Књижевне новине

Balade...

Nastavak sa 3. strame

u koje more sliti“)? i kako gledati u budućnost /„Slutim vreme pravde, odmaralište bola“,.. „Čujem te jasnu, sutrašnjice pesmo“... „Grmi budućnost — niko nije sam“), Sve bi fo, nema sumnje, moglo da govori o jednom logičnom redu: pesnik je opsednut traumom prošlosti — i toj traumi posvećuje jeđan ciklus; oseća da se sađašnjost ne može identifikovati sa idealima — drugi ciklus ali, predviđa svetlu budućnost — treći ciklus u slavu svetle budućnosti. Ništa ne stoji ma putu vrsnom i umešnom pesniku kakav je Danojlić da to i ostvari. Tog rasporeda, međutim, nema: čitalac je suočen sa isuviše brojnim padovima i očišČenjima tako da, zbunjen, izgubi redosled i ne zna ma šta se koji pad odnosi i kojim povođom dolazi do očišćenja, U jednom jedinom ciklusu pesnik se nekoliko puta obračunava sa prošlošću, ižljebljuje iz sadašnjosti i sanja o budđućnosti, A. ciklusa ima tri.

Poseban je problem pesnikov bio u nalaženju sklada između dnevne aktuelnosti i zahteva esteličke i umetničke vanvremenosti, Stihovi u kojima se spominju „nepostojanje“, „okrutni zakon“, „Slavlje bez središta“ ipak su jisuviše apstraktni a referencije mneodređene da bi se mogli smatrati društveno angažovanim, a formalna skladnost i harmoničnost (što je, gledano izdvojeno, još jedna „potvrđa Damnojlićeve umešnosti i vladanja „tehmikom) nisu komponente udruženog dejstva besme, Ka» da je počinjao Danojlić se razbacivao tempevamentom; danas se razbacuje fomwmom, ČVvYstim metričkim shemama, ritmičkom i muzičkom harmoničnošću svojih pesama, Oba kvaliteta, u oba slučaja, razbacivana su bez dobrog usmerenja; u prvom slučaju bez misaone čvrstine (što se moglo pravdati), a u drugom bez emocjonalne autentičnosti (što se ne može razumeti). Blistav primer duhovne spekulac!ie je tumačenje da je posedovamje tišine prelazna etapa ka budućnosti („Značenje tišine“), kao što bi i formulaciie „sutrašnjice pesma“, „grmi budućnost“ „pobeđuje beskraj dok ginu minuti“, ili stihovi

Bol ma smisla, izmeđ četiri zida,

Pre ili posle ja ću mu Yeći zbogom Živim, od, sreće i umirem, od stida

4 dobrotom sc opijam kao dyogom, Nek je hvala suncu koje sa has skida Tuđe bmje bola ma bregledu, strogom, Plamen što pokulja u duplje mog vida Sva, sećanja spali, ispuni me slogom Put je samo ono kud se svetlost toči: Istini su, od mas bliže maše oči..,

moglj da posluže kao bolji libreto za operetu koju bi izvodila bleh-muzika u prvih pet godina obnove.

Milovan Danojlić je u protekloj deceniji, nema sumnje, u mnogom pogledu sazreo. Nije u mjemu sazrela jedino svest (ili je ona možda u koliziji sa nekim njegovim efememim ambicijama) da pesniku, između ostalog, trajnost obezbeđuje i pritodnost Večno aktuelna poeziia piše se bez prenaglašenih aktuelnih ambicžja~ (ili se piše drugi tip poezije), To, uostaMom: !Đanojlić veoma dobro zna, To nekolike pesme cikluša „Haolično nadanje“, pa i van njega, dokazu)u One su, ujedno, potvrda da ovaj pesnik bez mnogo napora može danas da opravda svoj meteorski uspon od pre desetak godina.

Bogdan A. Popović

Neuspeh...

