najbolia romantičarski obojena ostvarenja posle ovog datuma, a fizički je nadživeo celu realističku i zakoračio u novu, „modemu“ epohu?

Prelom u samom realizmu i njegovu deobu na dve vidnije obeležene faze zapažamo i u knijiževnojstorijskim studijama i kritikama, ali je bitnije i presudnije ono što se ispoljilo među piscima i u njihovim delima. Na tiim pitanjima

wmorale bi književna istorija i kritika duže da se zadrže i suptilnije đa se zabave i zamisle jer će se u analizama epohe koja je, besumnie, u stilskom smislu prepolovljena i estelički uopšte polarizovana doći do veoma značajnih podataka i zaključaka, a to sve neizmerno omo= gućuje da se dublje zaroni u složeno i dinamično doba našeg književnog i društvenog života. Ubrajamo u realiste, odnosno u epohu realizma i ove pisce: Branislava Nušića, Borisava Stankovića, Iva Ćipika, Svetozara Ćorovića, Petra Kočića, Aleksu Šantića i Rađoja Domanovića a na muci smo kad treba negde da svr= stamo Milorada Mitrovića i Miletu Jakšića. Međutim, kad ih uporedimo sa piscima starije generacije istog književnog razdoblja, sa piscima fakozvanog „klasičnog realizma“: Ignjatovićem, Glišićem, Rankovićem, Lazarevićem, Veselino= vićem, Matftavuljom i Sremcem. osetićemo pri= ličnu dubinu jaza koji ih razdvaja u dva tabora, i to kako prema idejnoj i tematskoj opređeljenosti njihovoj, fako i prema svim književno umetničkim izražajnim elementima i sVojstvima. Stariju generaciju nazvasmo piscima „klasičnog realizma“, neka nam onda buđe dopušteno, ma i uslovno, radi bolieg razlikova= nja, đa mladu generaciju, sa Nušićem na čelu, označimo „aktivnim realistima“, mađa se ovi termini upotrebljiavaju više kao oznake piščeve društvene angažovanosfi. No, ni gornja podela se ne sme primiti kao isključiva, jer i u prvoj i u drugoj grupi ima i takvih pisaca koji bi se mogli preseliti iz jedne kategorije u drugu: Ćorović bi mogao mnogo puta da pređe u „klasične“, a Veselinović u „aktivne“, kao što bi se Šantić, prema manjem broju pesama, mogao uvrstiti u „moderne“ pesnike, ali se za ovakvo svrstavanje pisaca uvek polazi od onih elemenata i oznaka koji pretežu u njihovim Književnim delima, u prvom ređu ođ stilskih i izražajnih sredstava i od postupaka u građenju ličnosti. "ME i

Napuštajući postepeno krute estetičke zahteve „klasičnih“ realista, pisci „aktivnog“ realizma, odnosno mlađa generacija realista koja se javlja đevedesetih gođina prošlog veka, odlikuje se ovim osobinama:

· lokalizacijom sadržine dela:

pejzažom;

aktivnim odnosom prema društvu:

psihološkom analizom ličnosti

poetskim stilom. |

Prvi korak u odstupanju od prethodno označenih načela započeo je Sremac, jer se njegova proza grupiše prema geografskim sredinama: Niš, zapadna Srbija, Vojvodina i Beograđ; njegove pripovetke i romani đobijaju autentičniji regionalni ton i sve je u ovoga pisca prevučeno lokalnim Kkoloritom, ali u svim drugim svojstvima faj naš Gogolj ostao je u Wlimi „klasičnog“ realizma: zadržavanje na spoljnim efektima u slikanju ličnosti i detalino sprovođenje kompozicije pripovetke.

