Књижевне новине

_ RIMA

UHVATITI SB pod ruku s Dimitrijem Karamazovim, ili ćaskati, u kutu nekog pariskog bistroa, 8 gospodinom Godđoom, susresti se, negde daleko, u tuđem svetu, 8 junakom kakvog romana, sa Adrijanom Leverkinom na palubi prekookeamskog broda, sa Jozefom K. na starom jevrejskom groblju u Pragu, ili s doktorom AšemĐahom na malom vaporetu u Veneciji, prepoznati tužno i pečaino lice Judžina Ganta u grupi igrača šaha na kamenim stolićima ma mnjujorškom Vašington skveru, upoznati'se s doktorom Živagom u nekom moskovskom restoranu za dijetalce, ili s Mićkom, lopovom, Wu kakvom zapuštenom dvorištu na Kadaševskoj obali, prema Kremlju, sedeti s nekim od Forsajta u malom kafeu na Kensingtonu — da li to znači; živeti? Nema nikakve sumnje, svaka od tih izmišljemih ličnosti može da otvori po jedna vrata. na. divnoji zagonetnoj kuli života, u kojoj se, kao u škotskim dvorcima, javljaju dobri i. zli. duši. Mnoga nerešena i bolna pitanja ljudske egzistemcije, ljubavi, samoće, nemoći, razočaranja, pobune, žrtvovanja, uzaludmosti, vere, poraženosti, osvete i praštanja, ceo beskraj mogućnih i stamih oblika života, jedan dobar i predam čitalac može da rasvetli u susretu s tim izmišljenim jumacima romana i #knjiga, pošto su u njima ljudska svojstva i iskustva sublimirana i kristalizovana pod visokom ftemperaturom umetftnićkog stvaranja, . |

· Pozitivne odlike književnih junaka, prema kojima neki čitaoci osećaju pravo i prisno prijateljstvo, kao pesnici prema Nataši Roštovoj. ili mlade devojke prema Fjeru Bezuhovu i Andre,u Bolkonskom, dovoljno su poznate i ispitane. Njihovo dejstvo u vaspitanju čitalačkih masa, i isticanje njihovih primera u tumačenju „određenih etičkih ideala, od vajkada su bili predmet. kritike i književne teorije. Još od Aristofana, koji je govorio da su pesnici za mlađež Ono, Što: su učitelji za decu, pitanje pedagoškog.i vaspilnog delovanja literature i umetnosti ne silazi. s dnevnog ređa estetičkih diskusija i rasprava. Uloga pozitivnog junaka, čije su plemenite crte u karakteru bile podvučene i naglašene ne samo kod pisaca koji su pisali sa namerom da oplemenjuju i menjaju ljudsku prirodu, već ju narodnoj književnoj tradiciji, koja „je snagu junačke epske pesme velikim delom crpla. iz namerno udešavane privlačnosti etičkog ideala, čiji..su nosioci bili legendarni heroji kao što su ·Ahil,. Kraljević. Marko, Ilja Muromec, Zigfrid, Lanselot ili Miloš Obilić, ta uloga poslužila je kao osnova za čitavu jednu estetičku teoriju o kojoj se, bez obzira na njena' vulgavna i ekstremistička tumačenja, mora „voditi računa prilikom razmatranja smisla i značenja umetničkog dela. Ma koliko da su odmakli od kruktih normi timofejevske vulgarno-materijalističke. i ždanovski utilitarističke koncepcije o pozitivnom junaku kao isključivom nosiocu komunističkog jdeala i ovaploćenju principa partijnosti, odnoso kao o čoveku velike dvuštvene alttivnosti,

velikih strasti i snažne, neokaljane duše borca T

i graditelja, neki sovjetski. kritičari i teoretičari umetnosti i dalje čvrsto' stoje ma gledištu da, kao što u zborniku „Život-heroj-literatura“ kaže .Vitalij Ozerov, svaki „herojski .lik ima isključivo značenje u smislu komunističkog .vašpitanja, i to zato što on u sebi nosi najveću snagu primera, što su. u njemu koncentrisana najbolja svojstva naroda i naprednih ljudi epohe, i. što se ta svojstva otkrivaju u njihovim najvišim oblicima“. Računajući s neminovnim, ali. nikada potpunim, procesom psšihičkog mehanizma identifikacije čitaoca i književnog jumaka, kao i sa privlažnošću onih književnih ·likova 'koji se javljaju kao nosioci: izvesnih: moralnih i humanih principa, čitave škole kritičara, služeći se različitim postupcima i mmetodima,

| .