Nastavak ss 3 strane saonu evoluciju pesnikovu već i na neizbežnu metamorfozu njegovog pesničkog postupka. Disciplinovani iskaz, referencija koja pretpostavlja mz i oskudnu misaomu oDeraciju., isti» ma, neće više umeti da osvoji varljivu lepotu iznenađenja, proizvoljnosti, neće biti praćena ushićenjem i željom da se svaki put iznova baca kocka, ali će zato uspeti da koncipira sliku · vlastite egzistencije: čoveka kao biće gneva. »Pesnikov paradoks«, patetična poema O »zarobljeniku jednć užasne protivurečnosti«, donosj, dakle, jednu ontološko-egzistencijalnu imterpretaciju čovekovih perspektiva, njegovo ·. vreme i njegove temelje. ; No, valja odmah reći da je ta interpretacija mistifikovana stalnim pesnikovim nastojanjem da silom prodre u nekakvo buduće vreme u kome će i greška imati svoju cenu. Možda ie upravo zbog toga njegova nesvakidašnja revoltiranost, iz pesme u pesmu, prerastala u svojevrsnu, da je tako nazovem, revolucionmarnu glumu, u retoriku koja nije uspela da postane materija, Himera velikog socijalnog DAMN — proroka, koji prethodi navodno sVvaoj promeni u redosledu ljudskih i društvenih · pojava, preti da i od štićenika nadrealizma stvori perspektiviste, literatore, čiju prikrivenu nostalgiju za građanskim Rkomoditetom više niko ne može da previdi! Naš pesnik je, ubrkos svom literarnom poreklu, prihvatio i priznao neuspeh čovekove pobune. 1 zato ne veruje da je sloboda izvan gneva, moguća. (On je doista pesnik nepomirliivih težnii, Strast koja ne uspeva do kraja da se „dokaže. On gnev' no protestuje | protiv sveta i protiv sebe, da bi ~ duševnom podzemlju tog ritmovanog prkosa situirao svoju ličnu elementamu slabost: da “bude tvorac energije, Pa ipak Šujici treba odati priznanie što je na jedan izuzetno sugestivan - način, u nekolikim pesmama traine vrednosti, opevao neuspeh pobunjenog čoveka. Takav čovek, u kontekstu Šujicine poezije, bimi se “preko mere: protiv sadašnjosti, iako {e sasvim ne shvata, protiv grešaka, iako ih voli, protiv „vlastite pesme, iako ga održava i omogućuje. On užasno čezne za pravim životom i ima nekakvu nadu da će postati čovek Spinoze. Ali, šta je to što ga sprečava? Nije li poezija, đa parafraziram Tva Bonfoa, doista samo ćorsokak? Ne malazi li ona svoju istinu samo u priznaniu neusneha? To su pitania koja pesnik sam sebi postavlia kad god iziđe iz licemernih okvira _ svop svakodnevnog života. Ta ista pitanja po'stavliamo i mi pristižući iz imaginarmih prede-

la ove poezii. · | Miodrag Jurišević

TM KNJKA

aanmounungennurumenenBgaraumuazegranurzanunuezenueee uz nenceeeen emina aga Inu une uuie E aruću– II ĆLAIALA|A|A AAA ap rane am au anne igru uni aa i enu ui ar ona ar ea ema AK ara aiuRimuma

Olga Moskovljević

U zemiji pomoćno · sunca -

„Vuk Karadžić“, Beograd 1966.

DELIKATNOST položaja autora ovoga putopisa O Norveškoj ne ogleda se u izboru nekakvog posebnog ugla posmatranja ili u izuzetnom načinu ijnterpretiranja činjenica koje u mjemu iznosi. Olga Moskovljević je ovu knjigu visala kao putujući reporter (neki delovi knjige objavljeni su u NIN-u pre njenog štanmpanja), neprestano održavajući distancu stranca koji stvari, pojave, ljude i njihove odnose vrednuje merilima svoga podneblja. Ona se retko kad upušta u razotkrivanje uzroka pojedinih pojava, mjihove celishodnosti pa, možda, i neophodnosti u kontekstu sredine o kojoj je u knjizi reč, Jednostavno je zapisiva– la ono što je videla, čula ili pročitala, izbegavajući opštije zaključke o svojim utiscima i nastojeći đa od njih stvori što celovitiju sliku cvropskog Severa. U tome je umnogome uspela. Informisala je čitaoca O položaju severnoevropskog življa u specifičnim klimatološkim uslovima, o položaju žene u društvu, O načinu vaspitavanja dece, o odnosima muškaraca prema ženama, o hrani, o muzejima i o narodnim nošnjama, prepričala mu morvešku mitološku verziju o postanju sveta, podsetila ga na mavođnu muziku, na Munka i na Grigov grob u steni.