. Deveđesetih gođina prošlog veka, međutim, Tlcao po đogovoru, javljaju se pisci, jedan za drugim, koji se skoro totalno uvlače u uzani ambijent svoga zavičaja, čak jednog mesta ili građa, i odaile izvlače svu potku i osnovu za poetizovanu pripovetku i roman. To je pojava

8

. Vasilije TOČANAC

U RIALIZMU PRISUSTVO PRIRODE NIJE

jednog novog tipa regionalizma koji po ftematskom zahvatu i osmišljenoj sadržini, kao i po uopštavanju i širem humanitetu piščevih ideja prestaje da bude literami i umetnički regionalizam. Samim fim što je čvrsto vezana za sredinu i svojim se lIokalitetom ubedljivije nametnula kao slika opšteg sveta, regionalna književnost na kraju XIX veka u nas dobila je viši stepen realističnosti i potpuniji izraz života. Preko Ćipikove dalmatinske · Zagore, Stankovićevog Vranja, Kočićeve Bosanske Krajine, Ćorovićevog i Šantićevog Mostara, Nušićevog i nešto kasnije Uskokovićevog: Beograđa (i Užica) srpska književnost stiče finiji regionalni mozaik i panoramu u' jarkim prelivima boja, ali upravo ova literatura, predstavljajući celovitu i složenu sliku šireg geografskog prostora i slivajući se u opšti tok književnog razvoja u zajedničkom vremenskom razmaku, prestaje da bude folklorno i anegdotski regionalna. Mada Iokalizovana, to jest vezana za piščev zavičaj, ona je postala opšte društvena i šire čovečanska, jer se odlikovala nizom zajedničkih osobina i u stilu, i u načinu stvaranja likova i u celokupnom umetničkom prosedeu. Druga odlika mlađe generacije realista je razvijen smisao za pejzaž. Reklo bi se da starija generacija realista nije priznavala uticaj. bukvalne prirođe (to jest svega onoga što nazivamo pejzažom) na psihu, postupke i raspoloženja ljudi. Otuda se primećuje da su ličnosti u pripovetkama po svojim osećanjima statične, ujednačenog raspoloženja i nepromenjive: večito tužne ili neprestano razdragane. Obraćanje prirodi i opštenje sa njom je nemogućno bez

'poefskih zanosa i reagovanja i bez poetičnog

izražavanja, a realizam, bar u prvobitnoj fazi svoga razvitka, da bi bio „istinski“, izraz Žživota, u priličnoj meri je potiskivao poeziju i gušio u pisca sva nadahnuća te vrste. Prvi vidniji pokušaj da se događaji i ljudski doživljaji uklope u ambijent prirođe i da se pomoću njenih svojstava — pitomosti ili surovosti, Opore ili blage ćuđi — objasne manifestacije osećanja ličnosti primećuju se tek u pripovetkama i romanima Svetolika Rankovića, ali su to ipak samo nagoveštaji koji će jače prodreti u literaturu za neku godinu kasnije. T u „Porušenim idealima“ i u „Gorskom caru“ slike iz prirode sa podnožja Bukulje i Kosmaja doprinose mnogo da se oseti i nazre melanholija jednih ili gruboća i utrnulost osećanja drugih ličnosti no i to su uzgredne i nedovoljne dopune u oblikovanju i modđelisanju ličnosti, zbog čega se ni ovaj romansijer, Ranković, ne može ubrojati u izrazitije pejzažiste. Sklonost prema prirodi i jako osećanje tmurnih boja šumadijskog pejzaža podlegli su i u ovoga pisca pod pritiskom romansijerske građe — anegdote i fabule, jer u drugih pisaca Rankovićeva vremena,i nešto pre toga, kao da nije bilo pokušaja da se pejzaž primenjuje u smislu izražajnog literarnog sredstva.

Mlada generacija realista je međutim vrišla pejzažu sa izuzetnom pažnjom i negom. Ni jedna scena u pripoveci i romanu pisaca devedesetih gođina prošloga veka, i kasnije, nije se mogla u punoj snazi prikazati bez pejzažnih okvira. Prisustvo prirodne lepote i stihije nije se tađa svodilo samo na dekorativnu njenu ulogu, a još manje na artificijelni manir i goli artizam, već su se pomoću pejzaža neizbežno objašnjavala zbivanja u ljudima. Bez takvih municioznih opisa prirođe manje bi bila i skoro siromašno iskazana ljudska psiha. U postupku mlađih, aktivnih realista, đakle, pejzaž je pre~