ULAZIMO u stočetrdđesetu godinu života ustamove: koja je na, mnoge naline, ali baš tom upečatljivom , vremenskom dimenzijom. najpre i lnajneporečnije, potvrdila životnost i. stamenost onih snaga koje su bile njen pokretački duh i ostale smisao njenog trajanja. Za ovu .priliku, za, obeležavanje svega onoga čime se. Matica srpska ucrtala i uključila u istoriju svoga narođa, nije bilo celishodnije zamisli od ostvarenja .ove monografije. Nije bilo ni neđoumice u izboru pisac: Živan Milisavac je već, pune dve decenije, prvenstveno funkcijama urednika „Letopisa“.i sekretara Matice srpske, u središtu avih njenih značajnih zamisli, neprekidno u žarištima njenih inicijativa i u.tokovima njenih akcija. Otuđa njegova knjiga nije pisana sa pasijom isključivog istoričara: kao prodor u prošlost, kao osvetljavanje pređenog puta. reflektorima mođemog naučnika, kao ana litičko raspredanje sa mnogobrojnim. osigura njima. Prirodno, istorija u prvom redu, ni ova knjiga. nije: ni mogla ni želela da bude lišena prevashodno istorijskog materijala; nije se: htela odreći nikojeg elementa potrebnog za gradnju onog okvira u kome slika đoba, u kome karakter i almosfera „jednog vremema i jedne sredine. nalaze svoj „verodđostojan i reljeian oblik. Ali ono što je osobenost piščeva. metoda i što je karakteristično isturena osobina .knjige ,svodi se u prvom planu na stvaranje bilanša sa značajem putokaza, na sliku jedne istorijske deonice koja se, pri svim greškama i gresima, uza sve zablude i promašaje, za sve gorčine neuspeha i duboke ožiljke poraza. ipak na kraju svojih četrnaest decenija uspeŠno našla pred „svojim najširim vidicima i najstvarnijim uslovima. ' : „Od osnivanja do „periođa velikih poduhva– ta“, kako Milisavčeva kompozicija uokviruje put Matičinog istorijskog razvoja, to je zgusnuta. slika jednog kontinuiteta koji se, u svojim najvećim iskušenjima i najoštrijim krizama, tanjio do kidanja i prestajanja, do gubljenja daha i oslonca, a ipak, a uvek, posle svakog potresa i poremećaja, nalazio obnavljačke sokove. Osnovana po jednoj Već izranije uočenoi · i stvarnoj potrebi u razvoju srpske kulture, Matica je ipak „nastala izazvana jednim (užim i

KNJIŽEVNE NOVINB

Nikola

Milošević: „NEGATIVNI JUNAK“,

„Vuk Karadžić“ 1965.

ispitivale su i objašnjavale fenomen privlačnosti pozitivnih junaka i svojim zaključcima dokazivale da navodno u jRnjiževnosti i umetnosti važe ista pravila kao i u životu, i da se čitalac prema događajima i likovima iz literature određuje u osnovi na isti načim ma koji se određuje u realnosti i svakodnevnom:životu.

U Knjizi „Negativan junak“ Nikola Milošević je pokušao da, polazeći sa slinih pozicija, ispita drugu stranu međalje i da objasni paradoks negativnog junaka, koji ponekad, u delima velikih pisaca, takođe poseduje izuzetnu snagu privlačnosti, iako se u objašnjavanju te pojave ne mogu primenjivati tumačenja koja osvetljavaju problem privlačnosti pozitivnog heroja. Činjenica da čitalac u susretu s negativnim junacima oseća izvesnu naklonost prema njima, mada ne podleže do kraja komplikovanom Drocesu psšihičkog mehanizma identifikacije (čak ni pod uslovom da bi, eventualno, kroz tu idemtifikaciju privremeno i prividno možda DOstigao omo za čime u životu teži, a čime ne raspolaže, i time ublažio svoje potisnute nagome i osećanje niže vrednosti), kao i okolnost da čitalac ipak ne opravđava zločine i prestupe negativnih junaka, mađa se ponekad, kako kaže Milošević, „moralna osuda jednog negativnog junaka zapostavlja u ime izvesnih humanih principa, a ne u ime nekih imoralistički shvaćenih načela”, — naveli su autora da se zabavi problemom negativnog junaka i da, na osnovu detaljno izvršenih analiza, donese određene zaključke. -