Položaj putopisca o Norveškoj otežan je time što je u velikoj opasnosti da priče ono što je već poznato, da opisuje opisivanja radi, da ponavlja nešto što je već rečeno. Evropski Sever ima veoma specifičnu i zanimljivu geografiju, atmosfevske fenomene, milclogiju punu poezije i mistike, Taj „materijal“ je nepresušni izvor za umetničke i filozofske emanacije. Pommato je kako ga je iskoristila Isidora Sekulić u svojim veličanstvenim „Pismima iz NMorveške“,. Ona je u njima stvorila svoju živu Morvešku. Olga Moskovljević je opisivala ono što je videla i osetila od Norveške koja danas postoji, to jest; u prvom slučaju fakat je ilustracija misli, u drugom on je sam sEebi cilj.

Prednošt pristupa Olge Moskovljević je u informativnosti i preglednosti, što za mlađe, Koji prvi put upoznaju ovo podneblje, svakako ima određeni značaj. To se u prvom redu odnosi na ona poglavlja i mesta u knjizi kojima je autor uspeo da udahne izvesnu dozu poetičnosti, da se poistoveti i saživi sa predmetima svoga opisivanja. Udžbenički suvo štivo, međutim, lišeno čari novine i autorove inđividualnosti, slabi krajnji utisak o knjizi i njen vek trajanja nepotrebno skraćuju. Kad se tome doda loša tehnička oprema knjige, može se konstatovati da je Olga Moskovljević u svom prvom Kknjiževnom pođuhvatu nepotrebno oštećena.

Stanojlo BOGDANOVIC

Hajnrih Bel

Miisljenmjia jedmog klovmnmz

. „JProsveta“, Beograd 1960; "prevela Marija: Đorđević

SAVREMENI NEMAČKI PISAC Majnrih Bel nije nepoznat našoj čiatalačkoj publici. Ali, objavljivanjem romana „Mišljenja jedmog Klovna“ on će joj postati bliži, treba pretpostaviti.

Ne znam koliko je uopšte uspešno i opravdano tc što hoču da naglasim da je Hajnrih Bel uz Gintera Grasa možda jeđam od najuspešnijih, najangažovanijih svedoka saznanja tragičnih tokova movije nemačke istorije, Jer, Đelova i Grasova vokacija bitno se razlikuju: čini mi se da je Gras više vehementan, robustan, čudesno zakovitlan talenat, đok je Bel smireniji, možda u tišini gorči i oporiji. Ali. svejedno, bez obzira na opravdanost OVOE UpOoređenja, rekao bih da Gras i Bel imaju nešto zaista duboko zajedničko a to je, pre svega, tragično saznanje komponenti koje su nosile u sebi klicu poraza mipošto samo vojničkog i političkog, Već, pre svega, ljudskog POrsza nemačkog maroda pred hitlevizmom., Da, mislim da je ovaj pisac sa puno Yazloga svoga prisustva u Šivotu dokazao da ims pravo da govori o Nemačkoj, Nemcima i drugima koji su ih hteli đa upoznaju i koji su ih upoznali u stravičnim danima drugog svetskog rata. Ali, to je i veliki pledoaje pisca MHajnriha Bela za samospoznanje hnemačkog narođa. On ma fo samospoznanje i na ljud” sku, etičku i umetničku poruku ima pravo, khao Čovek koji je u granicama svojih ljudskih moći odbijao opređeljenja za konformizam u vremenima Trećeg Rajha, Ipak, gumut u uniformu, Oh je prošao od 1989. do 1945, godine, počev od svoje 21. do svoje 97. godine epopeju nemačkog vojnika od Francuske do Sovjetskog Saveza ne jedmom suočivši se sa neljudskim licem macional•socijalizma,