SE SVODILO SAMO NA, DEKORATIVNOST

stao da igra ulogu samo izražajnog sredstva, jer se on iz forme odnosno iz oblika izražavanja preliva u sadržinu dela. Tako, na primer, oDis mesečine u Stankovićevim pripovetkama „U noći“ i „Nuška“ nije samo stilski postupak i forma u koju pisac slaže sadržinu pomenutih sastava, nego sama mesečina postaje sastavni i neodvojivi deo sadržine: ona je regulator svega onoga što osećaju i čemu se podaju junakinje ovih pripovedaka — Cveta i Nuška. Al:tivni odnos piščev prema društvu i svemu onome što se oko njega dešava postaje najvidnija crta koja mlađu generaciju realista odvaja od starije. Ako se ograničimo samo na srpsku Književnost, moramo primetiti da se posle 1883. godine — što znači posle timočke bune — nešto bitno izmenilo u stavu piščevu prema zbivanjima u socijalno političkom i nacionalnom domenu. Timočka buna i masakr seljačkih masa koje su krenule u pobunu, a napuštene u {irenutku poraza, morali su pokrenuti intelektualne duhove na drukčija reagovanja i na otpor u viđu opozicionog delovanja protiv režima vlasti i dinastije. Takav se dah vremena koji je usmeren protiv apsolutizma monarhije u zemlji najviše ispoljava u literaturi, a koja opet raste i dobija umetničku snagu u opozicionarstvu i borbi za demokratske oblike ljudskog života. Mimo i „objektivno“ posmatranje „klasičnih“ realista i njihova moć finijih zapažanja, opservacije i registrovanja činjenica nisu više mogli da zađovolje dotadašnjeg čitaoca jer se tu nije mogao naći neposredđan odgovor na zamršena i mučna pita-

nja koja su pritiskala seljačku masu i gradsku ”

sirotinju. Dođajmo tome i proletarizovanog radnika koji u vlažnim i mračnim zanatliiskim radnjama i drugim pređuzećima nije nikakvim propisima bio zaštićen od eksploatacije, pa ćemo se ubediti u to da li je hladna i objektivna realistička Književnost ranijeg perioda pre 1883. godine — mogla da zagreje i boveđe onaj deo društva koji je za sebe tražio neko rešenje ili bar samo utešni odgovor. ,

U ovim okolnostima pisac nije mogao da ostane skriveni i nevidljivi posmatrač i pripoveđač, niti je smeo da pusti čitaoca da se sam na osnovu pruženog maferjiala i nanizanih slika u delu opređeljuje po svom nahođenju prema ranije stečenom obrazovanju i klasnoj usmerenosti kao što su uglavnom postupili „klaslični“ realisti. Naprotiv. Kočić, Stanković, Domanović, Nušić — u'Srbiji, a Đalski i Les= kovar („Propali dvori“) — u Hrvatskoj, napu= štaju ton pripovedačke smirenosti i objektivnosti i me ograničavaiu se samo na razvijanje fabule iz koje sam čitalac treba da izvlači zakliučke o pojavama u društvu, već žele da kažu nešto i „u svoje ime“, svoju misao da nametnu i uprave čitaoca onim putem sa kojeg bi se mogla ukloniti društvena zla. Pripoveđač je dakle svojom ličnošću i svojim dahom osvežio svoje delo, ali se, pri tom, društveno anga= Zovao i pretvorio u propagatora svojih shvažanja i ideja. Pisac postaje rušilac ljudskih stega i nepravednog poretka, on je aktivni borac za nacionalnu, političku ili socijalnu slobodu, on Je sVim svojim bićem zainteresovan za pobedu ideja kojima je ponesen kao društveni radni. Zbog toga on pripoveđa u prvom licu i ne skriva sebe, nego se neposredno ili preko svo=jih junaka ispoljava, učestvuje sa njima u dijalozima i katkad sebe upliće u ceo tok sižea svoga dela. Nebrojeno puta se autobiografski elementi javljaju u pripovedanju Borisava Stankovića, Nušića i Kočića, a ništa manje per-

Va VA

Petar R k •.• - - L k •.. PAJIĆ ekvijem za Luku Pajića 1 2 4 i . VAJ put JULA ujut K4o OE pito: 0 oivičen travama i i 20 20 jula dok je svitalo koju drobim, u Yuci. ; a. OR. aBO1neniCi07 nama završava tvoj život. ti si ušao

Sveta i mima

uvek ista

uvek večita

Puma maših bolova malik ma samu smrt.