Veoma vešt i strpljiv analitičar, bez sumnje jedan od najboljih u današnjoj našoji kritici, Nikola Milošević je paradoks negativnog junaka ispitivao u oblasti dramske književnosti, na primeru Šekspirovih junaka Ričarda III i Jaga, kao i Sartrovog Franca Gerlaha iz „Zatočenika iz 'Altone“, a u oblasti romana, na primeru Raskoljnikova i glavnog junaka „Zabeležaka iz

podzemlja“ P. M. Dostojevskog i Popeja iz Fok-"

nežovog romana „Svetilište“. Te analize, veoma inteligemtne, detaljne i pažljive, ali do te mere pipave'i.minuciozne da čitaocu ponekad mogu da idu ma nerve svojim monotonim cepidlačenjem, predstavljaju, svakako, najveću vrednost ne samo :Miloševićeve knjige o negativnom junaku nego i njegove kritičarske delatnosti u celini. Uspešno započeta ranije objavljenim „Amtropološkim ešejima“ ta delatnost sve očiglednije dokazuje da u Nikoli Miloševiću naša Kkriitika dobija jednog:od najdoslednijih analitičara pozitivista, čiji je metod" izrazito eripirijski i

maučnički · neatralam:.''Hladan" i “uzdržan, raci-

onalan do krajnjih granica, Milošević u analizama negativnih jumaka, naročito Ričarđa III, Raskoljnikova i Popeja, književnu materiju ispituje” jednim postupkom koji je u” svojoj temeljnosti i strpljivoj sveobuhvatnosti suve matematičke logičnosti gotovo identičah sa metođom naulne analize, koja se primenjuje u oblasti egzaktnih nauka, gde se ništa, ili skoro ništa, ne ostavlja domišljanju, temperamentu i hitroj intuiciji pronicljivih nego se sve Sporo i pedantno razlaže, opipava, proverava, deli i odmerava.

Na osnovu analiza odabranih Šekspirovih, Sartrovih, Dostojevskijevih i Foknerovih junaka, koje dosta uslovno kvalifikuje kao amtiheroje, smatrajući da se fim pojmom mogu

Milisavac:

Pozitivni ili

ı 1

negativni junak

Y%

„obeležiti kmjiževni .jumaci: Čije mem: moralne karakteristike. ne imponuju“, Nikola ·Milošević došao je do zaključka da određeme. psihološke, humane, etičke, intelektualne, pa čak i morfološke, odlike negativnog junaka mogu imati izvesnog dejstva na formiranje čitacčevih simpatija prema tom liku, ali da osnovni uzrok privlačnosti negativnih junaka leži u samoj strukturi književnog dela, to jest.u rasporedu. strukturalnih „faktora. kojima 'se' pišac služio izvlačeći lik negativnog junaka u prvi plan, dok. je likove žrtava ostavljao u senci i pozadimi. „Strukturalni faktori, kaže Milošević, ne odlučuju o samoj činjenici vrednosnog' naboja Dojedinih karakteristika negativnog jumaka, u čemu je ralativnost i ogranižemost njihove moći koja se nije mogla viđeti, ša dovoljnom jasnošću iz naših partikularnih analiza; ali zato ovi faktori odlučuju o intenzitetu alMsiološkog efekta različitih pozitivnih obeležja negativnih junaka, tj. odlučuju 'o onome što bitno utiče na čitaočevo opređeljenje. U tom smislu, oni imaju primat nad svim drugim činiocima kojima se. ob jašnjava paradoks negativnog kunjiževnog. lika“. Ne upuštajući se u tumačenje samih, tih strukturalnih faktora književnoga dela, što, je. u najmanju ruku neobično, budući da.bi upravo književna analiza strukture samoga ·dela, mogla da bude od koristi za razumevanja. paradoksa. negativnog junaka, i to čak i pre, i, više, nego analiza drugih, neknjiževnih .činilaca, Nikola Milošević se, insistiranjem ,na. primarnoj, ulozi bisca u uspostavljanju i narušavanju, ravnoteže u strukturi dela, donekle. približio savremenom francuskom kritičaru Šavlu Moronu, čija. psihokritika, u sličnim istraživanjima, takođe insistira na primarnoj ulozi pisca. Ali„dok .Morom polazi od nesvesnog tvrdeći'da .„psiho-kritika

teži da uveća naše razumevanje: književnih dela jednostavno otkrivajući u „tekstu