Kazao bih da je ovo suočavanje MHajnriha Bela ostavilo na njegovom delu neizbrishv i đubok pečat drame Nemca MWojl neće da pristane na okolnosti

koje uslovljavaju pojistovećenja Nemca sa ubicom. Ovo suočavanje ostavilo je snažan pečat na đelo

'Hajnriha Bela kao svojevršna osnovica za njegovb

dalju umetničku gnoseologiju. To je zapravo „teorl ja saznanja“ njegovog Kklovna, tog tragično slomljenog čoveka koji se zove Hans Šnir i koji u bezdušnoj atmosferi stalnih gubitaka i dobitaka ne pronalazi sebe, ali ume da sebi objasni duboke korenove nekadašnjih pristanaka koji su uslovili i današnje nemačke pristanke u drugim oblicima, oblicima pro speriteta, samozađovoljstva, sitosti,.,

Tetina je ono Mto kaže Ginter Bleker, nemački iritičar koga navodi prevodilac i autor pogovora OVE Wnjige Marija Đorđević: „Klovn Hans Šnir strada, ali njegovo stradanje snažnije deluje' nego pobeda. jer nas ono pogađa kao sopstvena krivica“,

Zapravo, roman MHajnriha Bela velika je poema

·\gađenja, gađenja Hansa Šnira na sve one koji su

tako bezbrižno i tako udobno živeli svoje živote u trenucima kada su sc dimile peći Osvjencima, Buhenvaldđa, Dahaua.,.

Ali ne treba pomisliti da ova poema o gađenju, ova poema o moralnom preispitivanju konformizma, po svojim umetničkim vrednostima zaostaje za Mor Yalnom porukom koja je istaknuta u prvi plan. Ne, Bel je umetnik i njegova umetnička poruka po svo joj snazi identična je njegovom yevoltu. A revolt je imanentan unutrašnjoj drami Hansa, Šnira koga ćemo u sebi poneti kao doživljaj nečeg ljudski istimitog, &krhanog, ali uvek i nemimovno poetskog i dvagog.

Branko PEIĆ

Herman Melvil ·Sljepzar

„Zora“, Zagreb 1966; preveo Petar Macanović

JEDAN OD POSLEDNJIH romana Hermana Melvila, „Sljepar“, iznenadiće one koji u prvi put otkrili ovog američkog pisca u njegovom izvrsnom i nezaboravnom delu „Mobi Dik“, TIznenađenje će biti višestruko. Ma koliko d je ispod „Mobi Dika“, i po zanimiljivosti i filozo{sko»literarnom dometu, roman „Sıljepar“ otkriva joB jednu, novu, dimenziju razno»

lihog Melvilovog literarnog opusa, „Slyepar“ je više

filozofsko- moralistički traktat nego roman, ali je po svojim najboljim osobinama +— po duhovitoj 1 inventivnoj opservaciji, a u prvom redu po svežini čisto melvilovskog osećanja za Život, — ipak roman,

Sve ono što je pre sto godina prozračilo početkc literature na novom kontinentu — uticaj evropskoš romantizma, seobe, stihija bogačenja U šayvolikom mnogonacionalnom svetu obetovane zemlje, ulkalo Be Ut tWivo ovog Melvilovog romana, „Sljepar“ i nema formu romana. To je više ćaskanje putnika, na brođu „PFiđele“ hoji plovi rekom Misisipi, nego roman. Ovo ćaskanje o vrlinama na mahove je sim patično naivno, dosadno naivno čak i smešno najvno. Ali nekada i potresno. Razgovori neznanaca koji su se na Misisipiju slučajno sreli nekađa izazivaju asocijaciju na Servantesove parabolične epizode u „Dot Kihotu“. Ali ove naivnosti i sličnosti ni u jednom trenutku mne izazivaju želju da se sa čitanjem TOmana prekine, Baš u njegovim slabostima, čini nam se, leži najveća draž Melvjlovog „Sljepara“, Ne obaziruči se mnogo na formu pisac se potčinjavao u ptvom redu potrebi da kaže šta ima o uzavrelom SsVetu u kome se kretao i koji je posmatrao. Kazao je