da je večniji, A sada

Ostalo je tvoje ime ti si jedan

Gle kako je sve prosto. Mislio sam, da je život mešto

u svoju bezbrižnu, noć Prestao si da se trošiš zaboravio si majednom, sve tzgubio si moć da voliš nisi to više bio ti

više

vam svih zemaljskih Wioći 5 izjednačem, sa, svačim,

JEGOV grob w tomi i kiši

prazno i strašno u svetu. fi si sve i Bož Al ja me verujem, u, smrt febe nema. POOpiv a 10 WBOSČ verujem, u večnost, 3 odvojen od stvari

Ti si bio koje mu polako

ti Jesi O TAC živi u sinu zaboravljaju život

samo si prestao da stariš da vođiš računa o danima samo si prestao da živiš,

sin nasleđuje očev život i stariji je od njega ”· za svoje vreme. .

Njegovo lice u mom sećanju kao wu zemlji ; hoće 1 početi da tamni

sonalni nisu ni Ćipiko, ni Čorovšo PG ICŠ Vočoj meri se bpersonalisanje pripovedačlc materije sprovodi u prozi Đalskog i Leslovara. Upravo takvo oličavanje dela piščevim prisustvovanjem i saučestvovanjem u radnji potencira buntovni fon kojim se odlikuje književnost devedesetih godina prošlog veka, jer se ona u tim prilikama, ponovimo fo, razvijala sva U znaku opozicione borbe protiv režima i despotizma dinastije Obrenovića. . : ;

Postupak tu vvajanju ličnosti predstavlja krupnu razliku među piscima realistima starije i mlađe generacije. Prvi su opisivali Svoje junake markantnim, lapidđarnim potezima i po. Vvršno, samo sa spoljne, fizičke strane. „Njihova se ličnost ispoljavala „sama“, u akcijama i sopstvenim postupcima u toku radnje, dok unutrašnji život junaka manje—3Više ostaje čitlaocu neobjašnjen, taman i prazan, jer su stariji realisti retko primenjivali način odslikavanja likova s unutrašnie strane, pomoću unutrašnjeg monologa i dijaloga, ili kojim drugim metodom analitičkog objašnjenia ljudske psihe.

Nova struja u realizmu, međutim, zahteva nijansiranje duše i duševnih stanja, hvata treptaje i prelive u sepzibilnosti savremenijeg i duševno bogatijeg čoveka. Pisac mlađe epohe realizma više se zadržava na osećanjima ličnosti nego na događajima i akcijama, jer glavni predmet umetničl-og stvaršnia sada postaje čovek sa svojom ps'hologiiom, a ne fabula ili neka izvetrela anegdota. Savremenije shvatanje umetnikovo postaje ono po kojem je ođ manje važnosti materija koia okružuie iunaka i ono šta se oko niega događa, već je bitno ono šta ličnost oseća i šta se u nioi zbiva. Zbog toga se pripovetka i novela mlađih yrealista izuzetno bave psihološkom anal'zom, ali se taj postupak. ne manje sprovodi i u romanu, samo šio se u ovoj vrsti književnog dela pisci još uvek drže tradđiciie, jer razvijanjem fabule is= poljavajiu psihološke profile svojih jiunaka, a uzgrednim zadržavaniem i u digresijama neposrednije obiašnjavaju izvesne njihove postupke uz analizu duševnih stanja. Težnja za pronicaniem u, unutrašnji život ličnosti pripisuje se Rankoviću kao tvorcu psihološkog romana u srpskoj književnosti. Međutim, Ranković je ipak u tom svojstvu stao na pola puta, jer se više povođio za građom, anegsdotom, fabulom i sižeom — što je karakteristično za stariju generaciju pisaca — nego za shvatanjem svega onoga šio se lomi i prelama u ljudskoj duši. Korak dalje ođ Rankovića otišao je Ćipiko, a pravo i kompleksno osvetljavanie ličnosti u pripovVedačkoji prozi đobijamo tel sa Borisavom Stankovićem kKojije svojom „Nečistom krvi“ dao prvi potpuni psihološki roman. Šta je upravo uslovilo ovakav napor pisnca pri kraju XIX veka da prodiru u ljudske duše i da se oslo-. bađaju istorijske faktografije koja je prilično opterećivala raniju pDripovetku? Neizbežno se 'ovde nameće, misao Miloša Savkovića,* koja je ujedno i dovoljan odgovor na ovo pitanje:

„Pred kraj veka osećalo se da su nauke + socijalne doktrine obmanule sva očekivania.. „Po shvatanju novog idealizma čovek je i dalje ostao tajna, jer ima „dušu“. Zato se na sve strane stalo tvrditi da je „nauka bankrotirala“. Čovek ima da se objasni spiritualnim zakonima; otuđa je nastalo vraćanje duši. psihologiji“.