činjenice i odnose. koji su, dosad, ostali nmezapažemni, ili nedovoljno zapaženi, a Čiji je'izvor nesveSsnma ličnost pisca“, Milošević .se:nigde eksplicitno ne opredeljuje za svesno ili. nesvesno učešće pisca u građenju strukture književnoga dela i oštavlja čitaocu da na omovu drugih svojstava njegove Kritike nagađa za šta' se kri tičar zapravo zalaže. Samim ·tim..nameće se i zaključak da rezultati Miloševićevih .izvanredđdno pažljivih i detaljnih analiza ipak :nisu: pot=buni i da je, u Knjizi „Negativan: junak“, Kritičar, koji mora biti sposoban i.za sinteze, u stvari pokleknuo pred analitičarem, i to prvenstveno zato što su, u. toku :samih ispitivanja, mnogi čisto književni, faktori bili:zal ljeni u' ko-

rist pšihološkog, moralnog i drugih neknjiževihih

Tbristupa literarmoj materiji.

Nesrazmera između Književnog i neknjiževnog postupka u analizi likova negativmih junaka uslovljena je, pre svega, Miloševićevim relativno slabim interesovanjem za ispitivanje čisto Književnih zakonomemosti u građemju likova: u svojim analizama con. polazi ,od dejstva nekog književnog lika „dakle od onog što je, objektivno, izvan literature. Definišući DOjam negativnog junaka i njegovu paradoksalnu prirodu, tj. samu osnovu svojih, ispitivanja, Milošević je već.u uvodu rekao da će se u.svojoj studiji baviti onim Kmjiževnim: likovima , „koji imaju moralne nedostatke što nas inače u stvarnosti odbijaju, a. koji nam. na intelektualnom planu mogu čak i imponovati“. Time je,

„MATICA M a ti c e gi | :_ : ..

:i SRPSKA“, Matica srpska 1965.

Šš

specifičnijim povođom: cao spasilac brzo i rano ugroženog „Letopisa“. Međutim, šest peštahskih trgovaca i jeđam pravnik, sedmorica mladih ljudi sa različitim ambicijama i raz ličitim ličnm nračunicama, udružujući svoje duhovne i materijalne mogućnosti, odsečno i uvereno, sa nekom gotovo začuđujućom vidovitošću ističu odmah, već na prvom koraku, ono što će postati i ostati đuh i put Matice Srpske. Duh je „... ljubov i revnost k obštemu blagu“; put je „da se Knjige Srbske rukopisne na svet izdaju i rasprostranjavaju, i to sad i odsad bez prestanka za svagda“. Kako zvuče te reči danas: sad i odsad bez prestanka za svagda! Priznajmo tu, makar i naivnu, makar i romantičnu, makar i neodmerenu, hra= brost naših pređaka. Kraj svih njihovih ljudskih slabosti, ta vera i hrabrost slivaju se u otpornu, u neuništivu potku jedne vrline Danas je to vrlo izvesno, i pored svih opravđanih kritičkih · primedaba pređačkim manama i zastranjemjima. ·Milisavčeva slika različitih perioda Matičinog razvoja omogućuje nam da življe vidimo i ljude koji su bili nosioci unutrašnjih snaga pojedinih razdoblja, koji su ponekad voljenu ustanovu vodili uzlaznom putanjom progresa, a ponekad i nizbrdicom duhovne zaostalosti, pod pritiskom teško iskorenljivih predrasuda. A kakvih je tu ljudi bilo! Kakav je bio Sava Tekelija: moćan i bogat, istinski privržen Veclikom cilju stvaranja sigurnog upovišta za raz-