to pronicavo, duhovito, mudro, ozbiljno, strogo, sim- |

boličmo. Nekada satirično. Uvek posmalirački verno. čak s homerovskom slabošću za detalie koja je već iednom morala da nas osvoji zbog svoje čedne odanosti realizmu. Smislom za ovakav realizam može 5eć objasniti jedno od najinteresantnijih tumačenja Šekspira (175 str. „Sljepara“) koje neočekivano ukazuje na srodnost američkog pisca 5a velikim pesmikom, Nijedan od lihova paraboličnog romana „Sljepar" ne nosi neko kategorično obeležje, Roman osta je bez gaključka „kao što Misisipi nastavlja svoj tok. Očigledno, ovim romanom Melvil ic želeo da uči-· ni nov Worak posle „Mobi Dika“, T učinio ga je. Njegova novina se i posle iednog veka prihvata i čita sa velikim interesovanjiem, Ipak, novi Melvil wije igneverio onog Btarog. Na najboljim stanicama „Sljepara“ čitalac će prepoznati tvorca meustrašivog VB petana 'Ahava, lovca ma \ita-ljuđožđera. Gorđana MAJSTOROVIC

Savremene filozofske teme

Srpsko. filozofsko društvo Beograd 1966.

NOVA SVESKA „Savremenih filozofskih tama“, zborTmika Nhoji jednom godišnje izdaje Srpsko filozofško Mruštvo, donosi, kao što je bio slučaj | sa vawijim sveskama, nekoliko vrlo zanimljivih studija naših ve-

nomiranih autora iz oblasti filozofije i društvenih nauka, U ovoj svesci objavlieni su rađovi Mihaila Đurića „Homo politicus“, Mihaila Markovića „Logika Edmona Gobloa“, Miođraga Cekića „Uloga subjekta u teoriji saznanja Ernsta Maha“, Jovana Aranđelovića „Mesto indukcije u strukturi naučnog istraživanja“ | Branka Pavlovića „Nauka i realnost“, Među ovim studljama, od kojih svaka zaslužuje pažnju kako zbog autora od kojih je većina već stekla određenu reputaciju u našoj kulturnoj javnosti tako i zbog interesantnosti problematike koja se u njima raspravlja, prikazaću ovde, iako sasvim ukratko, rad Mihaila Đurića, Homo politicus“. Da baš ovaj rad odaberem za prikaz odlučio sam še zato što je to problematika o kojoj se kođ nas do sada možda najmanje rašplavljalo, a naročito ne na ovaj način, ali i zato što je Mihailo Đurić autor koji se često u našoj sredini Ističe originalnošću, studioznošću i erudicijom i Što &u ove njegove osobine došle do izraza UupraVoO u ovom članku, .

U svom rađu „Homo politicus« Mihailo Đurić raspravlja o nekoliko fundamentalnih pitanja pcglitičke teorije: pojmu politike, društvenim korenima polilike, o stavovima prema politici kroz istoriju, {filozofskim izvorima političke misli, o tome da li je mogućna nauka'o politici i o političkoj teoriji kao delatnosti koja se nalazi između konkretnog društveno-istorijskog sgamosaznanja i univerzalne ljudske samosvesti. Ovakav pristup navodi na zaključak da je autor, iako u dosta sažetom obliku , ovaj rad pisao s namerom đa izloži jednu sistematski izvedenu koncepciju političke teorije. Ova koncepcija zasnovana je na učenjima nekoliko velikana u oblasti političke filozofije i poli. tičkih i društvemih nauka: Karla Marksa, ?laksa Voebera, Alberta Šeflea i Kayla Manhajma. No ovo ne treba shvatiti tako kao da su koncepcije autorove samo sinteza shvatanja koja su zastupali pomenuti teoretičari. Naprotiv, one su Đuriću poslužile više \ao polazna tačka da razvije švoje shvatanje, koje zbog toga, ali i me samo zbog toga, zaslužuje punu pažnju onih koji se aktivno bave proučavanjem političke te. orije ili se, pak, za nju interesuju.