Treba ipak ovome dodati đa su odnosi u našem, srbijanskom društvu, a drugđe možđa više i jače, devedesetih godina prošloga veka postali ukršteniji i manje humani jer su se drastičnije ispoljili klasni sukobi i eksploatacija radnog sveta i oštrije se vršilo diferencitanje” društvenih. slojeva, zbog čega ie čovek u takvim okolnostima postajao ftragičniji, psihološki komplikovaniji i sudbinski uznemireniii. Pisac nije mogao biti miran pri takvim manifestaciinma u svojoj okolini, pogotovu ne da bi hladno posmatrao čoveka i registrovao njegova spoljna reagovanja. Najzađ kao peta oznaka mlađe generacije realista jie poetski stil u proznim delima. U raznim prikazima i esejima naglašava se za pisce ovoga razđobija da su to pesnici svoga zavičaja — Stanković pesnik Vranja. Kočić pesnik Bosne i bosanskih planina, Ćipiko mora i dalmatinske Zagore i tako dalie. Emocionalan odnos pre=ma motivu i predmetu neminovno iziskuie po-. etski način oblikovanja i izražavanja. Umesto narativnog stila u ranijoi pripoveci i noveli sada preovlađuje stil poezije, bogat u obrtima i figurama, snažniji i plastičniji u ekspresiji i uglačaniji u zvuku i rečeničnoj melodiji. Mada je još uvek jako oslanianje na stil prethodnih pisaca u pogledu upotrebe reči sa, osnovnim neprenesenim značenjima njihovim, ipak ovđe prodiru simboli i metafore fako da izražajna sređstva postaju šira i obuhvatnija, a rečenica gipkija i nemirnija. Tma se utisak da su „stariji“ realisti negovali kult jezičke čistote i stilske korektnosti, a mlađi đa su narodnu reč i narodski govor oplemenili poezijom. jer su stilu dali prevashodnu ulogu u umetničkom delu.

Na kraju ako se sve ovo što je đosad rečeno uzme kao ubedljiv dđokaz da Nmnjiževnost devedesetih godina prošloga veka predstavlja zaseban i u neku ruku zaokruženi period u razvoju naše literature, onđa mu se i u istoriji mora dati posebno mesto. Književni istoričari ne vole „prelazne“ periođe zbog toga što se tu ništa vidnije ne ispoliava i što oni zaista sadrže moešavinu umetničkih koncepciia ideja i stremljenja. Ali kad jedno razdoblje koie je kao ovo o kojem je reč drastičnije raskida sa prethornom epohom i priprema novu kniiževnu školu ili pravac, onda ono mora đa đobije svoje istorijsko obiašnjenje i obeležje. Naši pisci devedeselih godina prošlog veka, mada su se suproistavljali novim Rknjiževnim struiama, mođernim talasanjima i zapadniaštvu, mađa su sebe smatrali autohtonim predstavnicima narodnog duha i narodne reči, ipak su svojim delima pripremili mođemu epohu. Jednom nogom &tojeći Čvrsto na ilu realizma. drugom su snažno zakoračili u mođeran Književni život. Zato nije nikakvo čudo što se zapadniak i parmasovac Dučić oduševliavao „beogradskim boemom“ Borom Stankovićem koji se bio zaglibio u vranjskim krivuđavim i lokvastim ulicama,

Nekađa razmak. vremenski ođ deset godina u literaturi može da znači zaoblieni opseg sha dovolinom sadržinom da bi predstavliao zaseban kniiževni period. Takav je i razmak izmeđii XIX i XXL veka: bogat i brojem pisaca i umelničkom vrednošću Književnih dela, pa zato mu i treba dati odgovaraiući naziv u književnoj istoriji. Ako se ne može naći bolji možda bi bio —

. naiprikladniji ovakav kakav je u naslovu ovoga

čJanka: Od realizma do moderne. ———_____ ___ * M. Savković: Jugoslovenska književnost IIT — 1938.

Bođina

KNJIŽEVNE NOVINS