NI NI |L

voj Srpske prosvete i kulture, uporan da istra le u svojim rodoljubivim težnjama. i. namerama, mecena kakav. se rađa jednom. u veku, ·a ipak uzak, isključiv, netrpeljiv, kočničar naprednih ideja i stremljenja! Navikli :smo da Jovana Hadžića viđimo. najisturenije: kao: glavnog, nepomirljivog protivnika Vukovog, a sad se takvom našem viđenju pridružuje gorka sudbina čoveka poraženog pri. kraju života:,,konačni udarac došao je baš od Matice —, onda kad Hadžić propada kao kandidat za predsednika — od one Matice koju .je. on, osnovao: i kojoi je prvi predsednik bio! I kakva je tu povorka drugih ljudi bogatih energijama:i đarovitostima, povorka u kojoj su sa, razvijenim zastavama visokih načela i krupnih uđela Georgije Magarašević, Jovan Đorđević, Jovan: Subotić, Tihomir Ostojić, Vasa Stajić, da sene pominju na ovom mestu. svi koji. zaslužuju Svoje mesto u istoriji. Matice srpske, što se u većem broju slučajeva podudara sa: mestom u istoriji srpske književnosti i kulture, . b

Istorijska koncepcija Zivana Milisavća ima dva vremenski nesrazmerno omeđena' perioda: prvi obuhvata skoro punih dvanaest dećenija. od 1826. do 1944. godine, a đrugi uključuje ove dve naše posleratne decemije, od 1945. đo 1965. "akva podela ima svoje prihvatljive razloge: prvi period je celina više nacionalno-prosvelnog rada, drugi prirodne orijentacije na krupn zadatke široko organizovanih naučnih i Književnih akcija. Piscu je bliži ovaj drugi, period:

· Milošević polazi .

jati i menjati,

ma određen način, čak veoma nedvosmislemo, saopštio.da osobine književnih junaka, i privlačnost koju, u skladu sa tim osobinama, poseduju “u većoj ili manjoj: meri, ocenjuje merilima koja važe u životu, a koja on automaski primenjuje u analizi književnih proizvoda. Na taj način, ocenju,ući privlačnost knjišževnih junaka na osnovu njihovih moralnih odlika, a me na osnovu mjihove umetničke uverljivosti i celovitosti, Milošević se, utvrđujući, premise za Wvoj rad, protiv svoje volje našao na istoj platformi (samo sa suproine atrane!) na kojoj stoje i tumači konstruktivne

. vaspilme uloge pozitivnog junaka, koji je, kao

nosilac. naprednih težnji, vrlina i ideala, takođe

ocemjivam .išključivo na osnovu njegovih mo-

ralnih odlika i ma osnovu njegovog mogučćnog dejstva .na čitaoca: dok oni u svojim analizama polaze. s jedne strane, od pozitivnog junaka, s negativnog pola i svojim ispitivanjima daje obrnutu projekciju istog po-

· stupka, Pri tome se zanemaruje da seu knji

ževnosti, pored takozvanih pozilivnih i nega-

· tivnih: junaka, može naći mnoštvo izvanredno

pbrivlačnih. likova, 'koji nisu mi pozitivni ni

negativni, kao što su, na primer, Žilijen Sorel,

Ema: Bovari, Ana Karenjina, Spendrel iz Hakalijevog „Kontrapunkta života“, ili Justina' iz Đayelovog · „Aleksandrijskog kvarteta“, a koji

·'svoju privlačnošt. duguju pre, svega visokom

stepenu. upečatljivosti i Žživotnosti kojom .su

"ostvareni, što, indirektno, uprkos svojim pogre·'šhim premisama,' Milošević ipak priznaje time

što: bitne ' razloge za Drivlačncst nekog kKnjiževnog junaka traži u samome delu. i

Strogo uzevši, u Knmjiževnosti, u kojoj Dpored ljudskih i živoknih važe i neki specifični zakoni umetničkog stvaralaštva, nema ni poži-