Međutim, uprhos tome što je ispoljio jaku želju da svoju teoriju učini sistematskom , Mihailo Đurić je ipak neke pojmove koji se — čak i po shvatanjima nekih teoretičara od čijih je učenja pošao — nužno javljaju kao konstitutivni elementi ove teorije skoro sasvim zamemario. Jedan od tih je, na primer, pojam interesa (klasnog u delima Karla Marksa ili onakvog kako ga shvataju američki pragmatičari Džordž Herbert Mid, Džon Djui ili Ralf Barton Peri) koji je u političkoj teorlji više nego u gotovo ma kojoj drugoj

. oblasti ljudske delatnosti (osim možda Wu ekonomiji)

neodvojivo vezan Uz pojam vrednosti. O tome u studiji Mihaila Đurića nema ni reči. No ovo neće ipak predstavljati neli bitam medostatak ove stuđije ako se shvati da je oba samo nagoveštaj jednog trajnijeg i još sistematskijeg bavljenja ovim predmetom. Aleksandar MILJKOVIĆ

Rafael Solana

Oktobarsko sunce

„Naprijed”, Zagreb 1966; preveo Ivan Čaberica .

„idi

font

NEĆE BITI VELIKA BTETA ni za koga ako ova

wnjiga ostane nezapažena, sa ovim nametljivo simjoličnim naslovom, sa licem žene na omotu, koja poziva lakoverne i brzoplete na sentimentalno bputovanje. Jer, ovaj glomazni i nezanimljivi roman, koji nam dolazi iz dalekog Meksika, od pisca još uvek aktivnog pera, priređuje neprijatno iznenađenje SsVO• iom neznatnom estetskom vrednošću.

Poslednjih gođina u priličnom broju mogla su se upoznati različita umetnička ostvarenja koja sU tretirala problem „zlatne mladeži“ u visoko razvijenim ı bogatim društvima, 1 Solana, kao aktivan i bro {esionalam pratilac i posmatrač MWretanja savremenož mehisikkog društva, prihvatio se ozbiljno Dosla da umetnički prikaže jednu takvu sliku stvarnosti sde se vide savijena trula gnezda, obesnin i Yaspuanih, bogatih i razmaženih, moralno obezvređenih | jvuštveno iščašenih ličnosti. To ie tema i okosnica romana „Oktobarsko sunce“.

Solanini junaci velikim gutliajima ispijaju na bitke koji im se čime jedinim VvYednostima i rado stima na ovoj zemlji, gde život, po njihovom račuhuU, strašno brzo prolazi, a malo daje. Jure za ljubavima s Kkojima nikako da se potvrde, tetka voli se strića a kum Mumicu, mnogo suza, mnogo patetičnih izliva, pa se ave tako vrti u začaranon, KrUgU, Ima doduše u romanu jedan ambiciozni, uporni, spi satelj home se gadi sav taj glupav!, besciljni život, mn traga za nekom magičnom formulom kojom će najsnažnije, najoriginalnije. izraziti bedu i snagu ŽHivota. A sve da bude što vealističnije Solana dopušla t njemu da jedmu onako ız potaje voli a & drugom „greši“,

Solana nema ni snage ni mašte da umetnički osnaži svoj roman, nemoćno pipka po periferiji ži votnih čimjemica i piše jezimom Moji im dđamas Ahn” hroničan.

pmilijan PROTIĆ

VT TN VV VT

NIEPRISVIRDIBNIE KNJIGE

Henri Troyat Tolstoi

„Fauard“, Paris 1966.

THENRU TROVYAT (Anri Troaja), autor majmovije biografije 'Tolstoja, đosađ je poznatiji kao romansijer nego li kao biograf. Ovaj pofrancuženi Rus (koji je sa mekoliko godina starosti đošao 8 rediteljima u Pariz) dobio je 19938. god. Goncourtovu nagrađu, a književna kritika ga u poslednje vrijeme ističe kao literarni fenomen: romani mu redovito prelaze tiraže od više stotina hiljada primeraka (kod nas Je prije tri godine objavila njegov roman „Susret“ zagrebačka „Z0T8“),

Opsežna Tolstojeva biografija nije prvo djelo ove vrste koje je napisao ovaj popularni francuski akademik. Kritika je već prije visoko ocljenila njegove biograf#ije Dostojevskog, Ljermontova i poglavito Puškina. TIzvanredno poznavanje ruske literature 1 trađicije,

vuskog naroda, duha i jezika, a uz to sigurna tehnika romansijera omogućavaju Henri Troyatu da sklađno profilira ličnosti kojima prilazi, koristeći veoma brišno i iz prve ruke biografske, socijalne, književne i. đruge materijale. To je naročito došlo do izražaja u ovoj monumentalnoj monografiji o Tolstoju, koju je Writika ne bez razloga nazvala „Encyclopeđia tolstolana“, Na preko osam stotina stranica (i) autor je razvio impozaninu erudiciju i funkcionalnu bjiografsku fehniku da osvijetli život i stvaranje mnmajvećeB ruskog pisca, Služio se obilno ne samo "Tolstojevim djelima, dnevnikom i korespondencijom, nego i svim drugim svjedočanstvima onih koji su imali na bilo koji način privilegij đa se približe „gorostasu s JagBne Poljane“: dnevnici i pisma Tolstojeve žene i djece, bilješke, sjećanja, napisi od onih što ostaviše velikani ruske literature kao što su jedan Turgenjev, Čehov ili Gorki, do onih iz pera raznih putnika, namjernika, hodočasnika, od onih koji zadiru u najprisniju intimu do onih javnih i, moglo bi se reći, historijskih. | Troyat nije pošao 5 ciljem da prema današnjoj mođi „psihoanalizira“ autora „Rata i mira“, Služeći se isprobanim klasičnim sredstvima (u tom. je 1 sšlgurnošt i ograničenosb ovog djela istovremeno!), OB. ošivljava u isto vrijeme ''olstojevo subjektivno js-

kustvo i obiteljski 1 društveni kontekst. Sve to pri-

kazano nam je na način koji je pristupačan | inie” lektualnoj i „širokoj“ publici, Ova monografija nam pruža tako genezu ne samo svakog Tolstojeva djela, nego 1 svakog njegova stava, bilo da se radi o [af ličitim historijskim zbivanjima („Rusko-japanski rat“, wpr)o bilo pojedinim lektirama (odnos prema NičeU ili Dostojevskom), bilo opet prema prijateljima piscima ili onima iz puka —, ili pak prema porodici — djeci, ženi, rodbini... U nastajanju gotovo sV&%0R Tolstojeva djela naziremo ređovito jeđan fundđamćeh” talno. određen motiv oko kojeg se postupno ovija 1 osovi djelo, Troyat nam uz to dočarava klimu — {# milijarnu, duhovnu, moralnu, državnu, rusku i svje sku — koja potiče akcijama ili reakcijama postupno tađanje svakog pojeđinog dijela, a dm bi nam omogu” ćio da je što reljefnije osjetimo i doživimo, nuđi nam obilje dokumenata najrazličitije naravi. Ne samo dš vidimo kako se Tolstoj, recimo, „dokurentirao“ ?4 svako pojedino djelo, kako je koristio silnu bibliogra”

fiju đa obradi ponekad samo jedno poglavlje, ne?

istovremeno možemo sagledati odjek pojedinih TO

stojevih djela 1 stavova na raznim nivoima javnog ! društvenog života. Otudđ, naravno, 1 neminovna obpšež” nost ove monografije, opsežnost koja u ovom slučaju nema negativno značenje,

Predrag MATVEJEVIĆ

| vw)