kojima čitalac oseća „izvesnu privlačnosti, ncodoljivu naklonost, pa čak i prijateljštvo, svu svoju snagu duguju majstorstvu i geni,alnosti pisca koji ih je učinio živim, celovitim i uverljivim. i koji ih je, na taj način, vratio u život. Neospcrno, je,doduše, kao što je dokazivao i Aristotel govoreći o sažaljenju prema tragičnim junacima, da na privlačnost nekog književnog heroja, bio on. pozitivan, negativan ili neutralan, utiču. i neknjiževni faktori, pre svega, psihološki, humani i moralni, na osnovu „kojih čitalac formira svoj sud o njihovim poslupcima, primenjujući na njih, ponekad, kao na žive ljude, ona merila koja kojima se rukovodi u ŽivoOtu. Tu distamcu, koja uvck postoji između čitaoca i književnog lika, Nukola Milošević je tažno naznačio .lumačemjem paradoksalne prirode negativnog junaka, i time osnažio tvrđenje američkog profesora Rufusa Moetjusona, koji je, :u ·studiji· o. pozitivncm junaku ruske Kknjičevnosti, rekao da „identifikacija čitaoca i 'junaka može da se vrši na različite načine, ali nikada' ne sme da bude potpuno i slepo podređivanje. Čitalac i junak moraju se sresti kao u neku ruku ravnopravni, ali među njima ipak mora biti očuvana jedna bitna distanca“. Drugim rečima, Nikola Milošević je svojim analizama' tačnije i bolje ispitao odnos čitaoca prema nekom: književnom junaku nego što |ć svojim neđovoljno objašnjenim i golovo samo dbklarativnim “nsistiranjem na značaju strukturalrih pomeranja unutar književnog dela uspeo da pruži uverljivu odgonetku paradoksalne privlačnosti” negativnog junaka. Iskustvo nekog Mimjiževnog junaka čak i dobri i pređani čitaoci s jakom imaginacijom mogu samo donekle da bprime „kao iskustvo preuzeto direktno iz Života. Družeći se s tim junacima kao s prijateljima, iđući s njima pod «ruku, cni se koriste njihovim iskustvima, ali nikada ne gube iz vida da Re uvek kada se maše knjige, te dobre i prisne prijatelje svoje samoće zateći iste, nepromenjene, dok če njih same život surovo povi-

Predrag Palavestra

t '

na je pumniji materijalom i obuhvatniji u po'dacima. Milisavac je za neke trenutke Prvog 'perioda i za neke. ličnosti njegove imao katkad sumarnc oćene i brze prelaze, Ja ipak više volim baš taj deo kao interpretaciju jednog vrlemog buta, ispresecanog mučninama i krizama, razbijenog progonima i potresnog unutrašnjim nesuglasicama i borbama, koje ipak ne mogu da zaustave njegov tok sve do današnje razuđenosti i dinamike. Voleo bih da je Milisavac izbegao mesfimične stilske hrapavosti i izlišna ponavljanja, ali istižčem prevagu onih mesta na kojima se posveđočava okretna i duhovita rečenica, dejstvena figura i udarna reč. Vidna Milisavčeva vrlina je u preciznom uočavanju delovanja istorijskih procesa i pouzdanom ocrtavanju likova, odnosa i uloga. Tako, primera radi, . objašnjavajući zablude vodećih ljudi u Matici i .oko.nje pred kraj XIX veka povodom „malaksalosti i nerada“, Milisavac izvodi jasan i jedino prihvatljiv zaključak: „Niko, međutim, nije 'uočavao jednu jasnu činjenicu: Novi Sad, koji:je još pre jedne decenije bio centar srpskog kulturnog života, sada je sve više postajao njegova · periferija“. Takve jasnosti, sa novim pogledima. pokatkad, ima na mnogo mesta, a uvek i svagde gde je govor o bitnim smernicama Matičina puta i o bitnim činiocima njenog. duha. To se odnosi na piščevu karakterizaciju ·periođa, na mene i traženja „Letopisa“, na neuspeh „Knjiga za narod“, na jugoslovensku orijentaciju Matice srpske, na različit odnos njenih. wvođećih ljudi prema Vuku, na sve glavne pojave koje su uticale i određivalc lik ı smer, duh i karakter Matičin. |

Za jednu buduću istoriju Matice srpske, Onu koju očekujemo sa pravom u doglednom vrememu, veliku . ,naužno široko zasnovanu i iscrpnu u svakom pogledu, ova Knjiga Živana Milisavca je već jedna dragocena osnova, shemn i polazište. A do te i takve istorije Milisavčeva Kknijga ispunjuje jednu osetnu prazninu 1 pruža celovit pogled na rad, na ulogu, na mnačaj Matice srpske u proteklom vremenu, ali 1 na zadatke i obaveze koje ona ima u današnjici i koji je očekuju u sutrašnjici. )

Boško NovakoWići

: z „Vi: LP *»